Bosanske priče

Bosanke priče je zbirka koju je napisao, srpski pisac, Erih Koš. Knjiga je objavljenja 1984. godine u Beogradu. Nakon Prvog i Drugog srpskog ustanka protiv osmanske vlasti, u kojima su Bošnjaci igrali veliku ulogu, u Bosni se počela širiti priča o zanemarivanju najvažnijeg dijela carstva od strane sultana – dijela koji se nalazi na samoj granici. Takva je bila Bosna i Hercegovina.

U to vrijeme se vidjelo da je Osmansko carstvo sve više slabilo, što je donosilo dodatna pitanja za ugledne Bošnjake. Bošnjaci su čak slali dopise sultanu kako bi se žalili na takvo stanje i kako bi tražili da sultan pošalje nekog beglerbera koji bi to stanje popravio. U tom periodu, bosanski ajani su imali veliku ulogu u upravljanju Bosanskog ejaleta. Na vlast je tada došao sultan Mahmud II koji je imao namjeru da izvrši reformu carstva, pa je zahtjev Bošnjaka uzet u razmatranje. Izlaz iz cjelokupne situacije našao je u Dželaludin-paši, koji se spominje u cijeloj knjizi i koji je jedna od ključnih tematika o kojima je pisao Erih Koš.

Osim Dželaludin-pašina vremena, Erih Koš također piše o vlasti i tiraniji koja je tada vladala u Bosni, ali i nakon dolaska Austro-Ugarske. Može se primjetiti da je situacija bila za sve ista. Primjetno je da je takva vlast doprinijela tome da u Bosni i Hercegovini postoje dva staleža – bogati i siromašni, što se potencira u cijeloj zbirci.

U knjizi, Erih Koš također piše o društvenom ugledu religijskih službenika, uglavnom muslimanske vjere, ali i o slučajevima u okviru jevrejske zajednice. Većinom ih predstavlja kao pasivne, nezainteresovane i, na neku ruku, nemarne. Dobija se osjećaj da su oni samo tu kako bi drugima govorili šta da rade, te da se najmanje zanimaju za vjeru što bi im inače trebalo biti glavna okupacija.

Erih kroz ovu knjigu otkriva svijet i zajednicu jevreja u Bosni. Ako uporedimo Isaka Samokovliju, koji je također jevrejski pisac, i njegovo djelo Nosač Samuel, gdje su jevreji prikazani kao narod koji živi na margini društva, bez ugleda, pritisnuti bijedom, kod Eriha je drugačija situacija jer se može vidjeti da su ovdje drugačije predstavljeni. U knjizi Bosanske priče, jevreji su većinom bili trgovci koji nisu bili ni puno bogati, ni siromašni.

Dželaludin-pašina vremena

Vrsta djela: priča

Mjesto radnje: Sarajevo

Vrijeme radnje: proljeće

Tema: Dolazak Dželaludin-paše u Sarajevo

Ideja: Ma koliki strah bio, ljubav će uvijek biti veća.

Kratak sadržaj

Nakon završetka vlasti u Travniku, Dželaludin-paša, uz ogromnu pratnju, dolazi u Sarajevo. Pri dolasku u Sarajevo, uradio je ono što je uradio i u Travniku – uhapsio sve velikane i ugledne ljude koji se nisu uspjeli sklonuti. Zatvorio ih je u Žutoj Tabiji, koja se nalazi iznad Sarajeva i koja se vidi iz starog dijela grada. Zarobljenike je vješao po njenim zidinama kako bi oni bile primjer ostalom stanovništvu.

Pored osnovne poruke vješanja – svako ko je na putu Dželaludin-paši biva ubijen, također se može vidjeti da su mu prijetnja bili ugledni ljudi koji su imali uticaj i koji su mogli povesti mase za sobom. Nije dopustio nimalo prostora za bilo kakvo okupljanje, a kamoli pobunu. Još jedna praksa koju je nastavio iz Travnika jeste ta da svaki put kada neko bude obješen, top proprati njegovu pogibiju. U Sarajevu to biješe svakog sata. Nikada do tada nije bilo zapamćeno da se toliki narod u Sarajevu hapsio i ubijao kao tada, čak ni kada je Eugen Savojski došao i spalio grad.

Ubistva su počela prije nego je zora počela, što je uplašilo narod. Neki su pomislili da je možda opet neka vojska došla i napala grad. Pucanj topova odjekivao je gradom, pa su se ljudi sve više plašili.

“Rano je svitalo i, kako je, po Dželaludin-pašinom naređenju, vešanje otpočelo pred sam cik zore, građani Sarajeva, razbuđeni pucnjevima topova, isprva su pomislili da se oko grada zametnula borba i da se opet neki princ Eugen sa švabskom vojskom probio do Vrhbosne.”

Novi dan je značio početak poslova za stanovnike Sarajeva. Znali su da nema zarade, ako ne rade. Kad je sunce probilo maglu, cijeli grad je imao bolju sliku o tome šta se dešava. Iz magle je izronula kula po kojoj su bili povješani ljudi. Taj prizor ulivao je strah u sve građane, čak i u one koji nisu imali nikakve sumnjive poslove i radnje. Takav prizor, nekim radnicima, oduzeo je volju za daljnjim poslovima, pa su zatvorili svoje radnje, a neki su, pak, ostali u svojim radnjama nadajući se da bi se opet dan mogao preokrenuti u njihovu korist. Među njima bio je i Ibro Sikirica koji je ostao u radnji nadajući se boljem ishodu.

Sve je bilo mirno i tiho, kao da niko ne živi u gradu. Čak ni psi nisu htjeli izaći iz svojih skloništa, kao da se i oni boje Dželaludin-paše i njegove okrutnosti. Tišinu je narušavalo zabijanje eksera Ibre Sikirice. Iako se trudio da obavi posao, nije mu išlo od ruke. Nervoza i napetost su rezultirali savijanje eksera i nemogućnost da išta uradi kako treba.

“…Ibro sikirica velikim, teškim čekićem, ukiva glavate eksere u kundure, ali, koliko god on jako i učestalo bije, istom mjerom mu odgovara jeka, pa ni ti udruženi udarci ne mogu da nadbiju otkucaje njegovog uznemirenog srca. Ekseri se krive ili mu ispadaju iz ruku i bi mu jasno da ni od posla ni od zarade po ovakvom danu ništa ne može biti.”

Vidjeviši da mu posao ne ide od ruke, uzeo svoj ručak, koji je ponio od kuće i ode kući.

Njegova žena,Mejra, kod kuće je čistila avliju. U avliji biješe dosta behara kojeg je ona mela, a koji je širio lijepe mirise. Bilo je proljeće. Dan je bio prelijep. Kada je Ibro došao pred avliju, ni on, a ni Mejra ne progovoriše. Očima se pozdraviše i oboma bi jasno šta se dešava i zbog čega se Ibro vratio. Nisu htjeli zlo spominjati.

Dok je Ibro ležao u suncu i gledao Mejru, pažnju mu privukoše njene dimije koje su na suncu bile kao vatra. Njihov izgled bio je još vatreniji kada bi se Mejra pomjerila i kada bi dimije mahnule za njenim strukom. Mejrine dimije su mu izgledale kao žarko sunce.

Kada je Mejra ušla u kuću, Ibro uđe za njom, sustiže je i obori na saćiju. Obzirom da im je bila tek druga godina braka, između njih je još uvijek vladala vatrena žudnja. Za početak se iznenadila, ali kasnije se prepusti te se počeše maziti i grliti kao da su sami na svijetu i kao da nemaju nijednog problema. Ljubav im biješe iskrena, mirna luka u koju su biježali od svega što se oko njih dešavalo.

“Onako mladi – tek druga godina kako su se uzeli – njih dvoje u nedoba stadoše da se miluju, zaboravivši na sve drugo, pa i na ceo svet izvan sobe. Na Sarajevo, koje je, ispod njih, obamrlo u strahu, pa i na strašnog Dželaludin-pašu na Tabiji, sa druge strane Miljacke…”

Milovanje prekide pucanj topa, što je značilo da je još jedno tijelo obješeno na kulu. Za čas prekinuše, ali se ubrzo nastaviše maziti. Mejra je čvrsto grlila Ibru i svojim prstima mu šaputala da joj je draže što je takav kakav jeste – niko bitan, ni važan. Da je neko uticajan strahovala bi od toga da će i on visiti na kuli te da će neko doći po njega da ga odvede.

Analiza likova

Likovi: Dželaludin-paša, Ibro Sikirica, Mejra

Dželaludin-paša – okrutni beglerbeg koji je došao da vlada Bosanskim ejaletom. Imao je način kako da utjera strah u stanovnike mjesta u kome se nalazio – hapsio bi, pa kasnije ubijao, velikane i ajane mjesta u kome se nalazi. Bio je odgovor sultana na pozive Bošnjaka da u Bosni treba čvršća vlast i da se trebaju srediti stvari. Toliko su ga se svi bojali da u gradu nije bilo nikoga – svi su se bojali čak i izaći iz svojih kuća pa je cijeli grad, na neki način, bio u blokadi. Svako vješanje se oglašavalo pucanjem topa, kako bi stanovništvo znalo da je još neko obješen.

Ibro Sikirica – vrijedan, fizički radnik koji ima svoju radnju u Predimaretu. Bio je mlad, zdrav i snažan, te nije imao puno briga, čak i u tadašnjoj situaciji u Sarajevu.

“I mada su vremena mutna i opasna, a i dan naopak, opet mu se, onako mladom, zdravom i snažnom, ovde u bašti, na suncu koje ga prijatno grije i vetriću koji ga lako miluje po licu, sve čini potaman…”

Nije bio ugledan niti važan stanovnik Sarajeva. Vjerovao je u svoj rad i samo se na to oslanjao. Volio je svoju ženu Mejru i volio je provoditi vrijeme s njom. Uživao je u suncu i mirisu proljeća. Nije se povodio za masama i nije se puno brinuo zbog situacije u gradu.

Mejra – Ibrina žena. Bila je vrijedna i čestita. Vodila je računa o kući i o avliji. Voljela je svog muža, Ibru. Bilo joj je drago što je Ibro bio takav kakav jest – niko i ništa. Uživala je u svojoj ljubavi s njim i svojim grljenjem mu pokazivala da je njeno mjesto pored njega i da ga ne bi mijenjala ni za šta na svijetu.
Komentar na priču: Koliko god bila teška situacija u kojoj se nalazite, pronađite svijetlu tačku u tome. Uživajte sa svojom porodicom i cijenite ono što imate.

Čekajući Mesiju

Vrsta djela: priča

Mjesto radnje: Vrhbosna (Sarajevo)

Vrijeme radnje: doba kada je vladao Dželaludin-paša

Tema: Iščekivanje lažnog Mesije

Ideja: Radite ono što volite i nikada se nećete umoriti! Svijet je pun ljudi dobre volje, jedni su voljni raditi, a drugi su voljni pustiti ih da rade. (Robert Frost)

Kratak sadržaj

Priču pripovijeda bosanski pripovjedač Simon Mezulim Hahamović, koji je ujedno i prvi bosanskohercegovački “četkar”. Priču je dobio u naslijeđe od svojih galicijskih predaka, među kojima je najznamenitiji haham Cevi Aškenazi, rabin iz Sarajeva. On je živio u vrijeme kada je Bosnu i Hercegovinu osvojio princ Eugen Savojski. Simon je svoju priču pričao slušaocima koji su, zajedno s njim, sjedili u mračnoj sobici iza njegove radnje. Pričajući priču, oplitao je žicom i kanapom pramenove jazavičje i srneće dlake, kao iskusna vezilja te ih sastavljao u četke kojima su se u Srajevu služili i najpoznatiji austrijski ljudi, čak i car Franja, kada je dolazio u Sarajevo.

Simon počinje priču pričajući o hahamu Ceviju Aškenaziju, velikom protivniku lažnog Mesije, Sabetaja Cevija, poturčenjaka i carskog kapadžibaše. U to mračno vrijeme samovolja strašnog Dželaludin-paše predstavljala je vrhovni zakon, kojem se niko nije smio suprotstaviti. Oni obespravljeni, od tri vjere – dvije kršćanske i jedne jahudijske – mogli su se nadati samo čudu. Ovi jahudijski nisu se mogli nadati pomoći ni iz Beča, ni iz Rima, niti iz Moskve. Okrenuli su glavu prema istoku, nadajući se pomoći. Vjerovali su da će im pomoć doći tako što će se pojaviti Mesija, skromno obučeni čovjek, na magarcu, direktno iz Jerusalima. Tome se najviše nadao Etijezer Finci.

Njegova nadanja bila su podstaknuta, između ostalog, njegovim teškim životom. Bio je izuzetno siromašan i baksuzan čovjek. Imao je ženu i šestero djece, a, pri tome, bio je nezaposlen. Šta god bi počeo raditi, nije mu išlo od ruke. Bio je sav pogubljen i zanesen svojom vjerom i spisima tajanstva i mašte – Talmudom, Kabalom i Zohanom.

Jedno izvjesno vrijeme vodio je bakalsku radnju u čaršiji. Zagledan u svoje knjige, nije ni primijetio da ga kupci pljačkaju, iznose robu kako im je volja. Prazne police i dugovi probudili su ga iz zanosa u kojem se našao. Zatim je odlučio da porodicu izdržava tako što će krpiti tuđu odjeću. Opet, zanesen mišlju o Mesiji, zaboravio je sklonuti peglu sa drvene podloge. Sve je izgorjelo do temelja. Pokušao je s još dva-tri posla; ljekarskim, novodadžijskim i travarskim, ali i to je palo u vodu. Pošto su mu poslovi išli loše, žalbe na njegov rad bile su sve češće. Čak mu je i sarajevski meteselim zaprijetio hapšenjem.

Opštinari, zabrinuti da i na njih ne navuče neko zlo i kaznu, odlučiše da preuzmu brigu, bojeći se da bi turska vlast mogla umiješati prste u njihovu zajednicu. Etijezeru Finciju su svakako pomagali i izvlačili ga iz neprilika, plaćajući visoke svote novca. Etijezer je važio za pobožnog i učenog sunarodnika te mu, stoga, opštinari i pomogoše. Opštinari su svodili račune, preračunavali i, u konačnici, kada je blagajnik Efrajim Katan izračunao, donijeli odluku. Shvatili su da je bolje da Etijezeru daju svaki mjesec malu platu. To bi ih jeftinije koštalo u odnosu na ono što trenutno rade.

Odlučili su da ga zaposle, ali nisu znali gdje.

Ako bi mu davali novac bez ikakvog angažmana, to bi za njega bila uvreda. Razmotrili su mnoge opcije, od te da bude pjevač u hramu, do toga da bude učitelj u osnovnoj školi. Ali, uzimajući u obzir njegov baksuzluk, svi prijedlozi su odbijeni. Govorkanja o tome kako će Mesije narušiti Dželaludin-pašinu vlast i osloboditi narod, došlo su i do Cevija Aškenazija, velikog protivnika Sabetaja Cevija i svih narečenih Mesija. Predložio je da se Finciju dodijeli zadatak dežurnog člana svečanog odbora za doček Mesije. Opštinari nisu znali da li je ozbiljan ili zbija šalu s njima. Ali, haham je sasvim ozbiljno mislio.

