Vesna Parun jedan je od najpoznatijih i najboljih hrvatskih pjesnikinja druge polovice 20. Stoljeća. Njen raskošni pjesnički izraz, raznolikost tema o kojima je pisala i slikovit način lirskog izraza svrstao ju je među jedne od najomiljenijih i najčitanijih književnika diljem regije. Pisala je pjesme za široku publiku, pa tako i one za djecu. Uz to, pisala je i prozu, ali i drame. Ipak, ostala je najpoznatija zbog svoje poezije.
Parun je počela pisati vrlo rano i prvu pjesmu objavila je sa samo 10 godina u listu Anđeo čuvar, 1932. godine. Pjesma je napisana na otoku Visu i zove se “Pramalijeće”. Nakon toga, 1938. godine objavila je pjesmu “Zov” u časopisu Sjeme, koje je bilo glasilo muške klasične gimnazije, čiji je jedan od urednika bio i Jure Kaštelan.
Vesna Parun je 1947. godine izdala zbirku pjesama “Zore i vihori”. Pjesme u toj zbirci odraz su njene mladosti i mladenačkih razmišljanja, pa se ne smatraju njenim najboljim pjesničkim ostvarenjem. Kritičari kažu da su još uvijek nezrele i da im nedostaje staloženosti. Ipak, ne može se zanijekati njihova literalna vrijednost. Pune su audio-vizualnih slika i lijepih pjesničkih figura koje oslikavaju slike, boje, zvukove te stvaraju posebno poetske ugođaje. U gotovo svim pjesmama Parun govori o dva oprečna osjećaja – o radosti života kakva se vidi u mladosti, života punog žudnje i vitalnosti, a s druge strane, piše i o smrti i ratu, po čemu vidimo da je netom završeni Drugi svjetski rat imao veliki utjecaj na njeno stvaralaštvo.
Nakon toga Vesna Parun izdala je zbirke pjesama “Crna maslina” i “Ropstvo”. U “Crnoj maslini” ponovo prevladavaju pjesme koje govore o strasti i žudnji s jedne strane, ali i patnji i boli s druge. Ove pjesme više nemaju onu mladenačku naivnost, već se u njima osjeća dominacija upravo patnje bez kraja. Patnja se smiruje jedno u trenucima zaborava, koji su najčešće u vrijeme spavanja i snivanja. Ljubav za Parun više nije zaigrana i puna nade, odjednom je ona prokletstvo, zlo koje se neprekidno uzvisuje i pada, živi pa umire, osvijetli, pa zatamni. Iako je osjećaj ljubavi u njen pjesmama opisan s nekom turobnom sjenkom, ne znači da je te svoje osjećaje zatomljavala, baš suprotno osjećala ih je i živjela u potpunosti. Stihovi Vesne Parun tako su produkt patnje, straha i prolaznosti, ali i strasti.
Neke njene druge zbirke su “Vidrama vjerna”, “Vjetar Trakije”, “Koralj vraćen moru”, “Ti i nikad” i još mnoge druge. I u njima dominiraju pjesme koje govore o praznini i samoći, ali sve više i o pjesnikinjinoj pomirenosti s takvom sudbinom. U ovim pjesmama osjeća se i empatiji pjesnikinje prema drugim ljudima, pogotovo onima koji se osjećaju kao i ona. 1982. godine izdana je zbirka “Izabrana djela” koja sadržavaju najpoznatije pjesme iz njenih prijašnjih zbirki.
Bila sam dječak – analiza pjesme
“Bila sam dječak” pjesma je Vesne Parun koja se može okarakterizirati kao misaono-refleksivna pjesma. Kao glavna tema proteže se njeno promatranje slobode kroz oči djevojke, koja u okruženju lirskog subjekta nema jednaka prava i mogućnosti kao dječak. Iako i u današnjem vremenu primjećujemo odjeke takve društvene norme, u kojoj se djevojčicama i ženama osporavaju neke mogućnosti samo zbog njihova spola, u vremenu kada je Vesna Parun odrastala to je bio još izraženije. Zbog toga se ona odriče svoga spola i ne samo da zamišlja kako bi bilo biti dječak, nego promišlja i o tome kako bilo biti bespolan, kao što su bespolne stvari oko nje.
Pjesma je vrlo kratka i, iako je njena ideja poprilično duboka, napisana je u formi dječje pjesme. Naravno, svaki uzrast analizirat će je po svojim mogućnostima, ali ideja će se unatoč tome održati i ostati nepromijenjena. Pjesma ima tri strofe i svaka od njih je katren. Stihovi su nepravilni, ali svaki je osmerac, deveterac, deseterac i slično, odnosno njihova duljina nema velike varijacije. Rima je prisutna u pjesmi i ona je unakrsna, što pjesmi daje stalan ritam, unatoč nejednakoj duljini stihova.
Prva strofa započinje metaforom:
U mjesečinu me sakrila
večer, utrnuvši svijeće.
Ovi stihovi uvod su u daljnja promišljanja koja će se iznijeti u pjesmi. Autorica njima stvara atmosferu koja će baš poput ove metafore i dalje biti mistična, pomalo sjetna, ali i uzbudljiva, poput neke avanture. Motiv “utrnuća svijeća” predstavlja iznenadnu pojavu mraka, s time da ovaj mrak neće simbolizirati nedostatak znanja ili bivanje u stanju gdje ne znamo što i kako dalje – što mrak inače simbolizira. Baš suprotno, iznenadno bivanje u mraku za lirskog subjekta značit će pronalaženje, dolazak k svijesti i buđenje. Mrak će za lirskog subjekta značiti odsustvo bilo kakvih distrakcija, što znači da će imati vremena za promišljanje. To vidimo u sljedećim stihovima:
Svu noć sam zamišljena snila
u modroj šumi kroz drveće.
