Alisa u zemlji čuda

“Alisa u zemlju čuda” knjiga je dječje fantastike iz 1865. godine. Njena radnja je zaokružena jer započinje Alisinim snom, a završava buđenjem, iz čega možemo zaključiti da su sve njene dogodovštine u Zemlji čudesa bile samo san – ili se kao san žele prikazati. Žanrovski ovaj roman definitivno spada u dječju fantastiku, jer priča nema samo fantastične elemente, već ona u potpunosti svojim karakteristikama slijedi pravila fantastike kao žanra.

Fantastične elemente čine neobični likovi, poput karata s osobinama ljudi, zeca u fraku s ručnim satom na ruci i slično. Osim likova, tu je i mjesto koje je zasigurno neobično, a u koje je djevojčica Alisa dospjela padajući kroz zečju rupu. Sam taj pad, koji se događa na početku priče, iznimno je neobičan i posve začuđujući. Djevojčica kroz rupu pada jako sporo, toliko da je u tom padu uspjela i zaspati. Ovo može biti metafora za padanje u san, ne nužno fizičko padanje u drugi svijet. Što je od toga istina, ne možemo sa sigurnošću znati i upravo je to glavno obilježje fantastike u ovom romanu. Autor se u njemu poigravao s svijetom iluzija, dajući likovima i dobre i loše osobine. Pritom je karikirao realni svijet koji ga okružuje. Radnja romana je nestvarna, ali je autor u njemu uspio stvoriti svijet mašte namijenjen djeci, odnosno na primjeru im je objasnio značenje fantastike.

Priča započinje u realnom svijetu, uz obalu rijeke, gdje Alisina sestra čita knjigu. Alisa se pritom dosađuje i hvata je san. Osim početka, priča ima i realan završetak, u kojemu Alisu njezina sestra budi iz sna. Alisa je jedini lik uz nestvarne likove karata i Bijelog zeca koji je neprestano zaposlen. Sestra samo ima ulogu koja nas uvodi u svijet fantastike i vraća iz njega.

Prema knjizi “Alisa u zemlji čuda” nastale su brojne kazališne i filmske adaptacije. Zemlja čuda predstavlja zemlju gdje nestvarno postaje stvarno, zemlju gdje je fantastika svakodnevica. Tako je i lik Alise neobičan u svojoj minijaturnoj veličini, kao i u svojoj divovskoj veličini. Autor je u priči lijepo napisao da je od trenutka kad je Alisa pala kroz zečju rupu sve nemoguće postalo moguće, baš kao što je i čitateljima, čitajući ovo djelo, sve nestvarno postalo stvarno. Ovo je djelo koje zabavlja dječju maštu, a autor je dvodimenzionalnim svijetom dočarao prijelaz iz realnosti u nerealnost, pritom ostavljajući čitatelje zainteresiranim, uzbuđenim i nestrpljivim.

Vrsta djela: fantastika

Tema djela: sanjarenje djevojčice Alise o zgodama i nezgodama u zamišljenom svijetu

Vrijeme radnje: jedno ljetno popodne

Mjesto radnje: uz obalu rijeke, u zečjoj rupi

Kratak sadržaj

Alisa je sjedila na obali rijeke pored svoje sestre. Bila je umorna, ali ne od rada, već od dosade. Nije znala što da radi. Njezina je sestra čitala knjigu, a ta knjiga bila je prepuna slova. Alisa se pitala kakva je to knjiga i kako može biti zanimljiva ako u njoj nema slika ni ilustracija, već samo tekst. Tako je Alisa gledala naokolo, ni ne primjećujući ništa zanimljivo, umorna od topline dana i udubljena od dosade. Nije znala da li brati ivančice pa raditi vijenac od njih, no ipak nije bila ni za to. Odjednom je u razmišljanju prekine zec. Dok je ona sjedila kraj sestre, pored nje protrči bijeli zec s rozim ušima. Alisi je sve izgledalo normalno. Zec je negdje žurio i govorio da će zakasniti te pogledavao na sat u ruci. Tek nakon nekoliko trenutaka, Alisa primijeti da nikada do sada nije vidjela zeca s prslukom i satom na ruci. Skoči za njim i prati ga. On je nestao u jazbinu nekog grma.

