U ovoj zbirci nalazi se pet pripovijedaka: Aska i vuk, Djeca, Kula, Knjiga, Most na Žepi i Žeđ. Pripovijetke možemo podijeliti s obzirom na njihove protagoniste u dvije skupine. U prvoj skupini glavni junaci su djeca i tu možemo svrstati Asku i vuk, Djecu, Kulu i Knjigu. Drugu skupinu čine pripovijetke u kojima su glavni likovi odrasli ljudi. Prvu skupinu ne valja shvatiti kao skupinu dječjih pripovijedaka jer se one uvelike bave temama o kojima trebaju promišljati i odrasli, a ne samo djeca.
Ono što je svim pripovijetkama zajedničko jest njihova sažetost, izražena poanta, mali broj likova te jednostavna fabula. Također, sve pripovijetke u velikoj mjeri bave se tematikom ljudskih odnosa i širom problematikom društva i predrasuda (Aska i vuk, Djeca), ljudske moći (Aska i vuk, Knjiga), morala i odgoja (Djeca, Kula, Knjiga) te muško-ženskih odnosa i seksualnosti (Kula, Žeđ).
Kao posebnu karakteristiku možemo izdvojiti i ozračje straha iz djetinjstva koje je prisutno u pripovijetkama Djeca, Kula i Knjiga, ali i Žeđi, koja se ne bavi dječjom tematikom. Kompleksnost pripovijedaka proizlazi iz njihove interferencije s drugim književnim vrstama poput basne ili psihološke novele. Time se ulazi u područje dječje psihologije, a u introspekciji i unutarnjem svijetu prednjači Knjiga s daleko najrazrađenijim psihološkim aspektom lika.
Most na Žepi i Žeđ bave se povijesnom tematikom pa se shodno tome i jezik kojim su pisane razlikuje od ostalih pripovijedaka uz veći broj turcizma i termina iz bosanskog jezika.
ASKA I VUK
Aska i vuk kratka je pripovijetka u čijem se središtu nalazi Askin susret s vukom i njezina borba za preživljavanje. Tipična obilježja pripovijetke koje su odlika i ovog djela su: manji broj likova, klasična linearna fabula koja se kreće od uvoda preko zapleta do raspleta te jedan glavni događaj u središtu pripovijedanja.
Glavni likovi pripovijetke su personificirane ovce Aja i Aska u zamišljenom ovčjem svijetu. Pripovijetka se u velikoj mjeri može čitati alegorijski, pa u tom smislu tematizira odnos majke i kćeri te međuljudske odnose općenito u društvu. Otvara pitanje predrasuda i osuđivanja tuđih odluka, a propituje i smisao umjetnosti i njezinu društvenu funkciju. Po navedenim obilježjima ova pripovijetka je bliska basni, koja kroz životinje reprezentira ljudske osobine uz distinkciju poželjnih i nepoželjnih.
Uz to, ova pripovijetka, poput basne, ima i vrlo izraženu pouku. S jedne strane, ona nam poručuje da sami nismo svjesni koliko se snage i mogućnosti u nama krije, a to otkrivamo samo u velikim i izuzetnim trenucima. S druge strane, tu snagu uspoređuje s umjetnošću, koja je dovoljno moćna da može pobijediti svako zlo, pa i smrt.
Kratak sadržaj
Ovca Aja ojanjila je svoje prvo janje, Asku. Tako ju je nazvala jer je smatrala da će to ime pristajati budućoj ovci-ljepotici. Aska je, međutim, bila siroče jer je tri dana prije toga Aja izgubila muža kojeg je jako voljela. Prvih dana janje je išlo stalno za majkom, poput ostale novorođenčadi, ali vrlo brzo počelo je pasti samostalno. Prestalo se odazivati na majčine pozive i počelo lutati na ispašu na udaljena mjesta.
Majka ju je opominjala i upozoravala da u njihovim krajevima ima lukavih i krvoločnih vukova koji kolju ovce i njihovu janjad. Čudila se na koga je Aska bila tako svojeglava. U školi joj je išlo dobro, dosta je učila i napredovala. Njezina učiteljica govorila je Aji da bi Aska bila najbolja učenica jer je jako darovita, ali je previše živahna.
Jednoga dana, Aska je priopćila majci da želi upisati školu baleta. Majka se odupirala jer u njihovoj obitelji sve ovce su bile domaćice, a put umjetnosti je nesiguran i neizvjestan. Na kraju je ipak popustila poznavajući svoju kćer, ali njezinu su odluku osuđivali ovce i ovnovi iz stada. Majci za to nije bilo drago, ali je toliko voljela svoju kćer da je zavoljela zbog nje stvari koje inače nije voljela.
Pokazalo se da je Aska vrlo talentirana za balet, ali svejedno to nije bilo dovoljno za njezin živahan karakter te je nastavila lutati pašnjacima. Nakon što je završila s prvu godinu škole baleta s odličnim uspjehom, upisala je drugu. Bila je jesen, Aska je bila zanesena svježinom dana i ljepotom trave te je odlučila šetati dublje u šumu jer joj se činilo da je trava tamo sočnija.
Odjednom se našla na čistini licem u lice sa strašnim vukom. Bio je još strašniji od onog kako ga joj je majka opisala. Pokušala je dozvati nekoga, ali nije mogla doći do glasa. Vuk je napravio polukrug oko nje. Aska je znala da joj se bliži smrt. Nije imala snage za ništa osim za pokrete koje je naučila u školi baleta. Kao da je čula glas svoje učiteljice i počela je izvoditi naučene korake.
Počela ih je ponavljati, vrijeme je prolazilo, a vuk se počeo približavati. Vuk je najprije bio iznenađen i radoznao. Planirao je odgledati njezin ples do kraja jer je bilo neminovno da će je na kraju pojesti. Aska je znala da će živjeti dok god bude plesala. Nastavila je plesati, a vukovo čuđenje pretvorilo se u divljenje. Vuk ju je slijedio po čistinama koje su samo promicale.
Aska je skakala stojeći samo na prednjim nogama i nasmijavala vuka. Kako je vrijeme odmicalo, vuka je sve manje zanimalo da pojede Asku, a sve više njezin ples. Aja je zabrinuta poslala dvojicu mlađih iz stada da potraže Asku u šumi. Ušli su malo dublje u šumu i ugledali neobičan prizor. Sakrili su se u grmlje i promatrali kako Aska piruetama prelazi zelenu čistinu, a za njom polagano ide vuk.