Pričao je o tome kako mesijanska učenja tvrde da će se Mesije pojaviti neprimijetno. Pojaviće se u skomnom odijelu, na magarcu i bez sluga. Šta će se desiti ako zaobiđe njihov grad? Mogli bi ostati nenagrađeni za svoj rad i trud, ili, čak, biti kažnjeni za nešto što nisu uradili. Zato je najbolje da Fincija stave da stražari. I, tako, Finciju postaviše nadstrešnicu i dodijeliše mu zadatak. On pristade i stupi na dužnost.

Nakon mnogo godina, desile su se neke neprijatne stvari, kao što je, između ostalog, napad austrijske vojske, na čelu sa princom Eugenom Savojskim, čija je vojska zapalila čaršiju Vrhbosne, kao i pašin saraj. Aškenazi je u to vrijeme uspio pobjeći. Otišao je do Dubrovnika i dospio čak i do Hamburga. Kad se sve smirilo, Aškenazi je poželio svoje rodno mjesto. Sjetio se lijepih trenutaka te se zaputio nazad. Jašući na mazgi, naišao je na jednog starog, sijedog čovjeka koji sjedi pod nadstrešnicom. On mu priđe i pozdravi ga. Dva znanca razmijeniše nekoliko rečenica. Aškenazi ga upita šta radi tu, a on reče da još uvijek obavlja posao koji mu je nekoč povjerio. Aškenazi ga upita kako je, a starac odgovori da je dobro. Živi od male, skromne plate, ali je zadovoljan.

Analiza likova

Likovi: Simon Mezulim Hahamović, Cevi Aškenazi, Etijezer Finci, opštinari, Efrajim Katan, Eugen Savojski, Dželaludin-paša

Simon Mezulim Hahamović – bosanskohercegovački pripovjedač, prvi bosanskohercegovački “četkar”, precizan i spretan poput najiskusnije vezilje.

Cevi Aškenazi – poturčenjak i kapidžibaša, haham, rabin u Sarajevu. Ogorčeni protivnih Sabetaja Cevija i svih narečenih Mesija. Izuzetno naprasit čovjek koji svoja nevjerovanja i negodovanja javno iznosi, bez mnogo ustezanja. Na kraju se pokaže i kao kukavica, bježeći od austrijske vojske, ostavljajući svoj grad neprijatelju.

Etijezer Finci – slijepo je vjerovao u to da će se Mesije pojaviti i spasiti narod Dželaludin-pašine okrutne vlasti. Bio je izuzetno siromašan čovjek. Teško je izdržavao ženu i šestero djece. Ništa mu nije išlo od ruke, nekoliko poslova je pokušao raditi, ali bezuspješno. Izuzetno nesnalažljiv, spleten, neumešan. Zaluđenik spisima o Mesiji. Naivno i nemarno gubi nekoliko poslova. Izuzetno učen u vjerskim stvarima. Na kraju priče se pokazuje kao naivan, odan i zadovoljan čovjek.

Opštinari – radnici u okviru jevrejske zajednice. Koliko god im Etijezer donosi nevolja, oni mu pomažu. Razlog tome jeste sprečavanje Dželaludin-pašinih ljudi da se umiješaju u njihovu zajednicu. Podržavali su Etijezerova vjerovanja i smatrali ga učenim čovjekom. Na kraju postupaju dobrodušno i obezbjeđuju mu posao, istina na Aškenazijev prijedlog.

Efrajim Katan – opštinski blagajnik

Eugen Savojski – austrijski princ koji je sa svojom vojskom došao u Bosnu i Hercegovinu i spalio sarajevsku čaršiju kao i pašin saraj.

Dželaludin-paša – Okrutni, turski vladar. U priči se ne spominje mnogo kao lik, samo se ističe njegova okrutna vladavina.

Komentar na priču

Poznata je da se jevrejska vjera, po mnogo čemu, razlikuje u odnosu na druge vjere. Jevreji vjeruju u spasitelja Mesiju (Mojsije) i u njegove plemenite namjere i moći. Sigurno je da to vjerovanje ostalo još od faraonovih vremena kada je Mojsije razdvojio more te su Židovi po suhom prešli. Finci je klasičan primjer čovjeka koji slijepo vjeruje.

Danas se kaže “čekajući Mesiju” kada čekamo da nam nešto padne s neba. Očekujemo da će se nebo otvoriti i da će spasti sve što nam je potrebno za lagodan život. Takvi su i Jevreji u ovoj priči. Finci slijepo vjeruje u ono što čita, a ostali to slijede i podržavaju, izuzev Aškenazija. Važno je shvatiti da se promjena neće desiti dok mi sami ne počnemo izvršavati reforme.

Manje poznate riječi:

• haham – kod Židova Sefarda mudar čovjek, obično naziv za uglednog sveštenika
• rabin – jevrejski sveštenik, vjeroučitelj
• bakalin – trgovac na malo

Otkad se broje godine

Vrsta djela: priča

Mjesto radnje: Šatorovići, Anadolija

Vrijeme radnje: proljeće

Tema: Neugodnost koju je hodža doživio u džamiji

Ideja: Dobra vijest se dugo pamti, ali loša još duže; “O čemu se ne može govoriti, o tome valja šutjeti.” (Ludwig Wittgenstain)

Kratak sadržaj

Ahmed Maglajlija, hodža u malom selu Šatorovići, u blizini Rogatice, doživio je veliku neugodnost u džamiji za vrijeme ikindije namaza. Naime, hodža je prije dolaska u džamiju jeo grah koji je njegova supruga skuhala za ručak.

Baš kad se spuštao na sedždu, hodža je ispustio tako glasan vjetar da su sigurno svi u džamiji čuli. Hodža je pokušavao da ispravi situaciju tako što je udarao dlanovima od pod, pokušajući proizvesti isti zvuk, lupkao tabanima u mjestu, ali uzalud. Čak i da je uspio proizvesti isti zvuk, miris koji se proširio kroz džamiju nemilosrdno ga je odavao. Kada se okrenuo prema džematlijama, vidio je zaprepaštenje na njihovim licima. Shvatio je kakvo je svetogrđe napravio u džamiji.

Misleći na to kako u džamiju mora ući čist, prije toga opravši ruke, lice i noge, hodža je osjetio duboku tugu. Ne okrenuvši se, izašao je iz džamije, otišao do kuće, pokupio stvari i napustio selo. Punih sedamnaest godina nije se čulo za njega. Kao izuzetno dobar hafiz, miran i bogobojažljiv čovjek, nailazio je na lijep prijem gdje god bi se pojavio. Svi su željeli tako dobroh hodžu u svom mjestu. Ali, nije ga držalo mjesto. Nigdje nije bilo lijepo kao u Šatorovićima.

Misleći na to kako će s vremenom ljudi zaboraviti na njega, nadao se da će se moći vratiti u svoje mjesto. Obzirom da je već ostario i osijedio te da ga niko ne bi mogao prepoznati, odluči krenuti na put. Odluči da se vrati u svoje selo.

Mještani Anadolije ispratiše ga uz znake žaljenja, darivajući mu mnogo toga. On je uzeo samo ono što je neophodno, malo hljeba i sira. Krenuo je na put i jednog proljetnog jutra stiže na raskrsnicu između Rogatice i Šatorovića. Dok je razmišljao da li da siđe u selo, ugleda mladića na livadi kako čuva stoku i upita ga koje je to selo, praveći se da ne zna. Mladić mu odgovori, a hodža mu postavi još nekoliko pitanja. Među tim pitanjima bilo je i pitanje o mladićevim godinama. On reče da ima osamnaest, a hodži se učinilo da je mlađi. Mladić reče da je roženn baš onog petka kad je hodža pustio vjetar u džamiji. Hodža, razočaran, produži put skrenuvši za Rogaticu.

Analiza likova

Likovi: Ahmed Maglajlija, mladić

Ahmed Maglajlija – Hodža, u malom brdskom selu Šatorovići, u blizini Rogatice.

“…dobar hafiz, koji je naizust znao ceo Kur'an, a po prirodi još i miran, čestit, bogobojažljiv čovek…”

U svom selu doživio je lapsus zbog koje se cio život stidi. Zbog tog blama, napustio je selo i kuću. Nakon nekoliko godina, vraća se u Bosmu iz Anadolije, kao sijedi starac, s prorijetkom kosom i izbrazdanim licem. Nosio je fes i ahmediju, na ramenu štap o koji je vezana marama s najprečim stvarima. Na kraju se pokazuje kao mudar ispitujući mladića o stanju u selu.

Mladić – osamnaestogodišnji mladić, rođen baš u onaj petak kada je hodža ispustio vjetar u džamiji za vrijeme ikindije namaza. Već je imao i naušnicu, a vrijeme je provodio čuvajući stoku.

Komentar na priču

Svaki čovjek griješi. Ko kaže da ne griješi, taj ozbiljno laže sebe. Greške se dešavaju na razne načine. Greška koju je počinio hodža Ahmed žestoko se osuđuje u svijetu muslimana. Da se hodža suočio s onim što se desilo, možda bi mu bilo oprošteno, možda bi ljudi zaboravili tu neugodnost. Sigurnoda bi se desio neki novi događaj, sočan za tračanje i osuđivanje, a hodža Ahmed bi bio zaboravljen. Jer, ljudska priroda je takva. Ljudi ne brinu o onome što se njima dešava, nego to “guraju pod tepih”. Uvijek je zanimljivije o drugima pričati.

Ime

Vrsta djela: priča

Mjesto radnje: sela Grahovo, Guče i Bjelice

Vrijeme radnje: neodređeno

Tema: Zulum koji je Osman-aga učinio stanovnicima sela Grahovo, Guče i Bjelice

Ideja: Ukoliko se proziv nečeg borite, razmišljajte o tome i ostajte ustrajni!

Kratak sadržaj

Osman-aga Hercegovac opustošio je Grahovo, Guče i Bjelice. On i njegova vojska ubili su sve što je bilo od muškog roda – koga su uhvatili, dok je sve od ženskog roda bilo silovano. Nakon tog pohoda, vratili su se u Hercegovinu.

Preživjeli iz navedenih sela su se polako počeli vraćati na ognjišta kukajući nad svojom sudbinom i žaleći za nastradalim. Na kraju, i kukanje se utišalo. Bila su to mjesta na granici, podložna ratu i napadima.

Sedam mjeseci nakon napada, mnoge nevjeste su bile trudne, što je bio povod da Bajo Vulov-Cuca organizuje sastanak starješina. Teškim glasom se vojvoda pozvao na stari zakon tražeći da se sva novorođenčad ubiju. Jedan Bjelica se javio i pitao da li baš moraju da ubiju djecu i od onih što su uspjele pobjeći.

Vojvoda biješe uporan u svojoj odluci i reče da sa svima treba postupiti isto, kako bi se izbjegla svaka mogućnost nastavka loze Osmanagić. Uprkos protivljenju Bjelice, prijedlog se usvoji. Pored toga, dogovoreno je da se ponovo sastanu na istom mjestu, nakon tri mjeseca. Odredili su i babe u svakom selu koje će daviti djecu po rođenju. Onim nevjestama koje su se krišom porodile u šumi, oteše djecu i ubiše ih.

Na sastanku, poslije tri mjeseca, nije bilo priče, svi su se samo pogledali i razišli.

Pet godina nakon tih nemilih događaja, Osman-aga ponovo udari na Grahovljane, Cuce i Bjelice, ali sada je Bajo Cuca napravio zasjedu u kojoj ubiše Osman-agu i veći dio njegove vojske. Uzeli su sve što se uzeti moglo. Bila je to osveta za smrt djece nakon zuluma. Nakon toga, Bajo Vulov-Cuca uze Osman-agino odijelo i uzjaha Osman-aginog konja. Zbog toga, cucki i bjelički seljani njegove potomke prozvaše Osmanagići.

Analiza likova

Likovi: Osman-aga, Bajo Vulov-Cuca, Bjelica

Osman-aga – vojskovođa koji je palio sela, ubijao i silovao stanovništvo na granici. Bio je okrutan i bez milosti. Pored toga, bio je imućan.

Bajo Vulov-Cuca – vojvoda tri sela koja je Osman-aga napao. Bojao se da ga ljudin vide i okarakterišu kao Osmanagića i to mu se upravo desilo. Bio je tradicionaln i tvrdoglav. Također, bio je poštovan i slušan u svome mjestu.

Bjelica – unesrećen čovjek. Zadesila ga nesreća pa je Vulov-Cuca izazvao još jednu. Pokušao se suprostaviti, ali nijebio dovoljno jak za to.

Komentar na priču

Svaka borba u sebi sadrži neku ironiju i nelogičnost, pa tako i ova. Nakon tolike borbe da se spriječi nastavak loze i imena Osmanagić, to se opet, svjesno ili nesvjesno, desi.

Milosrđe

Vrsta djela: priča

Vrijeme radnje: ljeto

Mjesto radnje: na meraji, ispod Žute Tabije

Tema: pogubljenje seljaka, Romanijca

Ideja: Kakvim god poslom se čovjek bavio, mora imati milosti u sebi. Jer, možda, baš njemu bude potrebna nečija milost, a neće je moći dobiti; “Jer kakvim sudom sudite, onakvim će vam se suditi, i kakvom mjerom mjerite, onakvom će vam se mjeriti.” (Mt 7, 2)

Kratak sadržaj

Dva Ciganina, Lutvo Denda sa Kovača i sarajevski krvnik, Avdalija Kerkez, zvani još i Tutun-aga, imali su zadatak da nabiju na kolac seljaka, Romanijca. Lutvo je bio omanji, mršaviji u odnosu na Kerkeza, dok je Kerkez bio debeo i mastan kao da je carski evnuh. Nisu znali zbog čega kažnjavaju seljaka, a nije ih puno ni zanimalo. Jedino što je bilo u sferi njihovog interesovanja, bila je nagrada koja im je obećana. Bilo je važno to što im je dizdar rekao da valjano obave svoj zadatak te će pored dogovorene nagrade dobiti još i po groš za svaki sat koji seljak provede nabijen na kocu.

Cigani su rano počeli s pripremama, ali posao se odužio. Previše vremena su potrošili dok su zašiljili i lojem namazali kolac te doveli seljaka koji se i sam opirao. Onako, raširenih ruku i nogu, vezali su ga za četiri koca zabodena u zemlju. Zatim je stigao kadija, zajedno sa zaptijama, pružajući seljaku posljednju šansu da kaže gdje su hajduci, kod kojih jataka se kriju i na koja mjesta su ostavljali plijen. Seljak je ponavljao da ništa ne zna, ali mu niko nije vjerovao, pa bi mu Cigani ne prinijeli kolac, a on bi počeo zapomagati i moliti. I tako je tri puta istu igru ponavljao, nadajući se da će ga neko čudo izbaviti. To sve ubrzo dosadi kadiji i zaptijama te napustiše mjesto, a Ciganima ostaviše da dovrše posao.

U međuvremenu, sunce je sve jače udaralo na mjesto gdje se nalaze sva trojica. Nalazili su se baš na uzvišenju, izloženi suncu. Nije bilo hlada gdje bi se mogli sakriti, a naloženo im je da zadatak obave pažljivo i bez žurbe. Obojica su skinuli košulje, a na glavama ostavili marame, ne bi li se zaštitili od sunca.

Stali su između seljakovih nogu i udarali ga maljem kojim se razbija kamen, prvo zamahne jedan, pa drugi, vodeći računa da kolac pravim putem putuje, kako ne bi zakačio neki važan krvni sud i prije vremena prikratio život nesretniku. Seljak ih je prvo molio da ga poštede, zapomagao, molio, a zatim i urlao kako bi sebi olakšao muke. Ali, ništa nije pomagalo. Njegovo zapomaganje pretvorilo se u tiho jecanje.

