Antigona

Tragedija “Antigona” napisana je u sedam činova, a prvi put izvedena oko 442. godine prije nnove ere. Radnja ove drame slijedi radnju Sofoklovog “Kralja Edipa”, u kojem se objašnjava opravdanost tragičnih događaja u “Antigoni”. Naime, Edip je neznajući ubio svog oca Laja i oženio se majkom Jokastom, iz čijeg braka je rođeno četvero djece: Antigona, Izmena, Eteokle i Polinik. Proročanstvo koje je izrečeno Edipovom ocu proteže se na sve potomke Lajeve loze, zbog čega sva Edipova djeca umiru tragičnom smrću.

Analiza djela

Radnja drame “Antigona” počinje nakon smrti braće Eteokla i Polinika. Nakon očeve smrti njima je pripalo prijestolje, zbog čega su došli u ratni sukob. Eteokle se našao na strani Tebe, a Polinik na čelu “sedmorice protiv Tebe”, sedam argivskih junaka koji su jurišali na Tebu. U tom sukobu ubili su jedan drugoga, nakon čega je jedini muški srodnik Edipovog naraštaja ostao Jokastin brat Kreont. Eteokle za Kreonta postaje junak koji se borio za svoju domovinu, a Polinik izdajnik. Zbog toga Kreont, kao novoizabrani kralj, priređuje Eteoklu dostojan pokop, a Polinikovo tijelo ostavlja psima i pticama, kao kaznu za izdajništvo.

Temelj sukoba ove drame čini suprotnost Kreonta, kao samovoljnog tiranina i Antigone, kao brižne sestre. Ona se nije mogla oteti zovu savjesti i svete dužnosti da pokopa brata Polinika, kako bi dobio mogućnost spokoja u Hadu. Njeni hrabri i ponosni postupci povlače okidač kod ujaka Kreonta, kojeg najviše smeta njeno neustrašivo suprotstavljanje njegovom zakonu. Za nju su božji zakoni iznad bilo kojeg ljudskog, jer zna da se više mora svidjeti onom svijetu (Hadu).

Sofoklo ovom dramom unosi novitete u grčko dramsko stvaralaštvo. Svojim likovima podario je ljudske osobine i osjećaje ljubavi prema obitelji, tuge, očaja i straha od smrti. No i dalje je lik Antigone ocrtan karakteristikama božice, koja dostojno i časno kroči u smrt, kako bi svojom žrtvom dovela do katarze likova koji su tragediju prouzročili, ali i katarze publike kojoj je izvođenje drame namijenjeno. Moralnu pouku tragedije na kraju sedmog čina izriče Sofoklo u riječima zbora, koji kaže da treba biti razborit i poštivati božju volju, odnosno da se čovjek nikada ne treba igrati boga i izdizati iznad drugih ljudi, jer svakoga će na kraju stići neizbježna smrt.

Književni elementi

Književni rod: drama

Književna vrsta: tragedija u sedam činova

Vrijeme radnje: vladavina kralja Kreonta

Mjesto radnje: Teba (kraljevski dvor, tamnica)

Tema: borba djevojke Antigone za časni pokop svoga brata; protivno kraljevim zakonima s poštovanjem božjih zakona

Ideja: ako je čovjek ohol, napustit će ga sreća i kazniti sudbina, što će on shvatiti tek kada bude prekasno

Kratak sadržaj

Prvi čin

U zoru Antigona i Izmena izlaze iz kraljevskog dvora u Tebi i razgovaraju. Antigona se obraća sestri, pitajući je li čula novu kraljevu zapovijed koju je izdao narodu. Izmena ništa o tome ne zna, jer je još uvijek shrvana smrću obojice braće. Antigona joj otkriva kako je novi kralj, njihov ujak Kreont, brata Eteokla dao pokopati “po pravdi pravoj, zakonu”. Drugog njihovog brata Polinika ostavio je na milost i nemilost lešinarima te naredio da onoga koji pokuša pokopati njegovo tijelo bace u tamnicu i kamenuju za kaznu. Antigona traži pomoć od sestre Izmene da pokopaju brata mimo zabrane, jer smatra da im kralj ne može zabraniti njihovo pravo da se pobrinu o mrtvom bratu. Izmena ne razmišlja u prvi čas srcem punim časti i ljubavi prema obitelji, nego se kao glas razuma boji kraljeve zabrane, sjećajući se neslavne smrti njihovog oca Edipa i majke Jokaste.