Kad su se približili, jedna ovca uzela je pušku i opalila. Pucanj je odjeknuo šumom, ali pala je Aska, a vuk pobjegao. Aska je ležala onesviještena, a iza vuka ostao je krvav trag. Ovce su slijedile trag. Brzo su pronašli i dotukli vuka, koji je već bio na rubu iznemoglosti.
Kad su se vratili u Strme Livade s Askom, bila je velika radost. Aska je dugo bolovala i oporavljala se od strašnog doživljaja, ali je zbog svoje želje za životom uspjela savladati bolest. Postala je poslušna kćerka, dobra učenica i prvakinja baleta na Strmim Livadama.
O njoj se pričalo i pisalo po svijetu. Ona sama o tome nikada nije govorila jer nitko ne voli govoriti o najtežim i najvećim stvarima u svom životu. Tek nakon nekoliko godina, postala je slavna po baletu kojeg je nazvala “Ples za život”, a kritičari i publika nazivali su ga “Ples sa smrću”. Dugo je i sretno živjela, postala je slavna balerina i umrla u dubokoj starosti.
I danas, nakon toliko godina izvodi se njezin “Ples za život” u kojem umjetnost i volja za otporom pobjeđuje svako zlo, pa i smrt.
Vrsta djela: pripovijetka
Mjesto radnje: Strme Livade (ovčji svijet)
Vrijeme radnje: od Askina rođenja do školske dobi
Likovi: ovce Aja i Aska, vuk
Analiza likova
Aja je Askina majka, inače krupna ovca teškog runa i okruglih očiju. Sama je odgajala kćer s puno pažnje i ljubavi. Iako je poput svih ovaca u njezinoj obitelji bila domaćica te je smatrala da je umjetnost nesigurna i neizvjesna, zbog ljubavi prema kćeri dopustila joj je da se bavi baletom. Bila je zaštitnički nastrojena prema Aski, ali je svejedno poštovala njezine želje.
Aska je mlada i lijepa ovca, Ajina kći. Oduvijek se razlikovala od majke po izrazitoj vedrini i volji za životom. Bila je radoznala, znatiželjna i ponekad svojeglava. Voljela je sama istraživati pašnjake i nije uvijek bila poslušna, što ju je koštalo nevolje u kojoj se našla. Bila je i odlična učenica te posebno talentirana za balet. U nevolji je pokazala svoju snalažljivost i hrabrost suprotstavivši se vuku na vrlo domišljat i mudar način: svojim plesom. Zahvaljujući svojoj volji za životom i upornošću, imala je sretan i uspješan život kao slavna balerina.
Vuk je bio lukav, opasan i krvoločan, ali ga je Aska uspjela nadmudriti. U nekim trenucima vuk je izgubio ono animalno u sebi dirnut ljepotom Askina plesa. Vuk simbolizira zlo svijeta koje umjetnost može pobijediti.
DJECA
Pripovijetka Djeca osvjetljava pomalo okrutan dječački svijet. Glavni lik, inženjer, prepričava svoj doživljaj iz djetinjstva, kada je u želji za prihvaćanjem u društvo morao udariti dječaka Židova. U tom trenutku nije imao snage da to učini zbog sažaljenja i prezanja pred nasiljem. Njegovi prijatelji koji su mu bili uzor nisu zazirali od nasilja prema različitima od sebe.
Jedan ovakav događaj ostavio je dubok trag u pripovjedaču. Djelo otvara pitanje morala i otkriva surovo naličje dječjeg svijeta. Dječje boli i patnje kasnije kao mudri i odrasli zaboravljamo, ali kada bismo se vratili natrag u prostor svog djetinjstva, opet bismo ih ugledali. One u tom prostoru i dalje žive i postoje kao svaka stvarnost.
Pripovijetka ima jednostavnu strukturu. Korištena je retrospektivna tehnika pripovijedanja u kojoj se perspektiva iz sadašnje perspektive osvrće na događaj iz djetinjstva. Poput svih Andrićevih pripovijetki, i ova ima snažnu poruku i ostavlja prostor za razmišljanje.
Kratak sadržaj
Jedne je večeri prosijedi inženjer ispričao sjećanje iz svog djetinjstva. Bila je Velika nedjelja, vrijeme koje djeca ne vole, pa tada često izmišljaju nove, čudne i svirepe igre. U njegovoj ulici dječje vođe bili su Mile i Palika. Dvojica vođa vodili su bitke s vođom dječaka iz susjedne ulice, Stjepom Ćorom, koji je već izgubio jedno oko.
U borbama je bilo privrženosti, hrabrosti, suza, krvi, izdaja i zakletvi. Jedno proljeće, na Veliki četvrtak, pozvali su su pripovjedača Mile i Palika da sutradan poslijepodne ide s njima u bitku protiv Židova. To je bilo nešto posebno jer na takve se ekspedicije išlo samo nekoliko puta godišnje. Za njega je poziv od strane dvojice vođa bio velika čast jer dosad nikada nije sudjelovao u njihovim pohodima.
Sutradan su krenuli s uzbuđenjem. Zaustavili su se na jednom raskrižju da bi pregledali svoje oružje. Palika je imao lovački štap zašiljen na vrhu, a Mile je sam izradio svoje oružje. Bila je to cijev od gume napunjena olovom. Pripovjedač je dobio zalomljenu letvu. Stidio se svog oružja jer je izgledalo prostačko i nedovoljno.
Spustili su se u ulicu gdje se sačekuju židovska djeca radi tuče, ali nije ih bilo. Odjednom su na dnu ulice, oko kamenite česme, ugledali četiri dječaka kako se igraju. Mile je sakrio svoju cijev iza leđa i dao znak ostalima da krenu u napad. Dječaci su to opazili, te su se uznemirili i sklonili. Da zavara protivnike, Mile se pretvarao da će proći drugom stranom ulice, a ona neočekivano krenuo u napad.
Jednog dječaka udario je po ruci, a ostali su se razbježali. Sva trojica potrčali su za dječacima koji su svi osim jednoga već bili u dvorištima svojih ili tuđih kuća. Jedino se najkrupniji među njima izgubio iza nekog bijelog zida.