Kad mu je već pola koca zašlo u tijelo počeo je psovati, nikog ne štedeći, ni vezire, ni pašu, pa čak ni sultana. I Cigane je pokušao na taj način isprovocirati, ne bi li se naljutili te brže obavili posao, prikrativši mu muke. Ali, ni to nije pomoglo. Cigani su disciplinovano obavljali svoj posao. Ono što seljak nije mogao postići, postiglo je sunce i vreo dan.

Avdaliji se pušio duhan, a Lutvi se osušilo grlo zbog vrućine i posla na koji još nije navikao. Sjedoše, Avdalija pripali cigaretu, a Lutvo se napi vode. Ugasi žar koja se skupila u njegovom grlu. Seljak nije ispuštao nikakve zvukove. Ciganin otiđe da ga provjeri, a seljak mu zatraži vode. Avdalija odbi i reče mu da će se još mnogo namučiti zato što nije poslušao kadiju. Zatim se vrati na mjesto i uze malj kojim će kolac dalje nabijati. Lutvo ustade i reče da je pasja vrućina te uze malj kako bi nastavio započeto. Još dodade da i seljaku dadnu vode, da ni njemu nije lako na ovoj vrućini.

“Ma podaj mu koji gutljaj, ba’! Nije ni njemu lako po ovakvome danu.”

Analiza likova

Likovi: Lutvo Denda, Avdalija Kerkez, Romanijac

Lutvo Denda – Ciganin, “nalbatin sa Kovača i sarajevski krvnik”, izuzetno mršav, obavljao je dužnost koju mu je povjerio kadija. Sve što radi, radi zbog nagrade koja mu je obećana. Na kraju pokazuje malo milosti kada kaže da seljaku treba dati vode.

Avdalija Kerkez – još ga zovu i Tutun-aga,   nemilosrdan i grub, samo misli na novac, ne zanimaju ga ljudska osjećanja.

Romanijac – seljak kojem je suđeno zbog toga što je vlast smatrala da zna gdje se skrivaju hajduci. Nazivali su ga jatakom i tražili od njega da kaže ono što zna.

Komentar na priču

Vrlo često stradaju nedužni ljudi. U periodu u kojem je živio ovaj Romanijac, to je bila učestaka pojava. Zbog riječi izgovorene u pogrešno vrijeme i na pogrešnom mjestu, ljudi su gubili živote. U ovom slučaju, Romanijac je kažnjen zbog toga što nije htio, ili nije znao, reći ono što je htio kadija. Surovost koja je prikazana kroz dva krvnika, jasna je slika tadašnje vlasti.

Manje poznate riječi:

• dizdar – čuvar zamka u Turskoj
• zaptija – upravnik određene oblasti
• kadija – sudija kod Turaka (niži nivo)
• jatak – osoba koja je skrivala hajduke i obezbijedila im sklonište u zmskom periodu

Sreća

(po Hiljadi u jednoj noći)

Vrsta djela: priča

Mjesto radnje: Sarajevo – Sarači

Vrijeme radnje: vladavina Esa-beg Isakovića

Tema: Ibrino traganje za dukatima i Esa-begov pokušaj pomoći

Ideja: Sve što ti je suđeno, desit će se. A ono što nije, znači da je tako bolje po nas.; Nije kome je namijenjeno, nego kome je suđeno.

Kratak sadržaj

Ibro Pilav je radio trideset godina u Saračima, u najmanjem ćepenku i za tih godina ništa nije stekao. Čak si nije mogao osigurati ni espapa kako bi krojio i šio odijela mušterijama koje naiđu. Sve što je radio bilo je krpljenje starog i dotrajalog. Mušterije su mu bili oni koji su imali samo ono što su nosili, pa bi morali čekati da Ibro završi posao na toj odjeći, kako bi mogli izaći iz radnje. Godinama je Ibro tako radio, nekad i po dvanaest sati, nakon čega bi se vraćao kući ženi i gladnoj djeci.

Ibro je bio svjestan da svojim poslom bogastvo neće steći. Bio je pošteni mumin koji je sve vjerske obrede izvršavao. Molio je Allaha da ga spasi te bijede. Trideset godina Ibro je pažljivo gledao ispred sebe, kad ide na posao, ne bi li našao neku kesu sa izgubljenim dukatima. Nije se nadao velikoj kesi, tek da ima za šta kupiti gajtana kako bi krojio nova odijela. Trideset godina mu se nije posrećilo. Gazde i momci u čaršiji znali su da se on nada da će naći dukate, pa su ga nekad zapričavali i pozdravljali, kako bi se Ibro zbunio.

Za Ibrin slučaj čuo je i Esa-beg Isaković, carski valija nad Bosnom. Mnogo dobra je uradio u Sarajevu. Sagradio je medrese, tekije i džamije. Bio je to pravedan vladar koji bi imao običaj, poput Haruna al Rašida, da obuče prosjačku odjeću i prohoda po gradu kako bi vidio šta se dešava među njegovim sugrađanima. Esa-beg se sažalio na Ibrinu sudbinu i odluči da mu pomogne. Možda je Allah htio da pomogne Ibri preko Esa-bega; da, kroz njegovu pomoć, Ibru nagradi za čvrstu vjeru u Allaha, čak i u teškim vremenima.

Esa-beg se raspitao kojim putem Ibrahim Pilav ide na posao i sa posla, te se, kada je saznao, preruši u prosjaka-derviša i ode da vidi Ibrinu radnju. Zastao je pred radnjom i upamtio Ibrin lik. Nakon toga je otišao na Carevu ćupriju, sjeo i čekao da Ibrahim prođe kući. Kada je prošlo pet sati, ugledao je Ibrahima kako ide, tragajući za dukatima. Čim se Ibro približio ćupriji, Esa-beg baci kesu dukata na put kako bi ih Ibro našao.

Dok je Ibro išao prema mostu razmišljao je kako trideset godina ide tim putem i kako nikada nije imao sreće. Pomisli da će možda biti sretniji ako zatvorenih očiju ide putem, jer put je svakako znao napamet. I tako Ibro zatvori oči, i zatvorenih očiju pređe Ćupriju, opet ne nađevši dukate.

Analiza likova

Likovi: Ibrahim (Ibro) Pilav, Esa-beg Isaković

Ibrahim (Ibro) Pilav – siromašni krojač koji se cijelog života nadao nalasku kese dukata na putu. Imao je jaku vjeru u Allaha i nije se prestao nadati da će mu Allah dati izlaz iz situacije. Nije imao čime kupiti materijal da kroji nova odijela pa je samo popravljao i krpio odijela onih koji su samo to odijelo i imali.

Esa-beg Isaković – carev izaslanik u Bosni. Pravedan vladar koji je izgradio mnogo objekata po Sarajevu. Brinuo se kako žive njegovi sugrađani. Nakon što je čuo Ibrinu priču, pokušao mu je pomoći, ali ipak nije uspio.

Komentar na priču

Ono što se ne desi sigurno je bolje za nas nego da se desilo. Sve što nas zadesi nije nas moglo izbjeći, a sve što nas je izbjeglo, nije nas moglo zadesiti.

Manje poznate riječi:

• espap – roba u trgovini
• gajtan – pletena vrpca koja se koristi za porub odjeće

U zdravlju i dobrom rapoloženju

Vrsta djela: priča

Mjesto radnje: Mustaj-begov saraj

Vrijeme radnje: ljeto

Tema: Mustaj-beg i njegova okrutnost prema kmetovima

Ideja: Sve ono što mi radimo nižoj klasi u odnosu na nas, oni viši od nas radit će nama.; Što posiješ to ćeš i ubrati.

Kratak sadržaj

Mustaj-beg Maglajlić bio je jedan od okrutnih begova. Nije trošio riječi na kmetove, niti ga je zanimalo to što je žetva loša (onda kad bi bila). Tražio je da mu se donese u ambare ono što je smatrao da je njegovo. Uzalud je bilo moliti ga. Ako bi nekoga neko zlo i navelo da mu se obrati, dobro bi bilo ako prođe samo s uvredama i psovkama. Beg bi mogao i napujdati kojeg psa na molioca ili ga, pak, udariti kanžijom.

Beg je imao mnogo kmetova, a jedan od njih bio je i Jovo Beljemez. Pored mnogobrojnih poslova koje je obavljao, Jovo je vršio i dužnost konjušara. Obavljao je sve što je trebalo kada su u pitanju atovi, a još bi pomagao begu da uzjaše i sjaše s konja, jer je ovaj bio već težak i ostario. Kada bi obavio sve poslove u saraju, kmet bi odlazio svojoj kućici, s druge strane rijeke, i sadio malo krompira i zeleni, na ono malo bašte što je imao. Veći dio toga morao je davati begu za potrebe njegove kuhinje.

Jedne godine, rijeka Bosna je toliko nadošla, prekrivši Jovinu zemlju u cjelosti. Voda je sve odnijela što je bilo posijano. Što je još veća nesreća, to se desilo pred samo ljeto, kada je već kasno da se novo sjeme sije. A i da nije bilo tako, ne bi imao šta ponovo posijati. Jovo shvati šta mu se piše. Žena i djeca ostat će gladni, a što je još veća nesreća, ne može begu odnijeti dio koji mu je dužan. Znajući kakva je begova narav, odluči ugrabiti priliku da mu kaže kada bude raspoložen. Tako će probati izbjeći kandžiju i privoliti bega da odgodi plaćanje dadžbina.

U toj nevolji, uzdao se i u to što obavlja posao koji je teško nadzirati. Jer, konj ne može reći da li je na vrijeme napojen i nahranjen. Zbog toga je beg prema njemu blaži i mekši u odnosu na osatlu poslugu. Nije se prevario u tome. Dok je privodio konja, beg ga upita kako je, misleći na konja. A Jovo odmah reče kako mu je Bosna odnijela sav usjev. Beg mu reče da je to viša sila, da on tu ništa ne može. Ako mu je poplava odnijela sjeme, donijela je mulj, pa će na godinu bolje roditi. Šta Bog uzme, Bog i vrati, važno je biti zdrav. A Jovo doda da je važno biti i veseo.

Na to mu beg reče da se veseli, ko mu brani i odjaha s konjem. Nepunih mjesec dana nakon toga, u saraj stiže čauš s desetinom sjemena. Ujahaše na kapiju, bez mnogo priče, predaše Jovi konje i uzda i odoše u konak. Jovo je naslućivao da su došli ili iz Sarajeva ili iz Travnika. Gosti zanoćiše u saraju, a Jovo ode svojoj kući i reče supruzi da su sigurno došli po Mustaj-bega. Mislio je da su Dželaludin-pašini ljudi iz Travnika došli voditi bega na vješanje.

Sutradan, kmet se uputi prema saraju, s motikom prebačenom preko ramena. Pošto je Bosna oplićala, prešao je gazom i ispeo se na drugu obalu. Taman kad je trebao izaći na carsku džadu, otvorpiše se kapije na Mustaj-begovom saraju i izjahaše sejmeni s čaušem na čelu. Među njima ugleda i Mustaj-bega svezanog, posađenog na konja naopako, obučena samo u gaće i košulju, bez čalme na glavi. Znatno iznenažen Jovo, pokaza se begu , a beg ga spazi i tužno mu se javi. Reče mu da ga vode prava – zdrava. Jovo reče: E moj beže, rekoh li ja da nije dosta bit zdrav. Valja bit i u dobrom raspoloženju. Beg nije imao kada odgovoriti, a Jovo osta razmišljajući da li da ide u saraj ili da se vrati svojoj kući.

Analiza likova

Likovi: Mustaj-beg Maglajlić, Jovo Beljemez

Mustaj-beg Maglajlić – “bio je, kažu, od onih prekih i zlih begova, koji sa kmetovima ne troše reči”,bio je imućan, ali i nemilosrdan i okrutan. Živio je bahato i mislio je da mu nikad neće doći kraj.

Jovo Beljemez – kmet u Mustaj-begovoj kući, radio i za sebe i za bega. Bio je poslušan i vrijedan radnik. Borio se da preživi i da prehrani ženu i djecu. Smatrao je da je, pored zdravlja, važno biti sretan čovjek.

Komentar na priču

Koliko god imućni bili, moramo shvatiti da uvijek postoje imućniji i bolji od nas. A isto tako, koliko god siromašni bili, trebamo znati da postoje i siromašniji od nas. Treba pronaći tračak sreće u životu i uživati u njemu.

Manje poznate riječi:

• ambar – žitnica
• at – konj

Pravda

Vrsta djela: priča

Mjesto radnje: ispred hodžine kuće

Vrijeme radnje: neodređeno

Tema: Junuzov dolazak hodži i potraga za rješenjem njegovih problema

Ideja: Drugačije gledamo na svijet kada nama neko radi ono što mi radimo drugima.; Ljudi više liče jedni drugima nego što se razlikuju.

Krataj sadržaj

Navrati Junuz Rebronja do seoskog hodže da potraži savjet, a hodža baš tada bio u nezgodnom poslu. Junuz ga zateče obučenog u bijele gaće, bez fesa na glavi, kako iz velikog badnja pretače džibru u kazan u kome će peći rakiju. Taj posao i nije baš uobičajen za jednog vjerskog službenika. Hodža je htio da se što prije riješi posjetioca. Ali Junuz, umjesto da požuri i kaže šta treba, oduži priču. Stalno se osvrtao da vidi hoće li ga neko čuti.

Ko god bi se neko od ukućana pojavio, on bi zastajao u pola riječi i još više otezao s pričom. Tada hodža izgubi strpljenje i otresito mu reče da kaže šta je bilo, da nema vremena, vidi da je u poslu. Ali, Junuz još više oteže priču, ne znajući kako da kaže hodži kakva ga nevolja snašla. Hodža ga podstaknu da govori, a Junuz reče kako ima žalbu na svog agu, Osmana Tafru. Hodža ga upita šta mu čini Osman-aga. Vjeruje da mu ne uzima mimo trećine. Nije mu od potrebe, niti mu je stalo. Osman-aga se zanima drugim stvarima.

Tada Junuz reče da je baš zbog tih drugih stvari došao. Reče da mu aga zagleda ženu, a on ne zna šta da radi. Ne može više trpjeti zulum koji mu čini, ne zna šta da uradi, pa je došao njega pitati. Hodža se začudi i reče da mu ne treba njegova Šerifa pored aginice koju ima u svojoj kući. Junuz reče da je tuđe slađe, uvijek bilo. Njega pošalje u mlin, a on za čas preko njegova praga. Hodža se i suviše upleo u priču da bi sada prekinuo. Upita on Junuza da mu se to ne pričinja. A ako se agi i sviđa Šerifa, šta će njoj starac poput age, pored njega, delije.

Junuz zaključi da aga ima pune džepove, ako nema ništa drugo. Žensko je to, čudnu narav ima. Mogla bi njegova Šerifa popustiti. Ako je otjera, ko će mu kuću i djecu čuvati, a ako na agu kidiše, još veću nevolju će navući na vrat. Hodža vidi da će se priča otegnuti, još će ispasti da čovjeka na zlo navodi, a i vatra će mu se ugasiti pod kazanom. Pa mu reče da i on ode aginici, mlada je i lijepa. Junuz reče da tako i radi.