Otac Edip oženio je vlastitu majku te si je saznavši za grijeh probio oba oka, a majka Jokasta se nakon toga objesila. Braća Eteokle i Polinik su se nakon očeve smrti dogovorili da vladaju naizmjence u Tebi, ali su došli u sukob i ubili jedan drugoga. Antigona i Izmena su jedini preživjeli potomci Edipove loze, zbog čega Izmena želi izbjeći nevolje pod svaku cijenu. Izmena dodaje da su one žene i da se ne trebaju boriti protiv muškaraca. Antigona ni nakon toga ne želi odustati od toga da pokopa brata, uz ili bez Izmenine pomoći, jer se dulje mora sviđati onom svijetu, nego ovom, gdje će dovijeka počivati. Njihov razgovor završava Antigoninom čvrstom odlukom da ustraje u naumu te riječima koje upućuje Izmeni, govoreći joj da će ju zamrziti jer joj nije htjela pomoći zbog straha od vlastite smrti. Sestre odlaze, dolazi zbor i počinje ulazna pjesma.

Slijedi prva strofa ulazne pjesme koja opisuje jednog od sedmorice koji su se digli protiv Tebe. Radi se o Kapaneju, kojeg je Polinik doveo iz Arga. Sedmorica na čelu s Polinikom zaratila su protiv Eteokla u Tebi, zato se Polinika smatra izdajnikom. Kapanej, kao jedan od “sedmorice protiv Tebe”, poznat je bio po svojoj aroganciji, a Zeus ga je zbog toga pogodio munjom nadomak Tebe, o čemu govori prva antistrofa.

Druga strofa direktno spominje sedmoricu vođa koji su navalili na sedam tebanskih vrata i pridavanje pobjedničke počasti Zeusu. A Eteokle i Polinik “na se koplja dva trgli i jednu smrt obadva našli”. Druga antistrofa govori o epilogu tog sukoba, dolasku kralja Kreonta, Menekejeva sina, koji na završetku ulazne pjesme dolazi kako bi sazvao vijeće starješina.

Drugi čin

Kreont dolazi u pratnji dva glasnika i obraća se starješinama za vijećanje oko sudbine umrle braće. Objašnjava i da je on postao novi kralj jer nema drugog muškog nasljednika. On je najbliži rod onih što su poginuli. Kreont sebe predstavlja kao moralnog i pravednog vladara, pa stoga nalaže da se Eteokla, kao onoga koji je branio grad, pokopa s najvećim počastima, a Polinika, k'o bjegunca, ostavi psima i pticama nepokopanog. Za njega je najveći grijeh Polinikova izdaja svoje države Tebe i zato je tako naredio. Stražari su već stajali kraj mrtvih tijela braće, kako bi se kraljeva zapovijed propisno izvršila. Kreont je zboru starješina napomenuo da se njegova zapovijed strogo odnosi na svakog onoga tko bi pokušao pokopati Polinika. Glavu će izgubiti tko to pokuša.

Tada dolazi stražar i s oklijevanjem pokušava reći kralju što se upravo dogodilo. Naime, netko je Polinikovo tijelo posuo suhim prahom i obavio sveti obred te ga pokopao. Stražar nije vidio krivca ni dokaza. Sve se dogodilo rano ujutro, kada su došli danji stražari zamijeniti noćne. Među stražarima je došlo do sukoba, skoro su se pobili jer nitko nije znao tko je odgovoran za to. Na kraju je na ovog stražara pala kocka da ode sve reći Kreontu. U prvi mah Kreont je pomislio da je to djelo protivnika njegove vladavine kojih ima u gradu. Rekao je da su sigurno oni nekoga podmitili da pokopa Polinika, samo kako bi mu napakostili. Štoviše, krivnja je pala na stražare koje je Kreont okrivio da su primili mito i zbog čega će mu morati odgovarati. Stražar odlazi, u sebi razmišljajući kako je zahvalan bogovima što se izvukao ovaj put.

Počinje stajaća pjesma koja se sastoji od dvije strofe i dvije antistrofe. Zbor pjeva o čovjeku koji je silan, vladar svemu na Zemlji: pticama, zvjeradi, na poru i na pučini sve lovi. Takvom čovjeku smrt je neizbježna, ali mu je za života omogućen izbor: hoće li odabrati božju pravdu ili će se odati zlu?