Pirpovjedač, Mile i Palika spustili su se u manju ulicu, gdje je pripovjedač ugledao nečije dvije cipele grčevito pripijene jednu uz drugu. Pozvao je Mileta i pokazao mu svoje otkriće. Židovski dječak pobjegao je iz svog zaklona i potrčao niz ulicu. Počela je jurnjava, Mile i Palika uspjeli su ga udariti po rukama i nogama.
U jednom trenutku Palika je pristigao dječaka i kad ga je trebao udariti po glavi, on se neočekivano bacio svom težinom Paliki o prsa i izbjegao udarac. Počeo je bježati i našao se licem u lice s pripovjedačem. U trenutku kada ga je trebao udariti, dječak se ponovno sagnuo, lagano ga odgurnuo i pobjegao. Pripovjedač je ostao stajati sa svojom podignutom palicom.
Mile i Palika odgurnuli su ga grubo i prezrivo te nastavili potjeru za dječakom. Dječak je pobjegao i krenuli su putem kojim su došli. Za njima je hodao pripovjedač, a oni su se pravili da ga ne primjećuju. Htio je nešto reći, ali ga je Palika ušutkao. Pokušao se opravdati, kad mu je Mile pljunuo u lice. Mile i Palika okrenuli su se i otišli.
Danas je teško opisati prijezir dvojice vođa i podsmijeh cijele dječje čete. Palika je svima pričao o tom događaju, Mile je šutio, ali više nije htio čuti za pripovjedača, koji je ostao posramljen i sam, bez zaštite i utjehe. Ni roditelji mu nisu mogli pomoći.
Njegov dječji svijet se srušio, htio je više od svega biti ravnopravan s ostalima. Nekako se uspio s njima pomiriti s vremenom, ali ga nikada više nisu poveli na takve podvige. Još je dugo pamtio taj događaj.
Vrsta djela: pripovijetka
Mjesto radnje: četvrt gdje je pripovjedač proveo svoje djetinjstvo
Vrijeme radnje: Veliki četvrtak
Likovi: pripovjedač, Mile, Palika, dječaci Židovi
Analiza likova
Pripovjedač nam iz sadašnje perspektive prepričava doživljaj iz svog djetinjstva koji je na njega ostavio snažan utisak. Na početku se navodi da je pripovjedač prosijedi inženjer, a sjećanje o kojem govori potječe iz njegovih dječačkih dana. Divio se dvojici vođa uličnih tuča, htio je biti poput njih. Imao je veliku želju za dokazivanjem i uklapanjem u društvo, te je bio veoma razočaran sobom kada nije uspio udariti dječaka Židova. Već u toj dobi upoznao je osjećaj usamljenosti, bespomoći i poniženja od strane svojih uzora. Godinama nakon toga još je sanjao taj događaj kada je razočarao dvojicu vođa.
Mile je bio sin pekara. Pripovjedač ga je opisao kao blijedog dječaka sa licem koje je izgledalo suviše izrađeno za njegove godine. Bio je autoritet nad ostalima i pravi vođa ulice. Pripovjedačev postupak u okršaju sa Židovima shvatio je kao izdaju te je pokazao svoj drzak karakter pljunuvši mu u lice. Za razliku od pripovjedača, s nasiljem nije imao problema.
Palika je opisan kao bucmast i rumen. Otac mu je bio Mađar, pa je zbog toga imao čudan, teški izgovor. Nije bio toliko spretan poput Mileta, ali je prema nasilju i pripovjedačevu postupku dijelio isto mišljenje. Za razliku od Mileta, dodatno se potrudio da osramoti pripovjedača pred ostalom djecom rugavši se na njegov račun i prepričavajući svima nemili događaj.
KULA
Kula je zanimljiva pripovijetka koja također opisuje dječji svijet na drugačiji način. Stara turska barutana poprište je zbivanja i dvaju događaja iz Lazarova djetinjstva, koji su obilježili njegov odrasli život.
Njegovo djetinjstvo, opisano kao jedino doba kad se živi životom svojih želja i doživljava sve što se želi, odjednom su presreli događaji koje tada nije mogao razumjeti. Prvi od njih bio je nenamjerni udarac koji mu je zadao jedan od prijatelja u igri, koga je tada shvatio kao pravog neprijatelja u pravom ratu.Taj je događaj izazvao nepoznati bezrazložni strah kojega pamti kao svojevrsnu traumu.
Drugi je od njih susret dječaka s djevojčicom Smiljkom. I taj je događaj izazvao emociju nepoznatog straha, kada je Lazar promatrao na koji način će se Đorđije ponašati prema njoj. Kako je bio jedini koji se odvažio na taj pothvat, zaradio je poštovanje od strane Lazara.
Ta dva događaja, “presretača” Lazarova djetinjstva urezala su se u njegovo pamćenje jer oni predstavljaju “uljeze” iz odraslog svijeta koji su poremetili idiličan svijet njegova djetinjstva. Uz pripovjedača u trećem licu koji je potpuno nepristran, čitatelju se ostavlja prostor za samostalnu procjenu i zaključke o ovom djelu.
Kratak sadržaj
Majka je dočekala Lazara riječima: “Lazare, crni sine!”. Uvijek bi ga dočekivala tim riječima kad bi se vratio nakon igre u kuli, a otac bi ga ponekad dočekao s batinama. Kulom su dječaci nazivali staru tursku barutanu na kraju grada. To je bila napuštena, zarasla ruševina u kojoj je bilo mračno i gnijezdili su se miševi.
U proljeće i ljeto služila je kao igralište gradskoj djeci. Lazar i dječaci tu su doživljavali najsretnije trenutke igrajući se. Svoj život dijelili su na dva svijeta: prvi, koju je činila škola, kuća i porodica i koji je za njih bio nevažan i dosadan, te drugi, koji je činila kula, to je za njih bio glavni i istinski svijet.
Najčešće su se igrali rata i bili su podijeljeni na Srbe i Turke. Bili su naoružani drvenim mačevima i limenim štitovima. U bojevima su napadali i branili se vikom i trkom. Borbe su bile bezazlene, bez pravih udaraca, ali dogodio se izuzetak po kojem je Lazar zauvijek zapamtio svoje ratovanje u kuli.
