“Djetinjstvo pod vrtaljicom” djelo je Kemala Mahmutefendića, objavljeno 1981. godine. U radnju priče uvodi nas već ostarjeli pas Liso koji svojoj djeci priča o odrastanju. Njegov vlasnik ga je kao malog odveo u grad i ostavio na nepoznatoj ulici. Ubrzo ga je udomila jedna obitelj. U obitelji je bilo dvoje male djece – dječak i djevojčica. Pas opisuje koliko mu je lijepo bilo s tom obitelji. Uvijek se igrao s vlasnikovom i još mnogo djece u njihovom dvorištu.
Iako je u djelu priču započeo pas, nastavlja je u prvom licu pripovijedati vlasnikov sin, desetogodišnji dječak. Dječak je volio provoditi vrijeme sa svojom porodicom, a najdraže putovanje bilo mu je ono vlakom djedu u Sarajevo. Dječak je opisao i prvi susret s pogrebom nekog čovjeka. Tada je bio jako uplašen, ali dovoljno hrabar da pogreb promatra od početka do trenutka kada su spuštali lijes u zemlju. To je bilo dječakov prvi susret s istinskim strahom.
Dječak je opisivao i svoju ljubav prema cipelama. Za svake svoje cipele bio je emotivno vezan, čak se i od starih teško rastajao. Nije osjećao veću tugu od one kada bi morao stare cipele baciti u smeće ili dati ih nekom mlađem. Ali kako je rastao, shvatio je da svake cipele imaju svoju dušu i svoju sudbinu.
Također, dječak je opisao i sudbinu Bege, dječaka iz susjedstva. Taj dječak bio je od samog rođenja teško bolestan. Imao je rijetku, neizlječivu bolest, zbog koje je bio bijele puti po cijelom tijelu. Ostala djeca su ga izbjegavala i rugala mu se. Njegovoj majci je bilo jako teško, ali s druge strane razumjela je tu djecu jer bila su premala da bi shvatila ozbiljnost njegove bolesti.
Dječak je opisao i svoju ljubav prema lovu. Njegov tetak vodio ga je sa sobom u lov od malih nogu. To je bio pravi doživljaj. Prije lova s tetkom dječak ne bi mogao cijelu noć zaspati od uzbuđenja. No jednom prilikom uradio je nešto nesmotreno, zbog čega se tetak na njega toliko naljutio da ga više nije htio voditi u lov.
Ali ono što je dječak najviše volio bio je odlazak s prijateljima na brdo Vrtaljicu. Odlazak na brdo bio je bijeg od odraslih, jer njih dječak nije mogao razumjeti. Nije razumio zašto su odrasli stalno napeti, ozbiljni, ljuti i nepristupačni. Stoga je odlazak na Vrtaljicu bio pravi odmor za njega i njegove prijatelje.
Društvo bi pobralo razno povrće i voće, a onda povrće ispeklo na vatri. Zatim bi i preskakali tu vatru. Jednom su doživjeli pravu avanturu s kravom. Uživali su cijeli dan s tom životinjom. Namjeravali su da sutra ponovno dođu kod nje, ali ih je spriječio njen vlasnik, koji je svoju kravu tražio cijeli dan.
Vrsta djela: roman
Mjesto radnje: Konjic, željeznička stanica, Sarajevo, Prenj, Vrtaljica
Vrijeme radnje: sredina 20. stoljeća
Kratak sadržaj
Ovu priču počinje ostarjeli pas Liso. Mnogo je volio svoju djecu, pa im je ispričao svoj čudan život. Rođen je u dalekom planinskom selu. Njegovi roditelji pripadali su čistokrvnoj rasi ovčara ili tornjaka. Kao malog, tadašnji ga je vlasnik prije desetak godina odnio u grad novim vlasnicima. Njegovo prvo poznanstvo bilo je s djecom. No, jednu noć nepoznati ga je čovjek odveo na ulicu. Cijelu noć pas je sanjao svoju majku, braću i sestre. Tu noć padala je i jaka kiša. Preživio je, a vlasnici iz grada uspjeli su ga pronaći i vratiti u svoj dom.