Treći čin

Zbor starješina pjeva s čuđenjem o Antigoni kao onoj koja je pokopala Polinika, no ne vjeruju da je ona zaista to učinila. Stražari dovode Antigonu pred Kreonta, kojemu u prvi tren nije jasno zašto je dovode. Kreonta hvata nevjerica i čuđenje. Ne vjeruje da je Antigona uhvaćena kod groba. Stražar Kreontu govori kako su mrtvo tijelo čuvali iz zaklona, zbog smrada koji je do njih dopirao. Ubrzo se digao tako snažan vjetar koji je pomutio sve oko sebe. Nakon što se vjetar smirio, ugledali su Antigonu kako plače nad mrtvim bratom i posvećuje ga vodom i prahom. Stražari su vidjevši to srnuli na nju, a ona se nije opirala.

Nakon stražarevog objašnjenja slijedi napeti dijalog između Antigone i ujaka Kreonta. On na nju navaljuje riječima koje očituju njegovu povrijeđenost i razočaranost jer se usudila prekršiti njegovu naredbu. Antigona se drži ponosno i hrabro i sve priznaje. Zbor se ubacuje digresijom da je takvu ćud naslijedila od oca. Za nju nije sramota štovati rođenoga brata i voljeti nekoga: “Al’ ne za mržnju, već za ljubav rodih se”. Kreont pokazuje svoju tiransku stranu i odlučan je u tome da je kazni smrću. Čak posumnja da je u sve upletena Izmena, pa zapovijedi da i nju dovedu pred njega.

Izmena na sebe prihvaća krivnju iz solidarnosti sa sestrom, jer ne želi živjeti bez ikog svoga. Ostala bi jedini Edipov potomak nakon Antigonine smrti, pa radije na sebe prihvaća smrtnu kaznu. Antigona joj ne dopušta takve laži, ali Izmena i dalje nastavlja s prkosom Kreontu. Poziva se i na Kreontovog sina Hemona, Antigoninog zaručnika, govoreći kralju da ako ništa drugo, bar misli na svoga sina i ne ubija mu ženu, majku njegove buduće djece. Kreont i dalje ne popušta i naređuje slugama da odvedu Antigonu i Izmenu.

Prva strofa stajaće pjesme opjevava blaženstvo čovjeka koji nikada nije okusio zlo i nepravdu. Antistrofa govori o nesreći koja je zatekla Labdakide (potomke Edipovog djeda Labdakida), po kojoj svi umiru na ovaj ili onaj način, čime loza izumire. Druga strofa obraćanje je Zeusu, vrhovnom bogu, čiji zakon nijedan čovjek ne može nadjačati: “Smrtnik nijedan za svoga žića bez jada ne prolazi”. Druga antistrofa govori o čovjeku koji zlo drži za dobro (kao što je Kreont), ali i da takvom čovjeku neće dugo život biti bez jada.

Četvrti čin

Zbor najavljuje Hemonov dolazak pred oca, koji se boji sinove reakcije na Antigoninu osudu. Hemon dolazi pred oca pokoravajući se njegovoj zapovijedi i govoreći da mu nijedan brak ne može biti miliji i draži od oca i njegove zapovijedi. Kreont je iznenađen, ali i zadovoljan sinovim odgovorom.

Kreont nadalje savjetuje Hemona da ni nije dobro gubiti pamet zbog ljubavi prema ženi, jer tako muškarci ispadaju slabiji od žena. No Hemon nakon što je u narodu čuo priče o strahu od kralja, moli oca da promijeni mišljenje. Cijela Teba ima drukčije mišljenje nego kralj, ali on je tiranin i to ga ništa ne dira, radi i dalje po svom.

Hemona je takvo očevo ponašanje toliko pogodilo da je počeo i s prijetnjama o svojoj smrti. Kreont naređuje stražarima da dovedu Antigonu da odmah umre pred Hemonom. Zbor pita Kreonta misli li ubiti i Izmenu, što Kreont negira. Kaže da će Antigonu živu zazidati.

Stajaća pjesma sastavljena je od samo jedne strofe i antistrofe. Pjeva se o onima koji su poklekli pred Erosom i ostali bez zdravog razuma. Eros je onaj i koji donosi razdor u obitelji.

Peti čin

Dovode Antigonu u odaje u koje će je zazidati, a zbor se sažalijeva nad njom. Počinje tužaljka koju prva iznosi Antigona. U prvoj strofi plače nad svojom sudbinom i obraća se narodu da je isprate u Had. Svima se to čini još većom tragedijom jer svojevoljno odlazi u smrt.

U prvoj antistrofi Antigona se spominje muka Tantalove kćeri koja je okončala život na hridi. Te muke čekaju sad i nju. Zbor se nadovezuje da je Nioba bila božica, a Antigona je smrtnica, kao i oni. U drugoj strofi i antistrofi Antigona žali sama sebe, jer niti je živima bila draga, a neće ni mrtvima. Zbor je  tješi kako je to smjelo što radi i da se time uspela do visokog praga Pravde. Ona i dalje neumoljivo plače i oprašta se sa svijetom oko sebe.