To je bio boj u kojem je “neprijateljski vojnik” svom silom nekoliko puta uzastopno udario Lazara po zgrčenim prstima, što ga je strahovito boljelo. Udarci nisu bili namjerni, ali napadač nije u mraku mogao procijeniti udara li stvarno koga i kojom snagom.
Poslije toga Lazar je sjedio pokraj potoka i močio prste u hladnoj vodi čudeći se što je uopće ostao živ jer za njega je to postao pravi rat i pravi neprijatelj. Od toga dana Lazara je bilo strah proći tim mračnim dijelom kule.
Jednom je pokušao sam onuda proći, kada nije bilo nikoga, ali je pobjegao od straha koji je bio toliko moćan, a bezrazložan. Nije povjerovao svojim očima kada je uspio izaći iz kule i ugledao svjetlost dana. Nije razumio čega se plašio i od čega je bježao. Odlučio je da nikome neće o tome govoriti.
Jednoga dana, dok su se dječaci u kuli prepirali nakon zamorne igre, neočekivano se pojavila djevojčica po imenu Smiljka i u ruci držala prut. U igrama u kuli nisu sudjelovale djevojčice, a sada se odjednom pojavila Smiljka. Prestrašeno ih je gledala, zatim promrmljala da traži izgubljenu kozu.
Najstariji od njih, Đorđije, prišao joj je i pitao je zašto je izgubila kozu. Govorio je neprirodno i otezao slogove da bi prikrio zbunjenost, a zatim pooštrio ton i ponovio pitanje. To je zvučalo lažno i neprijatno. Djevojčica je gledala u pod. Na zaprepaštenje svih, Đorđije je odjednom nesigurno pružio ruku prema njezinoj glavi.
U tom trenutku Lazar je osjetio užasan strah. Nije znao hoće li je Đorđije udariti, pomilovati ili će se dogoditi “ono nešto” što se događa između muškarca i žene, što mu je bilo potpuno strano i nepoznato. Đorđije, koji mu je dosad bio odvratan, sada mu se činio stariji, uzvišen, dostojan i žaljenja i divljenja. Djevojčica je ravnodušno, bez straha čekala odluku.
Tišinu i iščekivanje prekinuo je uzbuđen glas žene koja je dozivala Smiljku i približavala im se. Prekorila ju je pitanjem zar se tu čuvaju koze i nazvala je nesretnom nesrećom. Uzela je njezinu ruku i prut te zaprijetila dječacima. Svi su se odmah razbježali osim Đorđija, koji je polako odstupio. Lazar je dugo pamtio taj događaj i udarac po prstima.
Stara kula srušena je i na njezinu mjestu sagrađen je park sa stazama, klupama i drvećem. Većina Lazarovih doživljaja izblijedila je, ali u njegovu su se pamćenju zadržali oni koji su bili neizrečeni i neshvatljivi. Nekad ih se sjeti u snu ili kada sluša glazbu, ili u potpuno neočekivanim trenucima.
Vrsta djela: pripovijetka
Mjesto radnje: kula na kraju grada
Vrijeme radnje: Lazarovo djetinjstvo
Likovi: Lazar, njegova majka, dječaci, Smiljka, Đorđije, Smiljkina majka
Analiza likova
Lazar je glavni lik pripovijetke. Radi se o dječaku koji je na pragu odrastanja. Njegovo djetinjstvo činilo mu se bezbrižnim i predivnim periodom dok se nisu zbila dva događaja koja tada nije mogao razumjeti. U prvome je osjetio strah koji ga je još dugo pratio. Taj strah izazvan je udarcima, što se može povezati s time što se na početku pripovijetke navodi da je ponekad dobivao batine od oca. To što je taj događaj doživio kao pravi rat, simbol je nekih nepoznatih događaja i osjećaja iz svijeta odraslih. Sličan je dojam na njega ostavio i susret Đorđija sa Smiljkom, u kojem je stekao divljenje prema njemu jer se pokazao najjhrabrijim time što je prišao djevojčici. Riječ je o dječaku koji se u tim godinama nije snašao sa novim emocijama koje su ga snašle, pa ga je bilo stid i odlučio ih je zadržati za sebe.
Lazarova majka spominje se samo na početku djela. Prikazana je kao stroga jer ga je dočekivala s pogrdnim riječima. Na taj način ga je dočekivala vjerojatno iz zabrinutosti što je provodio vrijeme u kuli, koja nije bila namijenjena kao mjesto za igru. Na početku se također spominje i da ga je dočekivala s rashlađenim ručkom, ali se ne navodi je li razlog bio njezin nemar ili se Lazar predugo zadržavao igrajući se u kuli.
Smiljka je djevojčica svijetle kose i plavih očiju. Živjela je u sirotinjskoj kući na periferiji grada, u blizini kule. Kada se susrela s dječacima, nosila je izblijedjelu haljinicu ispod koje su se nazirale izgrebane preplanule bose noge. U susretu s dječacima najprije je bila prestrašena, a zatim je instinktivno prihvatila interakciju s Đorđijem, kada je opisana kako ravnodušno očekuje njegovu odluku. Nedvojbeno se dječacima svidjela, ali za njih je taj osjećaj bio stran i nisu znali kako postupiti.
Đorđije je bio najstariji među dječacima. Pokazao se kao najjači među njima time što je jedini imao hrabrosti istupiti i razgovarati sa Smiljkom. Svoju je nesigurnost prikrio time što je prema njoj povisio ton. Postupio je instinktivno pruživši ruku prema njoj, smatrajući je podređenom, premda ni sam nije bio siguran što treba učiniti.
Smiljkina majka ponijela se zaštitnički prema njoj, pokazala je i dozu zabrinutosti s obzirom na to da je kćer pronašla u kuli s dječacima. Također, pokazala je i netrpeljivost prema njima, iz čega se može iščitati da nije htjela da njezina kći u toj dobi počne upoznavati dječake.
KNJIGA
Ova pripovijetka duža je od ostalih te se od njih razlikuje i po dubljoj psihološkoj razrađenosti glavnog lika, po čemu je bliska psihološkoj noveli. U središtu radnje je glavni lik, dječak Latković, koji je nesiguran i sramežljiv, a tema kojom se pripovijetka bavi je njegov strah.
