Poezija velikog srpskog pjesnika Jovana Dučića obilježila je prve godine 20. stoljeća, a živi još i danas. Dučić je u srpsku poeziju pod velikim francuskim utjecajem unio nove teme i izvore inspiracije te je u isto vrijeme iznimno obogatio.
Prvu zbirku pjesama objavio je 1901. godine u Mostaru od izdanjem “Zore” iz Mostara. Druga zbirka izašla je 1908. godine u Beogradu pod izdanjem “Srpske književne zadruge”. U istom izdanju izašle su i pjesme i stihovi u prozi “Plave legende” i “Pesme”
Njegove najpoznatije pjesme su “Jablanovi”, “Ljubav i žena”, “Leto”, “Suncokreti”, “Zvezde”, “Zalazak sunca”, “O mržnji” i mnoge druge.
“Zalazak sunca” autora Jovana Dučića uvodna je pjesma u ciklusu “Senke po vodi”. Označava zaokret u pjesnikovom pjevanju, a objavljena je 1901. godine. Dučić se tada okrenuo simbolizmu i francuskom parnasizmu.
Zalazak sunca – analiza pjesme
U pjesmi “Zalazak sunca” pjesnik je povezao dva motiva – ženu koja ga asocira na ljubav te s druge strane prirodu. Ova je pjesma izlaganje općeg i pojedinačnog te apstraktnog i konkretnog. Ona je izraz filozofije simbolizma. Pjesnik pokušava dostići totalno uživanje u pjesmi, u tolikoj mjeri da se izgubi dodir sa stvarnošću. Čovjek se treba osloboditi bliskog i zaputiti se u predjele mašte i vječnosti. Iz stvarnosti treba prijeći u stanje mašte jer to je ideal kojem se teži.
Pjesma se sastoji od četiri oktave. Takva vrsta strofe se rijetko vidi, ali možemo primijetiti da su njoj ispjevane još tri pjesme iz ovog ciklusa. Dučićev izbor oktave u pjesmama nije slučajan. Njegovi stihovi ispjevani su u narativnom tonu. Naime, u svakoj pjesmi uključujući i sonete može se uočiti priča. Pjesnik nas upoznaje s nekim događajem, s nekom osobom ili ambijentom.
Poeme koje se posebno ističu narativnim stihovima su dubrovačke poeme. Kod narativnih poema svaka izgleda poput novele s upečatljivim likom i slikama. Oktava pjesniku nudi bolji zahvat priču, vrijeme, prostor, ambijent i mnogo pojedinosti.
U prvoj strofi pjesnik se sadržajem vraća na naslov pjesme.
“bakreno nebo raspaljeno sija” / “crveni reka od večernjeg žara” / “podmukli požar”/ “crne šume starih četinara”.
Događaj je aktualan i doživljeni od strane lirskog subjekta. On vidi prirodu obavijenu u crvenilo i obasjanu svjetlošću. U drugom djelu prve strofe, pjesnik nam donosi i vizualnu sliku u stihu “negde daleko”. Time možemo spojiti boje i zvukove u jednu sliku, a to je večer i zalazak sunca. Ovi stihovi uvjeravaju nas da se radi o opisnoj pjesmi, no čitajući dalje, pjesnik će nas razuvjeriti.
Drugom strofom pjesnik unosi naglu promjenu u pjesmu i to stihom “Opet jedno veče…” Ovakav početak daje nam naslutiti da se pjesnik nečega prisjeća. On iznenada prekida prvu strofu u kojoj se bavio opisom prirode i pažnju usmjerava na unutrašnje osjećaje. Prisjeća se jedne večeri i osjeća slutnju. Zamišljen je i mislima odlazi u novi prostor “negde daleko, preko triju mora”. Prisjeća se sličnog trenutka kojeg je obilježila jedna nepoznata žena. Time je prešao iz stvarnosti u stanje maštanja i zamišljenu stvarnost. Ona je slična snovima, čini se kao da je nestvarna, nedodirljiva, nejasna i prozračna, ispunjena osjećajima slutnje. Takva je zbog brojnih razloga.
Proizvod je zamišljanja jer pjesnik o njoj priča za vrijeme zalaska sunca, u sjeni, u noći te u tami i tišini. Ne može se sagledati jasno već samo kao silueta. Zbog svega toga ona je tužna, blijeda i usamljena, a u dodiru s tamom i tišinom njezina tuga je još veća i teža. Opisujući stihove sada možemo zaključiti da je prva strofa samo uvod i ona označava efekt kako bi se moglo bolje uživjeti u stihove koji slijede. Zalazak je povod kako bi se mogli što bolje uživjeti u pjesnikovo traženje ljubavi i utjehe. To nam donosi i razlike u ritmu. Prva strofa ima brži ritam, napeta je, a smiruje se tek pri završetku osmog stiha.
