Stevan Raičković srpski je akademik, pjesnik i prevoditelj. Njegove pjesme obiluju motivima prirode, ali i onima koji prikazuju intimnu sliku pjesnikova stanja uma i osjećaja, poput motiva usamljenosti, kaosa i nesređenosti. Kroz ove pjesme čitatelj može zaključiti da u pjesniku postoji neki nemir. On osjeća usamljenost i tugu jer njegov život prolazi,a uz to žali za jednom ženom koja je već pod zemljom. Pjesnik u svojoj poeziji posebno naglašava ljubav prema toj ženi. Posvećuje joj svaku svoju misao, a o njoj ne misli jedino dok spava. U nekim pjesmama on izražava želju za samoubojstvom. Stoji na balkonu i ima želju raširiti ruke i učiniti sebi nešto loše.
Ipak, u njegovoj namjeri zaustavlja ga njegova želja za pisanjem, činjenica da svijetu nije podario dovoljno svojih riječi i da kroz svoje stihove ima još puno toga za ponuditi. Upravo zato je Raičkovićeva poezija dostojanstvena. On se ne predaje depresiji kao nemoćan čovjek, već kao onaj koji razumije stanje u kojem se nalazi i prihvaća ga, pa nastoji iz njega izvući ono najbolje što može – inspiraciju za svoju poeziju. Kroz pjesme pjesnik izražava svoje stanje, koje one tako savršeno prikazuju, kao da su jedno s pjesnikom. Raičković je opsjednut svojom vizijom i njenim savršenim prikazom u pjesmi. Pjesnikovo duševno stanje u savršenom je skladu sa stanjem lirskog subjekta, na taj predstavljajući čitatelju perspektivu pjesme koja je jednaka autorovoj.
Raičkovićeve pjesme obiluju epitetima i personifikacijom, dakle on predmetima i pojavama daje osobine živih bića. Pjesnik je svjestan prolaznosti života i zato sve daje za jedan trenutak u kojem će biti sretan. Time zapravo u malim stvarima pronalazi svoju sreću. On naglašava kontrast između onoga što je priroda stvorila i onoga što je stvorio čovjek. U prirodi on pronalazi smiraj svoje duše. Na livadi, na klupi, on uživa u prirodi, s druge strane, čovjek stvara buku i narušava prirodu, što u pjesniku izaziva nemir. Čitatelj može zaključiti kako je pjesnik depresivan i da mu u tim trenucima samo priroda može podariti određene trenutke radosti za koje on živi.
Kratak sadržaj
Balkon
U ovoj pjesmi koja obiluje epitetima, svaki se pojedinac može pronaći. Ona prikazuje čovjeka koji stoji na balkonu i promatra svijet. Time se želi naglasiti kontrast između ljepote prirode koju nam je podario Bog i prirode koju je čovjek svojim djelovanjem uništio. Pjesnik uviđa koliko smo mali i nevidljivi u čitavom Svemiru. Čovjek na balkonu je usamljen, želi izvršiti samoubojstvo, raširiti ruke i baciti se sa balkona, ali ga hladna ograda za koju se uhvatio vratila u život. Čovjek shvaća što želi napraviti, prihvata svoje osjećaje i usamljenost, ali ne umije da ih izrazi kroz riječi, kroz pjesmu. Ipak, ne umije ni da sebi oduzme život.
Balada o predvečerju
Ova pjesma također govori o usamljenosti pjesnika. U predvečerje, kada prođu sve dnevne obveze, pjesnik razmišlja o životu, koliko je ljudsko biće umorno od loših riječi, djela, od ljubavi koje nisu prave i iskrene. Odrastamo ne opažajući ljepotu prirode i malih stvari koje nas mogu učiniti sretnima. Kako dan odmiče, noć pada, a oko nas je tišina. Pjesnik u predvečerje, pred spavanje, najviše razmišlja o svom životu. Čovjek tada shvata koliko je život težak i da je život velika borba za opstanak. Naše tijelo je umorno od rada i pjesnik se pita koja je svrha svega toga? Čovjek je okupiran poslom, ljudi su pod velikim stresom, pa ne primjećuju ljepotu prirode, ni svakodnevne sitnice koje i čine naš život.