Gradski gazda našeg psa imao je dvoje djece, dječaka Seada i djevojčicu Selmu. S djecom psu nikada nije bilo dosadno, jer, pored Seada i Selme, dvorište je uvijek bilo puno i njihovih prijatelja. Uživao je i sa svojim vlasnikom, jer je ovaj sa psom provodio mnogo vremena u igri i razgovoru. Često bi vlasnik dolazio kod njega nakon svađe sa suprugom, čisto da mu se izjada. Tada bi ga vodio na duge šetnje, najčešće kroz borove šume.
Vlasnik ovog psa bio je čudan. U nekim trenucima bio bi jako veseo i to vrijeme provodili bi u igri, a nekada bi počeo da plače i tada bi postao grub. Pseće uši naslušale su se svakakvih tajni. Sa svojim vlasnicima mnogo je i putovao. Često bi ga sa sobom vozili u kamionu na razne odmore.
Jednom prilikom psa je na cesti udario automobil. Povrijedio mu je jednu nogu i puno je krvarila. Zbog toga im je u posjet došla Lucija, jer ona je prodavala ljekovito bilje. Predložila je da ga odvede k sebi na liječenje.
Vlasnik našeg psa odlučio je sa svojom djecom otputovati u Sarajevo svome ocu, Selminom i Seadovom djedu. Djeca su bila oduševljena jer je svako njihovo putovanje vlakom bilo posebna uspomena. Prolazili su mostove, tunele ete sela Brđani i Podorašac da bi stigli svome djedu. Svako putovanje iz Konjica u Sarajevo bilo je neobično na svoj način. Djeci je sve bilo interesantno, od ljudi koji su boravili u vlaku, njihovih razgovora, prirode kojom su prolazili, dolazak u veliki grad…
Iako se dječaku sviđalo i Sarajevo, više je volio more. Sjećao se dana kada je stigao djedu, gledajući kroz prašnjavi prozor, kako su zadnji put putovali iz Srebrenog do Dubrovnik. Udaljenost između ta dva grada bila je tek par kilometara, pa su često išli i pješice. Dječak je u Dubrovniku najviše uživao u maslinama i moru. Bile su to divne uspomene.
Dječak je sa svojom porodicom živio veoma skromno. Sjećao se kako je jednom zimi ostao bez cipela. Odlučio je jednu noć otići kupiti sebi cipele, a vani je bila zima i bilo je jako hladno. Ali njemu se činilo čarobnim prošetati gradom po takvoj hladnoći i ući u trgovinu cipela. Sviđale su mu se ulice, osvijetljene u zimskoj magli. Te noći kupio je žute cipele.
On je sve svoje cipele doživljavao na poseban način. Odnosio se prema njima kao prema živim bićima koja imaju svoje lice i svoju dušu. Uvijek bi se teško opraštao od starih cipela, bilo da ih mora baciti u smeće ili ih dati nekom mlađem dječaku. Ali kako je rastao, tako je sve više shvatao da svaka cipela ima svoju sudbinu i dušu. Cipele su bile njegov vjerni pratilac.
Jednom je dječak, u svom rodnom kraju, sjedio pored rijeke Neretve. Posmatrao je vodu i obližnje kuće. U jednom trenutku prošla je povorka ljudi koja je išla na nečiju sahranu. Dječaka je nešto snažno vuklo da se podigne i krene za povorkom. Ustao je i polako se, neprimjetno, približio. Držao se podalje, da ga ne bi uočili. Međutim, primijetio ga je jedan stariji čovjek i otjerao ga; rekao je da tu djeci nije mjesto. No, dječak je nastavio. Morao je vidjeti što će uraditi s čovjekom u sanduku. Bio je zapanjen kada je vidio da su ga spustili u zemlju. To je bio prvi dječakov susret sa sahranom.
Od sahrane je prošlo nekoliko dana, kada je dječaku tetak obećao da će ga voditi u lov. Čitavu noć dječak nije mogao zaspati od uzbuđenja. Prevrtao se u krevetu i u glavi zamišljao što ih sve sutra čeka. Ujutru je krenuo s tetkom, a pridružio im se trgovac stokom. Poveli su i psa Neru. Pas je bio crn, ali je imao bijelu prugu preko nosa. Trgovac je bio zdepast i nosio je debele vunene čarape koje su virile iz teških čizama. Njegov tetak bio je ozbiljan, crn čovjek, s kratkim brkovima.