Alisa najprije pomisli da je to običan rov gdje je zec ušao te krene za njim, ali kako je sve dublje ulazila, tako je prestrašila i počela tonuti sve dublje. Propadala je jako dugo. Nije znala tone li sporo ili prevaljuje velik put u kilometrima. Pokušala je vidjeti kamo tone, no bio je mrak i ništa nije primjećivala. Pomislila je da tone u središte zemlje jer je naučila da je zemlja okruga i da ima središte. Odmah se upitala što ako ode na drugu stranu zemlje, gdje ljudi stoje na glava, recimo u Novi Zeland. Hoće li gospođa koju pita gdje se nalazi znati odgovoriti na njezino pitanje? Tako su se Alisi pojavljivala bezbrojna suvisla pitanja. Kad više nije bio toliki mrak, Alisa je primijetila da negdje pada, a oko nje su padala i ormari, police s knjigama, zidni sat, zemljopisne karte… S jedne je police dograbila marmeladu od naranče, no spazi kako je prazna te je vrati na neku drugu policu, polako tonući. Sjetila se svoje Maze, to je bila njezina mačka. Razmišljala je hoće li njezina Maza danas dobiti jesti i hoće li joj nedostajati. Htjela je da je Maza sada uz nju i da lovi miševe, premda ih po zraku nema, ali mogla bi ona loviti šišmiše. No, onda se sjeti da ne zna jedu li mačke šišmiše. I tako je Alisa propadajući polako utonula u san. Sanjala je da šeće s Mazom. Odjednom se probudi i iznenadi. Tres! Alisa je pala na veliku hrpu lišća. Njezinom padu došao je kraj.

Alisa je pala i vidjela gdje se nalazi. Našla se u dugačkom hodniku, a na čijem je kraju vidjela Bijelog zeca. Bijeli zec opet se negdje žurio i govorio: “Zakasnit ću”! Alisa ustane i krene za Bijelim zecom, no on je nestao iza ugla. Alisa je nastavila hodati i našla se u velikoj, dugačkoj prostoriji. Prostorija je bila slabo osvijetljena, premda je bilo puno svjetiljki po stropu. Soba je bila prazna. U sobi je bilo puno vrata, ali sva su bila zaključana. Alisa je pomislila da više nikad neće uspjeti izaći odavde. Razmišljajući o svojoj tužnoj sudbini, primijeti tronožni stakleni stolić. Na stoliću nije bilo ničega, osim jednog zlatnog ključića. Alisa zaključi da taj ključić sigurno otvara jedna vrata. Krenula je od vrata do vrata, ali ništa. Ili je ključ bio premali, a brava prevelika ili obratno. Tako ona nije znala što će. Odjednom primijeti da se iza jednog zastora nalaze još jedna vrata. Odgrne zastor, a iza zastora su bila malena vratašca, otprilike 20 cm visoka. Isproba ključ i otvori ta vrata. Kako je otvorila vrata, vidjela je da je prolaz nalik na neki zečji rov. Alisa kroz ta vrata nikako nije mogla proći. Nije mogla gurnuti ni glavu kroz njih, a kamoli ramena. Mislila je da joj se barem smanjiti. Ta vrata vodila su u prekrasan vrt. U vrt snova, vrt koji je bio prepun cvijeća i vodoskoka. Od toga trena, sve što je Alisa mislila da je nemoguće, postat će itekako moguće.

Vidjela je da neće biti ništa od njezinoga čekanja pred vratašcima, stoga se Alisa vrati do staklenog tronožnog stolića. Mislila je da će na stoliću pronaći knjigu u kojoj pišu upute kako se može smanjiti ili da će vidjeti još koji ključić za neka druga vrata. No umjesto toga, opazi malenu bočicu na kojoj je pisalo POPIJ ME. Alisa je bila sigurna da te bočice tu prije nije bilo. Uzela je oprezno bočicu i tek nakon što se uvjerila da je dobrog okusa i pretpostavila da nije otrovna, popila ju je. Prvo malo, a zatim do kraja. Osjetila je kako se smanjuje, kao sa suprotne strane povećala. Krene prema vratima kroz koja će napokon moći proći i doći u prekrasan vrt. No kad je došla do vrata sjeti se da nije uzela ključ sa stolića da ih otvori. Sada je bila premala, pa do stola više nije mogla. Pokušala je spuzati gore na sve načine, no tada se sve više umorila. Nije znala što će, pa je legla ispod stola i počela jecati.

