Bajke Zaboravljenog jezera

Ljerka Anić u svojim bajkama najradije piše o dobroti i ljepoti u koje čvrsto vjeruje. Piše i o zlu, pa tako u njezinim bajkama ima strašnih događanja, poput vješanja kralja, užarene strijele koja ubija, paljenja vještice. Piše i o ljudskoj pohlepi (lovac na bisere kojeg je progutalo Vrijeme), ali ona i pokvarenost na kraju uvijek budu kažnjeni i prolaze, dok dobro ostaje i grije ljude te im daje nadu.

U ovim bajkama postoje lijepa zapažanja i čudne slike koje se ne nalaze tu slučajno. Autorica je u gusto tkivo priče uplela brojna skrivena značenja koja možda nećemo zapaziti odmah u prvom čitanju. Pisci ne vole odmah reći baš sve pa nam se neke stvari mogu otkriti tek kad se opet vratimo knjizi i pozabavimo se s njom.

“Bajke Zaboravljenog jezera” zamišljene su tako da se mogu stalno nastavljati pa tako prva bajka govori o Maloj princezi koja nije bila lijepa, kao što to princeze inače jesu u pričama, ali je imala dobro srce i u svemu je vidjela ljepotu i radost. Njezina želja da usreći ljude oko sebe je dovela princezu u nevolje iz kojih se na kraju izvukla, ali je postala Kraljica Suza Radosnica i život je morala provoditi na dnu Zaboravljenog jezera i dijeliti dvorac s Tužnim Kraljem. Tužni Kralj se pak na dnu Zaboravljenog jezera našao zbog svoje oholosti i pohlepe.

Ostale bajke govore o događajima iz života ljudi koje su pratili vojnici- suze radosnice, a u njih su uključeni mala vila koja je imala vlastiti raj i njezin prijatelj, dječak Danko koji je usamljene i nesretne ljude dovodio u Mali Raj, zatim tamburaš Ivan koji je pjesmom i svirkom uveseljavao i spajao usamljene ljude, vrtlarica Đurđica koja je liječila cvijeće, njezin muž Zbigamur/Branko, Sivi Duh, Tivilija i koji su spasili Sivi narod i drugi.

U ovim bajkama se kriju brojne sjajne rečenice koje ne trebamo tek tako preskočiti, poput one o maloj vili “čija je čežnja bila neodoljivo jaka”, toliko da je ona jednog dana od čežnje potpuno iščezla.

Kratak sadržaj

Mala Princeza

Nekoć davno se u jednom kraljevstvu kralju i kraljici rodila kćer jedinica. Rodila se malo prije ponoći pa je vila koja je tog dana djevojčicama dijelila ljepotu skoro ispraznila svoju torbu s djevojačkom ljepotom. Za Malu Princezu nije ostalo gotovo ništa, ali kad je vila čula da u djetetu kuca dobro srce, sažali se i odluči joj dati svoje čarobne kristalne kuglice.

Malu Princezu su svi neizmjerno voljeli jer je bila dobro dijete. Kroz svoje čarobne kristalne kuglice je u svemu mogla vidjeti ljepotu i dobrotu. Bila je radost cijelog kraljevstva. Dok se jednog svibanjskog jutra igrala sa svojim kristalnim kuglicama, zapita se postoji li ljepota i izvan dvorskog vrta. Kroz jednu od kristalnih kuglica je vidjela veliki zeleni pašnjak na kojemu su pasle ovce, a pored njih je mali pastir veselo svirao frulu.

Sunce je uspavalo njezinu staru dadilju pa se princeza iskrala do livade i upoznala s pastirom. Njemu je bilo zaista drago što više nije sam pa su njih dvoje cijeli dan veselo plesali i pjevali. Mala Princeza je od tada često odlazila do te livade i svog prijatelja pastira. Njemu nije bilo jasno kako njoj baš sve može biti toliko lijepo, pa čak i obične ovce. Ali, svoje misli nikada nije izrekao glasno, nego je puštao svoju prijateljicu da voli njega i njegove ovce i da se divi ljepoti svijeta.

Prolazile su godine i Mala Princeza je izrasla u djevojku. Njezine prijateljice su postajale sve ljepše, samo na licu Male Princeze nitko nije mogao vidjeti ljepotu. Bližio se dan njezinog prvog bala, a kraljica je bivala sve tužnija, čak je ni kćerkine vesele priče nisu mogle razveseliti. Mala Princeza je noć uoči bala čula svoje roditelje kako razgovaraju o njoj. Majka je gorko plakala, a otac je govorio kako strepi od sutrašnjeg bala i toga što će reći prinčevi kada vide njihovu kćer koja nije lijepa.

Mala Princeza se po prvi put u životu rastužila i zaplakala. Kad se smirila, čula je ruže kako šapuću ispod prozora. Nudile su joj svoju ljepotu, a javile su se i zvijezde, koje su također ponudile svoju ljepotu. Mala Princeza ih odbije jer znala da će ruže umrijeti ako joj daju svoju ljepotu, a zvijezde će se ugasiti. U jednoj od čarobnih kuglica pogleda svoj lik. Bila je toliko lijepa da se to teško moglo opisati, pa pomisli kako bi bilo dobro da je i drugi mogu vidjeti takvom i kako bi dala sve da njezini roditelji budu sretni kao prije.

Njezino razmišljanje prekine prekrasna zmija koja joj ponudi svoju ljepotu. Tvrdila je da neće umrijeti ako joj da svoju ljepotu jer će je grijati princezino srce i davati joj život, a princezine suze će joj biti hrana. Jedino što je tražila zauzvrat su bile čarobne kristalne kuglice. Princezi je bilo žao kuglica, ali htjela je da njezini roditelji opet budu sretni. Predala je kuglice zmiji, a ona ih je progutala i zatim joj naredila da donese srebreni pehar jer mora nešto iz njega popiti. Princeza je donijela pehar, a zmija je zatim uskočila u njega i pretvorila se u zlatnu tekućinu koju je princeza popila i zaspala mirnim snom.

Malu Princezu je ujutro prva vidjela stara dadilja i nije mogla vjerovati svojim očima jer je princeza bila ljepša od svih princezi iz bajki koje su se pričale malim djevojčicama pred spavanje. Probudila je princezu, a zatim otrčala po kraljicu. Kad je kraljica vidjela kćerkinu ljepotu i uvjerila se da ne sanja, njezinoj sreći nije bilo kraja.

Tog dana su dugo oblačili i uređivali princezu. Mala Princeza je bila sretnija od svih jer je opet mogla usrećiti one koje voli. I njezin prijatelj pastir je izrastao u velikog momka i baš je tog dana, čekajući da njegova prijateljica dođe na livadu, za nju smislio pjesmicu. Ona tog dana nije došla,a pastir je od ptica čuo da je danas njezin prvi bal pa odluči otići do nje i zasvirati joj.

Kad je stigao do vrata od balske dvorane, pastira je zabljesnula ljepota princezinog lica i sjaj dragulja koji su na njoj bliještali jače nego na drugim damama pa on izgubi vid. Princeza je to vidjela i odlučila potrčati mu u pomoć, ali zmija u njezinom srcu joj ukoči tijelo pa se nije mogla pomaknuti. Htjela je drugima viknuti da pomognu njezinom prijatelju, ali zmija nije dopuštala da glas ode van.

Mala Princeza je vidjela kako stražari tjeraju ubogog slijepca pa zaplače, a njezine suze završe u zmijinom ždrijelu. Princezino srce je postajalo bolno i teško, ali na njezinom licu je i dalje lebdio osmijeh i nitko nije primjećivao koliko je zapravo nesretna. Svi su se divili njezinoj ljepoti, a ona je po prvi put na licima ljudi vidjela mržnju, zlobu, zavist i pohlepu.

Glas o princezinoj ljepoti se proširio svijetom pa su prinčevi dolazili tražiti njezinu ruku, ali ona ih je sve odbijala jer više ni na jednom licu nije mogla vidjeti ljepotu i dobrotu. Više nije uživala ni u knjigama, glazbi, pjesmi ptica, ni u šetnji vrtom. Sve joj je bilo žalosno i ružno. Sjeti se kako joj svi govore da je lijepa i zanosna pa se odluči pogledati u ogledalu. Vidjela je samo svoje srce oko kojega se omotala zmija. To više nije bila ona lijepa svjetlucava zmija nego ružna i ljigava zmija odvratnog pogleda.