Došli su u podnožje planine Prenj. Dječak je pažljivo išao za svojim tetkom. Svaki lov za njega je bio neopisiv doživljaj, baš kao da ide prvi put. U lovu je vježbao svoje vještine i brzinu te je upoznavao tajne prirode. Za dječaka je vrhunac lova bio kada bi mu tetak dao da puca iz puške. Tada bi njegove oči poprimile poseban sjaj, a sreći mu nije bilo kraja. Kada bi se umorili, sjeli bi na neke panjeve i jeli. Tetak bi uvijek ponio sira, luka, komad suhog mesa, kruha i nešto rakije.
Psa tada nije bilo nigdje, nije se oglašavao. Krenuli su dalje, dublje u šumu. Tetak je ugledao lisicu i nanišanio je. U tom trenutku dječak je primijetio psa i počeo ga glasno dozivati. Lisica je pobjegla, a njegov tetak nije uspio ubiti lisicu. Bio je ljut na dječaka jer je lisica zbog njegove vike pobjegla. Tetak ga od tada više nije vodio u lov.
Nekoliko dana kasnije, nešto se strašno dogodilo s dječakom. Dječak se igrao u vanjskoj kuhinji, kad je do njega došla Haša, djevojčica iz susjedstva. Kako bi pridobio njenu pažnju, dječak je otišao na rijeku da joj donese kamenje raznih boja. Ona ga je čekala kod njegove kuće, a kada se vratio, ona ga je poljubila, što je vidio njegov otac. Otac je bio jako ljut na njega. Ipak, ništa nisu rekli njegovoj majci, jer to je ipak bila muška stvar, stvar između oca i sina.
Dječak nam potom priča priču koja se prije petnaest godina dogodila u obitelji Kadrića. Rodilo im se dugo očekivano dijete, sin kojem su dali ime Bego. Ime je bilo malo neobično. Dijete je od samog rođenja bilo bijelo kao snijeg, kao porculan, i to po cijelom tijelu. Doktori su ustanovili da boluje od teške, rijetke i neizlječive bolesti, te da neće doživjeti ni petnaestu godinu.
Ipak, dječak je rastao i igrao se kao i svako drugo dijete, unatoč bolovima koje je osjećao svaki dan. Njegova potreba za igrom bila je beskrajna i svakodnevna. Druga su ga djeca teško prihvatala i prestajala bi s igrom čim bi se pojavio. Dječak Bego bi od tuge često plakao u majčinom krilu. Njegova majka više nije znala kako da se osjeća. S jedne strane je bila shrvana od bola, a s druge je razumjela drugu djecu, ipak su oni bili mali i nisu mogli razumjeti u kakvoj situaciji se nalazi njen sin.
Jednom je drugi dječak rekao Begi da će umrijeti za godinu ili dvije. No dječak Bego se nije mogao s time pomiriti. Želio je život, želio je živjeti i biti kao sva druga djeca. Od tog dana Bego se prestao žaliti majci na bolove. Osjećao je da bi tako mogao pobijediti smrt. Dječak je volio sve oko sebe, ljude, ptice, zrak, vodu, noć i dan. Kada bi ugledao pticu, počeo bi se osjećati kao ta ptica. Osjećao bi da može letjeti i biti lagan i lepršav poput nje. Kada bi se zagledao u rijeku, lice bi mu poprimilo boju rijeke, a kada bi ugledao kamen, postajao bi tvrd i otporan na svoju bolest.
Drugu djecu također je jako volio, pa je osjećao da postaje kao oni. No, dječak je brzo dočekao svoju smrt, u koju nitko nije želio vjerovati. Svi su bili svjesni da je njegovo tijelo umrlo, njegova duša je za sve njih još uvijek živjela.
Dječak se tako prisjetio i svog pokojnog ujaka Ismeta. Shvatio je da tek kad umre netko koga smo poznavali i voljeli, postane nam jasno kakav je taj netko uistinu bio i koliko smo bili vezani za njega. Njegov ujak već godinama nije bio s njima, ali dobro se sjećao njegova lika. Imao je plavu kosu i vedre oči. Djevojke su bile lude za njim.