U svom očaju sama je sebe smirivala jer nikakve koristi od plakanja. Alisa je običavala pričati sama sa sobom i davati si savjete. Čak je znala igrati i kriket u dvoje, nakon čega bi sama sebe istukla jer je u jednoj od svojih uloga varala. Odjednom ispod stola primijeti malenu staklenu kutijicu na kojoj je pisalo POJEDI ME. Alisa otvori kutiju, a unutra je bio jedan keksić. Alisa ga najprije jako malo odgrizne i ne osjeti ništa. Tada se ohrabri i pojede cijeli. Nakon toga Alisa je počela rasti. Povećavala se sve dok glavom nije udarila od strop prostrane sobe. Sada je bila prevelika. Kako će Alisa proći kroz vrata kad sad jedva može proviriti oko kroz njih? Alisa opet počne plakati. Suze su tekle u potocima, a kako je ona sada bila velika, bile su velike i suze. Uskoro je prostorija bila sva mokra od njezinih suza.

Začula je nečije korake u daljini kako se približavaju: tap, tap, tap… Alisa obriše suze s očiju i vidi Bijelog zeca koji je preletio od brzine kraj nje, govoreći da kasni, a Kneginja ne voli kad je ostavi da dugo čeka. Alisa odluči pitati ga za pomoć i kad mu se obrati, Bijeli zec se uplaši i brzo nestane u daljini i tami. Bijeli zec je na sebi imao bijeli frak, u jednoj ruci bijele rukavice, a u drugoj lepezu. Kad se uplašio Alise, sve mu je ispalo iz ruke. Alisa to uzme, stavi rukavice na svoje ruke, a pošto je bilo jako vruće, njegovom se lepezom počne hladiti. Odjednom se dogodila čarolija.

Alisa se počela smanjivati. Uspjela je uzeti ključ sa stola i sve je odbacila na vrijeme, kad je bila prave visine da može proći kroz malena vrata. No, tako mala našla se u lokvi vode. Pitala se je li to more. Sva ta voda bila je od njezinih suza i tad je razmišljala kako nije smjela tako jako plakati. Morala je plivati da se ne utopi. U vodi, dok je plivala, Alisa ugleda razne životinje. Bile su tu: patke, žabe, miševi, iznad njih su letjeli orao, sova i papiga. Alisa nakon nekog vremen, plivajući kroz tamu, napokon ugleda obalu i zapliva prema njoj, a sve su je životinje slijedile. Na obali je srela druge životinje: debelu plovku, purana, ogromnu žabu, šarenu guštericu, medvjediće, šarene zečiće i različite ptice. Dok su se svi otresali od vode, i Alisa i životinje, dojuri Bijeli zec do Alise i kaže joj da brzo ode do Kneginjice koja sigurno ima nekakav posao za nju. Bolje nego da ovako dangubi.

Alica se iznenadila i zapitala govori li zec to njoj. Bijeli zec brzo joj je objasnio da ovdje svatko nešto treba raditi, evo on npr. ima toliko puno posla da ne zna gdje mu je glava, a gdje rep. Alisa odgovori da postupa prema njoj kao prema sluškinji, no Bijeli zec brzo otrči. Gusjenica, čuvši Aličin odgovor, od zaprepaštenja se onesvijesti, a Alisa brzo iskoristi priliku i pobjegne. Tako mala našla se u šumi, oko nje sve ogromno cvijeće, gljive kao kuće, trava kao gusta šuma. Na klobuku jedne gljive ležala je gusjenica koja je pušila neku lulu i jako se dimilo. Gusjenica se obratila Alisi i rekla joj neka je samo sluša njezine savjete i sve će biti dobro. Gusjenica je uspjela reći Alisi da Kneginjica o kojoj svi pričaju, nije ništa posebno, a Kraljica je papirnata i vlada kartama, a umišlja si da je neka veličina. Upozorava je da će je Bijeli zec htjeti obući u lišće, a Šeširdžija će htjeti kuhati kamenje.

Pogledavši gore na jedno stablo Alisa, vidi sijamskog mačka koji se smije. On se uvrijedi jer se ona čudi kako to da se mačak smije, a ona mu se opravdava. Mačak je upozorava da nikad neće biti pozvana kod Kraljice. Alisa je pitala životinje koje je sretala jesu li vidjeli Bijeloga zeca, no nitko nije. Svi su odgovarali da je vjerojatno kod Kneginjice. Alisa je sama srela Bijelog zeca. Nakon toga, srela je ribu. Riba je odluči povesti sa sobom kod Kneginjice. Kad su ušle u kuću Kneginjice, Alisa je vidjela kako kneginjica baca šnicle u zrak, udara loncima i gađa se poklopcima te viče na svoje pomagače. Kneginjica naredi Alisi da se spremi za Kraljicu, a riba se smije Kneginjici da je Kraljica nikad neće primiti. Kneginjica zaprijeti ribi da će je skuhati i tada riba nestane. Pretvorila se u lastavicu i vinula u visine. Kneginjica krene s Alisom kod Kraljice.