Riječ je o strahu koji se pojavio kao pretjerana reakcija na uobičajeni događaj, a koji je posljedica odgoja jer dječak očito nije imao osobu u životu kojoj se mogao obratiti i koja bi ga usmjerila kako da postupi u takvoj situaciji. Njegovo psihičko stanje pratimo kroz cijelu pripovijetku te se vrlo zorno prikazuje osjećaj anksioznosti, izrazite zabrinutosti, srama i manje vrijednosti.
Osim pitanja odgoja, pripovijetka također razmatra odnos jačih ili starijih osoba prema slabijima i mlađima, pitanje osuđivanja od strane društva i izrugivanja. Kako je navedeno u samom uvodu, dječji strahovi ponekad su neutemeljeni, ali mogu ostaviti duboke posljedice ukoliko ih odrasli zanemaruju ili olako prelaze preko njih.
Kratak sadržaj
Na početku pripovijetke nalazi se talijanska narodna pjesma s prijevodom koja govori o velikom strahu za vrijeme učenja male knjige. Ta pjesma uvodi u temu, a to je dječji strah. Ovisno o tome kakav je prvi dodir djeteta s društvom i njegovim zakonima, taj strah ili iščezava s godinama ili ostaje u djetetu i lomi mu dušu cijeli život.
To su sitni, ali sudbonosni događaji iz djetinjstva koje odrasli često ne primijete ili olako prelaze preko njih. Glavni lik, dječak o kojemu znamo samo da se preziva Latković, vratio se s ljetnih praznika u bosansko mjesto gdje se školovao. Bio je rujan i krenuo je u treći razred gimnazije. Vratio se u školu teška srca nakon igre i slobode.
Svoju đačku sobu dijeli s jednim kolegom, a stanuju kod stroge i brižne udovice, koja također ima dva sina koji se školuju u gimnaziji. U hodniku gimnazije na ploči su bila ispisana imena onih koji su dobili pismo. Učinilo mu se da umjesto sličnog prezimena piše njegovo, ali se ubrzo razočarao. Činilo mu se da u njegovu životu nema ničeg lijepog ni neobičnog, samo dužnosti i obaveze, sve je jednolično.
Na manjoj ploči pisalo je kada i gdje se izdaju besplatne školske knjige za učenike koji su siromašni ili nemaju roditelje. To su bile već korištene, uništene knjige, a njemu se gadilo što će morati cijelu godinu učiti iz takvih knjiga. Jedina svijetla točka i nada u njegovom životu bila je mogućnost korištenja knjiga iz knjižnice, na što su imali pravo učenici od trećeg razreda.
Dvije godine je čekao taj trenutak i kada je napokon ušao u knjižnicu, osjećao je da mu se ostvario san. Radost se ubrzo pretvorila u bol kada je shvatio da mora izabrati samo jednu knjigu tjedno i to ako knjižničar odobri. Sve to činilo mu se uvjetovano i ograničeno u usporedbi s tim što postoji toliko knjiga i ljudi koji ih mogu slobodno čitati.
Knjižničar ga je trgnuo iz razmišljanja. Pitao ga je je li došao spavati ili uzeti knjigu. Dječak je bio zbunjen i uplašen, bojao se da će mu knjižničar nadjenuti neki podrugljivi nadimak. Uz mucanje zatražio je nešto o putovanjima. Knjižničar mu je odgovorio da mu se čini da on ni sam ne zna što hoće i žustro mu predao kratku, podeblju knjigu.
Dječak se zbunjen povukao misleći da je ovaj put sretno prošao jer nije dobio nadimak. Silazio je niz stepenice i listao knjigu. Zvala se “Ekspedicija u polarne krajeve”. Pregledavao je slike polarnih predjela, saonica koje vuku psi i snježnih šatora. Iz svih fotografija zračila je hladnoća i neprijatnost susreta s knjižničarem.
Od osjećaja potresenosti tim susretom s knjižničarem, dječak se spotaknuo i pao niz stepenice. Knjiga se rasula i njezina unutrašnjost istrgla se iz korica. Brzo je pojurio kući i pogledao nije li ga tko vidio. Putem je cijelo vrijeme razmišljao o šteti i nezgodi s knjigom.
Nakon ručka otišao je igrati se s društvom i zaboravio na knjigu dok nije pao sumrak. Poslije večere, u tajnosti je izvukao knjigu i vidio da je već jednom bila oštećena i lijepljena. Pitao se što treba napraviti. Zaključao je knjigu u kovčeg da je nitko ne vidi.
Za vrijeme nastave samo je razmišljao o tome kako će izaći pred knjižničara jer je mislio da se knjiga ne može popraviti. Njegova je briga svakim danom bivala sve veća. Prolazili su mjeseci, počeo je izbjegavati prijatelje. Nije znao treba li se kome povjeriti i tražiti savjet, bojao se osude od drugih.
Mislio je pisati ocu ili priznati knjižničaru. Jedini spas vidio je u molitvi. Tražio je Boga da učini čudo i sastavi knjigu. Svako jutro provjeravao je knjigu, ali ona je bila ista. Poželio je umrijeti prije kraja semestra, kada je morao vratiti knjigu. Od tada molio je samo da umre.
Povukao se u sebe, smršavio, profesori su primijetili da je popustio u učenju. Gledao je kako ostali vraćaju knjige i posuđuju nove, a on nije imao hrabrosti ponovno stupiti pred knjižničara. Jednom ga je netko pitao zašto ne posuđuje knjige, a on je odgovorio da još nije pročitao prvu. Podrugljivo su mu odgovorili da ne može mjesecima držati istu knjigu i da će je morati vratiti ako je netko drugi zatraži.
Ta pomisao povećala mu je strah. Skupio je novac i kupio ljepilo. Kad je bio sam kod kuće, rastopio ga je i komadićem drveta namazao knjigu. Kad ju je zalijepio, pritisnuo ju je drugim knjigama i teškim predmetima. Nije mogao spavati jer je mislio da nije dobro zalijepio i da je time nepopravljivo sve pokvario.
Ujutro je pogledao knjigu. Na prvoj i zadnjoj stranici vidjeli su se tragovi lijepila. Svakodnevno je ponovno procjenjivao je li lijepljenje uspjelo i može li vratiti knjigu. Došao je kraj semestra i dan kada svi trebaju vratiti knjige u knjižnicu jer bez toga neće dobiti svjedodžbu. Noć prije nije mogao spavati, planirao je da će ići u knjižnicu kada bude puno ljudi, da će biti ravnodušan i da neće ničime privlačiti pažnju na sebe.