“Taman tako i činim! On mojoj Šerifi; ja njegovoj Emini.”

Hodža osta zatečen i odmah sjede na kladu. Zanimalo ga kakva je Emina, je li čemu. Junuz reče da je svačemu. Hodža mu reče da je tako pravedno. Aga njegovu, on aginu i obojica su namireni. Nema on tu šta dodati. Ali, Junuz se nije dao otjerati. Reče da to nije sve. Počeo se žaliti kako je aga počeo i djecu da mu pravi. Reče hodža da i on pravi njemu. A Junuz se složi da to već radi. Dvoje najmlađih je on napravio, Arifa i Naziru.

Hodža mu reče da su i tu na istom, šta želi od njega, i dalje ne razumije. Junuz reče da mu je Šerifa opet trudna. Hodža se obradova i poželi svaki hajr. Reče mu da se sad s agom namirio. Ali, i dalje ne razumije što je zapeo da se žali. Junus reče: “Kako namirili, hodža? Meni aga gradi sirotinju, koju nemam čime da hranim, a ja njemu agoviće, koje on zalaže medom i skorupom. Kamo tu pravda, hodža?”

Analiza likova

Likovi: Hodža, Junuz Rebronja

Hodža – “raspas, u bijelim gaćama, čak i bez fesa na glavi”, nema osobine pravog hodže, peče rakiju i na pogrešan način savjetuje ljude. Neprofesionalan u svom poslu, brzoplet i sklon ogovaranju.

Junuz Rebronja – radnik koji je došao da se žali na svog gazdu Osmana, nesnalažljiv u životnim situacijama, traži od hodže savjete; povodljiv čovjek.

Komentar na priču

Hodža je predstavnik jedne vjere, a onako kako je prikazan u ovoj priči, ne oslikava vjeru islam. Njegovi savjeti su trećerazredni i ne služe ni čemu. Junuz koji je došao po savjet i nije mogao nikom drugom otići, jer razmišlja onako kako razmišlja. Sigurno je bolje biti sam, nego živjeti život kakav Junuz živi.

Manje poznate riječi:

• badanj – bure
• džibra – ono što je ostalo nakon pečenja rakije

Laž i istina

Vrsta djela: priča

Mjesto radnje: Travnik

Vrijeme radnje: kraj ljeta

Tema: Putovanje Mustaj-bega u Stambol i njegovi doživljaji pri povratku u Travnik

Ideja: Svako sluša ono što želi čuti

Kratak sadržaj

Mustaj-beg Teskeredžić je bio bogat i imućan. Imao je sina u koji se školovao u Stambolu pa je jednog proljeća odlučio da mu ode u posjetu. Dobijao je habere i vijesti o njemu, ali ničemu nije vjerovao. Drugi razlog njegovog putovanja bila je velika pozajmica trgovcu koji mu to nikada nije vratio.

Na putu se Mustaj-beg zadržao dosta duže nego je planirao – skoro pola godine, a kući se vratio pred jesen. Neki su ga stanovnici Travnika već bili otpisali, smatrajući da mu se nešto desilo ili da je nastradao u putu. Vratio se dobrog zdravlja i odličnog raspoloženja. Kazao je da mu se sin smršao ali da je dobro, te da je dobio čak i neku titulu koja će mu pomoći da dalje napreduje. Uspio je uzeti pare i od trgovca, uz pomoć prijatelja.

Pričao je kako je usput posjetio Izmir i kupio svakojake robe koju je inače bilo teško nabaviti u Travniku. Nije se uspio ni odmoriti, ni sa ukućanima popričati, a već su prijatelji i komšije počeli dolaziti. Svaki gost je bio lijepo dočekan i srdačno uslužen. Svi su dolazili da čuju gdje je sve Mustaj-beg bio i šta je sve vidio. Iako im je on pričao priče sa svog putovanja, kada bi to htjeli nekome prenijeti, znali su samo reći da je svašta vidio i da je svugdje bio.

Kadija Aziz-efendija Čaušević došao je posljednji. Smatrao je da je hitri dolazak odlika ljudi nižeg sloja. Bio je to drugi najugledniji Travničanin, odmah poslije Mustaj-bega. Sjelo je počelo u prijatnom ljetnom sumraku. Čuo se zvuk lišća napolju i osjećao se povjetarac koji je puhao kroz prozor. Mustaj-beg nije sada htio da priča kao prije, kao da je neku mudrost dobio dok je bio na putovanju.

Mustaj-beg je osjećao nadmoć nad Aziz-efendijom jer je posjetio Stambol – Aziz-efendija to nikada nije uradio. I Aziz-efendija je osjećao superiornost Mustaj-bega, iako su se pretvarali da je sve u najbolje redu. Aziz-efendija je tri puta počinjao priču, i svaki put s tim da je Mustaj-beg bio u Stambolu. Mustaj-beg potvrdno odgovori na pitanja Aziz-efendije o tome da li je vidio Bosfor i sultanov saraj.

Aziz-efendija je bio znatiželjan, a Mustaj-beg na kraju reče kako je i sa sultanom sjedio, baš kao sada sa Aziz-efendijom. Reče još da je sultan pitao za Bosnu i za Travnik, pa i za Aziz-efendiju. Dodao je da su svi u carstvu čuli za najboljeg kadiju – Aziz-efendiju. Kadija je bio primjer čak i velikom veziru i šejh ul islamu, koji bi se složili kad bi htjeli da donesu neku odluku da bi tako i Aziz-efendija uradio. Mustaj-beg reče i kako je padišah lično poselamio kadiju.

Aziz-efendija je to sve mirno i pomno slušao. Uživao je dok slušajući Mustaj-bega, ali mu na kraju reče da mu još jednom to sve ispriča, iako je laž.

Analiza likova

Likovi: Mustaj-beg Teskredžić, Kadija Aziz-efendija Čaušević

Mustaj-beg Teskredžić – bogati Travničanin koji je posjetio Stambol. Ponosio se svojim putovanjem. Bio je najugledniji u Travniku. Po povratku s putovanja, lagao je da je sjedio s sultanom i da je sultan poselamio Aziz-efendiju kako bi Aziz-efendiji lakše palo što on nikada nije bio u Stambolu.

Kadija Aziz-efendija Čaušević – drugi najugledniji Travničanin. Bio je ljubomoran na Mustaj-bega. Volio je slušati priče o svojoj dobroti i ugledu, iako su to bile izmišljotine.

Komentar na priču

U priči su prikazana dva staleža – bogati i ljudi na funkciji, te oni koji nisu bili ni jedno ni drugo. Siromasi nisu čak mogli ni prepričati gdje je sve Mustaj-beg bio, dok je kadija poznavao neka mjesta u Stambolu.

Na sastanku kod kralja

Vrsta djela: priča

Mjesto radnje: u predosblju Kalajeve kancelarije

Vrijeme radnje: u vrijeme hajdučkog Đurđevdana

Tema: Dolazak bivših prvaka da preuzmu penziju od Kalaja i njihovih ljudi

Ideja: Ne znamo koliko uživamo i koliko nam je lijepo u određenom vremenu, sve dok to vrijeme ne prođe.

Kratak sadržaj

U predosblju Kalajeve kancelarije, više od jednog sata, čekalo je nekoliko bosanskohercegovačkih prvaka. Među njima bio je i Golub Babić iz Krajine, Bogdan Zimonjić i Mićo Ljubibratić iz Hercegovine. Čekali su da ih Kalaj, kao i svake godine o Đurđevdanu, primi i isplati penzije koje im je kraljevska i carska vlada u Beču odobrila za njihove nekadašnje zasluge u borbi protiv turske vlasti i sultana u Carigradu.

Penzije su mogle biti i poštom dostavljene prvacima, ali Kalaj je, ili neko iz njegove svite, smatrao da je bolje da se to obavi u Sarajevu, iz ruke u ruku. Jer, sela u kojima žive bivši prvaci nisu bila baš dostupna, pa nije želio da se previše osamostale i umisle knezovima. Nije htio da im novac dolazi na noge, nego da se oni malo pomuče i dođu.

U novoj, veličanstvenoj, zgradi carske i kraljevske uprave, palati kakve do tada nije bilo u Sarajevu i kakvu hajduci do tada nisu vidjeli, održan je sastanak s hajducima. Hajduci su se sa strahom peli uz stepenište susrećući se sa poslužiteljima u crvenom, paradnom ruhu. Dvojica hajduka bili su obučeni u kratke džamadane, a pop Zimonjić u crnu mantiju. Nelagodno su se osjećali u namjesnikovom predsoblju, koje je bilo prostranije od njihovih kuća, ali, uprkos tome, osjećali su se skučeno, kao ovce oko kojih kruži vuk. Skrušeno su čekali da ih poglavar primi, pa da ih opet, ako ih ne otjeraju u neke daleke zatvore, puste njihovim kućama.

Tako, u iščekivanju, Golub Babić se glasno nasmija, kako bi prikratio vrijeme i ublažio mučno čekanje. Obzirom da je bio Krajišnik, imao je više smisla za šalu od dva mrka, mučna Hercegovca. Tako on poče da priča dvojici drugova.

Pričao je o lisici koja je okotila šest lisičića. Lisica ih je pazila i hranila sve dok nisu prohodali. Hranila ih je do kasno u proljeće, dok ih nije osposobila da love i uče lisičiju školu. Tako se počeše starati o sebi. Dođe i vrijeme da svako krene svojim putem. Posljednji zajednički dan proveli su igrajući se i uživajući s majkom. Jedan od lisičića se ne uzdrža da ne kaže majci da im je taj dan bio najljepši. Naveče će se rastati i samo bi volio znati kada će se opet tako sastati. A lisica na to reče “Kod ćurčije, sinko! Kod ćurčije!” – lanu i otrča dalje u šumu. Tada se otvoriše vrata i Kalajev sekretar, u tijesnom, crnom odijelu, pozva trojicu talaca da uđu. Babić tada zaključi priču “Eto! – veli Babić, zaključujući priču. – I mi se ovdje sastadosmo da nam uzmu koži mjeru.”

Analiza likova

Likovi: Kalaj, Golub Babić, Bogdan Zimonjić, Mićo Ljubibratić

Kalaj – grof, bosanskohercegovački carski i kraljevski poglavar, tražio od bivših prvaka da dođu u Sarajevo kako im ne bi slao novac na noge.

Golub Babić – porjeklom iz Krajine, s posebnim smislom za humor, po uzoru na Krajišnike, obučen u kratki džamadan, bradat, brkat, visok i krupan.

Bogdan Zimonjić – Pop iz Hercegovine, obučen u crnu mantiju, bradat, brkat, krupan i visok.

Mićo Ljubibratić – Hercegovac koji je, također, došao po penziju. Obučen u kratki džamadan, visok, krupan, duge brade i brkova.

Komentar na priču

Ljudi nisu svjesni koliko su bogati dok imaju pored sebe one koje trebaju. Tek kada se to promijeni, shvate koliko im je to značilo.

Manje poznate riječi:

• džamadan – vrsta muškog prsluka, napravljen od finog konca
• ćurčija – krznar

Provodadžija

Vrsta djela: priča

Mjesto radnje: Višegrad

Vrijeme radnje: neodređeno

Tema: ugovaranje braka između Gaona i Rifke

Ideja: Dobra vijest se daleko čuje, loša još dalje.

Kratak sadržaj

Elizijer Gaon bio je trgovački putnik i zastupnik “Singer” šivaćih mašina. Poslom je otišao iz Sarajeva u Višegrad. Tu se sastao s prijateljima i poznanicima koji su mu savjetovali da promijeni profesiju, da se oženi, i uz pomoć djevojčinog miraza, otvori vlastitu radionicu. Gaon je razmatrao ideju o otvaranju radnje, samo je bio problem što nije imao koga oženiti. Mario Atijas, berberin, predloži mu Rifku Kampusovu. Dodao je da joj otac daje veliki miraz. Pošto se svi složiše da je to dobar prijedlog, Gaon se zainteresovao.

Gaon Atijasu ostavi da ugovori sastanak sa djevojkom, a sa ocem sve ostalo, po običaju. Sastanak je bio odmah sutradan. Iako je Rifka bila poširokih kukova, Gaonu se svidjela. Tu je dogovoren miraz i vrijeme svadbe. Dogovorili su da to bude na jesen, u Sarajevu, kada Gaon sredi sve sa “Singerom” i pripremi mjesto za nevjestu.

Nakon pet mjeseci i nekoliko razmjenjenih pisama, Gaon je našao stan i radionicu gdje bi mogao raditi. Tada je sredio i Samuela Goldmana, zastupnika “Paromlina” koji mu je rekao da je dobro što se ženi i da bi i on vjerovatno trebao isto uraditi. Samuel mu je također ponudio i zajam, pod dobrim uslovima. Kada mu je Gaon rekao ko je nevjesta, Samuelu je bilo vidno neprijatno, jer je poznavao isvjesnu djevojku. Rekao je Gaonu sve što je znao, nakon čega je Gaon poblijedio, platio račun u kafani i otišao. Saznao je da je Rifka djevojka lakog morala, te da je bila s nekoliko muškaraca.

Sve planove je obustavio te se uputio u Doboj i Tuzlu da nastavi prodavati “Singer” šivaće mašine. Nikome ništa nije javio.

Mjesec dana poslije, vratio se u Sarajevo. Umoran i zapušten doštao je u kafanu kod “Sameka”. Tu ga nađe Mario Atijas, koga su Kampusovi poslali da ga pronađe. Kada je Gaon vidio Atijasa, nije mogao da trpi bol koju je osjećao pa je počeo kuditi prijatelja i rođaka. Rekao mu je da zna da je s Rifkom cijeli Višegrad spavao. Dok je to govorio, bio se približio Atijasu pa je prevrnuo flašu od piva. Atijas se branio govoreći da su to sve laži, ali Gaon je bio uporan. Sve je znao. Čak je saznao da je spavala i s vlasima, a i sa Turcima. Atijas naruči vino i mezu i pomiri se sa situacijom. Shvatio je da Gaon sve zna. Kada su pijani išli kući, Atijas mu opet reče da je Rifka dobra i da se on razumije u žene.

Još je dodao da je ona, kao što Gaon kaže za “Singerove” šivaće mašine: “Što više radi, sve je bolja!”

Analiza likova

Likovi: Elijezer Gaon, Mario Atijas, Rifka, Samuel Goldman

Elijezer Gaon – trgovački putnik, zastupnik fabrike šivaćih mašina “Singer”. Bio je omali i bolešljiv čovjek. Prodajući svoje mašine, naišao je na Atijasa koji mu pronađe djevojku i ugovori brak. Razmišljao o budućnosti koja ga čeka, odmah uplanio otvoriti radnju od djevojčinog miraza. Kada sazna neke činjenice o svojoj izabranici, odustaje od ženidbe i vraća se svom poslu. Nastavlja prodavati šivaće mašine.

Mario Atijas – berberin iz Višegrada, provodadžija. Ugovorio brak između Rifke i Gaona. Posavjetovao Gaona u vezi s poslom i predložio mu da otvori radnju u Višegradu.

Rifka – kćer Monija Kampusa,, drusna, crnokosa djevojka, već poširih kukova. Opisana kao djevojka lakog morala.

Samuel Goldman – zastupnik “Paromlina”, rekao Gaonu informacije o Rifki i samim tim spriječio svadbu.