Ostale strofe donose usporeniji ritam. Svaka od strofa sastoji se od tri cjeline, tri puta spušta se intonacija s tri predaha. Pjesnik brzo prešao preko stvarnosti i došao do opisa sjećanja. Takav opis sada traje usporenu, sa svim pojedinostima, a naglasak je na emotivnim stanjima i raspoloženju.
U trećoj strofi, koja se sada nastavlja na drugu, razvijaju se dalje motivi iz druge strofe. Možemo opaziti još detalja koji se nalaze u prostoru ženinog života. To su vrtovi, ocean, galebovi, ruže, zalazak sunca…
Ženino prisustvo pjesnik nam je predočio samo stihom “Dok ona plače…” Sumornu i tužnu atmosferu, pjesnik nam pokušava predočiti dodatnim opisima – “mrtve docvetale ruže”, “umoran zalazak sunca” i “tužna pesma snova”.
Četvrta strofa je najsloženija što se tiče sadržaja. Sastoji se od tri djela. U prvom djelu lirski subjekt je uvjeren da je cijelo vrijeme u mislima žene, a ona mu je vjerna i pati za njim. U drugom djelu osjeća se strah da bi njegove iluzije mogle biti razbijene.
“Ah, ne recite mi nikad: nije tako / Ni moje srce da to laže sebi”
U trećem djelu pjesnik je uvjeren da se nikada ne bi mogao dovoljno utješiti ako bi njegove iluzije bile raspršene. U zadnjoj strofi dolazi i do konačne poante pjesme, odnosno pjesnikovog pjevanja o ljubavi prema jednoj ženi.
Poanta pjesme je ljubav. Ljubav je stvarnost, no u isto vrijeme i iluzija. No, čovjeku je ljubav uvijek potrebna i on je u vječnoj potrazi za njom. Njegova jedina težnja tijekom života je da nađe ljubav. Nedostatak ljubavi čovjek pokušava nadoknaditi sjećanjima, vizijama, sanjarenjem i razmišljanjem o ljubavi. Čovjek vjeruje u ljubav i nada postoji uvijek. U vizijama se uvijek stapa ono što je doživljeno i što nije, ono što čovjek želi i što je ostvareno te sve ono što se dogodilo u prošlosti i razmišljanja o budućnosti. Sve to razlog je zbog čega su Dučićeve pjesme prepune vizija o ljubavi, o ženama koje mu se priviđaju, koje su rođene u njegovoj mašti.
“Zalazak sunca” stalna je potraga čovjeka za ljubavlju. On traži ljubav i utjehu, a često je pronalazi u tajnovitom, dalekom i skrivenom. Ako i nađe ljubav, traženje je imalo svrhu jer je uvijek postojala nada. Nada je smisao života, a ako je ne bi bilo čovjek ne bi mogao funkcionirati. Da čovjek nikada ne gubi nadu možemo uočiti u zadnjem stihu pjesme:
“Ne recite mi nikad: nije tako”.
Jovan Dučić biografija
Jovan Dučić rodio se 1871. godine u Trebinju. Pohađao je učiteljsku školu u Sarajevu i u Somboru nakon koje je postao učitelj i predavao u Mostaru i u Bijeljini.
Bio je jedan od osnivača časopisa “Zora”, a neko vrijeme radio je i kao urednik. Studij je pohađao u Ženevi i to Filozofsko -sociološki fakultet. Iz Ženeve je često putovao u Pariz.
Nakon 1907. godine počeo je raditi u Srbiji u diplomatskoj službi gdje je bio zadužen za Atinu, Sofiju i Carigrad. Radio je i u diplomatskoj službi Jugoslavije te je tada bio delegat Lisabona.
1941. godine preselio se u Geri u Sjedinjene Američke Države, a svije godine kasnije, u travnju 1943. je umro. 2000. godine njegovi posmrtni ostaci su prema njegovoj posljednjoj želji preneseni u Trebinje.
Njegove najpoznatija djela su: “Jablanovi”, “Ljubav i žena”, “Leto”, “Suncokreti”, “Zvezde”, “Zalazak sunca”, “O mržnji”…
Autor: M.L.
Komentariši