Bojao se oštrih riječi knjižničara i kazne, sramote i plaćanja. Bio je siječanj i krenuo je u školu. Obilazio je vrata knjižnice i ušao kada su ispred njega bila trojica. Zubi su mu cvokotali od straha. Nije primijetio da su trojica ispred njega već otišla i da je došao na red. Našao se licem u lice s knjižničarem.
Knjižničar je izgledao drugačije: imao je velike podočnjake, izgledao je zabrinuto i bolesno. Dječak je razmišljao je li to opasnije ili povoljnije za njega. Utučen i mrzovoljan knjižničar nije ni pogledao dječaka, uzeo je knjigu, zabilježio da je vraćena te je odložio među ostale vraćene knjige.
Dječak je ostao šokiran, nije izašao sam iz knjižnice, nego su ga izgurali drugi. Očekivao je da će ga netko zvati da se vrati. Dogodilo se čudo – ništa se nije dogodilo. Nije više bilo knjige, ni straha, ni odgovornosti. To je bio jedini ishod koji nije predvidio. Vratio se kući i sjedio dugo pognute glave kao premoren čovjek, nije se mogao radovati.
Vrsta djela: pripovijetka
Mjesto radnje: bosansko mjesto u kojem je dječak pohađao gimnaziju
Vrijeme radnje: od rujna do siječnja
Likovi: dječak Latković, knjižničar
Analiza likova
Dječak Latković potječe iz siromašne obitelji, što možemo zaključiti iz toga što je morao koristiti već upotrijebljene školske knjige. Bio je mršav, preplanuo, kosa mu je izblijedjela od sunca, odijelo mu se činilo teško, a cipele su ga žuljale kao tuđe. Spominje se da je imao oca, od njega je htio zatražiti savjet što da učini s knjigom. Kroz pripovijetku možemo pratiti kako se mijenja stanje njegovih osjećaja. Na početku je radostan i slobodan. Kako se vraća u školu, postaje razočaran. Osjeća se malen, zbunjen i neugledan u gradu. Ono što ima malo je prema onome što mu se nudi i onome što bi htio imati. Taj osjećaj prerasta u monotoniju koja se iznenada prekida susretom s knjižničarem, koji je na njega ostavio iznimno negativan dojam. Postao je tjeskoban i zabrinut, što se odrazilo na svim područjima njegova života. Briga i strah oko knjige, kao i osjećaj posramljenosti i manje vrijednosti nestao je nakon što je vratio knjigu, ali ostao je u stanju šoka, zbog čega nije mogao osjetiti radost.
Knjižničar je opisan kao otresit, imao je jake šake i vrat, kratko ošišanu crvenu kosu, brkove i zelene oči. Njegov pogled bio je podrugljiv, iz njegovih očiju moglo se vidjeti da zna što hoće i što treba raditi, te isto očekuje i od drugih u svakom trenutku. Knjižničar se postavio nadmoćno nad nesigurnim dječakom iskoristivši njegovu slabost da bi uzdigao sebe. Prema njemu se ponašao s ponižavanjem. Na kraju se njegov izgled promijenio, razbolio se te više nije o ničemu vodio brigu. Postao je mrzovoljan, utučen i udubljen u svoje brige i misli.
MOST NA ŽEPI
Most na Žepi pripovijetka je u čijem je središtu gradnja mosta te sudbine dvaju likova: vezira Jusufa i neimara Talijana. Vezir Jusuf naredio je gradnju mosta da bi pomogao stanovnicima svog rodnog mjesta te je unajmio neimara za gradnju.
U pripovijetci su opisane brojne poteškoće koje su zatekle neimara u gradnji mosta, ali je na kraju uspjeraju ishod uspješan. Most je sagrađen, ali dvojica likova završavaju tragično. Neimar umire od kuge, a vezir pati od trauma doživljenih za vrijeme zatočeništva, koje ga vode na put samouništenja.
U prenesenom značenju u pripovijetci se radi o čovjekovom traganju za smislom. Čak i nakon postignutog cilja (završene gradnje mosta) likovi nisu postigli osjećaj životnoga zadovoljstva. Pripovijetka je pisana u trećem licu.
Kratak sadržaj
Veliki vezir Jusuf izgubio je bitku i bio u zatočeništvu nekoliko mjeseci. Život mu je krenuo dalje sretno, ali je zbog zimskih mjeseci, koje je proveo u zatočeništvu, postao zamišljen i tih. Za to vrijeme kada je bio zatočen u Carigradu, sjetio se svog podrijetla i zemlje. Sjetio se oca i majke, oboje su umrli dok je bio pomoćnik nadzornika carskih štala.
Sjetio se Bosne i rodnog sela Žepe, otkud su ga odveli kada je imao devet godina. U tom selu svi su govorili o njegovoj slavi i uspjehu u Carigradu. Nakon ratova u Bosni, tamo je zavladala oskudica, glad i bolest. Vezir je naredio da se u Žepu pošalje pomoć i sagrade građevine koje su bile najpotrebnije.
Najgore im je bilo što nisu imali most. Selo se nalazilo na brijegu kraj utoka rijeke Žepe u Drinu, a jedini put do Višegrada bio je preko Žepe. Nabujala rijeka svaki je put odnijela most koji su mještani gradili pomoću greda.
Tako je vezir odlučio narediti da se sagradi džamija, česma s tri lule i most. U Carigradu je tada živio Talijan neimar koji je bio poznat po gradnji mostova. Vezir ga je unajmio i poslao u Bosnu. Neimar je tamo sagradio brvnaru u kojoj je živio za vrijeme gradnje mosta.
Kod prvog pokušaja gradnje, rijeka je nabujala i polomila most. Neimar je naredio da se postave nove grede. U tijeku gradnje ponestalo je novca te se počelo govoriti da od mosta neće biti ništa. Pričalo se i da se vezir promijenio, da je postao nepristupačan i zaboravan te su sumnjali da se razbolio.
Ipak je nakon nekoliko dana vezir poslao novac te se gradnja nastavila. Za vrijeme zime radovi su bili obustavljeni. Nastavljeni su na proljeće, prije Đurđevdana. Most je počeo poprimati oblik luka. Ljudi iz susjednih gradova dolazili su u Žepu i divili se mostu.