Jednog dana je na dvor stigao nepoznati lijepi mladić u zlatnoj kočiji. Tražio je ruku Male Princeze, a ona je na njegovom licu vidjela samo blagost i ljepotu pa povjeruje da su sea njim vratile radost i ljepota u njezin svijet. Odmah se pristala udati za njega i iste večeri krene s njim u njegovo kraljevstvo. Cijeli dvor se došao oprostiti od princeze i ona je poslije dugo vremena opet vidjela dobrotu na licima ljudi. To ju je toliko ganulo da je zaplakala, ali i te suze su završile u zmijinom ždrijelu.

Princeza cijelim putem nije skidala pogled s princa. Stigli su u dvorac u kojemu je sve bilo neobično, ali lijepo i blistavo. Princ je svoju buduću ženu predstavio također neobičnim, ali ugodnim uzvanicima, a onda su svi pili vino i plesali. Iste je noći u Vilinsko carstvo stigao glas da kralj vragova Vragoje Veliki ženi sina jedinca najljepšom kćerkom i najčistijom dušom ljudskog roda. Vile su znale s kojim će se strahotama suočiti svijet ako se to dogodi pa su bijesne okružile staru vilu koja je bila kod Male Princeze u trenutku kad se ona rodila. Optužile su je da je ona kriva za ovu nesreću i rekle da mora spriječiti vjenčanje.

Kad je stara vila stigla u Kraljevstvo vragova, princeze nije bilo, a vragovi su već odbacili svoje magije kojima su cijeli dan varali ljude i u svom pravom obliku su nastavili sa slavljem. Bili su pijani pa nisu primijetili da se vila uvukla u sobu u kojoj je spavala princeza. Krenula je princezinim usnama prinositi bočicu s otrovom, ali se sjetila kako bila dobro dijete i odluči je živu iznijeti iz Kraljevstva vragova, čak i po cijenu vlastitog života. Probudila je usnulu princezu i upozorila je da će njih dvije letjeti i da treba držati oči zatvorene i ne otvarati ih sve dok joj ona to ne kaže. Princeza nije mogla izdržati da po posljednji put pogledom ne potraži svog zaručnika, a ono što je vidjela u balskoj dvorani donese toliko puno bola da je njezino srce postalo tako teško da je vila više nije mogla nositi.

Vila je nešto prošaptala i zatim nestala u praskozorju, jer vile kad umiru ne ostavljaju tragove. Princeza je ostala sama usred velike i mračne šume iz koje nije znala izaći. Krenula je naprijed, iako nije znala gdje ide. Prkosno je rekla zmiji da više neće pojesti nijednu njezinu suzu.

Nakon nekog vremena se pred njom ukazao proplanak s malim jezerom. Sjela je da se kratko odmori, ali je bila umorna pa je prevari san. Sanjala je kako iz jezera izlazi sijedi starac i priča o tome kako je nekad bio kralj Suza žalosnica, ali one već neko vrijeme odlaze u svijet i ne vraćaju se, kao da ih proždire neka strašna neman.

Kad se probudila, princeza je začula zvuk frule. Bio je to njezin prijatelj, ali sav zarastao i poderane odjeće. Svirao je toliko zanosno da je sve okolo utihnulo. Princeza mu je htjela potrčati u zagrljaj, ali zmija joj je ukočila tijelo. Htjela ga je pozvati, ali zmija joj priguši glas. Princeza reče kako bi dala svoj život, samo kad bi je pastir mogao prepoznati i kad bi opet mogli biti sretni kao ranije. Čim je izrekla te riječi, zmija je mrtva pala iz njezinih grudi. Princezino srce je zakucalo veselo kao i prije, a pastir je to osjetio i potrčao prema njoj. Zagrljeni su plakali, a iz njihovih očiju su tekli potoci čudnih suza koje su se gubile u travi. Na mjestu gdje se do maloprije nalazila mrtva zmija, blistale su princezine kristalne kuglice.

Pastir i princeza su bili zabavljeni pričama pa nisu primijetili da je jezero jako nadošlo od suza koje su izašle iz mrtve zmije. Iz jezera je izronio onaj sijedi starac i pozdravljao svoju vojsku Suza žalosnica, a princeza veselo reče pastiru da je obećala život za njihov susret i da joj posljednji put zasvira nešto veselo. Starac joj dovikne da ne mora umrijeti jer je jezero zaboravljeno od smrti pa je ona ovdje nikad neće naći. Princeza mu reče da će doći nakon što otpleše još jedan ples.

Plešući je išla sve dublje u jezero, a pratile su je suze radosnice. U namreškanom jezeru je vidjela svoj lik. Opet je imala svoje nelijepo lice, a kosa joj je postajala bijela i sjajna. Mala Princeza je te noći postala kraljica Suza radosnica i od tada ljudi mogu plakati od sreće. Svake godine u proljeće, obalom Zaboravljenog jezera prođe jedan slijepi pastir svirajući onu pjesmu koju Mala Princeza nije čula na dan svog prvog bala i tada se u oku kraljice Suza Radosnica rodi još jedan blistavi vojnik.

Biserna Zvijezda

Jednog se dana mali sjajni vojnik vratio u Kraljevstvo suza na dnu Zaboravljenog jezera i otišao do svoje Kraljice. Zavalio se u njezino krilo i počeo joj pričati divnu priču o ljudima iz dalekog svijeta. Pričao je o mladiću koji je bio dobar, čestit i hrabar. S braćom je živio na velikom imanju svog oca. Živio je skromno i radio je marljivo, ali je bio zadovoljan svojim životom. Jedne se večeri za vrijeme strašnog nevremena našao daleko od kuće pa se sakrio u jednu pećinu. Kako je bio jako umoran, namjesti sebi ležaj od lišća i zaspi tvrdim snom. Vani je bjesnila oluja, ali ono što je njega probudilo bili su glasovi nekih stvorenja, koji su dopirali duboko iz pećine.

Mladić je pošao vidjeti što je to i ugledao čudan prizor. Vile i vilenjaci su se skupili oko jednog starog vilenjaka, a on im je nešto pripovijedao. Pričao je Bisernoj Zvijezdi koja ima najčudesniji sjaj i koja očarava svojom ljepotom. Onome tko je vidi ispuni jednu veliku želju i obasja njegov život neopisivom srećom.

Mladić se zanio ovom pričom i nije primijetio da je oluja prestala i da je vani svanuo dan. Vilenjaci su netragom nestali kad su u selu zakukurijekali pijetlovi. Mladić je danju mislio o Bisernoj Zvijezdi, a noću ju je sanjao. Misli o zvijezdi su ga posve zaokupile pa je prestao i jesti i piti. Roditelji i braća su se brinuli za njega, ali nisu znali kako mu mogu pomoći. Majka mu jednog dana reče da u sedmom selu iza brda živi mudrac-pustinjak koji ima tristo godina i svašta zna pa njemu može reći što ga muči.

Mladić pomisli kako bi starac stvarno mogao znati nešto o Bisernoj Zvijezdi pa odmah sutradan krene na put. Kad je stigao do starca ispričao mu je o onome što je čuo od vilenjaka i upita gdje može pronaći Bisernu Zvijezdu. Starčeve oči su na spomen zvijezde bljesnule čudnim sjajem. I on sam je kao mladić čuo tu priču i cijeli život je tražio Bisernu Zvijezdu. Od nje je htio poželjeti istinsku mudrost i saznati tajnu života i smrti, ali je nije uspio pronaći.

Otkrio je mladiću da zvijezda zasja samo jedan put godišnje, ali on ne zna ni gdje, ni kada. Upozori ga da je potraga za zvijezdom velika žrtva, ali mladić je već odlučio. Zahvalio starcu na informacijama, obećao mu da će, ako nađe zvijezdu, spomenuti i starca pa se uputio u potragu. Prošao je veliki broj zemalja, a cijelo je vrijeme padao i razbijao koljena jer mu je pogled stalno bio usmjeren prema nebu. Jednog jutra je sjeo kod bistrog potoka da se odmori i zaliječi izubijana koljena. Kad je krenuo zagrabiti vodu, u jezeru ugleda lik djevojke čije je lice bio puno modrica, oteklina i krvi. Upita djevojku što joj se dogodilo, a ona odgovori da je to duga priča. Jedne je noći čula vilenjake kako pod njezinim prozorom pričaju o Bisernoj Zvijezdi i od te noći traga za njom, a sve ozlijede su rezultat padova.