Kad su ušle u veliki dvorišni dvorac, pred sobom je Alisa vidjela neobičan kraljičin dvorac. Još neobičnije je bilo kada je u dvoru vidjela vojsku koja stupa. Sva je vojska bila papirnata, jer to su bile igraće karte. Vojska je najavila dolazak Kraljice, u čijoj je pratnji bio i Kralj. Kad je Kraljica primijetila Kneginju, naredi vojski da je baci u tamnicu. Tada Kneginjica brzo progovori da joj je donijela neobičnu životinju, kakvu već dugo nije vidjela, a to je bila djevojčica. Alisa se uvrijedi i reče da nije nikakva životinja, da ona ide u školu i da zna čitati, pisati i recitirati pjesmice. No Kraljica kaže da njima to ne treba, ali je odmah pošalje da čuva “nezaboravke”, cvjetove koji uvijek zaboravljaju procvasti. Alisa se naljuti i kaže da ne želi, da će napustiti zemlju luđaka, želi se vratiti u svoju visinu. Kneginjica je zgrabi pod ruku i naredi joj da ne ljuti Kraljicu.

Kad je došla u drugi dio dvorišta, gdje je trebala vršiti svoju dužnost, vidjela je puno kornjača i jednog krilatog lava. Ona ih stade promatrati. Krilati lav i kornjača su plesali, a Alisa se smijala jer nikada nije vidjela neobičniji i smješniji ples. Druga, stara kornjača plakala je. Krilati lav objasnio je Alisi zašto ona plače. Naime, ta se kornjača kladila s Bijelim zecom da će ga pobijediti u utrci od tri stotine metara. Kornjače ne mogu trčati, dok je zec poznat po svojoj brzini. Za okladu će zec uzeti njezin šešir. Alisi nije jasno zašto je tužna jer će joj ostati njezin oklop. Kornjača objašnjava da je s oklopom rođena, a šešir je znak njezinog dostojanstva. Šeširdžija Bill već nekoliko dana ne radi šešire i rekao joj je da joj neće napraviti drugi. Krilati lav primi tu tužnu kornjaču i zapleše s njom.

Kneginjica komentira neka se vesele dok još nije počelo suđenje Billu. Kraljica će mu suditi zbog nerada. Uskoro se začuju trube i počinje presuda. Bill se u sudnici pojavio sa šalicom čaja, koju mu Kralj želi oduzeti, no Bill je ne da. Njemu je čaj fin, zašećeren onako kako on voli i ne želi predati šalicu s čajem! Ali će ga popiti u Kraljevo zdravlje. Hrpa vojnika počne se glasno smijati. Bijeli zec mora prečitati presudu u kojoj se Bill osuđuje na tjedan dana zatvora. On podsjeća Veličanstvo da će tjedan dana morati biti bez šešira, a navikli su ga svaki dan mijenjati. Kraljica kaže da će preživjeti. Potom spazi životinju (djevojčicu Alisu) i naredi da je bace u tamnicu, a onda se predomisli i naredi da joj odrube glavu. Bijeli zec počne objašnjavati Kraljici da to nije životinja i da je takvih puno vidio nedaleko, u jednoj šumi i da ih zovu “djeca”.

Alisa u međuvremenu spazi bočicu vodu na kojoj je pisalo POPIJ ME. Brzo je ispije i postane velika, pa je glavom probila krov te kuće, a sve životinje oko nje su ostale male. Kraljica naredi da je uhapse, no svi su je se bojali i pobjegli, samo su Kralj, Kraljica i vojska ostali. Vojska krene na Alisu, ali bili su nemoćni. Alisa kaže Kraljici da će se vratiti kući i potrči što su je brže noge nosile, a hrpa karate-vojske trčala je za njom tako da je neke i pokupile. Raspršile su se karte.

