Alkar

Alkar je pripovijetka s pričom o ljubavi koja se događa onda kada ju najmanje očekujete. Radnja se odvija u selu Begluku te u Sinju, gradu poznatom po čuvenoj manifestaciji, alki. Glavni dio radnje se događa u razdoblju priprema od jedne do iduće alke i periodu koji traje malo više od godinu dana.

Analiza

Pripovijedanje je u trećem licu, a povjereno je sveznajućem pripovijedaču koji ne sudjeluje u navedenim događajima. Čitatelj može uživati u dugim opisima krajolika koji su isto tako uključeni u pripovijedanje.

Alkar tako započinje opisom Sinjskog polja. Slika je skoro pa idilična i ona uvodi čitatelja u savršenu situaciju između likova. Ljudi rade svoj posao i čekaju glavni događaj godine, alku, a Marta i Salko uživaju u svojoj ljubavi.

Književni elementi

Književni rod: epika

Književna vrsta: pripovijetka

Vrijeme radnje: kraj 19. stojeća

Mjesto radnje: Dalmatinska Zagora, selo Begluci, grad Sinj i okolica rijeke Cetine

Tema: sinjske viteške igre, te sukob sina i oca oko iste djevojke

Ideja: u životu uvjek pobjeđuju oni koji su odlučni

Kratak sadržaj

Dvoje zaljubljenih Salko s navršenih 18 godina i Marta koja je napunila 20 godina, potajno se nalaze pokraj rijeke Cetine. Pronašli su komad hladovine gdje se mogu opustiti sakriveni od znatiželjnih pogleda.

Salkov otac Rašica jednom je bio zaljubljen u djevojku Stanu s kojom se trebao vjenčati, ali kada je Stana oboljela od crnih ospica, naglo je poružnjela i kao takva nije htjela poći za Rašicu iako ju je on zaista volio i nije mu smetalo što joj je bolest unakazila lice. Na kraju se oženio Lucom, djevojkom iz bogate obitelji (dotaricom kako su zvali djevoke s velikim mirazom) koja mu je rodila sina Salka.

Nažalost Rašica nikako nije mogao zavoliti Lucu, pa ni onda kada im se rodio sin i zato je otišao u hajduke. Počeo je pljačkati i ubijati Turke zbog čega se na kraju obogatio. Svojoj ženi nikada nije uputio lijepu riječ i tako sve dok Luca nije umrla.

Prva ljubav Stana koju je sudbina tako tragično pogodila, na kraju se vjenčala za siromašnog Iliju kojem je rodila dvije kćeri, Ivu i Martu. Unatoč tome što je imala obitelj Stana nije bila sretna jer ju se selo doživljavalo vješticom kako zbog izgleda, a tako i zbog toga što je uvijek šutila.

Nakon Lucine smrti Rašica se smirio i nije više odlazio u hajduke. Kada je Marta, kćer njegove ljubavi Stane napunila 16 godina on ju je ugledao na groblju i taj mu se tren srce stislo od bola jer mu se učinilo kao da je umjesto Marte ugledao svoju nesuđenu ljubav Stanu. Od tog ju je trenutka zavolio iako je znao da je u Martu zaljubljen i njegov sin Salko.

Prošle su četiri godine, a Rašica i dalje nije mogao prestati misliti o Marti, koja se kasnije zaljubila u njega i taj tren počela izbjegavati Salka. Voljela ga je drugačije nego Salka, ali to mu nikad nije uspjela reći, a on je cijelo vrijeme bio uvjeren kako je njezino srce rezervirano samo za Salka. Rašica je na kraju postigao dogovor sa sinom koji je htio oženiti Martu i trčati alku. Rašica mu je dopustio da se vjenča Martom, ali da sam trči laku te da bude alkarski momak.

Salko se nakon toga počeo opet viđati s Martom koja je bila uvjerena da Rašica nije zainteresiran za nju. Ali na alci je postalo jasno kako lijepa djevojka nije zaljubljena u sina nego u oca. Salko je shvatio bolnu činjenicu kada je vidio koliko se Marta veseli pobjedi njegova oca na alki. Kasnije mu je potvrdila ono što je sumnjao, zbog čega je poludio i otišao iz sela.

Uslijedilo je vjenčanje između Marte i Rašice. Od vjenčanja je prošlo skoro godinu dana, a nitko nije znao gdje se nalazi Salko. Selo je odmah počelo pričati kako je za Salkovo ludilo kriva vještica Stana sve dok im nije ispričala kako se njena kćer zaljubila u oca i zato odbila sina. Selo se u tom trenutku okrenulo protiv Marte koja je priznala da se udala za čovjeka kojeg voli i da je to poštenije nego da se udala za Salka i živjela cijeli život u laži.

Selo je prihvatilo njeno objašnjenje osim nekoliko staraca, koji su smatrali kako djevojka nema pravo sama birati muža bez obzira voli li ga ili ne. Stigao je kolovoz, a s njime i nova alka, ali Rašica se ovog puta nije natjecao. Odjednom se usred utrke pojavio čudan alkar okićen stvarima sa smetlišta bez koplja. Bio je to jadan Salko koji je uspio pogoditi u sridu bez pravog koplja. Uhićen je jer je prekinuo alku, a kad su ga pustili nastavio je i dalje lutati. Otada su ga zvali “Salko alkar”.

Dinko Šimunović

Dinko Šimunović (1873. – 1933.) rođen je u učiteljskoj obitelji u Kninu, Hrvatskoj. Otac mu je radio kao učitelj pa se u djetinjstvu često selio po mjestima Dalmatinske zagore kako su mu oca premještali po školama.

Pošto je proveo život među siromašnim stanovništvom, to je dosta utjecalo na njegov život te se kasnije i može uočiti u nekim njegovim književnim djelima.

Kao i njegov otac, završio je učiteljsku školu te je također radio po mjestašcima Dalmatinske zagore.

Pošto je već u to vrijeme bio dosta utjecajan književnik, 1909. godine njegov talent je prepoznat jer je premješten u Split gdje je radio dalje kao profesor. Od tada pa dugi niz godina, čak 18, radio je u Obrtnoj školi.

Nakon što je otišao u mirovinu i djeca su mu se trebala dalje školovati, preselio se u Zagreb gdje je živio sve do smrti.

Njegova najpoznatija djela su: zbirke pripovijedaka: “Mrkodol”, “S Krke i Cetine”, romani: “Đerdan”, “Tuđinac”, i “Porodica Vinčić”, te dvije autobiografske proze: “Mladi dani” i “Mladost”.

Autor: S.Š.