Mladić joj otkrije da i on traži Bisernu Zvijezdu pa su se njih dvoje prvo odmorili i naspavali, a zatim su zajedno nastavili potragu za zvijezdom. Dogovore se da će jedno od njih gledati u zemlju, dok drugo gleda u nebo, i tako će se mijenjati. Više se nisu spoticali pa su išli sve brže. Prešli su gotovo cijeli svijet, ali nisu pronašli zvijezdu. Njihove ozlijede su bile zarasle pa je mladić primijetio da djevojka ima nježno i dražesno lice.

Vrijeme je prolazilo, a oni su i dalje tražili zvijezdu i jedno drugom otkrivali što će poželjeti kad je napokon pronađu. Želje su iz dana u dan postajale sve zamršenije, a bilo je tu i svakakvih gluposti. Jedne tople ljetne noći su šetali nekakvom opasnom šumom. Djevojka je gledala u nebo, a mladić je pazio da se ne spotakne. U jednom se trenutku iza oblaka pojavio mjesec pa se mjesečina rasula po djevojčinom licu i kosi, a umjesto da gleda u zemlju, mladić se zagledao u djevojku i nije primijetio da joj se približio crni pauk i ugrizao je za nogu.

Djevojka je pala na zemlju i izgubila svijest, a mladić je plakao i preklinjao je da ga ne ostavlja. Nije primijetio da se baš u tom trenutku na nebu pojavila Biserna Zvijezda. Mali vojnik kraljice Suza radosnica je cijelo vrijeme pratio djevojku i mladića pa je sada vukao mladića za rukav i štipao ga da pogleda u nebo, ali mladić nije reagirao.

Mali vojnik, tj. suza se dosjeti da se popne na čelo od djevojke i rastegne se što više može. Pretvorio se u malo zrcalo u kojemu se ogledala Biserna Zvijezda. Mladić napokon podigne oči prema zvijezdi i zaželi da djevojka ne umre. Djevojka se istog trenutka povrati u život i zagleda se u beskrajnu ljepotu zvijezde. Upita mladića je li rekao zvijezdi za pustinjaka, ali on odgovorio da je zaboravio jer je mislio na nešto drugo. Djevojka pošalje Bisernu Zvijezdu da ode u kolibu starog pustinjaka i da ispuni njegovu želju, a zvijezda istog trena nestane s neba.

Mladić iznenada izjavi ljubav djevojci i upita je hoće li se udati za njega. Ona je pristala, a svadba je trajala tri dana. Kasnije su napravili kućicu na livadi u blizini imanja njegovog oca i imali su puno djece. Svim prijateljima su pričali o čudesnoj ljepoti i moći Biserne Zvijezde, ali nitko od njih je nije pošao tražiti. Priča o Bisernoj Zvijezdi se ipak počela širiti sve dok jednog dana ne dotakne dušu nekoga tko neće moći ostati miran kad je čuje.

Mali sjajni vojnik je htio saznati što se dogodilo sa starim mudracem pa je brzo otišao do njega. Biserna Zvijezda se pojavila kod starog mudraca i pitala ga za njegovu želju, ali on je zaboravio svoje želje. Zadivljeno je gledao bisere koji su se uvijali oko blistavo prozračnih krakova zvijezde, a ujutro je umro sretan i spokojan. Ljudi iz svih sedam sela su stigli na njegov sprovod jer su htjeli ispratiti čovjeka koji im je podijelio puno mudrih savjeta. Čak su mu podigli i spomenik.

Priča Tužnog Kralja

Kraljica Suza Radosnica jedne noći nije mogla zaspati pa je otišla do odaja Kralja Tuge. Nakon kraćeg razgovora, dođu do pitanja njegove besmrtnosti. Kraljica je navaljivala da joj ispriča kako je on postao besmrtan. Kralj je u početku odbijao ispričati svoju dugu i strašnu priču, ali je nakon Kraljičina moljakanja na kraju ipak pristao.

On se rodio u jednom malom dalekom gradu na obali. Želio je postati mornar, a kad je odrastao, ta mu se želja i ispunila. Dobro se sjećao dana kada je isplovljavao iz luke, a majka ga je ispraćala sa željom da ga prate sreća i mirno more. Zaista je i bilo tako, sreća i mirno more su ga pratili cijelim putem. Vrijeme je prošlo i ostala je samo jedna luka prije povratka kući, a on još nije imao poklon za majku.

Zadnji grad u čiji su luku pristali je bio siromašan, a prodavaonice su bile male i neugledne. Bio ljut na sebe što nije kupio nešto u jednoj od bogatijih luka u kojima su bili. Izgubio je svaku nadu i već je počeo padati mrak kad ga je iz jedne prašnjave i mračne radnje dozvao grbavi starac lisičjih očiju. Rekao mu je da zna da traži poklon za majku i da mu on može nešto prodati. Baš kad je htio pobjeći s tog jezivog mjesta, pojavio se starac s crnom kutijicom u rukama.

U kutijici se na jastučiću od crne svile nalazila kućica od bisera različitih veličina. Bio je očaran ljepotom tog predmeta pa upita starca koliko traži za nju. Starac kao da je znao koliko točno novaca ima pa mu je uzeo sve što je do tada zaradio kao mornar. Majka se jako obradovala poklonu, a sutradan je za doručkom rekla sinu da u Ulici badem živi jedna djevojka koja bi mu se sigurno svidjela. Ako to stvarno bude tako, ona i njegov ujak će poći isprositi djevojku.

Upoznao je djevojku i njezinu obitelj i svadba je bila vrlo brzo dogovorena. Njega su noć pred vjenčanje obuzele brige jer se tek tada sjetio da je siromašan i da je sve novce potrošio na poklon za majku. Majka je opazila da je potišten pa joj je sve ispričao. Ona mu objasni da je djevojka dobra i skromna i da joj ne treba ništa više od ljubavi, ali mu svejedno ponudi da joj pokloni bisernu kućicu.

On se zahvali majci, ali bio je to njezin poklon, a on je već smislio što će pokloniti svojoj ženi. Nakon skromne svadbe njih su dvoje ostali sami. On joj pokaže bisernu kućicu i objasni da je to kupio majci, a da će njoj napraviti pravu kuću od bisera. Rekao je ženi da za sedam dana ponovno odlazi na more, a kad se vrati donijet će bisere i od njih napraviti kućicu u vrtu. Njegova žena ga je preklinjala da to ne čini jer joj treba on, a ne kućica od bisera. On se sljedećeg tjedna svejedno otisnuo na more. Žena i majka su ga ispratile i dugo mu dovikivale da se čuva i brzo vrati.

Jedne noći je sa starim mornarom na palubi broda pušio lulu, a razgovarajući su stigli i do priče o biserima. Stari mornar ga upozori da je bolje ne dirati bisere jer su oni školjkin bol i patnja i Bog ih je rasuo daleko jednog od drugog da se na jednom mjestu ne bi nalazilo previše tuge koja bi onda pobjegla u svijet i mučila ljude. On je mislio kako je stari mornar glup jer vjeruje u te besmislice.

Dani su prolazili, a jedne večeri ugleda ogromno čudovište koje je izronilo iz mora i gledalo u njihov brod. Bio je užasnut čudovištem, ali ga je nekako uspio zarobiti konopom. Čudovište je molilo da ga oslobodi i govorilo da će mu biti sluga ako to učini. On od omče brzo napravi uzde i naredi čudovištu da ga vodi na dno mora. Njegovi prijatelji mornari ga ujutro nisu našli na brodu pa su mislili da se utopio.

On je za to vrijeme tjerao čudovište da mu skuplja bisere iz školjki. Kad mu je čudovište reklo da su pobili sve školjke i da se sada može vratiti kući, on mu zaprijeti da iskreno kaže ima li ih ipak još negdje. Čudovište prestrašenim i drhtavim glasom otkrije da se u pećini na kraju svijeta nalazi još bisera, ali ondje nitko ne smije ulaziti, niti smije dirati te bisere.

On naredi čudovištu da ga odmah odvede tamo. Bio je bahat i ohol pa ga od njegove namjere da pokupi sve bisere nije mogla odgovoriti ni stara vila koja je objašnjavala da to nisu obični biseri i da se u njima već dva stoljeća skupljaju ljudska patnja i bol. Ona ih skriva u pećini na kraju svijeta u kojoj ne prolazi vrijeme.