Alisu odjednom prenu glas. To je bio glas njezine sestra koja joj kaže da je dosta spavala i da je vrijeme da se probudi. Sestra je još uvijek čitala knjigu na obali rijeke. Alisa je bila sretna što se probudila u svom običnom svijetu, ali je bila pomalo i tužna jer je nestalo Zemlje čudesa. Ispričala je san sestri, a potom potrčala kući da popije čaj. Zaklopivši knjigu, njezina sestra razmišljala je o Alisi, njezin pričama i plemenitom srcu. Sestra je zaključila kako će Alisa kad odraste voljeti djecu, postati žena, pričati priče i bajke djeci, možda i priču o Zemlji čudesa. Pričat će o svojem djetinjstvu i uvijek će voljeti druga bića.

Analiza likova

Alisa – glavni lik ovoga djela, stvarna djevojčica koja je usnula san i odvela čitatelja u nestvarni svijet. Djevojčica dobra srca koja ima bujnu maštu. Kroz svoju avanturu, odnosno svoj san, hrabro nas je vodila nepoznatim svijetom. Ipak, bilo je tu i suza i smijeha. Na temelju sna ne može se dati jasna karakterizacija, ali iz sestrina razmišljanja na kraju priče, zaključujemo da je ona djevojčica koja voli svijet, voli druga bića, ima smisao za stvaranje priča. Alisa je radoznala, puna ljubav i suosjećajna djevojčica, koja to ponosno i ističe. Ne voli nepravdu i raspoznaje dobro od lošeg. Njezino čisto i nevino srce može komunicirati sa svijetom i svojom okolinom. U čudesnom svijetu pojavljivala se tako malena da joj je trava bila gusta šuma, a gljive velike poput kuća. U tom čudesnom svijetu bila je i velika poput diva, toliko da je glavom probila krov dvorca.

Sestra – njezin lik uvodi nas u djelo i na kraju izvodi iz svijeta fantastike. Njezina uloga je čitanje knjige, a Alisa kraj nje za to vrijeme spava. Iz sestrina razmišljanja saznajemo da je Alisa biće koje voli čitavi svijet.

Bijeli zec – lik koji se pojavljuje u Alisinu snu. Odjeven je u bijeli frak, sa šeširom na glavi i satom na ruci. Uvijek negdje žuri. Ima puno posla, ne dopušta dangubljenje, barem tako priča. Odan je Kneginjici. Njega Alisa slijedi u zečju rupu. Bijeli zec je zadužen za čitanje presude šeširdžiji, ulizuje se Kneginjici. Naposljetku on Alisu spašava od bacanja u tamnicu, kad kaže da je ona dijete, a ne životinja. Čim Bijeli zec vidi nekoga bez posla, daje mu neki zadatak. Po njegovom ponašanju ispada da on za sebe misli da je najvrjedniji.

Kraljica – čuvena Kraljica o kojoj svi govore i do koje nije lako doći, iako nije nikakva veličina. To je obična papirnata kraljica s igraće karte. Kraljica među kartama umišlja da je ličnost. Uza sebe ima Kralja, također papirnatog, kao i vojsku. Njezina jedina uloga je da izdaje zapovijedi – koga treba staviti u tamnicu, koga treba ubiti, te odredi koji će zadatak dodijeliti pridošlicama. Kraljica svaki dan mijenja šešire. Odrješita je i odlučna.

Kneginjica – Bijeli zec neprestano govori o njoj, on je njoj odan i vjeran. Kad je Alisa vidjela Kneginjicu, ostavila je dojam loše osobe jer se gađala mesom, lončićima i poklopcima te je vikala. Kneginjica teži tome da dođe do Kraljice, koja je ne želi primiti, ali ona to uspijeva tako da Kraljici dovodi Alisu. Kneginjica svima zadaje posao. Ne voli čekati.

Lewis Carroll biografija

Ovaj engleski pisac i matematičar poznat je pod imenom Lewis Carroll, no pravo ime bilo mu je Charles Lutwidge Dodgston.

Rođen je u Daresburyju, 27. siječnja 1832. Obrazovanje je stekao na sveučilištu u Oxfordu. Tamo je i predavao matematiku od 1855. do 1881. godine. 1861. godine postao je anglikanski svećenik

Pričao je priče kćerki svojega predstojnika katedre na Oxfordu, a one su objavljene pod imenom Alisa u zemlji čuda i postale klasici dječje književnosti. Drugi dio, nastavak, naslovljen Lov na zrcalo pojavio se 1872. godine.

Carroll je pisao humoristične stihove, a napisao je i nekoliko matematičkih djela. Bavio se i amaterskim fotografiranjem.

Umro je u Guildfordu, 14. siječnja 1898. godine.

Autor: L.F.