Komentar na priču

Niko ne treba da se miješa i da utiče na tuđe izbore. To je najlakši način da sebi stvorimo neprijatelje i izazovemo tuđu srdžbu.

Žalba

Vrsta djela: priča

Vrijeme radnje: iza ikindije

Mjesto radnje: ispred hodžine kuće

Tema: Mehina žalba na ženu

Ideja: Kada nam se i ne slušaju nečiji problemi, uradimo to iz pristojnosti kako ne bismo povrijedili tuđa osjećanja.

Kratak sadržaj

Meho Kurt, omali i žurav čovjek, došao je do hodže da traži savjeta. Došao je pred ićindiju. Mehi je tada bilo najbolje, jer je završio neke poljoprivredne poslove, a za hodžu je to bio najgori termin jer tada voli da umireno šuti; tu šutnju nazivao je razgovorom s Bogom.

Meho se izvinio što dosađuje i, bez pitanja, sjeo pored hodže. Hodža, vidno nezainteresovan, pitao ga je o čemu se radi. Meho mu ispriča da ima probleme sa ženom, Hajrijom, neće da ga sluša. Jedna usta, a stotinu jezika. Hodža ga upita da li želi da je on posavjetuje, a Meho odgovori da bi mu to samo još više odmoglo, jer bi mogla i njega uvrijediti. Meho mu dalje objasni da je došao da sebi malo olakša i uputio se, sporim korakom, kući. Hodža ostade tu ispred kuće, ali mu lijepa misao pobježe, a više nije imao vremena da je juri.

Nekoliko dana kasnije, Meho je ponovo došao i ponovo, bez pitanja, sjeo pored hodže. Hodži pobježe misao čim ga vidje bosog, u košulji i gaćama. Na hodžino pitanje šta se sad dešava, Meho reče da je njegova nevolja, Hajrija, potrošila pare, koje je trebala dati za dug Suljagi Kehri, na kanu, bjelilo i đinđuve. Meho reče hodži da je sad po šerijatu može pustiti, na šta hodža reče da može. Kada je Meho razmislio, shvatio je da bi tako sam sebe kaznio jer mu je Hajrija draga te bi tako ostao bez nje. Hodži to bješe čudno pa upita Mehu šta hoće od njega, a Meho mu reče da hoće da malo popričaju, da sebi olakša muku, nakon čega ustade i ode kući.

Naredne sedmice, Meho opet dođe kod hodže u isto vrijeme, ljut više nego ikada, govoreći da će ubiti kučku – misleći na Hajriju. Hodža ga upita šta je sad problem, a Meho mu odgovori da dosadašnji problemi nisu dovoljni, pa ga je sad počela i varati. Sada je Meho odlučio da je ubije, ali se ipak plašio njena tri brata. Hodža se našalio rekavši da ako on ubije Hajriju, morat će i njemu učiti dovu, jer će i on završiti u zemlji. Meho se naljutio zbog te šale u ovako ozbiljnoj situaciji. Hodža se zamislio, a Meho ga opet prekide tražeći savjet. Na kraju mu hodža reče da je rješenje da pređe na vlašku vjeru. Meho se iznenadi i upita hodžu da li bi to stvarno pomoglo. Hodža mu reče da ne zna da li bi Mehi pomoglo, ali njemu siguro bi. Za svoje probleme ne bi dolazio hodži, nego popu Dušanu. Hodža bi tada bio na miru.

Analiza likova

Likovi: Meho Kurt, Hodža, Hajrija

Meho Kurt – omali i žurav čovjek, željan tuđeg savjeta, hodao bos, u gaćama i košulji. Nesnalažljiv, nije znao kako da riješi svoje probleme sa ženom. Kad god bi dolazio hodži bio bi mrk, sav pokisao i usukan.

Hodža –  vjerski službenik, zadužen da savjetuje ljude. Ne sluša pažljivo posjetioca, samo gleda kako da ga se riješi i da nastavi sa svojim poslom. Na kraju radi ono što nijedan hodža ne bi trebao, nagovara Mehu da pređe na vlašku vjeru, kako bi ga se riješio.

Hajrija – Mehina žena, sklona prevari i dotjerivanju, prema Mehinoj priči, neposlušna žena. Trošila pare na đinđuve i sredstva za uljepšavanje.

Komentar na priču

Ovako kako je postupio hodža u ovoj priči, postupaju mnogi ljudi u našim životima. Samo gledaju da nas se riješe i oslobode. Ljudi su danas, nažalost, naviknuti da pričaju, ali ne i da slušaju.

Za vrijeme aneksije

Vrsta djela: priča

Mjesto radnje: Ibrina kafana u Maglaju

Vrijeme radnje: 1908. godina

Tema: Zbijanje šale na Mehin račun

Ideja: Ukoliko se naslađujemo tuđom mukom, naša neće biti manja.

Kratak sadržaj

U Maglaju, 1908. godine, u Ibrinoj kafani okupile se dokone zanatlije i dućandžije. U njihovim radnjama nema posla za obaviti, a voljni su čuti novije vijesti koje se šapatom prenose s usta na uho, jer novine rijetko stižu u Maglaj. Tako da, nema drugog načina da se saznaju svjetske vijesti. U kafani svaki čovjek sjedi sam, tako da izgleda da ih je više.

Svako je svoj gospodar i svako svoju brigu brine. Pogledaju ponekad kroz prozor, prate šta se zbiva na pazaru i ko sve prelazi s jedne obale rijeke na drugu. Nisu imali ništa za vidjeti, osim dvojice austrijskih žandara, koji s bajonetima na puškama šetaju mostom.

Svi su iščekivali šta će se desiti, iako se u Maglaju već odavno ništa ne dešava. Nisu znali ni šta bi željeli da se desi, jer i ako se desi, oni nemaju nikakve koristi. Niti je njima trenutno dobro, niti vide dobra u svijetu.

U kafanu uđe Meho Ćutuk. Čovjek koji pod mostom pere crijeva i poslije ih suši u svom dvorištu. Ogavni zadah, kojim mu je koža prožeta, pokušao je odagnati mirišljavim sapunom. Nakon napornog dana, došao je u kafanu da se odmori i za male pare uživa.

Meho je bio najsiromašniji od svih koji su sjedili u kafani. Bavio se najgorim poslom i uživao najmanji ugled u čaršiji, koja to ne prašta. Uvijek je bio neko ko je ismijavan. Meho je svjesno pristao na tu ulogu. Znao je da je to jedini način da sjedi u društvu ovih istaknutih sugrađana. Obzirom na to da su ga vidjeli dok se peo uz stepenice, mogli su, neometano, smisliti šalu koju će zbiti na Mehin račun.

Tako su razbijali dosadu i zataškavali neprijatne misli koje su ih obuzimale. Meho oprezno uđe u kafanu, razgledajući i pokušajući shvatiti kakvu su mu igricu sada pripremili. Polako ulazeći, pozdravi prvog čovjeka na kojeg naiđe, a zatim i sve ostale, po redu. Kako ga niko ne pozva za sto, niti pokaza želju da ga počasti, Meho napravi krug po kafani i sjede za jedini i najmanji sto koji je bio prazan, odmah pored vrata.

Tako odhukujući, kao da je završio neki težak posao, sjede i poče razgledati kao i ostali. Nedugo nakon toga, prebacujući bijelu krpu preko ruke, kafedžija Ibro se uputi prema novom gostu. Gledajući kroz prozor u ona dva žandara, upita Mehu šta će. Meho se začudi i zbuni što ga na taj način uslužuje. Reče da se zna šta on pije. Ibro upita je li kafu, a Meho potvrdi. Ibro ga upita koju će kafu, ala turka ili ala franga. Meho sav zbunjen, osta neko vrijeme šuteći. Osvrnu se koji put i pogleda kroz prozor, da vidi u šta gleda kafedžija.

Dva žandara su i dalje šetala po mostu. Da bi dobio na vremenu, Meho upita ima li i jednu i drugu. Gosti u kafani su se već počeli smješkati. Na njegovo pitanje, Ibro se pokloni i reče da ima kakvu god poželi. Meho, konačno, reče da je ozebo i da bi najradije čaj, na šta ga Ibro upita želi li ruski ili ingleški čaj. Meho se, kao neugledan čovjek, bez dobrog posla, zapita da li je u poziciji da bira. Ko je on da bira sada kada se priprema rat i kada su žandari došli u grad. Odluči uzeti vodu, a tada svi prasnuše u smijeh. Meho se naljuti i htjede opsovati, ali se sjeti da su to ugledni ljudi i gazde, pa opsova Ibri i izađe iz kafane. Ljudi su se nakratko zabavili dok ne ugledaše žandare kako idu prema Ibrinoj radnji te se počeše žurno pozdravljati i napuštati kafanu.

Analiza likova

Likovi: Meho Ćutuk

Meho Ćutuk – najneugledniji čovjek u Maglaju, najsiromašniji i s najgorim zanatom, pere crijeva pa ih suši u svom dvorištu. Pristao je na to da s njim zbijaju šale, samo da bi mogao biti u društvu uglednih dućandžija. Na kraju se, vidno iznerviran, ipak suzdržava i ne vrijeđa dućandžije. Zato je svoj bijes iskalio na kafedžiji Ibri. Služio je kao sredstvo za zabavu tadašnjim maglajskim dućandžijama.

Komentar na priču

Iako su dućandžije koristile Mehu kako bi prikratili svoje muke i teške dane, to je trajalo samo trenutak. Brzo bi se budili i zanosa i vraćali svakodnevnici. Koliko god se trudili da se zabave, nisu uspjevali. Možda zato što im je način zabavljanja bio pogrešan.

Pitanja

Vrsta djela: priča

Mjesto radnje: u kafani Ibrahima Oroza, u dućanu hadži-Sulejmana Kemure

Vrijeme radnje: pred podne

Tema: promišljanje mladića o važnim životnim pitanjima

Ideja: Najveće stvari ne možemo vidjeti.

Kratak sadržaj

U kafani Ibrahima Oroza, na sarajevskom Predimaretu, sakuplja se omladina i priča o svjetskoj politici, umjesto da ide klanjati u Begovu džamiju. Tada se Bosna trebala pripojiti Habsburškoj monarhiji. Jedni su mislili da je to dobro, jer bi inače Bosnu uzela Srbija i Hercegovina bi pripala Crnoj Gori, što bi značilo kraj muslimanima; drugi kažu da se Bosna treba vezati sa Turskom preko Sandžaka; treći rekoše da Bosna treba biti samostalna, pozivajući se na slavne junake i ratnike poput Hadži-loje, Huseina-kapetana Gradaščevića i Ali-paše Rizvanbegovića. Oni su ustali i stali u odbranu bosanskog prava protiv austrijskog cara i samoga sultana.

Pričali su dalje o tome, naručili i nove kafe, vode i slatke lokumčiće. Ponovo su spominjali navedene velikane kada ih je prekinuo Husaga Kerkez, upravnik zatvora, koji im reče da bi u slučaju ustanka završili u bukagijama, posađeni na konja naopako. Momci se ušutiše, vidno uplašeni. Poželjeli su i da idu, ali bi to izgledalo kao da bježe. Husaga je prvi otišao rekavši da sva vlast pripada Bogu, da to mogu pitati koga hoće i dodao je da bi zbog njihove priče to pitanje mogao pitati neko drugi umjesto njih.

Kada su momci izašli iz kafane, jedan reče da je sva vlast od Boga. Onda se pojavi nova dilema: da li uopšte ima Boga. Odlučiše da potraže nekog učenog ko će im to reći. Došli su do Sulejman-efendije, koji je dva puta bio kod ćabe i učio škole u Stambolu i koji još uvijek uči. Objasniše mu šta se sve dešavalo i da imaju dilemu da li ima Boga ili nema.

Sulejman-efendija Kemura se zamisli na trenutak pa im reče da Ga nikad nije vidio, da nikada s Njim nije pričao, sve knjige koje je čitao i sure u Kur'anu govore da ga ima, a kad vidi šta se dve dešava, djeluje kao da nema. Čak iako se njemu čini da ga nema, ne smije im reći, jer ako ga bude, onda teško njemu. Brižni momci ustadoše i krenuše, a Sulejman-efendija doda da ako sve nije kako valja, onda je kako jeste. I još reče da ko hoće dograđivati božiju kuću, to mora i platiti, baš kao što bi popravio svoju tavanicu. Treba vidjeti ima li se računa i koliko novca stoji ta popravka.

Analiza likova

Likovi: mladići, Sulejman Kemura

Mladići – uzbuđeni omladinci željni promjena, žustro raspravljaju o političkim pitanjima, a zatim i pitanjima o postojanju Boga. Ne žele se pomiriti s tim da Bosna i Hercegovina sada pripada okupatoru. Tragaju za istinom i odgovorima, a kasnije pokazuju i strah.

Sulejman Kemura – mumim i hafiz iz Sarajeva. Hadžija kod kojeg su omladinci potražili odgovor na svoje pitanje o postojanju Boga. Hadžija je dao zagonetan odgovor i pomalo zabrinuo mladiće.

Podanička odanost

Vrsta djela: priča

Vrijeme radnje: u vrijeme Dželaludin-pašine vladavine

Mjesto radnje: u kafani, pred bezistanom

Tema: Sijelo bosanskih aga i begova u kafani te ogovaranje siromašnih prolaznika

Ideja: Samo kukavice sjede i pričaju drugima iza leđa.; “O svakome se može govoriti loše, samo je potreban povod.” (Dušan Radović)

Kratak sadržaj

Ibro Korkut pričom je zabavljao okupljeno društvo na sarajevskom Predimaretu. Pričao je kako su se u davno, Dželaludin-pašino vrijeme, sastale čaršijske age i begovi. Uživali su u lijepom danu, ispijajući kafu, i seirili sve prolaznike koji su prolazili ulicom. O svima su sve znali, pa su iznosili mane, naročito o onim siormašnijim i skromnijim. Svojim komentarima su zabavljali cijelu kafanu. Tu su bili Edhem-aga Bećirspahić, koji je imao pola Kovača, Meho Tuzlić, koji je posjedovao veliki han u čaršiji, i Asim Kazanfer, koji je naslijedio bogastvo od oca, pa nije brinuo o poslu.

Bili su rahat, sve im je išlo po ćejfu, ali niko od prolaznika nije bio rahat od njih. Ko god je prošao ulicom, spominjali su mu oca, majku, i izdjevali imena. Bilo je to kao da ih gađaju onim što se ne uzima u ruke. Bili su glasni, jer su htjeli da zabave cijelu kafanu. Oni koji su išli ulicom osjećali su se kao da su meta, pa su gledali da što prije pobjegnu.

Veselo društvo se zabavljalo već više od sat vremena, kada se pojavio Dželaludin-paša sa svojim sejmenima. Kada su prošli, sve je umuklo i sve je ostalo pusto, kao da je bujica prošla ulicom. Dželaludin-paša je sa svojom pratnjom otišao u Žutu Tabiju.

Niko od družine više nije mogao ni progovoriti, ostali su nijemi nakon onoga što su vidjeli. Ali, kako su prije toga bili glasni da ih je cijela kafana čula, te svima nalazili mahane, sada trojica aga moraju nešto reći. Može svjetina, ne daj Bože, pomisliti da su ovima našli toliko mana da se ne mogu ni izgovoriti. Zato požuriše da bilo šta kažu.