Motiv “modre šume” pjesmi daju bajkovitost, pogotovo jer je šuma – česti motiv u bajkama što najčešće skriva neke tajne, ali i opasnosti – opisana kao modra. Modra boja označava mir, spokoj, baš kao i mrak.
Već na početku druge strofe pjesnikinja započinje s iznošenjem glavnih ideja. Najprije sebe poistovjećuje s rumenim grožđem – neživim motivom, zatim s lisicom – životinjom i ona dječakom – živim bićem. U ovim pjesničkim slikama vidimo stilsku figuru gradaciju. U ovim stihovima metaforički je rečeno kako se lirski subjekt kroz život pretvarao da je netko ili nešto drugo od onoga što jest, samo kako bi pobjegao od svoje (ženske) sudbine. Djevojčica, djevojkama i ženama često se ograničava sloboda samo kako bi izgledale nevinije, dostojanstvenije, kao da će ih previše uzbuđenja i slobode “pokvariti” – barem je tako nekada bilo. Stoga je pjesnikinja koristila svoju maštu kako bi bježala od takvih ograničenja.
U trećoj strofi taj se bijeg nastavlja. Navodi da je bila “šarena mačka u košari igre”, a zatim u posljednjim stihovima objašnjava zašto je sve to činila:
Šta nisam bila, šta nisam smjela,
zrcalo ribe u zjenici vidre!
Što znači da je cijelo ovo vrijeme bila ono što nije smjela biti i ono što zapravo i nije bila. Upravo u tom odmetništvu i odluci da ne poštuje pravila, bila je njena sloboda. Ali sloboda dolazi i s opasnosti, što vidimo u posljednjoj strofi, gdje kaže da je bila “zrcalo ribe u zjenici vidre”. Vidre se hrane ribama, pa ako je lirski subjekt bio riba koja se zrcali u zjenici vidre, znači da ju je vidra vidjela i da je može pojesti. Svaka sloboda dolazi s rizikom i taj rizik izražen je ovom metaforom. Ipak, pjesnički subjekt ne kaže da je to rizik koji se ne isplati poduzeti. Iako sloboda može biti opasna, ona je te opasnosti vrijedna. Ovo je još jedna, pomalo sakrivena, pouka ove pjesme.
Vesna Parun biografija
Vesna Parun rođena je 1922. godine na otoku Zlarinu kod Šibenika. Otac joj je bio općinski činovnik, porijeklom s otoka Prvića, ali mu je posao bio nestalan i često bi ostajao bez namještenja, zbog čega su se kao obitelj često selili. Majka joj je bila sa Šolte. Obitelj Parun bila je brojna, s čak četvero djece, pa je djetinjstvo Vesne Parun obilježila oskudica, glad i siromaštvo. Parun u kasnijim svojim intervjuima ističe da se baš zbog toga počela baviti poezijom jer je odmalena utjehu tražila u pjesmama, kako čitajući ih, tako i pišući. Zbog teških uvjeta života, Paun je kao dijete mnogo vremena provodila sa svojim tetkama u Splitu, Šibeniku i Biogradu na Moru.
Parun je osnovnu školu završila na otoku Visu, nakon čega je upisala gimnaziju najprije u Šibeniku, a onda u Splitu, gdje je i maturirala 1940. godine. Budući da je bila odlična u školi, već je s 14 godina počela podučavati drugu djecu i od toga zarađivati, čime se i uzdržavala. Iste godine kada je maturirala, upisala je romanistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, koju je morala prekinuti zbog početka Drugog svjetskog rata.
Za vrijeme rata, Parun je živjela najprije u Splitu, a onda se 1942. vratila u Zagreb jer je otac dobio posao u općini u Sesvetama. U to vrijeme brat joj je poginuo u ratu na strani partizana. Vesna Parun već je tada počela imati problema sa zdravljem. Nakon rata upisala je studij filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. 1947. godine na radnoj akciji izgradnje pruge, oboljela je od tifusa. Istovremeno je njen ljubavnik uhićen, nakon čega je otišao i oženio se drugom, zbog čega je Parun ponovo oboljela. Prekinula je studij, a 1962. se odselila u Bugarsku, gdje se udala, ali kasnije i razvela.
Nakon povratka iz Bugarske, Vesna Parun živjela je uglavnom u Zagrebu, gdje je postala priznata pjesnikinja i slobodni književnik. Živjela je u zagrebačkoj Dubravi i u starosti zahtijevala od Grada da joj da stan bliže Centru. Grad Budva u Crnoj Gori ponudio joj je smještaj u svome gradu, što je Parun odbila. Nakon što je pala i slomila kuk 2000. godine, preselila se u Stubičke Toplice, gdje je također nastavila s pisanjem. Tamo je i umrla 2010. godine, s 88 godina.
Za života je Vesna Parun dobila brojna priznanja i nagrade za svoje stvaralaštvo, među kojima su i Nagrade Matice hrvatske za zbirke pjesama, nagrade Vladimir Nazor, Tin Ujević i Grigor Vitez i Europska književna nagrada KOV.
Autor: V.B.
Komentariši