Čovek s kišobranom
Ovo je pjesma o čovjeku koji šeta sa svojim crnim kišobranom. Taj čovjek predstavlja svaku osobu koja bi trebala hrabro ići kroz život, unatoč svakoj neprilici u kojoj se nađe. Dok on šeta sa crnim kišobranom, ljudi ga kroz prozor promatraju. Kapi kiše predstavljaju sve ono loše što nas snađe u našem svakodnevnom životu, ali mi trebamo gledati u daljinu, razmišljati pozitivno, imati svoj cilj i biti sretni malim stvarima. S lošim stvarima koje nam se dese trebamo se suočiti i hrabro kročiti kroz život, a ne bježati od problema.
Dvojnik
To je pjesma koja govori o tome da svaki čovjek ima svog dvojnika. Također, da svaki čovjek ima savjest. Ako želimo nešto loše napraviti, naš dvojnik ili naše drugo “ja” nas zaustavi, a savjest progovara da trebamo razmisliti prije nego nešto loše učinimo. Dvojnik predstavlja jačinu naših misli. Iako smo spremni nešto napraviti, u našoj svijesti postoji nešto jače što nas zaustavi. Naslov pjesme se može protumačiti na više načina. Dvojnik svakako predstavlja naše drugo “ja”, ali svaki čovjek može imati i više lica. U svakom čovjeku leži i dobro i loše, a samo je on sam odgovoran za ono što će izabrati. Možemo vidjeti da je pjesnik ipak dobra osoba, i to iz ovog citata: “On prvi šane onu miso suštu. Od koje bežim ko od vatre, leda.”
Daleko
Postoji nešto u svakom čovjeku što je dovoljno snažno da nas pokrene ili zaustavi. Te misli pjesnik poredi s jakim vjetrom. To su naše misli koje su dovoljno snažne da nas pokrenu ili zaustave u nekim našim namjerama. Pjesnik je religiozan i u ovoj pjesmi “daleko” znači da postoji Bog, iako se nama čini da je daleko, u beskraju Svemira. Ali On je ipak tu prisutan, On je naš vjetar koji nas pokreće, daje nam snagu.
Glasak
Ova pjesma govori o našim unutarnjim glasovima. Svi mi ponekad vodimo unutarnje razgovore sami sa sobom. U tim razgovorima suočavamo se sa stvarnim problemima, razmišljamo o svojim pogreškama, dobrim ili lošim odlukama. Što za pjesnika znači hijeroglifski glasak? Vjerojatno glasak koji niti on sam ne razumije i kojeg on pokušava protumačiti. Njegov glasak je njegov saveznik i njegova potpora. On i glasak su jedini preostali, pjesnik je neshvaćen i on se izražava pisanjem, vodi unutarnje borbe sa samim sobom, njegov glasak je njegova riječ koju prenosi na papir.
Kamena uspavanka
Pjesma se sastoji od četiri strofe, dva katrena i dvije tercine. Govori o prolaznosti života, mi smo vladari našeg života i mi odlučujemo o svojoj sreći. Kakav god život živjeli i što god stekli, sve će to biti bezvrijedno jednom budemo spavali pod kamenjem i više nas ne bude. Prva strofa naglašava ljude i ljudski život, ljudsku toplinu, nježnost, ljudske osjećaje, svu pozitivnu stranu koje čovjek posjeduje. Druga strofa također je tematski povezana s ljudima i ljudskim životima. Govori da mi odlučujemo o svojoj sreći i da zaista trebamo biti sretni, jer svi ionako završimo putovanje svog života na isti način – smrću. Čovjek može biti sretan ili nesretan, ali sve nas čeka isti konac našeg života. Treća strofa govori o povezanosti čovjeka i prirode. Ne bismo niti postojali da nema biljaka koje nam pružaju kisik, stoga ih trebamo njegovati. Zadnja strofa govori da pjesnik želi da ostavi svoj trag u svijetu svojim pisanjem, da se on nikad ne zaboravi, tako da pjesnik ne bude samo jedan od mnogih, nego da se svojim djelom izdvoji. Upotrijebljena je stilska figura oksimoron, jer povezuje dva suprotna simbola – kamen i san. Ptice predstavljaju slobodu, let u visine, čovjeka koji se treba uzdignuti iznad svih, čovjeka koji treba imati svoje snove, pa da ti snovi, njihov trag i doprinos nikada ne izblijede.