Dolazi Kreont s oštrim naredbama da je što brže odvedu do groba i zatvore. Antigona se prisjeća svojih mrtvih predaka koje će sresti ponovno u Hadu i pozdravlja se s Tebancima, plačući što trpi nepravdu, jer je poštovala božji zakon. Antigonu odvode.

U četvrtoj stajaćoj pjesmi zbor pjeva o Danaji, koju je njen otac zbog proročanstva zatvorio u pećinu kako ne bi imala djece. Po tome je njena i Antigonina sudbina slična. Ostatak pjesme govori o mitološkim junacima koji su doživjeli nesreće i smrt u svojoj obitelji, jer su se na neki način ogriješili o poštivanje obitelji. Na kraju stajaće pjesme ulazi Tiresija, kojeg dovodi dječak.

Šesti čin

Slijepi prorok Tiresija dolazi pred Kreonta jer je imao viziju. Sve dotada Kreont je slušao ovog vrača, jer nikada nije pogriješio. U ono doba ljudi su proricali budućnost iz leta i ponašanja ptica. Tiresija je promatrao ptice i među njima čuo čudne glasove. Jedna je kandžama čupala drugu, što je bio loš znamen. Značilo je to da je Teba u opasnosti jer je Kreont naredio nepokapanje Polinika. Kreont je Tiresijino proročanstvo shvatio kao laž i obmanu, pomoću koje bi prorok od kralja izvukao dobit, a i kako bi odvratio kralja od Antigonine smrti. Tiresija mu na kraju govori da će ga nakon toga progoniti Erinije i da će ga snaći ista sudbina, ako ne odustane od svog nauma. Nakon toga, dječak odvodi Tiresiju.

Zbor se obraća Kreontu govoreći mu da Tiresija još nikada nije prorekao neistinu, na što Kreont omekšava i konačno počinje shvaćati ozbiljnost riječi vrača. Zbor mu savjetuje da pusti Antigonu, na što se Kreont brzo digne i pošalje sluge da je oslobode.

U petoj stajaćoj pjesmi zbor pjeva radosnu pjesmu, jer je Kreont odlučio pomilovati Antigonu. Zazivaju bogove da pomognu Tebi i otklone s grada sve nevolje.

Sedmi čin

Dolazi glasnik i obraća se zboru kako nosi loše vijesti. Hemon se ubio zbog tuge za Antigonom. Uskoro dolazi Euridika, Hemonova majka i Kreontova žena. Čula je nešto, ali htjela se uvjeriti i sama, pa je zamolila glasnika da joj ispriča još jednom. Glasnik je s Kreontom pošao do Polinikovog tijela kako bi mu iskazao počasti i pokopao ga nakon svetog obreda. Nakon toga, pošli su u Antigoninu tamnicu da je oslobode. Tamo su čuli plač i vapaje, a kad su pogledali bolje, vide da se Antigona objesila, a Hemon kraj njenih nogu nariče. Pred očevim očima isukao je bodež i probio se. Nakon takvog glasnikovog kazivanja, Euridika otiđe, a ostanu razgovarati zbor i glasnik. Euridika je otišla bez riječi, a nisu ni muka poslije od nje čuli, što im je bilo čudno. Ulazi Kreont u pratnji sluga koje nose mrtvog Hemona.

Počinje tužaljka, u kojoj Kreont plače za svojim sinom i sebe kudi zbog svoje nerazboritosti koja je do svega dovela. Glasnik govori Kreontu da ga u kući čeka još veće zlo, mrtva žena Euridika. Ubila se kriveći Kreonta za tugu i nesreću koja ih je zadesila. Kreont zapomaže i zaziva vlastitu smrt, moleći sluge da ga odvedu.

Tragedija završava riječima zbora koje su uputa publici – budi razborit, poštuj volju bogova i nemoj se hvastati, jer bi se mogao “otrijezniti” tek u starosti.