Njegov ujak više je vremena provodio s djecom, nego s odraslima. Pričao bi im razne priče koje bi djeca s velikom pažnjom slušala. Te priče pričao bi s takvim osjećajem da bi djeca jedva mogli naslutiti radi li se o stvarnom događaju ili tek o njegovoj mašti. Ujak je bio dječakov uzor. Obojica su posebno voljeli svoj rodni kraj, Konjic. Kada bi pričao o svom rodnom kraju, ujaku bi se lice ozarilo. Nitko nije mogao tako slikovito dočarati ljepotu tog grada kao on. Osjećao je svoj grad na poseban način. Bježao bi iz škole kako bi provodio vrijeme u prirodi jer nije mogao usporediti, kako on kaže, bilježnice i klupe s licem jednog stabla, kamena ili ptice.
Dječak se nikako nije mogao uklopiti u svijet odraslih, niti razumjeti ponašanje i međuljudske odnose među njima. Dječak je smatrao da su odrasli zavidni djeci na njihovoj bezbrižnosti i stalnoj spremnosti na igru. Odrasli su izgubili svaki osjećaj za bezbrižnost i igru. Dječak nije mogao razumjeti svoje roditelje koji su stalno bili ozbiljni, ljuti i zaposleni. Njegovi susjedi bili su zlovoljni, nepristupačni i teški sami sebi. I baš kao što se divljač skrivala i instinktivno bježala pred lovcima, tako bi i on s ostalom djecom bježao od odraslih. A najčešće bi otišli na brdašce Vrtaljicu.
Brdo Vrtaljice bilo je strmo i imalo je blagi, raznoliki vrh. Ljeti bi djeca na tom brdu pekla kukuruze, krompire, jabuke ili kruške. Igrali bi se tako što bi preskakali plamen. Kada roditelji ne bi mogli pronaći svoje dijete koje se nije na vrijeme vratilo kući, znali bi da se nalazi na Vrtaljici.
Djeca su jednog proljetnog dana pronašli jednu ogromnu, šarenu kravu; samu i bez čuvara. Dječaci su vrištali od radosti. Bilo im je nevjerojatno da vide ogromnu kravu i to samu. Dok su se djeca igrala, krava je stajala po strani i jela mlado bukovo lišće te ih posmatrala svojim velikim očima, pitajući se jesu li ta djeca normalna kada se tako igraju. Djeca su to predvečerje, kada je sunce već počelo zalaziti, sjela u krug poput nekih Indijanaca i počela vijećati o sudbini krave.
Prvo je Janko predložio da pomuzu kravu. Janko je bio najstariji među njima, pa je bilo logično da prvi iznese svoje mišljenje. Ostala djeca su složila, međutim, Džin je želio jahati kravu poput konja. On je svakako bio najhrabriji među njima, pa ni ne čudi da mu takve ideje padaju na pamet. Htjeli su vezati uzde kravi, pa je Smajo izvadio svoj kaiš. Smajo je bio sin najstarijeg učitelja u gradu, koga su se djeca plašila. Krava je mirno stajala dok joj je Džin stavljao kaiš oko rogova. Nije se bunila ni kada ju je Janko pokušao pomusti. Džin se u jednom trenutku kravi bacio na leđa, a ona je pojurila što je brže mogla i bacila Džina u gustu paprat. Pobjegla je.
Tada se Smajo, učiteljev sin, uplašio što će mu reći roditelji dođe li kući bez kaiša. Svi su počeli trčati i vikati kao ludi. No, Janko je predložio da se svi saberu i predstave kravi kao njeni prijatelji. Prvo joj se predstavio Janko, a djeca su se gromoglasno nasmijala. No, krava je na to uzvratila klimanjem glave. Kada su vidjeli da ih krava razumije, počeli su se svi redom predstavljati. Dogovorili su se da kravi prirede predstavu. Krava je prisustvovala jednom čitavom spektaklu, od baletskih točaka i improviziranih kaubojskih tuča na engleskom jeziku pa sve do pokušaja hipnotiziranja kravu buljenjem u njene velike oči, govoreći neke tajne riječi i pokrete. No, Dule se zanio i svojim boksačkim rukavicama prošao ispod njenih nozdrva, na što se krava naljutila i otjerala ga.