Knjige
Knjige poredane na policama ponekad pjesnika mame, a ponekad plaše. Na njima je nakupljena prašina, a one čekaju da ih čitatelj oživi, uđe u tajne koje one skrivaju, pozivaju pjesnika da ih čita i uđe u njihovo carstvo. Knjiga nema svoju svrhu sve dok je čitatelj ne uzme u ruke i oživi, tj. pročita. Svaka knjiga ima svoju poruku koju čitatelj iz nje može izvući. Neke knjige mame pjesnika da ih pročita, dok ga druge plaše. Neke želi pročitati, a nekih se boji ne, ali ne može odoljeti želji da ih pročita sve.
Livada
Pjesnik uživa u malim stvarima. On se divi prirodi: vlati trave se nekad zelene, nekad su zlatne, pa uživa promatrajući ih, a najviše uživa leći na njih u predvečerje i osluškivati kako vjetar puše. Pjesnik je osoba koja primjećuje stvari koje ljudi rijetko ili nikada ne primjećuju, poput jedne obične livade, pune čarolija, životinja i vlati trave koje mijenjaju boju i hrane životinje.
Lirika o vodi
U ovoj pjesmi pjesnik koristi stilsku figuru personifikaciju. Vodu promatra kao živo biće, kao da je ta voda on. Voda se ponaša kao on, ponekad uzburkana, a ponekad mirna, ponekad prepuna riba koje ga okružuju. Pjesnik zamišlja da je on voda, pa se pita kuda bi sve mogao stići. Voda predstavlja ljudska bića koja su i tužna i sjetna, uzburkana i sretna. Kao što voda ima svoje dubine, tako i čovjek ima svoje dubine u kojima krije prave osjećaje.
“Dok mirno otplovljujem kao stablo istine.” Pjesnik ovim citatom želi pokazati kako samo čovjek zna svoju istinu i koliko god mi smatrali kako nekoga poznajemo, nitko drugoga ne može poznavati onoliko dobro koliko on pozna samoga sebe.
Ljudi se bude bez oružja
Ovo je pjesma o bogatim i siromašnim ljudima. Svatko živi svoj život, jedni na druge se ne obaziremo, svatko ima svoj smisao postojanja. Netko živi u staklenoj kući, netko u kući od blata, a ljudi su nezainteresirani pomoći jedni drugima: “Vode i ribe se mimoilaze”. Vode i ribe predstavljaju ljude, vode i ribe ne mogu jedne bez drugih, pa bismo tako i mi ljudi trebali živjeti u slozi jedni s drugima, jer ne možemo jedni bez drugih: “Svaki cvet ka svome suncu.” Bog nam je podario prirodu i sve uvjete kako bismo mogli živjeti jedni s drugima u slozi, a ne da se međusobno razdvajamo.
Molitva ili epitaf
Pjesnik govori o grijehu s kojim je svaki čovjek rođen. Ova pjesma govori o smrti čovjeka- pjesnika. Pjesnik želi da se zaklopi u školjku, grob, da bude na dnu, ističe jaku želju za umiranjem. Pjesma govori i o smrtnom grijehu s kojim je rođen svaki čovjek. Taj grijeh nitko ne liječi i to je iskra koju imamo od rođenja. Ona nas navodi da činimo sve ostale grijehe. Pjesnik žali zbog toga, zbog svojih grijeha i on želi da se zaklopi u svoju školjku i bude na dnu. Tako žali što se rodio jer se sa tom iskrom grijeha ne može nositi.
Na septembarskoj plaži
Na plaži u Herceg- Novom pjesnik razmišlja da li da oduzme sebi život ili da nastavi živjeti. Zapeo je negdje između života i smrti. On razmišlja na koju stranu krenuti. Ako se okrene Bogu, on će nastaviti živjeti, ako se okrene Vragu, sebi će oduzeti život. Pita se hoće li stajati i bježati. Stajanje za njega predstavlja suočavanje s problemima i poteškoćama, a bježanje znači bijeg od života tj. oduzimanje života kako se ne bi morao suočavati s tim problemima.
Nebo
Pjesnik traži goluba, ali je golub nestao u plavetnilu neba. Pjesnik razmišlja kako je nebo prostrano i beskrajno, pa sve što se digne uvis, nestane u prostranom plavetnilu. Golub pjesniku predstavlja slobodu misli, govora, izražavanja… On se divi golubu jer je slobodan i sposoban izdignuti se iznad svega. Plava boja predstavlja slobodu, mir; to je boja neba i mora, a more i nebo su njegovi česti motivi u pjesmama. Također, ova boja predstavlja povjerenje, spokoj, mekoću, razumijevanje. Sve su to osobine kojima pjesnik teži. On se želi izgubiti u plavoj boji, a to znači da želi steći sve osobine neba.