Prvi se Asim oglasio rekavši da je Dželaludin-paša silan čovjek. Da takvog nema do Stambola. Odlučili su se da sada upućuju pohvale. Meho Tuzlić se nadovezao rekavši da nema takvog u cijelom carstvu. A Edhem Bećirspahić je dodao da nema takvog u cijelom svijetu.

Ibro je stao sa pričom kao da je završio. Svi su čekali šta se dalje dešavalo. Ibro reče da nije ništa, pa se svi začudiše. Ibro je rekao da se nema šta dodati osim da je Asim Kazanfer sljedećeg jutra osvanuo u zindanu, a misli da ni Meho Tuzlić nije prošao bez batina.

Analiza likova

Likovi: Ibro Korkut, Edhem-aga Bećirspahić, Meho Tuzić, Asim Korkut

Ibro Korkut – sarajevski trgovac i pripovjedač ove priče

Edhem-aga Bećirspahić – poznati aga, imao je pola Kovača. Zajedno sa svojim prijateljima, agama, ogovarao svakog prolaznika, dok se nije pojavio Dželaludin-paša kao prolaznik. Tada pokaza svoj kukavičluk i pravo lice. Poče, zajedno s rijateljima, hvaliti pašu, govoreći kako nema takvog junaka na cijelom dunjaluku.

Meho Tuzić – ugledni bosanski aga, vrijeme provodio s društvom u kafani. Držao veliki han u čaršiji. Zajedno s prijateljima ogovarao prolaznike, dok nije ugledao Dželaludina. Tada kao i ostali poče da ga hvali, govoreći kako nema tagvog čovjeka u cijeloj turskoj carevini. Pripovjedač na kraju reče da je vjerovatno prošao s batinama nakon tih dešavanja.

Asim Korkut – bosanski aga, naslijedio od oca dosta novca, tako da nije brinuo o poslu. Prvi prekinuo šutnju i počeo hvaliti Dželaludin-pašu. Odmah sljedećeg jutra završio u zindanu Žute Tabije.

Sahat

Vrsta djela: priča

Mjesto radnje: Doboj

Vrijeme radnje: jesen

Tema: Mehmedalijin odlazak u Beč i kupovina sata

Ideja: Hvalisavost nikome dobro nije donijela.

Kratak sadržaj

Obzirom da su šljive rodile, Mehmedalija Korkut je odlučio da svoje odvuče i proda u Beču. Nije htio da na njemu zarađuju i da ga ucjenjuju. U Beč će otići novom prugom, kako bi izbjegao poreze koje bi trebao platiti. Pored toga što je htio da proda svoje šljive, htio je da tamo kupi stvari koje će se u njegovoj magazi dobro prodavati. Nekako se snašao u velikom Beču i nakon pet-šest dana vratio u Doboj. Vratio se onakav kakav je i otišao, čak i u istoj odjeći. Po povratku je došao u svoju magazu i sačekao da mu se dovuče roba, koju je kupio na putu. Sjede ispred magaze, iščekujući mušterije da vide šta je donio iz Beča.

Prve su čaršinlije došle i sjele da uz kafu, mahsuziju, hladnu vodu i lokum šećera porazgovaraju. Pričao je Mehmedalija šta je vidio u Beču, a čaršinlije su njemu govorile šta se dešavalo u Doboju dok je bio odsutan. Dok su pričali, Mehmedalija je s vremena na vrijeme dirao svoj trabalos, pa izvukao nešto srebrenasto što se prisijava u njegovo šaci. Mehmedalija nije govorio šta je to, a ni prolaznici nisu pitali.

Drugi put kad izvadi srebrenkastu stvar, neprimjetno pritisnu, a se poklopac se otvori i tresnu. Posmatrači se trgoše. Ispod poklopca se nalazila srebrna ploča, glatka kao ogledalo. Korkut nije prestajao da priča kada je otvorio i naredni poklopac. Sada se ukazala bijela, okrugla ploča sa nekim šarama, na kojoj su bile dvije kazaljke. Shvatili su da je to bio sahat, samo dosta manji od onih koje su oni poznavali na sahat kulama.

Korkut-efendija reče da će za dvije dekike biti podne. Kada se to i desilo, ljudi pogledaše u njega, a on reče da je tačno kako je rekao. Dok je Mehmedalija otvarao sat, gosti su vidjeli njegovu untrašnjost. Gosti nisu mogli dugo izdržati, a da ga ne upitaju šta je to. On im odgovri da je to sat i da je dao velike pare za njega i da on sve pokazuje – “kad će da svane, kad će da smrkne, kad treba jesti” Korkutovi prijatelji su se čudili šta je sve Švabo izmislio. Pitali su Mehmedaliju i za cijene i kako se najviše isplati prodavati šljive, da l’ da se pravi pekmez ili da se peče rakija. Mehmedalija ne odgovara ništa, samo vadi sat i govori kad će biti koliko sati.

Nakon nekoliko dana, Mehmedalija se dosjetio da zove kmetove i podsjeća ih na obaveze koje imaju. Prvog je zvao Mitra Ukrupina, seljaka sa Ozrena. Kad je ovaj došao do njega, očekivao je da će ga ponudit duhanom, ali Mehmedalija izvadi svoj sat. Mitar je začuđeno gledao, naročito kad ga je pritisuo pa se sat otvorio. Korkut reče da su šljive rodile i da mu Mitar treba dovući dvadeset i četiri tovara. Mitru nije bilo pravo, ali prije nego se počeo buniti, Mehmedalija mu reče da treba dovući i drva, janjad, jarad, žito i krompir.

Mitar je na proljeće posudio novac od Mehmedalije, pa je morao slušati sve što mu kaže. Mehmedalija nije dozvoljavao da neko pokuša promijeniti ono što je zamislio. Kad opet htjede izvaditi sat, Mitar reče da to ne radi više. Ali Mehmedaija izvadi i, kao da na satu piše, govorio je koliko je još Mitar dužan. Rekao mu je da može dovesti vola i junicu ako nije imao gotovinu.

Kada se razgovor završio, kmet je obećao da će veći dio traženog dovući na pazarski dan, te je upitao gazdu šta mu je to u ruci, je l’ neki tefter u kome je sve zabilježeno. Mehmedalija reče da jeste. Da je tu zabilježeno i šta je bilo i šta će biti. Pričao je dalje kako je to puno platio u Beču.

Na kraju ga Mitar upita da li može i on nabavit tu spravu. Mehmedalija mu reče da on nema para za to, a i kad bi kupio, nema koristi jer je nepismen. Mitar mu reče da nije imao gdje, a ni od koga učiti. Pitao se da li će njemu ikad svanuti u životu. Zatim ode kući, a Mehmedalija ostade u svojoj magazi i umjesto da sat zadjene za pas, on nađe najdublje ćoše i sakri ga. Da ga slučajno neko ne bi našao.

Analiza likova

Likovi: Mehmedalija Korkut, Mitar Ukropina

Mehmedalija Korkut – jedan od sitnijih, ali zato vještijih i snalažljivijih aga, odlučio da se bavi trgovinom; na sve načine izbjegavao bilo kakvu isplatu novca pri odlasku u Beč. Vratio se u istoj odjeći u kojoj je i otišao; u plitkim cipelama, crnim turajli gaćama, žuto-bijeloj košulji, smeđim gajtanom opšivenom džamadanu i crvenom fesu, kojim je u Beču privlačio pažnju ljudi. U Beču je kupio sat kojim se hvalio i ponižavao druge.

Mitar Ukropina – Seljak ispod Ozrena, imao je šljivike na aginoj zemlji i dugovao mu novac, “krupan, visok, malo savijen u kolenima, došao je sa crnom šubarom na glavi, u beloj košulji kratkih, širokih rukava, koji mu ruku čine još snažnijom, u crnim suknenim gaćama i kratkom crnom džamadanu, neopasan, budući da nema ništa da zadene za pojas, a kosti bedara su mu toliko iskočile da mu one same i bez kaiša drže gaće da ne spadnu” Mehmedalija ga nazvao nepismenim i nesposobnim da koristi sat.

Razlika

Vrsta djela: priča

Mjesto radnje: u sudnici sarajevskog okružnog suda

Vrijeme radnje: neodređeno

Tema: Ismet-agino svjedočenje o krivičnom slučaju Omera Arslana

Ideja: Položaj ne znači i znanje.

Kratak sadržaj

Oskar Didušicki bio je sudija okružnog suda u Sarajevu. Bio je Poljak i obavljao je svoju dužnost više od dvadeset godina, ali nikada nije savladao jezik. Nije se puno ni trudio u tome i smatrao je da su sve stranke bile obavezne da ga pravilno razumiju. Pričalo se da je nekoj ženi na pozdrav pomoz bog, odgovorio sa bog te ubio, umjesto bog ti pomogao. Druge prilike, dok je ulazio u pozorište i neki ga čovjek gurnuo, rekao mu je da se ne gura i “nećeš proći kroz ja”. Možda je to bilo izmišljeno, ali nije ni daleko od istine. Od ljudi koji su se ismijavili s tim, bio je i poznati književnik Petar Kočić.

Pred podne Oskar je, zajedno sa zapisničarom Ivanom pl. Maldinijem, ispitivao Ismet-agu Kresu, kožara sa Predimareta, o slučaju Omera Arslana. Omer je bio optužen da je uvodio dječake u svoju zadnju sobu i da ih je, nudeći slatkišima, navodio na bludne radnje koje su bile kažnjive. Omer je već neko vrijeme bio u zatvoru i poricao je sve što mu se stavlja na teret. Rekao je da je možda nekad pogladio dječake i pljesnuo po leđima, ali da nije bilo bludnih radnji. Ni Ismet-aga Kreso, prvi Omerov susjed, nije mnogo govorio, niti je znao šta se dešavalo jer je imao svojih poslova u svojoj radnji.

Miješajući poljski, ruski i češki jezik, sudija je postavljao pitanja. Pitao je koliko su dugo komšije, a Ismet-aga reče više od dvadeset godina. Pitao je i kakav je Omer čovjek. Ismet-aga reče da je nikakav insan i da je ajvan. Sudiji nije bilo jasno šta je ajvan, a šta insan. Ismet-aga nije znao kako da mu objasni, a da ovaj razumije. Poče objašnjavati o ajvanima, kako neki imaju rogove, a neki ne te kako neki pasu travu, a neki ne pasu, pa se i sam zapetljao. Na kraju reče da je razlika u tome da insan kao što je Omer može biti ajvan, a da ajvan ne može biti insan. Kad je to rekao, tražio je da ide u radnju jer ima mnogo posla.

Analiza likova

Likovi: Oskar Didušicki, Omer Arslan, Ismet-aga Kreso

Oskar Didušicki – Poljak. više od dvadeset godina službenik u Bosni, obavljao je funkciju sudije sarajevskog okružnog suda. Nikada nije naučio domaći jezik, koji se zvanično naziva bosanskim. Smatrao je da su razlike među slavenskim jezicima sitne i nevažne, a svoj sudijski položaj smatrao je neprikosnovenim i toliko uvaženim da su svi bili obavezni da ga od prve razumiju.

Omer Arslan – Bosadžija i poslastičar, bio je optužen da je vršio nemoralne radnje nad maloljetnim dječacima. Iz zatvora je doveden u bijeloj pregači, u kojoj je bio kad su ga uhapsili, u gaćama s crno-bijelim prugama, poput kažnjeničkih, a u licu je bio žut i podbuhnut, kao da je već dugo u zatvoru. Poricao je sve što mu se stavljalo na teret.

Ismet-aga Kreso – kožarski trgovac s Predimetra, svjedočio je o krivičnoj stvari Omera Arslana. Nije ga zanimalo svjedočenje, bio je tu što mora. Svog komšiju upoređuje s hajvanom.

Misli i primisli

Vrsta djela: priča

Mjesto radnje: na pazaru, u predstojnikovoj kancelariji

Vrijeme radnje: ljeto

Tema: Obrenovo nepromišljeno protivljenje nastalim promjenama

Ideja: Tri puta razmisli prije nego što nešto kažeš.; Ispeci pa reci.

Kratak sadržaj

Tokom ljeta, jedan mladić pokušao je ubiti austrijskog generala Varešanina. Metu je promašio, pa sam sebe ubi. Vlasti su tvrdile da je obarač povučen s one strane Drine, pa je sada Srbima opasno izlaziti iz kuće. Obren Spremo imao je sina na školovanju u Beogradu, pa je osjećao da ga vlasti motre.

Pošto par dana nije išao u čaršiju, spremio se i otišao oko deset sati, ni rano ni kasno. Bila je srijeda, pazarni dan. Primjetio je da je na ulicama malo naroda, a i ono što je izašlo, gledalo je ispred sebe. Niko ništa nije pričao, čak ni prodavci robe nisu prizivali kupce. Obren se pokaja što je uopšte dolazio, ali ipak odluči da nešto kupi, da ne ide kući praznih ruku.

Prišao je piljarnici Mehe Podruge i razgledao luk, krastavice, paprike i zelenu salatu. Osjetio je da se na njegovu desnu stranu naslonio neki kaputlija. Kada je čuo cijenu povrća, Obren je vratio na gomilu ono što je bio uzeo pa se upitao da li se promjenila uprava Bosne, pa je krajcar postao kao i kruna. Još je i opsovao nakon čega se kaputlija udaljio od njega. Obren je dodao da se boji još nečeg grđeg od toga. Odatle je svraćao i u ostale radnje, ali je svugdje sve bilo skuplje nego inače. Obzirom da ga je kaputlija i dalje pratio, Obren mu reče da mu ovo izgleda kao da se zaratilo.

Svratio je u Morića Han da popije kafu. Čovjek u kaputu je sjeo do njega i skinuo kapu. Obrenu se smučilo od mirisa njegove kose. Pri plaćanju kafe, Ibro, konobar, mu reče da je kafa poskupila. Obren je znao da to nije konobarova krivica te je rekao da ko kako kuha tako će i pojesti. Još je dodao da ni ovo neće dugo ovako. Odatle se uputio kući, ali ga na putu presrete onaj kaputlija sa još dva stražara. Odveli su ga u policiju da predstojnik s njim porazgovara.

Obren je vidio da nema izlaza, pa je sam pošao.

U policiji je došao kod Ilije Mandića, pa mu biješe drago zbog toga. Zajedno su odrasli. Ilija mu nakon lijepih uvodnih riječi reče da je Obren govorio svakakve antidržavne riječi i poče nabrajati sve što je Obren pričao taj dan. Čovjek u žutom kaputu pratio je Obrena i sve bilježio šta ovaj priča. Obren je sve to negirao i rekao da je mislio na trgovce, a ne na državu. Mandić mu povjerova i oprosti. Kada je Obren izlazio, okrenuo se i pitao Iliju na koga je on to mislio.

Analiza likova

Likovi: Obren Spremo, Kaputlija, Ilija Mandić

Obren Spremo – Srednji sarajevski gazda, pričao “antidržavne” stvari i završio u policiji. Nekako se dogovora s predstojnikom, koji je njegov stari prijatelj, i odlazi kući.

Kaputlija – čovjek u žutom kaputu koji je pratio Obrena i zapisivao sve ono što kaže, a što se tiče države.

Ilija Mandić – zovu ga još i Ilija “Policija”. Obrenov stari prijatelj. Sada kažnjava pijanice i izgnanike. Na kraju ukazuje Obrenu na grešku i, ovaj put, ga pušta kući.