Unatoč vilinom preklinjanju da ostavi bisere i ode, on nije odustajao. Postajao je sve više zao i bahat pa je na kraju i vilu zaključao u jednu sobu. Nakupio je toliko vreća bisera da ih nije mogao ni prebrojati. Zavezao ih je jednu za drugu i vukao kao što djeca vuku drveni vlak. Kad je izašao iz pećine, vidio je da se čudovište skamenilo, a po njemu su izrasle školjke, trava i koralji. Razmišljao je kako će kući jer se već jako poželio majke i žene.

Dok je stajao i razmišljao na dnu mora, vreće s biserima su odjednom izgubile težinu i povukle ga na površinu. Jedva je prepoznao svoj grad je stigao tamo. Njegova kuća je bila ruševna i zarasla u grmlje. Od starice iz susjednog dvorišta je saznao da je prije puno godina, žena po imenu Dolores svisnula od žalosti kad je čula da joj se sin utopio, a njezina snaha nije mogla povjerovati u to pa je cijeli život provela sjedeći pored prozora i čekajući svog muža. Ona je također davno umrla. On je nakon toga odjurio na groblje i na sirotinjskom dijelu pronašao dva gotovo iščezla groba s njihovim imenima.

Shvatio je da je sve java i da ga je Vrijeme pojelo u onoj pećini. Srce mu je htjelo pući od pomisli da više nikada neće vidjeti majku i ženu. Pomislio je kako ga Vrijeme možda može vratiti ako se ispriča svima prema kojima je bio grub i vrati vili bisere. Počeo je tragati za dvorcem u kojem je živjelo vrijeme i putujući je ostario. Jedne noći ga probudi neka vila i kaže mu da Vrijeme želi izravnati račune s njim pa ga odnese do dvorca u kojem je Vrijeme živjelo.

Nakon dugog čekanja, vrijeme mu se obrati pitajući zašto ga je tražio po svijetu, praveći se da već ne zna odgovor. On objasni da se želi vratiti u svoje godine, svojoj majci i ženi i da će vratiti bisere i ispričati se svima. Vrijeme odgovori da se ono ne može vraćati jer bi to izazvalo propast svih svjetova, a zatim mu pokaže vrata. Iza jednih se nalazilo Sutra, a iza drugih Jučer. Vrijeme je svakog dana puštalo po jedno Sutra da protrči dvoranom i nakon toga bi se ono zvalo Danas. U ponoć bi ga uhvatio i zaključavao u sobu u kojoj je ono postajalo Jučer.

Nikad se nije dogodilo da neko Jučer napusti sobu i protrči dvoranom jer ih je Vrijeme držalo pod velikim ključem. Vrijeme je bilo dobro raspoloženo pa dozvoli mornaru da kroz ključanicu pogleda svoja Jučer. Vidio je niz istih slika koje je činila njegova žena koja je sjedila pokraj prozora i gledala prema luci. Nije doživjela ništa lijepo i na prozoru je ostarjela i umrla.

Više nije mogao gledati pa je upitao Vrijeme može li bar učiniti da što prije umre i ode svojoj ženi. Vrijeme mu objasni da se prvo mora iskupiti za sva zla koja je nanio ljudima. U vrećama u kojima su se nalazili biseri, sada su bile samo svjetlucave ljuske koje će postati njegovi vojnici, a on će biti njihov kralj. Vojnici će ići po svijetu i skupljati ljudsku žalost i tugu, a ljudi će ih svati Suze žalosnice. Ono što mu suze donesu, on je trebao stavljati u olovni vrč i zaključavati čeličnim ključem, a jednog dana kad skupi svu tugu i bol koja se razbježala po svijetu, Vrijeme će doći i pripremiti ga za smrt.

To je bila priča Kralja Tuge o tome kako je postao besmrtan. Od tada se nalazi u Zaboravljenom jezeru i Vrijeme ga ne dotiče. Nekoliko je puta gotovo napunio vrč, ali onda bi došlo do nekog rata i nesreće koje su tuga i jad koristili da pobjegnu u svijet. Kralj Suza žalosnica je završio svoju priču i zašutio kao da je potrošio sve riječi. Činilo mu se kao da se nikada neće iskupiti za svoj grijeh.

Mali Raj

Kraljica Suza Radosnica je jedne večeri sjedila u dvorani sa svojim malim vojnicima i dosađivala se jer nitko nije znao nijednu novu priču. U dvorani se iznenada pojavio jedan mali vojnik, suza radosnica i rekao da on ima jednu priču. Bila je to priča o maloj vili iz Vilinske zemlje. Njezin otac je bio kralj te zemlje i imao je sedam sinova i sedam kćeri. Svi su bili pravedni, skromni i marljivi, osim najmlađe kćeri. Ona je bila ohola i razmetljiva, i nikada ništa nije radila. Uvijek su drugi morali raditi za nju, ali ni to joj nije bilo dobro pa je stalno imala neke zajedljive primjedbe. I ona sama je bila nesretna zato što je drugačija, ali je duboko u sebi osjećala da je stvorena za nešto veliko.

Jednog dana im je u posjetu došla baka. Maloj vili je poklonila knjigu, ali njoj se poklon nije svidio pa je bijesno bacila knjigu na pod. U tom trenutku kroz otvoren prozor ušao vjetar i počeo okretati listove knjige. Slike koje su se ukazale razigraju maštu male vile pa ona krene čitati knjigu. Najviše joj se svidjela priča o raju. Pomisli kako je to ono za što je rođena – da bude gospodarica raja.

Nekoliko dana kasnije je ocu rekla svoju želju. On joj reče da nema tolike moći da sam stvori raj, a uostalom, kakav bi to raj bio kad bi ona bila gospodarica. Suviše je lijena, sebična i ne poštuje volju drugih. Malu vilu su rastužile očeve riječi pa ju je baka kasnije pronašla kako plače u svojoj sobi. Mala vila je objašnjavala baki da bi se potpuno promijenila kada bi imala svoj raj, cijeli dan bi radila za druge i uživala u njihovoj sreći.

Baka i otac su zajedničkim snagama na nekom ružnom mjestu u svijetu ljudi stvorili Mali Raj i on se jako svidio vili. Prvog je u raj dovela dječaka Danka. On je bio tužan jer je izgubio baku pa je ostao sam na svijetu, ali čim je stigao u raj, zaboravio je na svu svoju žalost. Nekoliko dana je uživao, a onda se sjetio svog prijatelja Petra koji je naporno radio za jednog čovjeka koji ga je tukao i vikao na njega. Htio je i njega dovesti u Mali Raj pa mu vila to dopusti. S vremenom se Danko svako malo sjetio nekoga koga bi mogao dovesti u Mali Raj pa se to mjesto uskoro napunili različitim stanovnicima. Vila mu je prilikom svakog izlaska iz raja davala čarobni novčić koji ga je štitio od svih nevolja.

Jednog se dana Danko zadržao duže nego inače pa se vila prepala. Kad se napokon vratio, zamoli ga da više ne napušta Mali Raj jer već imaju dovoljno stanovnika. Danko joj obeća će otići još samo jedan put i da poslije toga više neće napuštati raj. Uputio se do grada koji je već duže vrijeme sanjao i u kojemu je živjelo jedno nesretno stvorenje kojemu je trebalo pomoći. Nije točno tko je to i gdje ga može naći pa je dugo lutao gradom. Na kraju je u jednom mračnom i vlažnom podrumu našao djevojčicu Mašu. Krenuli su u Mali Raj, ali tog je dana u gradu bio sajam i Maša je htjela malo razgledati. U jednom je šatoru vidjela neku lutkicu, ali je imala samo jedan novčić, a lutkica je stajala dva novčića. Danko se prevari pa joj dade svoj čarobni novčić koji ga je čuvao od zla toliko dugo da je on zaboravio da bi mu se inače nešto loše moglo dogoditi.

Kad je Maša dobila lutkicu, požurili su prema Malom Raju. Stigli su do brežuljka s kojeg se već vidio raj, ali Danko ugleda cvijeće i odluči vili nabrati buket tog cvijeća. Maši je pokazao put prema Malom Raju i rekao joj da krene, a on će je sustići. Počeo je brati cvijeće, ali ga ubrzo uhvati vještica. Bila je ljuta na njega jer izgubljene i nesretne vodi u Mali Raj pa ona nema što jesti. Odvela ga je u svoju jazbinu i zaključala kavez. Dok je išla po drva za vatru na kojoj će ispeći Danka, njezin pomoćnik, patuljak Panto pomogne Danku da pobjegne.