Novembar
Pjesma govori o jeseni, te promjeni raspoloženja kod svih ljudi pa i pjesnika kada jesen zakuca na vrata. Svoja raspoloženja on prenosi na svoje pjesme. Kao i svaki čovjek prisjeća se prošlosti, razmišlja o budućnosti. Samo djeca se raduju lišću i jesenskim plodovima, a ljudi se izgube u svojim problemima.
“To su jednostavne stvari i one se ponavljaju.
Postale su sasvim obične u našoj navici,
Kao kad skidamo šešir
Ili kao “Dobro jutro, kako ste”
Ili “Dajte mi novine””
Pjesnik govori kako su ljudi počeli zanemarivati bitne stvari i kako je ljudski život jedna velika rutina. Upotrijebljena je stilska figura personifikacija kod motiva jeseni. Jesen ulazi u srce i daje pjesniku inspiraciju. Tu je i žena koja misli na svoju ljubav koje više nema. Obućar koji misli na svoj promašeni život. Život teče bez obzira na brige jednog muškarca, žene, obućara, pjesnika… Svi svako jutro ustaju i bore se.
O sjaju su samo vrata kraja
Pjesnik u noći razmišlja o mraku, mračnim dijelovima svog života i u svemu tome jedini sjaj su vrata. Ta vrata za njega predstavljaju odlazak, možda odlazak na neko mirnije mjesto, u smrt, gdje bi njegova duša mirno spavala.
“Taj muk – da nije zvuk bez kraja” ili pak citat “Taj krik – da nije vrh tišine”, ovdje možemo uočiti kako pjesnik povezuje suprotne motive, njegovi osjećaji se miješaju. Možemo zaključiti kako je zvuk ili pak krik, samo izraz njegove duše na papiru, a svaki izražaj na papiru umiruje pjesnika.
“O sjaj su samo vrata kraja” – kroz ovaj citat pjesnik nam ukazuje da on svjetlo na kraju tunela vidi samo onda kada mu smrt pokuca na vrata. Sjaj je za njega raj kojemu on teži.
Put u ravnicu
Ljudi koračaju putem, na tom putu prolaze kroz trske, žita, dobre, loše stvari, nailaze na laži, na lažnu ljubav, na neuspjehe, razočarenja, ali unatoč tome, ljudi nastavljaju koračati, ma koliko god taj put bio težak i trnovit. Ljudi koračaju kroz trnovite staze i bore se u životu. Slute ljubav, cvijet i nešto sveto. Ljudi se nadaju iz dana u dan nečemu boljem. Iako su ljudi svjesni teškog života i trnovitog puta, ipak nastavljaju koračati, iako neki na tom putu i pokleknu, pa odustanu od života. Pjesnik pokazuje koliko je život težak i koliko je njemu teško koračati trnovitim stazama.
Posle kiše
Posle kiše trava brže raste, životinje izlaze iz zemlje, budi se priroda… To pokazuje čovjeku da nije sam, da je okružen svime što je vrijedno življenja i divljenja, da postoje i biljke i životinje i drugi ljudi kojima je isto teško u životu, kao pjesniku. Vidimo u prethodnoj pjesmi kako pjesnik govori o trnovitom putu, a u ovoj nam pak pokazuje da kroz taj trnoviti put ne koračamo sami. Nismo jedini kojima je teško, svi dijelimo istu sudbinu.
Pesma trave
Pjesnik je, ležeći u travi, želio napisati pjesmu koja govori o sumornom životu. Ali kada pogleda okolo, trave ga podsjete da ima nešto ljepše o čemu bi trebalo pisati, primjerice o ljepoti prirode ili o mravima, a ne o teškim životnim situacijama. Baš poput vlati trave, tako su i ljudi rasprostranjeni po cijelom svijetu. Iako smo jedinke, svi udišemo isti zrak, ista zemlja nam daje plodove. Pjesnik želi ukazati da trebamo živjeti u jedinstvu, slaviti život i prirodu, a ne prepustiti se depresiji i crnim mislima.