Na putu za Doboj

Vrsta djela: priča

Mjesto radnje: na putu iz Maglaja prema Doboju

Vrijeme radnje: ljeto

Tema: odlazak dvojice drugova u Doboj i njihove dogodovštine s putovanja

Ideja: Niko nema koristi od svakodnevnih rasprava.

Kratak sadržaj

Dvojica prijatelja se uputiše iz Maglaja za Doboj. Idući pješice, carskom džadom, sve niz Bosnu, iz dosade počeše da se prepiru i nadgornjavaju. Počeše se raspravljati čija je vjera bolja; ko je veći pejgamber, Muhamed ili Isa; ko je bio bolji junak, Kraljević Marko ilo Musa Kesedžija, Starina Novak ili Đerzelez Alija. Kada se približiše svakodnevnim temama, počeše raspravljati ko se bolje istakao kod žena, ko je bolje mogao sazidati među i slično.

Obzirom da su obojica bili zidari, i da su po tom poslu išli u Doboj, žustro su raspravljali o svojim sposobnostima. I tako, raspravljajući se, skrenuše u vrbak, pored rijeke, da malo odmore u hladu. Uplašili su nekoliko žaba, a jedan žabac, ponajkrupniji, skoči tako visoko da je dospio pod noge jednom od dvojice putnika. Tada onaj koji se zvao Petar, upita svog druga Ibru, da li bi mogao pojesti živu žabu. A ovaj reče da bi, ako je za opkladu. I tako se oni opkladiše po hiljadu dinara i počeše loviti žapca po livadi.

Kad ga uloviše, Ibri ga uze u ruku i primače ustima. Žabac se i dalje otimao, a Ibri se već smučilo, ali žao mu hiljadarke. A, isto tako, teško mu priznati da se na prazno hvalio. Najzad se odluči i otkinu žapcu jedan krak i stavi ga u usta. Žvakao je tek onoliko da bi komad mogao proći kroz grlo, da se ne bi udavio. Kad je završio posao, samo je ispružio ruku prema suparniku. Petar, vidno razočaran, izvadi hiljadarku, a Ibro je zaveza u maramu i stavi ispod fesa.

Nastaviše put prema Doboju, a Ibri se sve muči, pa briše glavu onom maramom u koju je zamotao hiljadarku. Kao da je žaba oživjela u njegovom stomaku, sastavila se, pa sad hoće da iskoči kroz usta. Sav se preznojio od puste muke.

Ibri muka zbog žabe, a Petru žao para. Ibro shvati da ga suparnik zagleda, ne bi li uočio muku na njegovom licu, pa da se počne naslađivati njegovom mukom. Odmah nastavi da se nadgornjava. Dok su tako hodali, put im presiječe zmija. Dvojica drugova odskočiše u stranu, dohvatiše kamen i ubiše je. Ibro tada reče da je on bio u stanju pojesti živu žabu, ali da Petar nije kadar pojesti mrtvu zmiju. Petar reče da jeste i kladiše se u hiljadu dinara. Petar uze zmiju i pojede je cijelu. Ibro bez riječi izvadi hiljadarku iz marame i dade je prijatelju.

Bez riječi nastaviše put, a ispred njih se pojavi polje i nešto u daljini što bi moglo biti Doboj. Obojica su se umorili i misle o tome kada će doći, gdje će prenoćiti i šta će večerati. Baš u tom trenutku obojica osjetiše mučninu. Sjetiše se opklade te rekoše jedan drugome: “Eto, prijatelju, sad smo obojica opet na svojim parama. – I obojica pojedosmo ono što se ne jede! – veli drugi. – Za po sata bićemo u Doboju.”

Analiza likova

Likovi: Ibro, Petar

Ibro – zidar iz Maglaja, pješačio s prijateljem Petrom do Doboja. Raspravljao se oko nebitnih stvari i u toku rasprave pristao da pojede živu žabu. Opkladio se s Petrom za hiljadu dinara koje je na kraju vratio.

Petar – zidar po zanatu, pješačio s prijateljem Ibrom do Doboja i vodio raspravu oko nebitnih stvari. U jednom trenutku se opkladiše i Petar pojede mrtvu zmiju, kako bi vratio hiljadu dinara koje je dao Ibri zato što je pojeo živu žabu.

Leđa

Vrsta djela: priča

Mjesto radnje: Sarajevo

Vrijeme radnje: oko 1930. godine

Tema: Petrovo hapšenje kao primjer ostalim Sarajlijama

Ideja: Najbolje se uči na vlastitoj koži.

Kratak sadržaj

Jovo Pešorda, koji nije bio ni baš ugledan a ni bogat, imao je žensku djecu i sina jedinka, Petra. Petru je škola išla od ruke, pa ga Jovo odlučio poslati u Beč na školovanje, odakle se Petar polako vraćao kući. Prvo se preselio u Grac, pa u Zagreb, da bi na kraju došao u Beograd. Poslije svega se vratio kući bez diplome. Umjesto toga, imao je čudno ponašanje koje se nije sviđalo Jovi, ni očevim prijateljima u čaršiji, a ponajmanje policiji.

Družio se sa sličnim njemu, koji su bili iz bogatih porodica, pa bi po cijeli dan pričali o temama koje su mijenjale svijet. Pored toga, stalno je nosao neke knjige, te je jedini u gradu bio pretplatnik na strane časopise. Također, slušao je ozbiljnu muziku.

Pored mnogih djevojaka, živio je sa muslimanskom radnicom iz fabrike duhana koja nije bila lijepa, pa ni ženstvena, naročito ako se uporedi sa Petrom. Dvadest devete godine su nastala hapšenja i Petar se našao među uhapšenim. Odležao je godinu dana, te se po povratku kući počeo debljati. Tada je počeo voditi knjige u očevoj radnji i rješavati ukrštenice. Rano se umorio od politike i poče gledati svoja posla, ali ipak, bio je hapšen svaki put kad bi policija uređivala političke prestupnike. Petar je hapšen bar tri puta godišnje – za dan rada, dan mira i za praznik ujedinjenja. I Petar se bio navikao na to, te je stalno imao spremljene stvari za zatvor.

Sredinom tridesetih godina, pojavili su se letci i natpisi, te su počeli štrajkovi u preduzećima pa je policija odmah uhapsila Petra. Tukli su ga i zlostavljali ne bi li šta rekao, a on ništa nije znao. To je počelo smetati gazda Jovi, jer je on bio taj koji je morao voditi knjige kad nema Petra. Često se dešavalo da se računi ne poklapaju, a to ga sprečavalo da igra šaha u Centralu. Jovo odluči posjetiti bana Davidovića, a ovaj obeća da će ga primiti zbog njegovog ugleda.
Jovo poče priču na prisan način, dok su pili kafu, rekavši da mora nešto ispričati. Pričao je Jovo kako su knezu Milošu, po potpisivanju primirja sa Turcima, dolazili ljudi nezadovoljni upravom.

U svojoj novoosnovanoj Knjaževskoj kancelariji primao je stranke, najviše one koji su patili od osiljenih ober-kneževa. Vremenom je dolazilo sve više ljudi i budući da nisu svi mogli stati unutra, sjedili su pod topolom i razgovarali. Smišljali su šta će reći kad uđu kod kneza. Svakim danom je sve više ljudi dolazilo pa je tu bio kao vašar. Čak su došli i cigani i muzičari.

Knez Miloš nije mogao stići da primi sve stranke i da ih sasluša, pa je počeo smišljati kako da riješi taj problem. Smislio je da pisara Sretu Milosavljevića navodno istuče čauš Tanasija, po knezovoj naredbi, jer je nešto pogriješio. Nakon te galame i vike, niko neće htjeti da uđe kod kneza jer je sigurno bio lošeg raspoloženja. Preplašeni seljaci će se razići. Tanasije će navodno, nakon galame i vikanja kneza, udariti dvadeset pet batina goveđom žilom.

Sljedeće srijede su uradili kako su se i dogovorili i nakon što je pisar Sreto odglumio kako jedva izlazi iz podruma nakon udaraca, sav se narod razišao. Tako su glumili, a knez je sada imao vremena da rješava neposlušne, lijene i podmitljive službenike. Kada su zamjenili čauša Tanasija sa seiz Milojem, desio se problem. Pisar i knez počeli su da glume svoj dio, dok Miloje nije znao da je to gluma, pa je sve ozbiljno shvatao. Nakon vike i galame odvede Miloje Sretena u podrum i udari mu 26 batina; navodno je pogriješio u brojanju. Kada su se vratili, knez se čudio šta je bilo, a Sreten ga upita, onako isprebijan, do kad će po njegovim leđima plašiti srpski narod. Jovo završi svoju priču, pa upita bana do kad će on njegovim Perom plašiti Sarajlije.

Analiza likova

Likovi: Jovo Pešorda, Petar Pešorda, Ban Davidović

Jovo Pešorda – jedan od srednjih sarajevskih gazda, imao nekoliko ženske djece i sina Petra. Volio igrati šaha u kafiću “Central”, “mršav, sav spečen, izbrazdan borama” po licu, isprovociran od strane banske uprave. Odlazi banu i priča priču te ga na kraju pita do kad će njegovim sinom plašiti narod.

Petar Pešorda – bio na studijama u Beču, ali nije ništa završio, čitao strane novine i slušao ozbiljnu muziku, imao je neobične misli, čudno držanje i ponašanje koje je mnogima smetalo. Cijenio je umjetničku ljepotu, otvarao slikarima izložbe. Zaljubio se u muslimanku iz fabrike duhana.

Prema opisu njegovog oca; mekoput, punačkiji i kratkovid. Drugovi ga zvali “Svileni”. Bio na robiji godinu dana, a kada se vratio malo se ugojio i počeo raditi u očevoj radnji. Svako malo je hapšen, kako bi se ukazalo Sarajlijama na posljedice koje ih čekaju ukoliko ne budu poštovali vlast.

Ban Davidović – ban Drinske banovine, podebeo, kratkovid, patio od šećerne bolesti

Želje

Vrsta djela: priča

Mjesto radnje: Semizovac

Vrijeme radnje: mjesec jun

Tema: Đuro i “zlatna” ribica

Ideja: Pazi šta želiš, može ti se ispuniti.

Kratak sadržaj

Vodeničar iz Semizovca, Đuro Tufo, proveo je cijeli dan pored svoga mlina, na rijeci Bosni. Pošto je jun mjesec, staro žito je već odavno samljeveno, a do novoga ima još puno vremena. Niko ništa nije donosio da se samelje, pa Tufo, onako dokon, nemajući šta drugo da radi, baci udicu u rijeku, na koju je nakačio glistu, očekujući da će je neka riba zagristi. Ali, nijedna riba se ne uhvati, kao za inat.

Tako on predveče odluči da savije konac i ode u mlin. Kad odjednom plovak potonu i nešto snažno trznu štapom koji mu zamalo ispade iz ruke. Mislio je da je uhvatio velikog soma, ali na njegovo iznenađenje to je bila mala ribica, jedva tolika koliko njegov mlinski palac.

Tufo oprezno smače ribicu sa udice. Bila je toliko mala, manja od zalogaja, ali mu se na dlanu činila nekako teška, obla i meka. Baš kao da drži dojku ženskog čeljadeta. Ni sam nije znao šta bi s njome. Bilo je već kasno da ponovo lovi, a krnjavo mu se činilo da jedini današnji ćar pusti iz ruke. Bio je, čak, pripremio torbu da u nju stavi ribicu, ali mu se na nju sažali. Kao da ga gledala suznim, gotovo ljudskim pogledom, moleći da je pusti. Prije nego što išta odluči, baci ribu u vodu.

Tada nešto bljesnu u vodi, poput snažne munje kada osvijetli nebo. Ribica je toliko zanjihala vodu, kao da je nešto krupno i teško palo u nju. Rijeka se tad podiže i poprska Đuru, a oblak vodenih kapi uzdignu se visoko, raširi kao magla, pa se polako zgusnu u oblik mladog, lijepog, ženskog čeljadeta, u bijeloj košulji kroz koju se vide male dječije grudi i još sitnije bradavice na njima. Reče Đuri da je vodena vila, ali Tufo je to već shvatio, pa se i ne čudi.

Vila mu reče da ju je zli volšebnik pretvorio u ribu i da ju samo neko dobro ljudsko djelo moglo osloboditi tih čini.

Već godina čami u rijeci i on ju je spasio nakon nekoliko godina. Sada, kao nagradu, ima da smisli tri želje koje će mu se brzo ispuniti. Đuro se začudi i ponovi, zar tri. Vila reče da može poželjeti tri želje, nijednu više, ali želje mogu biti krupne. Đuro reče da je samo onako pitao, da vidi je l’ dobro čuo, da vila ne bi pomislila da je ohol i neskroman. Vila mu reče da požuri, da nema puno vremena. Ne može dugo ostati u mokroj košulji, a nije ni lijepo da žensko čeljade tako u mraku besjedi s muškarcem. Đuri, ko za inat, nijedna želja ne pada na pamet.

Sjeti se da je i njemu vrijeme da uđe u mlin na kome je stari krov struhnuo, pa propušta kišu, i da svunoć mora ležati na tvrdoj, čvornatoj klupi, koja mu žulja kosti. Tad se sjeti prve želje. Reče da bi želio da večeras zaspi na širokom, mekom, pernatom dušeku, a odozgo da ga nešto štiti od kiše. Vila reče da će biti i da kaže drugu želju. Kako se mlinareva pamet vezala za san, on nastavi da želi da mu postelja bude u suhoj, toploj sobi, a ova u kući prostranijoj i ljepšoj od Hamid-agine, u Semizovcu. Vila reče da je kao onaj Ciganin iz priče koji je sastavio više želja u jednu. Ali mu prihvati i drugu želju.

Đuro tada shvati da je olako prokockao prve dvije želje, pa odluči da kaže da se želi probuditi kao vojvoda. Vila kao da je znala šta će Đuro reći, nasmija se i prihvati i treću želju. Vila ode svojim putem, a Đuro uđe u svoj mlin, bez torbe, i leže na svoju klupicu. Utonuo je u dubok san i sanjao šarene snove. Osjećao se tako ugodno, kao da stvarno spava na mekanom dušeku, pokriven svilenim čaršafom, a ne svojim mlinskim gunjem.

Dan je osvanuo, a njemu se nešto ne otvaraju oči. Boji se da će san biti laž i ne želi da ga javom rastjera. Ovako mu je barem na trenutak lijepo. Odjednom osjeti da ga neko lagano drmusa, pa otvori oči. Stvarno je ležao na mekanim dušecima, kao da je u amamu utonuo u toplu vodu. Učiniše mu se jastuci i posteljina nalik na onu koju je vidio isturenu na prozoru žandarmerijeske stanice u Semizovcu, a iznad sebe ugleda nebo od plave čoje, izvezeno zlatnim zvijezdama. Na četiri strane kreveta stoje drveni stubovi, izrezbareni dvoglavim orlovima, a kad malo bolje pogleda, krevet se stvarno nalazio u velikoj dvorani. Dvije želje su mu bile ostvarene, čekao je na onu treću. Tada ponovo osjeti nečiju ruku na ramenu, koja je bila znak dozivanja.

Ugleda, krajičkom oka, bijelu rukavicu i rukav sav opšiven zlatnim širitima. Njegov ađutant ga je budio i obratio mu se riječima: “Vaše carsko i kraljevsko veličanstvo, nadvojvodo Ferdinande, vrijeme je da ustanete. Za koji trenutak treba da krenemo u Sarajevo.”