Neimar je nakon završene gradnje otišao u Carigrad. Selim, Ciganin, koji mu je donosio stvari iz Višegrada i koji je jedini zalazio u njegovu brvnaru, počeo je govoriti o njemu da je bio čudan i ravnodušan čovjek. Neimar je obolio od kuge i umro u Carigradu.
Idućeg dana tu je vijest primio vezir. Kako neimar nije primio cijelu plaću, a nije imao nasljednika, vezir je ostatak isplatio bolnici i sirotinji. Veziru se obratio neki mladi vjeroučitelj koji je boravio u Carigradu, a podrijetlom je bio iz Bosne. Rekao mu je da se nada da će na mostu biti urezano kad je sazidan i tko ga je sagradio. Ponudio mu je da se ureže tekst koji je on napisao.
Veziru se u snovima stalno pojavljivala tamnica iz zatočeništva. Promijenio se, postao je osjetljiv i nepovjerljiv. Počeo je vjerovati da svako ljudsko djelo ili riječ mogu donijeti zlo. Počeo je osjećati strah od života. Prekrižio je cijeli natpis koji je napisao vjeroučitelj. Tako je most ostao bez imena i znaka. Uvijek je izgledao izdvojen i sam.
Vrsta djela: pripovijetka
Mjesto radnje: Žepa, Carigrad
Vrijeme radnje: period od godine i pol
Likovi: vezir Jusuf, neimar
Analiza likova
Vezir Jusuf rođen je u selu Žepi u Bosni, otkud je odveden s devet godina u Carigrad. U Carigradu je doživio velik uspjeh, postao je cijenjen i slavan, o čemu se pričalo u Bosni. Uz sav uspjeh, doživio je i poraz, kada je proveo nekoliko mjeseci u zatočeništvu. Ti mjeseci provedeni u zatočeništvu ostavili su velike posljedice na njega. U najtežim trenucima ljudi razmišljaju o prošlosti, pa je tako i vezir razmišljao o svom djetinjstvu provedenom u rodnom kraju. Pokazao se kao plemenit kada je, vrativši svoju slavu, odlučio pomoći rodnom kraju. Sagradio je znameniti most, ali je on ostao bez natpisa s njegovim imenom. Vezir nije mogao prijeći preko doživljaja iz tamnice, koji su ga sve više mučili, te se otuđio od ljudi.
Neimar Talijan bio je poznati carigradski graditelj mostova. Ciganin ga je opisao kao čudnog i neurednog čovjeka. Bio je šutljiv i ravnodušan i prema stanovnicima Žepe, i prema mostu koji je izgradio. Bio je marljiv i uporan u gradnji mosta unatoč svim preprekama.
ŽEĐ
Žeđ je, poput Mosta na Žepi, pripovijetka koja se bavi povijesnom tematikom. Uz događaje koji prate priču o bitci protiv hajduka, paralelno pratimo i priču o unutarnjem svijetu komandirove žene koja se bavi temom ženske seksualnosti.
Život komandirove žene svodi se na iščekivanje njegova dolaska. Ona je usamljena i ni u čemu ne pronalazi radost. Koliko nju muči patnja zbog zanemarenosti od strane muža, toliko njega muči kako uhvatiti hajduke i steći slavu.
Do vrhunca radnje dolazi kada glavni hajduk biva uhvaćen i zatočen u podrumu ispod njihova stana. Žena provodi cijelu noć slušajući vapaje hajduka, čime se prisjeća svojih zatomljenih strahova iz djetinjstva. Usprkos psihičkom teroru koji proživljava slušajući hajdukovo zapomaganje, ona ništa ne poduzima, već dočeka zoru. Tada se prepušta seksualnom odnosu s mužem i u tome zaboravlja sve brige koje su je mučile cijelu noć izdajući svoje strahove iz djetinjstva.
Pripovijetka je također pisana u trećem licu, a njezin naslov upućuje na dvostruki smisao djela. Na doslovnoj razini to je hajdukova žeđ za vodom, a u prenesenom smislu radi se o čežnji žene za muškarcem.
Kratak sadržaj
Nakon austrijske okupacije Bosne u selu Sokocu otvorena je žandarmerijska kasarna. Komandir kasarne doveo je iz svijeta predivnu ženu plave kose i očiju kao svoju odabranicu. Provodio je dane i noći na terenu, gdje je nadzirao i razmještao patrole.
Mlada žena živjela je sama i prestrašena. Ponekad je vrijeme provodila u društvu drugih seoskih žena, ali uglavnom u čekanju komandira. Izgubila je volju za hranom i snom jer joj se sve pretvorilo u iščekivanje. Seljanke su je nagovarale da jede, ali ona nije htjela i tako bi one na kraju sve pojele i popile. Noću su joj pričale priče da je uspavaju, ali na kraju bio one zaspale, a žena ih je promatrala budnim očima.
Kada bi naposljetku došao komandir, više ni u tome nije vidjela radost niti utjehu. Komandir je bio umoran, neispavan i brada mu je zarasla. Čizme su mu bile mokre i blatne i jedva ih je skinuo s izranjavanih nogu.
Za to kratko vrijeme koje je proveo sa ženom (dva-tri dana) bio je zabrinut zbog uspjeha i rastresen zbog planova za nove pohode. Žena se o njemu brinula kao o ranjeniku, ali odmor je brzo prošao i ponovno je otišao u planinu. Žena je počela moliti samo za to da se što prije ulove hajduci i da dođe kraj takvom strašnom životu.
Jednog dana njezina se želja i ostvarila: uhvaćen je glavni hajduk po imenu Lazar Zelenović. Uhvatili su ga slučajno, u potjeri za nekim mlađim hajdukom. Lazar je bio ranjen metkom u prsa prije dva mjeseca na putu iz Hercegovine. Uz pomoć ostalih hajduka pokraj potoka je sagradio sklonište od suhog granja. Tu se skrivao i liječio. Nitko ga nije mogao primijetiti sa staza iznad potoka, a rukom je mogao dohvatiti vodu kojom je ispirao ranu.
Naišle su vrućine i stanje njegove rane se samo pogoršavalo. Mlađi hajduk, za kojim je išla potjera, nosio mu je vosak i rakiju s kojima je trebao liječiti ranu. U posljednjem trenutku mladić je opazio potjeru, počeo bježati i netragom nestao. Komandir je upao do pojasa u mulj i zastao jer je osjetio smrad koji se širio iz Lazarove rane.