Povratak
Pjesnik govori o jednoj djevojci od koje želi da ode. Razmišlja o njoj i shvata da ona ima divne ruke, glas, oči, kosu, hod, kožu, pametna je i ona ga može razumjeti. Na koncu, on se pita: “Zašto sam izmislio da se ne vratim?” Kaje se što je to izmislio, jer kad je razmislio, ona je divno stvorenje koje njemu pripada. Za pjesnika je ova djevojka izvor njegove inspiracije, boli, utjehe, radosti, on je veliča i u njegovim očima je predivna djevojka. Ona predstavlja njegovo drugo ja.
Ruke bola
Koliko su naše riječi i ruke teške? Ruke od života umornog, a riječi od težine koje kažemo sebi samima, a i drugima. Koliko riječi mogu zaboljeti i povrijediti? Riječi su stvorene da bismo lijepo pričali, a ruke su stvorene da bismo njima činili dobro.
“Daj reči koje imaju telo, I u telu srce crveno” Pjesnik želi da govorimo jezikom ljubavi, da naš život, ruke, riječ, da sve bude ljubav, da pružamo srce, lijepe riječi, lijepe geste.
Slučajno pitanje
Pitanje koje postavljamo duboko u sebi: što je smisao našem životu, što nas pokreće? Za pjesnika je to možda pjesma, riječ, djelo, osjećaji koji se prenose na papir… Svatko od nas ima svoj razlog zbog kojeg živi, ima svoju svrhu i smisao. Svatko drži svoje tajne, svatko čuva svoje osjećaje, pjesnikovo slučajno pitanje je “Tajno moja: Jesi li ti pesma Ili svet što traži lepši da postane?”
Tako je dobro biti sam
Pjesnik u ovom djelu u nekim pjesmama izražava žaljenje jer je sam. Naglašava svoju usamljenost zbog koje je tužan, dok u ovoj pjesmi navodi razloge zbog kojih je sretan što je sam, pa naglašava da mu je tako dobro.
“Dve male ptice! Jedna prhne u sunce i senkom mi išara lice. Drugu zovem da mi sleti na ramena. Tako je dobro biti sam: neko te voli.” Pjesnik voli prirodu. Najveći užitak pjesniku predstavlja upravo priroda: biljke, životinje, more… jer jedino s njihove strane osjeća iskrenu ljubav.
Torzo
Na trgu Slavije pjesnik sjedi, razmišlja, osjeća inspiraciju i misli počinju da naviru. On opet osjeti usamljenost. Kao da je klupa na kojoj sjedi njegov jedini prijatelj.
“Kad mi srce zamre… misao mi počne”, kada se osjećaji zalede, on počinje razmišljati, tada toliko snažne misli naviru u njegovoj glavi. Osjeća se usamljenim, a s druge strane ta usamljenost mu odgovara. Torzo je anatomski dio tijela, bez glave, vrata i udova. Može se reći da je to osnova ljudskog tijela. Tako se pjesnik osjeća, samo njegovo tijelo je tu prisutno, bez osjećaja. Iako je formirano ljudsko biće, on se osjeća kao da mu mnogo toga nedostaje i da s onim što posjeduje i na čemu treba biti zahvalan, on osjeća da je to beskorisno.
Ti si moj život videla izbliza
Pjesnik pjesmu posvećuje ženi koja je bila njegov prijatelj, ljubavnik i osoba koja mu je značila sve u životu. Sada pati za njom jer je shvatio koliko ga je ona voljela. Sada kada je više nema, pjesnik pati. U svojim očima vidi samo njen lik, osjeća bol u srcu zbog gubitka žene koja ga je voljela. Ta žena je njega poznavala bolje od bilo koga drugog. Samo po njegovom licu je znala kako se osjeća. On više nije osoba kao što je bio dok je ona bila uz njega. On sebe ne može prepoznati, ne može prepoznati svoj odraz u ogledalu. Osjeća da trune, trunu njegove stvari, njegov život, njegovo srce…
Tihi sat
Sat u ovoj pjesmi predstavlja vrijeme koje prolazi, život koji prolazi, a pjesnik razmišlja kako se dobro osjeća zato što je još uvijek živ. Otkucaje srca poredi s otkucajem sata. Kada čuje svoje otkucaje srca, sretan je što je još uvijek živ. Osjeća se dobro, u pjesmi prevladava pozitivno raspoloženje. Čovjek treba biti svjestan svojih vrijednosti i biti sretan što je živ, biti sretan samo zbog činjenice da diše. Iako je život oko nas težak i surov, trebamo biti sretni jer nam ga je Bog podario i na nama je da odlučimo kakvim životom ćemo živjeti. To je glavna poruke ove pjesme.