Panto mu je dao travke od kojih je postao nevidljiv i nečujan. Trčeći je došao do vrata Malog Raja i vidio kako svi sjede na livadi, jedu, piju i pjevaju, ali njega nitko nije primjećivao. Počeo je plakati pa je kasnije zaspao i cijelu kišnu noć prespavao ispred vrata Malog Raja. Ujutro shvati da Pantine travke još djeluju i da je on i dalje nečujan i nevidljiv. Odluči pronaći patuljka, ali dok ga je tražio, oko njega je cijelo vrijeme oblijetao mali dosadni vrabac.

Vrabac je ustvari bio patuljak Panto, kojega je vještica pretvorila u pticu kad je shvatila da je on pobjegao Danku da pobjegne. Htjela ga je pretvoriti u ljigavu gljivu, ali joj je Panto ispreturao čarolije dok je brisao prašinu. On odvede Danka do čarobnjaka Čaronija. Čarobnjak je imao rješenje za Dankov problem, ali mu je bilo potrebno malo vremena da skuha čarobnu juhu od koje će opet postati vidljiv i čujan. Čaronijev dvorac je bio užasno neuredan pa Danko odluči malo počistiti, dok juha ne bude spremna.

Kad je napravio juhu, Čaronije se uputi do Danka da mu kaže da je juha spremna. Kad je vidio kako soba blista od čistoće, čarobnjak odluči malo odugovlačiti s juhom. To odugovlačenje je potrajalo tri godine i za to vrijeme su Danko i Panto očistili cijeli dvorac. Čim je popio čarobnu juhu, Danko odmah postane vidljiv i čujan. Kad se pogledao o zrcalo, vidio je da je dosta narastao. Čaronije mu je dao novo odijelo i cipele, i Danko odmah požuri do Malog Raja. Dugo je trčao i nije se zaustavljao sve dok mu Panto nije predložio da se odmori. Sjeo je ispod nekog drveta i tek pred zoru počeo zijevati. U trenutku kad je htio zaspati u daljini ugleda djevojku u bijeloj haljinici.

Iako su oboje narasli, prepoznali su jedno drugo i vila mu odmah potrči u zagrljaj. Ispričala je da joj je dosadio Mali Raj jer su ljudi postali čudni pa se vraća kući u Vilinsku zemlju. Puno toga se promijenilo otkad je Danko otišao iz Malog Raja. Ljudi su se počeli svađati, sjeći šumu i voćnjake, kidati zlatnu ogradu i od nje praviti novčiće, lančiće i slične stvari. Vila pozove Danka u svoj svijet, ali on to odbije jer je ljudsko biće i mjesto mu je u Malom Raju. Pozdravili su se i svatko je otišao na svoju stranu. Vila u Vilinsko kraljevstvo, Danko u Mali Raj, a patuljak se vratio među svoje patuljke.

Nad Malim Rajem su se nadvili teški oblaci i više nije bilo nikakvog skloništa. Prijatelji su dočekali Danka, ali nitko nije priredio slavlje. Bili su gladni jer je vila otišla, a nitko od njih nije znao spremati hranu. Danko im objasni da će tri godine proveo kod čarobnjaka i da je svašta naučio, pa će sada naučiti i njih. Stanovnici Malog Raja su mislili da postoji neka čarolija koja će sve srediti, ali Danko im je rekao da je naučio raditi i da će njima isto pokazati kako se radi.

Stanovnici nisu bili oduševljeni, ali nije bilo drugog izlaza. Naučio ih je praviti kolibe, spremati hranu, popravljati ogradu i druge korisne stvari. Kad su sve doveli u red, bili su toliko umorni da su se svi uputili na spavanje u svoje kolibice. Počelo je i kišiti, a samo je Danko od silnog posla zaboravio sebi napraviti zaklon. Umoran je legao i zaspao ispod jednog drveta. Sanjao je svoj dolazak u raj, ali san mu je prekinuo Petar koji ga je pozvao u svoj kolibu.

Vila je u Vilinskoj zemlji bila nezadovoljna i nesretna jer je čeznula za Dankom i Malim Rajem, ali se nije mogla vratiti. Nije bila sretna ni kad se udala i rodila kćer Tiviliju, pa je jednog dana potpuno iščezla od čežnje.

Pjesma o usamljenim ljudima

Kraljici Suza Radosnica se jednog poslijepodneva učinilo da negdje u daljini čuje glazbu. Ona i njezini mali vojnici su se pitali što bi to moglo biti, a jedan od njih im otkrije da on zna tko i zašto pjeva pa im krene pričati priču.

Bio jednom jedan dječak po imenu Ivan. Bio je jako usamljen, a djeca u školi se nisu htjela igrati s njim jer je bio plašljiv i kukavica. Ipak, Ivan je bio jako pametan i darovit dječak. Volio je čitati knjige pa je iz njih saznao da je svijet pun usamljenih ljudi koji nekad sve do smrti nose breme samoće. Jedne noći je sanjao kako se svi usamljeni ljudi drže za ruke i pjevaju, pa je ujutro napisao pjesmu o tome. Cijeli je dan bio sretan što je napisao tako lijepu pjesmu, a u jednom je trenutku pomislio kako bi bilo lijepo da ima tamburicu pa da može pjevati i svirati.

Ivanovi roditelji su bili siromašni i znao je da mu oni neće moći dati novac pa je odlučio sam zaraditi za tamburicu. Došao je na vrata jedne starice koja mu nije dala nikakav posao, ali je na tavanu imala staru tamburicu. Ona se nije mogla penjati jer je bila stara, pa je poslala Ivana da sam uzme tamburicu s tavana. Ondje je sreo patuljka koji je zbog zahvale što je Ivan došao na njegov sto prvi rođendan ponudio da mu ispuni jednu želju.

Ivan je poželio da ga svi ljudi vole, da ga zovu u goste i pozdravljaju te da budu njegovi prijatelji. Patuljak je razmišljao na koji će način ispuniti ovu njegovu želju i na kraju zaključi da ljudi vole svirače i pjevače jer ih uveseljavaju. Začarao je tamburicu tako da iz nje uvijek izlaze lijepe i vesele pjesme.

Od tog se dana Ivanov život potpuno promijenio. Svi su se natjecali u tome tko će mu biti bolji prijatelj i susjed. Jedne večeri je nakon sviranja u parku upoznao dječaka po imenu Pavle. Pavle je svirao harmoniku i također je bio usamljen, kao Ivan prije. Od tada su njih dvojica postali nerazdvojni prijatelji. Zajedno su svirali i pjevali, a ljudi su ih sve više tražili da nastupaju na njihovim slavljima. Na jednom od tih slavlja su upoznali i Ciganku Hanu koja je jedva dočekala njihov poziv da im se pridruži.

Prolazile su godine i njih troje su sretno odrastali uz glazbu “Pjesme o usamljenim ljudima”. Jedne večeri su bili pozvani da sviraju na kraljevskom dvoru, u čast osamnaestog rođendana princeze Olivije. Princeza je cijele noći zaneseno promatrala Ivana, a ujutro je zamolila oca da zatraži od svirača da ostanu još jednu večer. Te je večeri Ivan po prvi put bolje pogledao princezu Oliviju i svidjela mu se. Ona je sljedećeg jutra zamolila oca da zadrži svirače još jednu večer i priznala da joj se Ivan sviđa i da se želi udati za njega.

Kralj je bio zaprepašten njezinom izjavom, ali kraljica je podržavala kćer. Ivan se oženio princezom, a Hani i Pavlu je bilo žao što će ih on napustiti. Uvjeravao ih je da će i dalje često svirati zajedno. Glas o vjenčanju princeze i poznatog tamburaša je došla i do onog patuljka koji je ispunio Ivanovu želju. Patuljak se hvalio pred svojom ženom da je on zaslužan za njegov uspjeh. Žena ga upita je li upozorio Ivana da će ga snaći strašna nesreća ako iznevjeri ispunjenu želju, a patuljak se izvlačio da nije bilo smisla prepadati ga jer je Ivan baš navalio na tu želju, a kasnije ga je zaboravio upozoriti.