Razmaknuo je granje i vidio ovčju kožu ispod koje se skrivao čovjek. Nije očekivao da će naći Lazara. Uz pomoć ostalih prenio ga je do livade, gdje su ga položili i pronašli njegovu ranu. Živan, koji je s njima bio u potjeri, prepoznao je Lazara jer su bili iz istog sela.
Komandir je od njega tražio da potvrdi da je to sigurno Lazar i da oda ostale hajduke. U razgovoru sa Živanom Lazar je potvrdio svoj identitet, ali ništa drugo nije htio reći. Komandir je naredio da mu se ne da ni kap vode dok ne oda informacije o ostalim hajducima. Razmišljao je o svom uspjehu i odmoru kod žene te su krenuli u Sokoc noseći na nosilu Lazara.
Kada su stigli, pred njima su se okupile seoske žene i djeca, među njima i komandirova žena. Pogledala je Lazara i osjetila nepodnošljiv smrad njegove rane. Komandir ju je odveo u kuću da ne gleda kako ga razvezuju. Smjestili su ga u privremeni zatvor – podrum ispod komandirova stana.
Komandir je zaspao, a žena nije mogla spavati jer je čula kako Lazar doziva Živana, koji je bio na straži. Molio ga je vode i žena je u njihovu razgovoru čula kako je komandir naredio da se Lazaru ne daje vode. Cijelu noć slušala je njegove vapaje, a Živan ga je ušutkivao i savjetovao mu da ujutro oda sve o hajducima komandiru i da će sigurno dobiti vode.
Žena je razmišljala o tome kako je kao dijete slušala šum vjetra i zamišljala da su to živa bića koja se bore i jecaju. Pomišljala je da probudi komandira jer joj se njegova odluka činila nehumana, ali nije ništa učinila. Ležala je i dočekala zoru, a Lazarov glas se još uvijek čuo, sada puno slabiji.
Komandir se probudio, a ona od svega ogorčenja nije mogla izustiti nijednu riječ. Komandir se bacio na nju ne primijetivši njezine pokušaje otpora. Predala mu se gubeći svijest o prošloj noći i cijelom životu. U strasti je nestao trag njezinih misli od prošle noći, a soba se punila svjetlošću dana.
Vrsta djela: pripovijetka
Mjesto radnje: selo Sokoc
Vrijeme radnje: početak dvadesetog stoljeća
Likovi: komandir, njegova žena, Lazar, Živan
Analiza likova
Komandir je opisan kao snažan i moćan čovjek. Zanemarivao je svoju ženu jer mu je na prvom mjestu bila bitka, uspjeh, stjecanje slave i reputacije. Pokazao je svoju okrutnost u tome što je Lazara ucijenio osnovnom ljudskom potrebom za vodom i u tom naumu nije pokazao ni na trenutak suosjećanje. Nakon što je uhvatio Lazara, riješio se tereta koji ga je mučio i obuzelo ga je zadovoljstvo koje je podijelio sa svojom ženom i počeo joj posvećivati pažnju.
Komandirova žena je sa svojom krhkom ljepotom i u europskoj odjeći izgledala kao luksuzna sitna stvar koju su izgubili putnici. Svojom ljepotom i manirama izdvajala se od ostalih seoskih žena. Život je provodila u iščekivanju muža te joj ništa drugo nije činilo zadovoljstvo. Kada je čula Lazarovo zapomaganje, preplavili su je strahovi doživljeni u djetinjstvu te je osjetila snažan nagon za pomaganjem. Bila je zgrožena nehumanim ponašanjem svoga muža, ali istovremeno nije ništa poduzela cijelu noć. Kada je napokon došla zora, htjela se suprotstaviti mužu, ali se predala njegovoj strasti zaboravivši na Lazarove patnje jer ipak su joj vlastite patnje bile važnije te je napokon dočekala kraj usamljeničkog života. U tom trenutku sve drugo postalo je nevažno i zaboravljeno.
Lazar je bio glavni i najmudriji hajduk. O njemu se mnogo govorilo u Sokocu. Govorilo se o njegovoj svireposti i o tome kako na najgore moguće načine muči seljake koji mu se ne žele pokoriti. Bio je odan ostalim hajducima i nije ih izdao, pa čak ni pod cijenu toga da umre od žeđi.
Živan je bio odan službi i komandiru. Nije popustio i donio Lazaru vode iako su bili poznanici i dolazili iz istoga mjesta. Također nije pokazao humanu stranu ni empatiju prema Lazaru.
Ivo Andrić biografija
Ivo Andrić (1892.-1975.) rodio se pored Travnika u Bosni, a s obitelji se često selio. Tako je živio i u Višegradu i u Sarajevu. U Sarajevu je i završio gimnaziju.
Bio je veliki pjesnik, novelist, romanopisac i esejist. Njegova prva pjesma bila je objavljena u časopisu imenom “Bosanska vila”. U Zagrebu je započeo studij povijesti, filozofije i slavistike, a nastavio ga je prvo u Beču pa u Krakovu. Studij je završio 1924. godine u Grazu, a njegova tema rada bila je kako živjeti pod turskom vlašću.
Pošto je bio naklonjen pokretu Mlada Bosna, početkom Prvog svjetskog rata je bio čak i pritvoren. Poslije 1917. godine odlazi u Zagreb gdje se počinje baviti književnošću.
Sudjeluje u mnogim časopisima i novinama kao što su: “Vihor” i Hrvatska njiva”. Prvo zbirke lirske proze objavio je također u Zagrebu i to su bili naslovi “Ex Ponto” i “Nemiri”.
1919. godine počinje raditi u diplomaciji i to u veleposlanstvima Kraljevine Jugoslavije. Bio je smješten u Rimu, Parizu, Madridu, Bukureštu, Grazu, Bruxellesu, Ženevi i Berlinu.
Nakon rada u diplomaciji, utočište je pronašao u svom novom domu u Srbiji.
1961. godine dobio je Nobelovu nagradu za književnost za djela “Na Drini ćuprija” i “Travnička kronika”.
Njegova najpoznatija djela su: “Nemiri”, “Lica”, “Ljubav u kasabi”, “Pod Grabićem”, “Izabrane pripovetke”.
Autor: M.F.
Komentariši