Noć se već polako spuštala. Dječaci, zaneseni u igri, nisu ni primijetili koliko je vrijeme brzo prošlo. Krava je već bila umorna i spustila je svoje noge kako bi krenula na počinak. Svima je bilo žao ostaviti kravu samu u šumi, a nisu je smjeli voditi kući. Džin je predložio da je najbolje rješenje da ona ostane u šumi jer ipak je ona životinja i ne može joj ništa biti. No, čuli su korake nekog čovjeka koji je dozivao kravu. Dječaci su shvatili da je to vlasnik izgubljene krave. Brzo su se razbježali kao slijepi miševi, što dalje od krave i njenog vlasnika.
Likovi: Pas Liso, Dječak
Analiza likova
Pas Liso – Liso je bio žuti psić kojeg je njegov vlasnik, još dok je bio štene, iz planine donio u grad. Njegovi roditelji su pripadali čistokrvnoj rasi ovčara ili tornjaka. Iako mu je bilo lijepo u gradu jer se igrao s mnogo djece, ipak je žalio za svojim rodnim zavičajem. No, navikao se na život kod novih vlasnika. Najviše od svega radovalo ga je putovanje sa svojim vlasnicima. Osjećao se korisnim u novom domu. Naime, njegov vlasnik uvijek bi dolazio kod njega kada bi bio tužan i tada bi odlazio s njim u duge šetnje, prilikom kojih bi mu se žalio na svoje probleme.
Dječak – imao je sestru, majku i oca. Kod njegovih roditelja došao je psić Liso. Dječak je u djelu bio u ulozi pripovjedača. Opisivao je svoje djetinjstvo. Bio je sretan sa svojom porodicom. Najviše od svega volio je putovati. Najdraže putovanje bilo mu je putovanje vlakom, djedu u Sarajevu.
Dječak je opisivao koliko uživa u lovu sa svojim tetkom. Dječaj je gajio neobičnu ljubav prema svojim cipelama, za koje bi se emotivno vezao. Nije nikada mogao razumjeti svijet odraslih, jer oni su uvijek bili ozbiljni i nepristupačni, stoga bi odlazio sa svojim prijateljima na brdo Vrtaljicu. Tamo bi pobjegli od odraslih. Dječak je uživao provoditi vrijeme u igri i smijehu sa svojim prijateljima.
Kemal Mahmutefendić biografija
Kemal Mahmutefendić rođen je 08.04.1942. godine. Osnovnu školu počeo je pohađati u Sarajevu, ali završio ju je u Konjicu. Tamo je završio i srednju školu, gimnaziju. Potom je studirao književnost u Beogradu. Bio je na studiju grupe svjetska književnosti i teorija književnosti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu.
Mahmutefendić je radio kao novinar, nastavnik, bibliotekar, pa i kuhar. Pisao je poeziju, novele, aforizme, basne, prozu, kritike, putopise i eseje. Posljednjih godina pisao je i djela za djecu. Njegova djela prevođena su na nekoliko jezika, a jedna drama prevedena mu je i na njemački jezik.
Mahmutefendić je uvršten u neke antologije i izbore bosanskohercegovačke književnosti. Trenutno privremeno živi u Austriji.
Za djecu je Mahmutefendić objavio sljedeće knjige: “Djetinjstvo pod Vrtaljicom”, “Noćni vlakovi”, “Roman o novčiću”, “Putnici”, “Iz pjesama posvećenih Kordeliji”, “Iz bezdanih usta”, “Otok”, “Rasulo mirisa”, “Putevi, ljudi, gradovi” i “Zaključana šuma”.
Od zbirki poezije objavio je: “Putnici”, “Iz pjesama posvećenih Kordeliji”, “Iz bezdanih usta”, “Metak u odesi”, “Repetitorij”, “Odabrane pjesme”, “Die Tränen meines Volkes” (“Suze moga naroda”), “Verschlossener Wald” (“Zaključana šuma”), “Moj put, svijetao i tužan”, “Neretva”, “Pjesme napisane u dvorcu Batthyanny”, “Mrtvi”, “Genije na smetljištu” i “Testament ohne Zeugen”.
Druga prozna djela koje je Mahmutefendić objavio su “Salih pod orguljama”, “Pali s oblaka”, “Ispod spuštenih kapaka”, “Priče Gustava Flobera”, “Pogled s pećine” i “Über eine Münze”.
Drama koju je objavio na njemačkom jeziku je “Wir haben uns in Österreich gesehen” (“Vidjeli smo se u Austriji”), objavljena 1995. godine.
Autor: M.Š.
Komentariši