Ivan je nakon svadbe obećao Hani i Pavlu da će im se pridružiti kad prođe medeni mjesec, a oni su otišli tužni jer je s Ivanom ostao i dio njih. Dok je princeza provodila sate u uređivanju, Ivan je razgovarao s poslugom. Jednog dana su ga zamolili da im nešto otpjeva i odsvira, a on je to jedva dočekao. Njegova glazba je u kuhinju privukla svu dvorsku poslugu, a u jednom trenutku se tu pojavila i kraljica, bijesna jer kraljevski zet zabavlja sluge. Zaprijetila je Ivanu da to više nikada ne smije napraviti, a on se na nagovor svoje žene ispričao kralju i kraljici i obećao da se to neće ponoviti.

Ivan je iz dana u dan bio sve tužniji i zamišljeniji. Počeo je čeznuti za svojim starim životom. Jednog dana predloži svojoj ženi da se pridruže njegovim prijateljima i da zajedno pjevaju u sviraju. Olivia mu odgovori da je ona princeza i da se ne može potucati po svijetu kao nekakva Ciganka. On je rekao da će onda poći sam, ali Olivia ga svojim suzama odvrati od toga.

Jednog dana mu Hanin mali rođak potajno donese pismo od Hane. Ona mu je prije toga poslala već deset pisama, ali ta pisma nikad nisu došla do njega. U pismu je pisalo da se Hana i Pavle brinu za njega i da ne treba dopustiti da ga uništi jedna glupa i razmažena princeza. Poručili su mu da što prije pobjegne i da će ga oni čekati u jednoj krčmi. Ivan je znao da je sve što stoji u pismu istina, ali nije znao kako da skupi hrabrosti za bijeg.

Patuljak s početka priče je sjedio u svojoj kućici kad je u sobu uletjela njegova žena vičući da se Ivan upravo odrekao svojih želja i da se osveta za iznevjerene želje pretvorila u užarenu strijelu i pošla prema njemu. Za sve to je okrivila svog muža koji je izletio u noć i pojurio Ivanu. U ponoć je stigao do Ivana i probudio ga te upozorio da se mora vratiti svojoj želji. Ivan nije baš najbolje razumio patuljkovo zbrkano upozorenje, ali je osjetio veliki strah i počeo bježati.

Pred zoru je stigao do krčme i probudio Hanu i Pavla. Govorio im je da moraju brzo na trg pjevati i svirati. Njih troje su zasvirali i zapjevali “Pjesmu o usamljenim ljudima”, ali su ljudi bili ljuti i prigovarali su što ih netko budi. Hana i Pavle su bili zbunjeni reakcijom ljudi pa su prestali svirati, ali Ivan je i dalje pjevao zaneseno, ne primjećujući ništa. U jednom trenutku se čelična užarena strijela zabije u njegovo srce i on padne na zemlju, a tamburica se razbije u komadiće.

Ljudi su se tek tada potpuno razbudili i prepoznali Ivana, a ubrzo se cijeli grad skupio oko njegovog tijela. Plakali su i tugovali što su izgubili najdražeg pjevača i prijatelja. Danima su stajali pored njegovog groba, držali se za ruke i pjevali “Pjesmu o usamljenim ljudima” i ta je glazba dopirala čak i do Zaboravljenog jezera. Mali vojnik na kraju priče objasni Kraljici Suza Radosnica da priča i nije toliko žalosna jer se Ivanova želja ipak ispunila. Usamljeni ljudi su se skupili na jednom mjestu i tog dana nitko na svijetu nije bio usamljen.

Otrovni cvijet

Vojnici-suzice su se jedne večeri na dnu Zaboravljenog jezera stalno kriomice pogledavali i smijuljili. Na kraju su prasnuli od smijeha, a Kraljici su objasnili da se smiju jednom od malih vojnika koji se zaljubio pa sad uči slova da svojoj dragoj može napisati pismo. Kraljica je ostale vojnike potjerala u krevet, a od ovog jednog je zatražila da joj ispriča u koga se zaljubio.

On joj je počeo pričati priču o vrtlarici Đurđici koja je od svog pokojnog oca naučila sve tajne vrtlarstva. Živjela je u staroj obiteljskoj kući s ogromnim vrtom. Ljudi su primijetili da bolesno cvijeće ozdravi ako ga ona dodirne pa je postala liječnica za bolesne sadnice. Jednom je kod nje na liječenju bilo neko skupocjeno cvijeće koje je trebalo zemlju iz šume bijelog bora i izvorsku vodu. Đurđica je otišla po to u šumu, a na izvoru je srela jednog mladića. Cvjetovi iz vrta su se te večeri dugo čudili i nagađali kakve su to iskre u krajevima njezinih usana i očiju, a samo je vojnik znao da je to zaljubljenost.

Sutradan su mladić i Đurđica otišli u šetnju i vratili se tek predvečer, a cvijeće u vrtu je bilo uvrijeđeno. Đurđica je i ostale dane provodila s mladićem koji je vojniku izgledao nekako tajnovito u nedokučivo. Čak nije htio reći ni svoje ime. Njih su dvoje jednog dana odjahali do Mirne doline i ondje su pronašli čudesno lijep cvijet. Iskopali su cvijet i posadili ga na najljepšem i najsunčanijem mjestu u vrtu. Đurđica i mladić su se divili tom prekrasnom cvijetu, a ostalo cvijeće je bilo ljubomorno.

Mali vojnik je sutradan od jutarnje rose saznao da je taj cvijet otrovan i da samo kap njegovog soka može usmrtiti onoga tko je dodirne. Vojnik je bio zabrinut za Đurđicu, ali rosa ga utješi da joj se ništa ne može dogoditi jer ona ne bere cvijeće, samo ga liječi.

Sljedeće noći se negdje s visine spustio jedan sivi vrtlog od kojeg je nastao sivi duh koji je oko sebe širio jezivu hladnoću. Sivi Duh je tiho iznio zaspalog mladića na terasu, zatim ga probudio i strašnim glasom upozorio da ne zaboravi da o njemu ovisi sudbina jednog naroda. Mladić je ujutro namjeravao otkriti Đurđici svoju tajnu, ali je na kraju shvatio da ipak ne može. Rekao joj je da je mora ostaviti na neko vrijeme zbog važnog posla, ali kad se vrati, vjenčat će se i živjeti sretno do kraja života. Na kraju joj je poručio da čuva i voli onaj cvijet koji su našli, jer će se njime okititi na njihovom vjenčanju.

Uskoro se u vrtu sve vratilo na staro, a čak se i cvijeće naviklo na otrovni cvijet. Pozdravljali su ga, a on je polako učio njihov jezik. Mali vojnik je molio da se mladić nikada više ne vrati i da se Đurđica ne okiti otrovnim cvijetom. Sve što je znao o mladiću bilo je to da je njegov narod prije nekoliko stoljeća počelo nagrizati sivilo i da su mladića poslali u svijet da nađe spas.

Stigla je jesen i sve cvijeće u vrtu je uvenulo, osim otrovnog cvijeta. Đurđica se čudila kako on nema sjemenke i lukovice, a kad je pao prvi snijeg, umotala ga je u svoj najtopliji šal. Cvijet je preživio zimu i hvalio se pred ostalim, tek izraslim cvijećem, kako je Đurđica jako pazila na njega.

Mladić se jednog dana vratio i rekao Đurđici da ostaje s njom zauvijek. Oni su odjahali u selo najaviti vjenčanje, a mali vojnik je upozorio cvijeće da moraju pomoći Đurđici jer je lijepi bezimeni cvijet otrovan i njegov će sok ubiti Đurđicu. Otrovni cvijet je bio uznemiren tim optužbama pa je uskoro postalo jasno da ni on sam ne zna da je otrovan. Svađa i dernjava u vrtu su prestale kad su se vratili mladić i Đurđica. Ona je poslije večere poslala mladoženju vani dok prepravi majčinu vjenčanicu.

Dok je on čekao u vrtu, približi mu se Sivi Duh. Objasnio je mladiću da je vještica iz Sive močvare dala objesiti kralja, a onda je uvjerila narod da je siva boja najljepša i da ih nitko ne treba spašavati. Mladića su proglasili državnim neprijateljem i on se više ne smije vraćati u zemlju. Sivi Duh poruči mladiću da zaboravi gdje se rodio, da se oženi Đurđicom i započne novi život.

