Anđelko Vuletić

Anđelko Vuletić je jedan od poznatijih hrvatskih i bosanskohercegovačkih pjesnika, romanopisaca, pisaca za djecu, književnih kritičara, ali i dramskih pisaca. Rođen je u Trebinju 6. veljače 1933. godine. Osnovnu i srednju školu završio je u Trebinju, a u Beogradu i Skopju studirao je književnost na Filozofskom fakultetu. Nakon fakulteta radio je kao nastavnik u Modriči i Sarajevu, te kao savjetnik u Skupštini SR BiH. Također je radi o i kao prevoditelj tekstova s francuskog jezika. 1993. godine preselio se u Zagreb.

1956. godine objavio je roman "Gorko sunce". U njemu govori o tragičnoj sudbini ljudi koji žive u patrijarhalnom društvu Hercegovine. Zli dio ljudske naravi obradio je u svom kontroverznom romanu "Drvo s paklenih vrata", objavljenom 1963. godine. "Deveto čudo na istoku", objavljeno 1966. godine, suvremena je Vuletićeva obrada mitske priče o Edipu, a romani "Dan hapšenje Vile Vukas" i "Jadi mladog karijeriste" simbolički su prikazi bosanskohercegovačkog mentaliteta.

Ostala djela Anđelka Vuletića su zbirke pjesama "Gramatika ili progonstvo", "Jedina nada", "Sedam vječnih pitanja", "Kraljica puteva", "Poezija", "Putnik na svoju odgovornost", "Kad budem velik kao mrav", "Križaljka za čitanje sudbine", "Popravni ispit", "Pčela i metak", "Pisma nebeskom gromu", "Tajna večera" i "Izabrane pjesme"; romani "Klesar Tadija Tegoba”, "Čudotvorna biljka doktora Engela" i "Strijeljanje ustaše Broza"; te drama "Andrija Hebrang".

Anđelko Vuletić je 1965. godine za zbirku pjesama "Sedam vječnih pitanja" dobio godišnju nagradu Društva pisaca Bosne i Hercegovine. Osim toga, dodijeljena su mu još mnogobrojna priznanja i nagrade.