Trenutak
Ovo je pjesma koja govori o trenutku kada pjesnik zastane i osluškuje sve ono što se događa oko njega. Osluškuje sve prirodne pojave i sve događaje koje izaziva čovjek. I tu se javlja razlika između čovjeka i prirode: što priroda stvori, to čovjeku daje mir, a sve što čovjek stvori, to daje buku i nemir.
“I ležimo tako prirodno svako na svojoj postelji
svako u svojoj travi
Skoro kao mrtvi što leže nekoliko spratova pod nama”
Pjesnik nam pokazuje kako se ljudi povlače u sebe. Postajemo društvo koje nije društveno, priroda više nije prirodna, već je umjetna. Ljudi postaju umjetni i plastični, kao i hrana koju jedemo, zrak koji udišemo, voda koju pijemo… Čak je i voda zagađena, stoga trebamo doživjeti trenutak prosvjetljenja i živjeti u jedinstvu jedni s drugima, ali i s prirodom.
U zalasku sunca
Kako pada noć, a sunce zalazi, pjesnik razmišlja o prolaznosti života. Novi pjesnici dolaze, dolaze oni koji se ni rodili nisu, ipak, pjesnik ovdje ne izražava žaljenje zbog novih pjesnika, nego što njegov život prolazi. Što je stariji, to mu teže pada činjenica da jednog dana više neće moći pisati. U skoro svakoj pjesmi, pjesnik stavlja naglasak na prolaznost života, na trenutke u kojima moramo uživati i biti sretni jer dišemo, jer postoji sunce koje nama daje život, priroda koja nas prehranjuje. Pjesnik nam želi ukazati na to da trebamo biti zahvalni za život kojim živimo
U mojoj glavi stanuješ
Pjesnik svoju dušu poredi sa prirodom,. U toj prirodi kreće se jedna žena. Iz njegove glave ta žena ne izlazi, svaku svekundu svog vremena on provede misleći o njoj. Kako kaže zadnji stih: “Samo dok spavam ti se nekud gubiš…”., dakle jedino dok spava, ne misli o njoj.
“Ponekad slušaš kako mi zakuca
Srce ko živi leptir iz kutije.
Ja ti odškrinem vrata: niz basamake
Silaziš u vrt za kog niko ne zna
Na povetarcu lebdiš poput slamke.”
Ovi su stihovi dokaz jedne velike ljubavi. Pjesnik se osjeća poput leptira, poletno, slobodno, radostan je, ljubav ga čini čovjekom i daje njegovom životu smisao i svrhu.
U jednoj ulici
Ovo je pjesma o čovjeku koji svako jutro otvara svoja vrata. Kroz opis otvaranja vrata pjesnik nam želi pokazati kako je taj čovjek neraspoložen, mrzovoljan, taj nagli pokret znači da nije voljan živjeti taj dan, da će ga provesti u nekoj tuzi, mrzovoljan. Ovo je pjesma o svakom čovjeku koji je nezadovoljan svojim životom.
“Kao da su to bila tuđa slučajna vrata
Iza kojih je nekom greškom ili zabunom
Samo za jednu noć zalutao.”
Ovaj čovjek se ne može pomiriti da živi takvim životom. Iz dana u dan, on je mrzovoljan, tako da ova pjesma predstavlja mnoge osobe koje ne žive životom kakvim bi željele živjeti.
U sasvim utišaloj
Pjesnik posvećuje pjesmu ženi koje više nema, čije tijelo trune u zemlji. Iako trune, ona živi u njegovom srcu, u njegovom biću. Njen duh prisutan je svugdje, a ona, iako je više nema, živi s njim iz dana u dan. Svaka sekunda njegovih misli posvećena je njoj.
“Iako znam da tamo ležiš
Rasuta sve do zadnje truni
Osećam kako amo bežiš
To tražiš ležaj u mom telu.
Na dva si mesta: onde truni,
Da bih te ovde imao celu!”
On se pomirio sa njenom smrću, ali je i dalje traži kraj sebe. Iako njeno tijelo propada u grobu, on osjeća njeno prisustvo, njen duh i njenu ljubav.