Cvijeće je te noći razmišljalo kako će spasiti Đurđicu, a otrovni cvijet je bio prestrašen i zbunjen iznenadnim događanjima. Jedna ruža ga zamoli da shvati da je otrovan i da će ubiti Đurđicu svojim sokom, a bez nje ostalom cvijeću nema života. Podsjetila ga je kako je Đurđica bila dobra prema njemu i otrovni cvijet krene plakati i objašnjavati da je on ne želi ubiti. Njegove otrovne suze su padale na zemlju gdje se nalazilo njegovo korijenje pa se cvijet na kraju pretvorio u bjeličasti prah.

Đurđica se tog svadbenog jutra skamenila od užasa kad je vidjela da je cvijet nestao. Mladoženja joj obeća da će joj pokloniti još puno ljepših cvjetova pa se ona smiri. U crkvi se skupilo cijelo selo kako bi im poželjelo sreću, a bake su se čudile kako se Đurđica od onolikog cvijeća nije okitila jednim.

Mali vojnik je tako završio svoju priču i objasnio Kraljici da slova uči kako bi mogao napisati pismo Đurđici, jer zna da ona pati za onim cvijetom, a on joj želi napisati istinu o njemu. Kraljica mu reče da je bolje da ona to nikada ne sazna i da zadrži cvijet u lijepoj uspomeni, a da on svakako nauči slova jer je to korisno.

Sivi narod

Jednog jesenjeg poslijepodneva je kod Tužnog Kralja došao Sivi Duh. Jedan od malih vojnika je tu informaciju prenio Kraljici, a ona je jako željela saznati više o Sivom narodu pa se uputila do odaja Tužnog Kralja. Kad su stigli tamo, vrata su bila zaključana, a na ključu je sjedio stražar-suza, koji je rekao Kraljici da je Tužni Kralj znao da će ona doći i da mu je naredio da je ni pod koju cijenu ne pušta. Kraljica je jako htjela čuti priču Sivog Duha pa se s malim vojnikom krišom popne na tavan. Kroz jednu rupicu su gledali i slušali što se događa u dvorani.

Sivi Duh krene pričati kako je prije mnogo stoljeća Sivanija bila lijepa i šarena, a Sivi narod nije bio siv. Oko sto milja od Sivanije se nalazio maleni pusti otok na koji nitko nije odlazio. Jednog dana je jedan čovjek napravio dovoljno velik čamac i jaka vesla da ode do tog otoka. Poveo je i mlađeg brata. Kad su stigli, bili su razočarani jer je otok pust. U jednom trenutku je mlađi brat propao kroz jednu rupu i našao se u mračnoj pećini. Stariji brat je veslom iskopao kamenje i pijesak, ušao i spasio brata koji je poželio da odmah pobjegnu kući.

Stariji brat je prvu htio razgledati rupu i dolje je na jednom zidu našao ogromne srebrene medaljone koji su visili na lancima. Uzeo je jedan od tih medaljona, a zatim su krenuli kući. Cijelo vrijeme je trljao rukom medaljon kako bi bio što sjajniji, a njegove ruke su postajale sve više sive. Pokušavao ih je oprati, ali sivilo nije silazio i izgledalo je kao da se još više širi, ali njega nije bilo briga.

Sljedeće nedjelje se uredio, stavio medaljon oko vrata i otišao na trg. Pravio se važan među ljudima i cijela gomila se skupila oko njega. Tko god je dirao medaljon, sivilo je prelazilo na njegove ruke. Tada je trgom prošao i kraljević. Poslao je slugu da vidi o čemu se radi, a on je doveo mladića u kraljevićevu kočiju. Kraljević je htio kupiti medaljon, ali je mladić rekao da nije na prodaju i da mu on za tri zlatnika može reći gdje će naći isti takav medaljon.

Kad je prodao svoju tajnu, mladić je požurio natrag na pusti otočić i kod ulaza u pećinu sagradio kolibu na kojoj je pisalo da se ulaz u pećinu plaća 10 zlatnika. Ubrzo je stigao i kraljević, a iako je bio ljut zbog toga što mora plaćati ulaz, nije imao izbora. Svi su počeli nabavljati medaljone i sivilo se počelo širiti zemljom kao zarazna bolest. Siva mrlja je ostajala na svakom tko je iz radoznalosti htio dotaknuti medaljon, ali to nikoga nije brinulo.

Mladić koji je naplaćivao ulaz u pećinu se toliko obogatio da je dao sagraditi isti dvorac kakav je i kralj imao. Oženio se jednom plemkinjom koja je bila presretna što njezin muž sivilom nadmašuje i samog kralja. Njihovoj radosti nije bilo kraja kad im se rodio sin, jer je on bio prvo dijete koje se rodilo sivo.

Uskoro je nestalo medaljona, ali to nije zaustavilo širenje sivila. Najgore je tek dolazilo. Svi su htjeli postati sivi. Siva djeca su bila odgajana tako da preziru obojenu djecu, a obojenu djecu su učili kako na svaki način moraju posiviti. Kroz nekoliko naraštaja je nestalo obojenih i svi su bili sivi. Sivilo je prešlo i na biljke, životinje, nebo, more… pa su zemlju nazvani Sivanija. Sivi Duh se najviše opirao sivilu, ali je na kraju i on postao hladan i siv. On je znao da su Sivajci negdje duboko u duši nesretni što su sivi, ali su se bojali priznati kako bi voljeli biti obojeni.

Godine su prolazile i sve je postalo sivlje. Jedne ljetne večeri je neki pijanac počeo vikati da više neće biti robovi sivila i da hoće boje i slobodu. Mlađi Sivajci kao da su samo to čekali, požurili su na ulice, ali su za svaki slučaj stavili maske na lice. Njihova galama je bila toliko snažna da se čula u Vilinskoj zemlji. Probudili su Vilinskog kralja koji je već stoljećima čekao da zatraže pomoć. Od pomoćnika je zatražio dalekozor da pogleda kako izgleda to kad su Sivajci iskreni jedni prema drugima. Kad je vidio da svi imaju maske, pobjesnio je i prokleo ih. Ostavio ih je da pate i da čekaju da se rodi jedan koji nije siv i koji će ih jedini moći spasiti, ako ga ne ubiju jer nije siv.

Vilinski kralj više nikada nije htio čuti za Sivajce, ali njegova unuka Tivilija je voljela ljude i imala je meko srce pa se rastužila i odlučila barem malo pomoći Sivajcima. Poručila je da će im spas donijeti jedno obojeno dijete i da ga moraju čuvati i voljeti. To je bilo dijete koje je kći jednog ribara dobila s odbjeglim robijašem, koji se pretvarao da je zaljubljen u nju, a ustvari mu je bila odvratna jer nije bila siva. Mali obojeni dječak je dobio ime Zibgamur, što je na sivajskom jeziku značilo spasitelj od sivila.

Zibgamur je za vilino proročanstvo saznao kad je malo odrastao i od tada je stalno razmišljao o danu kada će osloboditi svoju zemlju od sivila. Nakon dvadeset i prvog rođendana se uputio u potragu za rješenjem. Zabljesnule su ga boje i šarenilo pa mu se nije žurilo vratiti se u Sivaniju. Jednog dana je upoznao djevojku Đurđicu pa se zaljubio i sasvim zaboravio zašto se rodio. Sivi Duh ga je morao podsjetiti na njegov zadatak, pa je mladić nakon toga od Livadskog duha dobio čarobne boje kojima je mislio obojati Sivajce.

Međutim, dok je Sivi Duh izbivao iz zemlje, vještica iz močvare je opčinila kralja i udala se za njega, a kasnije ga je dala objesiti. Uvjerila je Sivajce da je siva boja najljepša i da će oni biti sretni i zadovoljni sobom kad obojena lica nestanu sa zemlje. Sivi Duh je bio bijesan jer se narod u svemu slagao s vješticom pa ih je i on napustio. Požurio je do Zibgmura da mu kaže da se više ne vraća u Sivaniju. On se dan kasnije oženio s Đurđicom i ostao živjeti s njezinim narodom. Tamo se zove Branko, da se ljudi ne muče s njegovim pravim imenom.

Sivi Duh je bio osjetio potrebu da se još jednom vrati u Sivaniju i tamo je vidio da vještica priprema Sivijce za rat protiv obojenih. Došao je kod Kralja Tuge zatražiti savjet i pomoć. Sivi Duh je jecao i govorio dane smije dopustiti da njegov narod ubija drugi narod, a Kralj Tuge je znao da i njegova sudbina ovisi o spasu Sivog naroda.