Analiza likova

Likovi: Antigona, Izmena, Kreont, Hemon, Tiresija, Euridika, stražar, glasnici, zbor tebanskih starješina, pratnja

Antigona – glavna je junakinja istoimene tragedije. Pokretač radnje je smrt njene braće, a tema je njena požrtvovna borba i krivnja što je pokopala izdajicu, brata Polinika. Sve što je ona htjela bilo je ispuniti religiozno- moralnu dužnost koju je osjećala prema umrlom bratu. No njene planove poremetio je njen ujak Kreont. On je predstavnik ljudskog zakona, koji je se u ovom slučaju našao iznad božjeg. Antigona je prototip heroine koja se odlučila suprotstaviti tiraniji i postupiti suprotno od onoga što se od nje očekivalo. Pri tome je ugrozila vlastiti život, a nakon što je kažnjena biti zazidana da umre. Ubila se sama jer je za nju samo časna smrt dolazila u obzir. Antigona je hrabra, požrtvovna mlada djevojka koja snosi krivicu svog oca, kralja Edipa. Sve ono što se njoj dogodilo volja je bogova koji su kaznili postupke njenog oca, a smrću nje i sestre Izmene nestaje Edipova loza. Antigona je u tragediji moralni stup i predstavnik božjih zakona, koji su u snažnom kontrastu s ujakom Kreontom, samovoljnim tiraninom koji sebe postavlja na božje mjesto.

Kreont – brat Antigonine majke Jokaste, jedini legalni nasljednik na prijestolju u Tebi, nakon smrti Edipa i njegovih sinova Eteokla i Polinika. Zabranio je pokop nećaka Polinika, proglasivši ga državnim izdajicom, a Eteokla pokopao uz sve počasti. Vlada samovoljno zanemarujući božje zakone i religijske dužnosti. Ne preza ni pred čim, baca nećakinju u tamnicu. Unatoč molbama puka i svog sina Hemona, do zadnjeg trena drži se svojih tiranskih odluka. Tek proročanstvom Tiresije Kreont mijenja mišljenje, ali već je bilo prekasno. Pored Antigoninog beživotnog tijela ležao je mrtav njegov sin Hemon, koji se ubio iz tuge za ženom. Vrhunac Kreontove boli je i smrt žene Euridike, čime ga je konačno stigla kazna koju je Tiresija prorekao. Tiranski lik Kreonta snažno je suprotstavljen moralnoj Antigoni punoj ljubavi prema svojoj obitelji i prepunoj poštovanja prema onozemaljskim zakonima.

Izmena – Antigonina sestra koja se boji ljudskog zakona više nego božjeg. Shrvana je tugom zbog smrti oca, majke i na kraju braće. Iako tuguje za obojicom braće, nije dovoljno hrabra i buntovna kao Antigona. Radije odustaje od toga da pomogne Antigoni u pokopu brata Polinika, povlačeći se. Njen kukavičluk nije odraz nemara i nepoštivanja brata, nego odraz straha za vlastiti život, jer je Kreont naredio da će ubiti onoga tko prekrši zapovijed. Njen stav se mijenja nakon što Kreont uhvati Antigonu te ona želi umrijeti zajedno sa sestrom, kako ne bi ostala sama.

Hemon – sin kralja Kreonta i Antigonin zaručnik. Hemonov lik u drami tip je osobe podijeljene između ljubavi prema ocu koji ga je odgojio, sve mu pružio i ljubavi prema ženi, budućoj supruzi i majci. On isprva reagira kao sin koji poštuje očevu zapovijed i ne preispituje je niti malo. Poštivanje oca mu je usađeno ponašanje i ne može protiv toga, ali Hemon pokazuje osjećaje. Za razliku od svoga oca, ne dopušta da mu samo razum i zakoni vode život, već sluša i srce te moli oca da pomiluje Antigonu. On se pred očevim očima probode bodežom, grleći beživotno Antigonino tijelo, čime je ispunio Tiresijino proročanstvo.

Sofoklo

Sofoklo (Sophokles, 496. godine prije Krista- 406. godine prije Krista) grčki je pisac tragedija rodom iz Kolona u blizini Atene. Rodio se u imućnoj obitelji u vrijeme Periklovog, zlatnog doba Atene. Kao i svi njegovi suvremenici, osim književnim, Sofoklo se bavio i političkim radom.

Do danas je ostao poznat kao pisac 123 dramska djela, od kojih je u cjelini sačuvano sedam tragedija (“Ajant”, “Elektra”, “Kralj Edip”, “Antigona”, “Trahinjanke”, “Filoktet”, “Edip na Kolonu”) te odlomak satirske igre “Sljednici”.

Sofoklo je temelj tragičke radnje prebacio na čovjeka, uveo je trećeg glumca, povećao broj osoba u koru s 12 na 15 te je prvi koji je počeo pridavati pozornost karakteru likova i podario im više ljudskih, a manje božanskih osobina.

Autor: I.D.