U zimski sumrak
Ova pjesma se sastoji od četiri strofe. Pjesnik bi htio nekuda pobjeći, ali se pita gdje: “O gdje su vrata? Gdje je spas?”. On nema gdje pobjeći od surovog svijeta, a želi neko sklonište od sviju. U prvoj strofi on se pita kuda pobjeći, pobjeći od života u smrt ili nastaviti sa životom? U drugoj strofi također se pita gdje pobjeći, visoko negdje ili pasti na dno? Ako pobjegne visoko, on će se izdignuti iznad svojih problema i nastaviti živjeti. U trećoj strofi, također postavlja pitanje kuda pobjeći. Pita se gdje su njegova vrata spasa, kuda bi trebao krenuti da ide pravim putem? U četvrtoj strofi shvata da već tone u jednu svakodnevicu iz koje se ne može izvući.
Vidik
Vidik predstavlja oči koje motre pjesnika. On ima osjećaj kako ga svi posmatraju, neugodno mu je, ljude uspoređuje s brdima, s poskokom. Na te oči gleda kao na oči svojih neprijatelja. Oči ga ogovaraju, osuđuju, miješaju se u njegov život, prate svaki njegov korak. Njegovi neprijatelji čekaju njegove pogrešne poteze i padove u životu, kako bi mu se mogli smijati. Ali njega motre i njegove oči, njegova sjenka, njegove pjesma. U ova zadnja dva stiha možemo zaključiti da je pjesnik umoran od života, od pisanja i ljudi.
Zakašnjeli čun
Ova pjesma predstavlja čovjeka koji sjedi na klupi. Svi prolaze pored njega, a on svih promatra. Kao da ne pripada tom vremenu, kao da se rodio u pogrešno vrijeme. Osjeća se kao da je stao u vremenu. Nikada nema namjeru zadržati se na toj klupi i uvijek ima osjećaj kao da je sjeo na trenutak, ali on je stalno tu. “Zakasneli čun” zapravo je pjesnik koji je zakasnio sa svojim životom. Čun je manji čamac koji se usidrio u luku, to jest, pjesnik je svoje mjesto našao na klupi i nikako da je napusti, baš kao čamac koji nikako da započne svoju plovidbu.
Stevan Raičković biografija
Stevan Raičković srpski je akademik i pjesnik. Rođen je 1928. godine u Neresnici kod Kučeva. Polazio je gimnaziju u Senti, Kruševcu i Smederevu, a u Subotici je 1947. godine maturirao. Upisao je nakon toga Filozofski fakultet u Beogradu.
Vrlo rano je počeo objavljivati pjesme u raznim književnim časopisima, primjerice u Književnosti, Književnim novinama, Politici i Mladosti, sve to već sa 17 godina. Na fakultetu je postao suradnik Literarne sekcije Radio Beograda, gdje je radio 10 godina, a onda je počeo raditi u izdavačkoj kući Prosveta, kao urednik. ‘70-ih godina bio je dopisni član Srpske akademija nauka i umetnosti, a redovni član posto je 1981. godine.
Prva zbirka pjesma Stevana Raičkovića zvala se “Detinjstvo”, objavljena 1950. godine, ali mu je primijećena bila tek druga zbirka, objavljena dvije godine kasnije, pod imenom “Pesme tišine”. Ostale zbirke pjesmama Stevana Raičkovića su “Balada o predvečerju”, “Tisa”, “Kamena uspavanka”, “Slučajni memoari”, “Monolog na Topoli”, “Stihovi iz dnevnika” i drugi.
Proza djela su mu “Intimne mape” i “Zlatna greda”. Od ostalih djela napisao je i poetske i prozne zapise, te mnoge esejističke i memoarske tekstove.
Raičković je pisao knjige za djecu, među kojima su “Veliko dvorište”, “Družina pod suncem”, “Vetrenjača”, “Male bajke” i druga.
Osim što je pisao vlastita književna djela, Raičković je prevodio ruske pjesnike, Shakespeareove sonete, te sonete Petrarke. Raičkovićeva djela su također prevedena na mnoge jezike, među kojima su i ruski, mađarski, češki, slovački, bugarski, slovenački, makedonski i drugi.
Raičković je za svoje književno stvaranje osvoji mnoga priznanja i nagrade, među kojima su i Njegoševa, Zmajeva i Meša Selimović nagrada, nagrada Goranov vijenac i mnoge druge.
Stevan Raičković umro je 2007. godine u Beogradu.
Autor: M.Š.
Komentariši