Tivilija

Na dnu Zaboravljenog jezera se jednog dana pojavila mala djevojčica za koju su vojnici-suze mislili da je mrtva. Kraljica im objasni da je to mala vila i da je nemoguće da je ona mrtva jer je smrt zaboravila na to jezero, zatim ih pošalje da donesu cvjetnog soka, kako bi povratili djevojčicu u život.
Kad je popila cvjetni sok, djevojčica je otvorila oči i zaplakala od sreće što je živa. Kraljica je bila nevjerojatno radoznala pa je zatražila od djevojčice da im ispriča sve o sebi i kaže tko ju je bacio u jezero. Djevojčica im je ispričala da je ona Tivilija, najmlađa unuka Vilinskog kralja i da je nitko nije bacio, nego je sama skočila. Htjela je umrijeti i zaboraviti sve što joj se dogodilo.

Ona je voljela ljude pa ih je često promatrala s djedovim čarobnim dalekozorom. Voljela je čak i Sivajce pa im je htjela pomoći. Jednog dana je vidjela da se oni spremaju za rat, a u tom trenutku je u sobu ušao njezin djed i počeo vikati na nju. Objašnjavala mu je da se Sivajci spremaju za rat, ali njega nije bilo briga za to jer Sivajci nisu ni tražili njegovu pomoć. Unuka ga je posebno razljutila kad je rekla da bi im ona pomogla i bez da traže njezinu pomoć. On joj je u naletu bijesa odgovorio da im onda ide pomoći, jer ona ima moć nad malim djevojčicama, a one imaju moć nad svojim očevima i braćom.

Tivilija je ozbiljno shvatila djedove riječi pa je poletjela put Sivanije. Pronašla je skupinu djevojčica u jednom parku i uvjerila ih da je ona zaista vila, a zatim im objasnila da nije lijepo ratovati i da trebaju zamoliti svoje očeve da ne idu u rat. Djevojčice su kasnije to i pokušale, a svaka od njih je na kraju dobila batine. Tiviliji je bila muka od svega što je vidjela i nije mogla vjerovati da se to događa. Mislila je da im nije dobro objasnila pa je odlučila sutradan opet pokušati. Došla je na isto mjesto u parku, a djevojčice su je počele vrijeđati i napadati. Tivilija se onesvijestila od bola i straha, a kad je došla svijesti, bila je sva modra i krvava.

Nije se smjela vratiti kući pa je sletjela pored Zaboravljenog jezera. Dugo je plakala i na kraju se odlučila baciti u jezero, a onda su je oni oživjeli. Pitala se što će biti s njom, a Kraljica joj je rekla da se ne brine i da će joj oni pomoći. Umirena tim riječima, Tivilija je zaspala, a Kraljica se uputila u drugo krilo dvorca jer je imala nešto važno reći Tužnom Kralju i Sivom Duhu, i nikakvi stražari je nisu mogli zaustaviti.

Spas sivog naroda

Tužni Kralj i Sivi Duh su bili zatečeni Kraljičinim naglim ulaskom, ali im ona objasni da sve zna i da zajedno moraju smisliti nešto pametno. Kralj predloži da se Sivi Duh i Zbigamur vrate i čarobnim bojicama oboje ljude, ali Duh reče da je kasno i da bi to bilo moguće jedino kad bi Vrijeme moglo malo usporiti tok. Kralj na to odgovori da on najbolje zna Vrijeme i da ono neće usporiti. Odjednom glas Vremena zagrmi Zaboravljenim jezerom i reče da ono može usporiti svoje protjecanje ako su u pitanju neki uzvišeni ciljevi, ali usporiti može jedino ako svi ljudi spavaju.

Kraljica se dosjeti da bi im Vilinski kralj mogao pomoći pa mu pošalje pismo. Iz zahvalnosti što su mu spasili unuku, Vilinski kralj im pošalje paketić čarobnog praha za uspavljivanje, koji je jedva dobio od Šumskog Duha koji njime uspavljuje medvjede. Uskoro su svi znali svoj zadatak – Tivilija će posuti prah nad Sivanijom, s Zbigamur, sada Branko, će obojiti ljude čarobnim bojicama. Sivi Duh i Tivilija su otišli po Zbigamura koji je ženi ostavio smušeno pisamce i uputio se s njima u Sivaniju.

Putem je od Sivog Duha saznao da su Sivajci ubili njegovu majku i to ga je razbjesnilo pa je požurio tamo prije Duha i Tivilije, koja je prvo trebala uspavati sviju. Tek što je stigao do granice, uhvati ga straža i odvede na vješala. Sivanijom se brzo pronio glas da je uhvaćen narodni neprijatelj pa su se svi skupili na glavnom trgu da gledaju njegovo vješanje.

Dok je Kraljica-vještica držala govor, Tivilija i Sivi Duh naprave plan za njegovo spašavanje. Sivi Duh mu je začepio usta i nos, a Tivilija je posula prašak nad cijelom Sivanijom i svi su zaspali. Zbigamur je prvo obojio Sivog Duha, a onda su počeli bojati i Sivajce. Pomagale su im i vojske suza radosnica i žalosnica. U pomoć je na kraju došla i Đurđica koja je pronašla muževo pismo i odlučila ga potražiti. Putem su je zarobili medvjedi jer nisu spavali zimski san, ali se uspjela sprijateljiti s njima i na kraju stići u Sivaniju. Sve joj je izgledalo čudno, a njezin muž Branko/Zbigamur je bio iznenađen što je vidi. Đurđica se upoznala s ostalima i počela im pomagati da što prije oboje ljude. Uskoro je cijela Sivanija bila šarena i ostao je još samo jedan Sivajac kojeg je trebalo obojiti prije Dana Velikog Buđenja. Zbigamur se bojao tog dana jer je mislio da im se neće svidjeti kako ih je obojio. Razmišljao je o tome da prije buđenja ode kući, ali Sivi Duh ga je odvratio od tih misli.

Napokon je došao Dan Velikog Buđenja i svi su bili oduševljeni. On je shvatio da se nema čega bojati i da mu je narod zahvalan. Htjeli su da bude njihov kralj, ali on im se zahvalio i predložio da njima vlada Šareni Duh, jer ih on najviše voli i najbolje ih poznaje. Kasnije su spalili vješticu na lomači i nastavili sa slavljem. Tivilija se nakon slavlja vratila u Vilinsku zemlju, a Đurđica i Branko svojoj kući.

Vrijeme je prolazilo pravilno i uredno, zaobilazeći Zaboravljeno jezero, a iako je Kraljica nakon toga čula bezbroj priča o ljudima, jednog dana upita svoje vojnike zna li netko od njih nešto o Đurđici i Branku. Jedan od njih ispriča da Đurđica umrla jako stara i da je na sprovodu bilo puno djece i unučadi. Branko i Đurđica su se dogovorili da nikome ne pričaju o Sivaniji pa je sada on jedini znao tu priču. Nije mogao izdržati pa je tu priču ipak podijelio sa svojim najmlađim unukom, a nakon toga je umro.

Kad je mali vojnik dvadeset godina kasnije prolazio tim putem, vidio je tog unuka kako se potajno sprema na put u zemlju svog djeda. I vojnik je bio znatiželjan pa se i on uputio do Sivanije, odnosno Šarenije. Kad su stigli na glavni trg, vidjeli su ogroman spomenik – velikog kamenog konjanika, ali spomenik je strašno posivio od prašine, kiše i Vremena.

Ljerka Anić biografija

Ljerka Anić je bosanskohercegovačka i hrvatska spisateljica za djecu i prevoditeljica. Rođena je 18. srpnja 1959. godine u Sarajevu. Ondje je završila osnovnu školu i gimnaziju, a na Filozofskom fakultetu je diplomirala anglistiku. Pisanjem se počela baviti još kao studentica.

Njena prva bajka objavljena je 1984. godine u “Malim novinama”. Riječ je o bajci pod naslovom “Biserna zvijezda”. Osim toga, objavila je i knjige “Bajke Zaboravljenog jezera” 1985. godine i “Slika sna” 1986. godine.

Osim što piše, autorica i prevodi djela s engleskog jezika. Književnica trenutno živi u Kanadi.

Autor: A.V.