Analiza likova

Likovi: Đuro Tufo, vodena vila

Đuro Tufo – vodeničar iz Semizovca, pecao ribe na rijeci Bosni i ulovio malu ribicu koja se kasnije pretvorila u vodenu vilu i ispunila mu tri želje. Đuro je postupio dobrodušno prema ribici i samim tim je oslobodio čini. Đuri se na kraju ostvaruju želje i budi se u meknom dušeku, koji se nalazi u prostranoj sobi, kao nadvojvoda Ferdinand.

Vodena vila – ribica koja je bila začarana. Bila je obučena u tanki bez, izgledala je lijepo i mlado. Ispunila Đuri tri želje u znak zahvalnosti i otišla svojim putem.

Manje poznate riječi:

• volšebnik – čarobnjak

Društveni ugled

Vrsta djela: priča

Mjesto radnje: Visoko

Vrijeme radnje: neodređeno

Tema: Danonova posjeta gabaju Menahemu Pardi

Ideja: Ne vjerujmo nikome dok svojim očima ne vidimo.

Kratak sadržaj

Jakov Danon, predsjednik novoosnovane jevrejske zajednice u Fojnici, dolazi u Visoko tražeći gabaja Menahema Pardu. Iako je već stigao u Visoko, Danon ne zna ni gdje Parda živi, niti kako izgleda, niti ima bilo kakve informacije o njemu, pored imena i prezimena. Razlog njegove posjete Pardi bila su vjerska pitanja u kojima mu je on trebao pomoći, jer u Fojnici nisu znali šta i kako treba raditi, obzirom da su tek osnovali jevrejsku opštinu.

Prvo se uputio do Elijezera Fincija koji se bavio preradom kože. Kada je Danon došao kod njega, Finci je bio prilično zauzet poslom i nadgledanjem radnika koji su istovarali dotjeranu robu. Finci se i nije baš obradovao vidjeviši Danona, znajući da nema baš puno vremena da razgovara s njim, niti da riješava bilo kakve probleme. Finci ga pozdravi bez stajanja i zaustavljanja.

“kao čovek spor na misli i temeljit na poslu, traženim savjetima i objašnjenjima počesto dosađuje. Ne može da ga izbegne, nema ni vremena ni volje da se njime bavi, i, ne bi li ga se što prije otresao, dočekuje ga mahanjem ruke, kao da je Danon brzi voz, koji, na putu ka Sarajevu, ne ustavljajući se, prolazi kroz malu visočku stanicu.”

Finci od silnog posla nije imao vremena, te ga odmah upita šta ga dovodi u Visoko, upućujući šalu o presušivanju ljekovitih izvora u Fojnici te da nije došao da nosi vodu iz njihove rijeke. Danon reče razlog posjete, a Finci mu objasni kako je Menahem Parda najružniji čovjek u cijeloj čaršiji i da će ga lako naći. Rekao mu je da ima najveću glavu i najveći nos. Reče još da su ga zbog toga i izabrali, da bi ga bilo lako prepoznati u hramu. Danon je odmah otišao od Fincija, vidio je da ovaj nema vremena za njega i za njegove općinske poslove.

Odatle je otišao u čaršiju i gledao u ljude ne bi li uočio Pardu, ali nijedan čovjek mu nije izgledao onako kako ga je Finci opisao. Naposlijetku obratio se Hajimu Montilju, gvožđaru, i pitao ga za Menahema Pardu. Obzirom da se Hajim zainteresovao za Danona, ovome je bilo itekako drago, te poče s pričom o vjerskim temama sve dok ga Hajim ne zaustavi. Objasnio mu je kako on trguje gvožđem, te da ne zna ništa o vjerskim temama. Dalje ga uputi do hrama i reče mu da će, ako požuri, možda stići na vrijeme i sresti gabaja Pardu pa možda i čuti neku gabajevu ludost.

Vidno pokvarenog raspoloženja, Danon se uputio ka hramu pazeći da se ne isprlja u blatu koje se stvorilo nakon kiše. U putu je sreo svog daljnjeg rođaka, Isaka Gaona. Kad mu je rekao da traži gabaja, Gaon mu reče da je nisko pao kad njega traži, da će mu odrati kožu kao i svim ostalim što su se kod njega zadužili. Koga god da je sreo, niko nije ništa pozitivno rekao za gabaja, iako bi to trebao biti najcjenjeniji čovjek u Visokom.

Kada je Danon stigao u hram dočekao ga je čuvar koji mu je rekao da je gabaj bio tu, ali da je na svu sreću otišao. Još mu reče da se nada da je gabaj pao u rijeku i da se u njoj udavio. Tako više nikada ne bi vidio tog zloću. Nakon toga, uputio je Danona do gabajeve kuće. Čuvar je samo bio još jedan u nizu koji je govorio loše stvari o gabaju.

Danon, konačno, pronađe gabaja u njegovoj kući. Kada je ušao u kuću i upoznao gabaja, vidio je da on nije ni sličan opisu koji su mu pripisali ljudi iz čaršije. Bio je sređen, imao je lijepu kuću, sa prozora se vidjela rijeka, kuća je imala lijepe mirise i glava mu nije bila ogromna kao što je Finci rekao. Kada su završili razgovor o vjerskim pitanjima,

Danon mu se još jednom zahvalio na informacijama i na gostoprimstvu. Pitao je gabaja Pardu o njegovoj službi, na šta mu gabaj reče da je na toj poziciji već tri godine i da mu oduzima dosta vremena. Kada je rekao da to radi bez naknade, Danon je bio zatečen, pa je začuđeno pitao zašto to onda uopšte radi. Gabaj mu je rekao da to radi zbog osjećaja dužnosti i zbog društvenog ugleda koji uživa u čaršiji.

“Da li primate od opštine naknadu za svoj trud i dangubu?
-Ne, nikakvu.
-Nikakvu! Zašto se onda bavite tim nezahvalnim poslom?
-Kako zašto? Iz osjećaja dužnosti, pa i zbog društvenog ugleda koji mi donosi taj položaj, i opšte uvaženje koje ovdje uživam ima svoju vrijednost.”

Tu su se rastali, a gabaj Parda reče Danonu da se nada da će pri sljedećem susretu Danon biti gabaj fojničke opštine.

Analiza likova

Likovi: Jakov Danon, Menahem Parda, Elizijer Finci, Hajim Montilj, Isak Gaon, čuvar hrama

Jakov Danon – jevrej iz Fojnice. U početku priče može se osjetiti da je nervozan jer je došao u Visoko, a nije znao kako da nađe gabaja Pardu koji mu je trebao odgovoriti na neka vjerska pitanja. Izuzetno je komunikativan i susretljiv. Poznat je mimo svoga grada, poznaje dosta ljudi u Visokom.

Menahem Parda – gabaj iz Visokog. Najučeniji čovjek jevrejske zajednice. Sve radi bez ikakve materijalne koristi, misleći da zbog toga dobija društveni ugled, iako je u stvarnosti potpuno drugačije. Ljudi iz čaršije govore sve najgore o njemu. Kada se izuzmu glasine, izuzetno susretljiv i emancipovan.

Elizijer Finci – prodavač kože. Ima svoj vlastiti biznis i nije zainteresovan za stvari mimo posla. Ne voli puno pričati i traćiti vrijeme, naročito kad ima posla kojeg treba završiti. U njemu se može vidjeti klasičan primjer težnje jevreja ka materijalnom ostvarenju koji se prožima kroz književna djela tog vremena. Gabaja je opisao na neprimjeren način.

Hajim Montilj – gvožđar iz čaršije. Gleda svoju korist. Uljudan kada je mislio da će Danon kupiti nešto od njega, a onda prilično bezosjećajan kada je vidio da Danona ne zanima ništa u vezi s gvožđem. Kao i kod Fincija, i kod njega se može primjetiti stereotip koji ljudi imaju prema jevrejima, a koji je vezan za materijalne dobiti. On, također, ima loše mišljenje o gabaju.

Isak Gaon – Danonov rođak. Prilično oštar na jeziku. Pokušao je Danona uputiti nekome drugom ko posuđuje novac kako bi spriječio da ga neko “odere”. Iskren i bez dlake na jeziku.

Čuvar hrama – stari čovjek koji je čuvao hram. Nije volio gabaja i želio je da ga gabaj ostavi na miru jer je, kako kaže, bio star.

Dugovanje

Vrsta djela: priča

Mjesto radnje: na pijaci, u Osman-aginom dvorištu, u kafani

Vrijeme radnje: jesen

Tema: Prodaja ogrjeva Osman-agi

Ideja: Neka ti najveća briga bude da nikom ne budeš dužan.

Kratak sadržaj

Pred kraj jeseni, kad se nad Sarajevo spuste guste magle koje nagovještavaju dolazak zime, gazde počinju tražiti ogrjev koji će im pomoći da preguraju predstojeća četiri studena mjeseca. U to vrijeme, seljaci na dalekoj Romaniji i Jahorini cijepaju oborene bukve, kako bi ih prodali na sarajevskoj pijaci. Na onu na Baščaršiji, na Kovačima i na onu bezimenu, na lijevoj strani Miljacke, ispod Alifakovca i Bistrika.

Kada stignu na pijacu, ne rastovaraju konje, nego im prostru malo sijena, vežu ih za kočeve i čekaju kada će age doći i nešto pazariti. Age ne žure doći na pijacu, znaju da je ponuda veća od potražnje, a seljaci neće moći preostale tovare vratiti u planinu, jer su im konji i previše umorni. Znali su da, kako dan odmiče, prodavci postaju nestrpljiviji, a riba jeftinija. U kaputima, nadmeno, šetaju pored seljaka i samo ih glavama pozdravljaju. Ponekad se i sklopi koja pogodba, pa seljak odreši povodac sa motke i kreće za gazdom, a za njim karavan pretovarenih konja.

U pravo vrijeme izašao je na pijacu na Kovačima i Osman-aga Čeko. Kada obiđe tri puta pijacu, zaustavi se pred nekim Romanijcem, Todorom Međom, i upita je li cijena ista. Romanijac hitro odgovori da jeste, iako je ove godine sve poskupilo. Bojao se da će izgubiti mušteriju. Pogodiše se za bukove cjepanice i krenuše prema aginoj kući.

Konačno stigoše u agino dvorište i seljak istovari drva na istom mjestu gdje su i prošle godine bila. Osman-aga upita seljaka gdje će sada, a ovaj reče da ide u čaršiju, da kupi soli, brašna i gasa, pa će kući, da što prije stigne. Aga ga upita kud će s konjima, a seljak upita da ih tu ostavi dok se ne vrati. Aga dopusti i izvadi nešto novca i doturi seljaku u ruku. Ostatak će, kaže, dobiti kad se vrati. On će sjediti u Salkinoj kafani. Seljak uze novac i ode, a Osman-aga ode u kafanu.

Naruči kafu, a ljudi ga počeše ispitivati koliko je platio drva. On reče 5 banki, a oni se začudiše i rekoše da i oni hoće po toj cijeni drva. Aga reče da je to prvi dio, a ostatak će dati kad se seljak vrati. Ljudi se začudiše i jedan od njih upita zašto odmah nije dao sav novac. Aga mu reče da tako nikad ništa neće ostvariti. Onda im aga objasni da će seljak sada otići do čaršije da kupi soli i brašna, pa će svratiti da kupi ženi lijekove, pa dok se bude vraćao, možda ga neki konj ubije, ili mu crijep na glavu padne ili ga pregaze kola i ne stigne ovamo da naplati novac koji mu je ostao dužan. Zato, kažu: “Što ne možeš spriječiti, a ti nastoj da bar odložiš. Nije svejedno danas ili sutra ni kad se živi ni kad se umire.”

Analiza likova

Likovi: Osman-aga, Međo Todor

Osman-aga – sarajevski aga, “u dugom crnom kaputu s ahmedijom na glavi, rukama zabačenim na leđa premećući zrna tespiha, samo prolazi pored postrojenih konja”, na kraju postupa nepoštenu, ne daje seljaku cio dogovoreni iznos, nego samo polovinu. Nada se da će se seljaku dogoditi neko zlo na putu do njega, pa će izbjeći plaćanje drugog dijela.

Međo Todor – Romanijac, seljak koji prodaje bukove cjepanice kako bi zaradio za život. Daje drva i po nižoj cijeni, samo da proda i malo zaradi. Na kraju ga aga indirektno pokušava prevariti i izbjeći plaćanje polovine duga.

Konj

(Po Branku Ćopiću)

Vrsta djela: priča

Mjesto radnje: Cazin

Vrijeme radnje: druga godina rata

Tema: Aziz Čaplja i njegovi pokušaji da pronađe odgovarajućeg konja koji će ga služiti

Ideja: Nije se rodio ko je narodu ugodio.

Kratak sadržaj

Cazin je oslobođen druge godine rata. Sve što je bilo omladine, uzelo je puške i otišlo na položaje da brani mjesto i zatvori puteve od Bihaća, Vakufa i Banjaluke. Oni koji su ostali u varoši, dobili su za komadanta Aziza Čaplju, doskorašnjeg berberina koji je je bio gurav i kraći u jednu, faličnu nogu. Aziz je novu dužnost shvatio vrlo ozbiljno i preselio se u komandu mjesta, u bivše sresko načelstvo. Tu uredi kancelariju i mjesni zatvor – zlu ne trebalo. Ispred komande postavio mlado momče s puškom, toliko dugačkom da su je mještani nazivali protivavionskom. Ismet

Ljuca, krojač, saši mu, po narudžbi, dolamicu i jahaće pantalone. Kape sa izvezenom petokrakom dobivao je od ovdašnjih aktivistkinja, a sve ostalo što je išlo uz njegov novi ugled, poslao mu je komadant odreda i njegov bivši mušterija. Poslao mu je pištolj, opasač, kaiševe-uprtače, komesarsku torbicu, a poslije jedne uspješne akcije, i poveći dogled s kojim je promatrao mjesto, budući da mu je, kao vojno-političkom licu, bilo nezgodno da se penje na munaru.

Tako nakićen, šetao je mjestom i plašio djecu i žene. Iako je mjesto malo, smatrao je da mu je potreban konj, kako bi bolje obavljao dužnost. Obzirom da u mjesta nije bilo konja, posla dopis Obradu Bursaću. Napisa da mu je potreban jahaći konj. Kako borbi nije manjkalo, a dobrog konja koji bi se mogao zaplijeniti, nije bilo, ne stiže odgovor u Cazin.

Aziz ponovo napisa dopis i reče da se tako ne poštuje pozadinska vlast te da tako dovode u pitanje snabdijevanje odreda najprečim potrebama. Obrad Bursać, kako ne bi ostao bez hljeba i soli, a i zbog ranijeg poznanstva, izabra najboljeg konja, zaplenjenog rano u proljeće. Bio je izgledan, ali loše ćudi. Obrad udesi konja, zataknu mu crven cvijet i uputi ga u Cazin.

Nedugo nakon toga, pojavi se kurir komande iz Cazina, vodeći konja. S konjem je dobio i ručno pisano pismo, bez pečata, s molbom da zamijeni konja za nekog mirnijeg. Ne ide da jašući konja kroz mjesto prepada mještane. Obrad shvati u čemu je problem i izabra drugog konja, ovoga puta pošireg zekana iz komore i otpremi ga u grad, a on ode za poslom. Primijeti da se sprema novi napad.

Tek što odbi napad i malo odmori, iz Cazina dođe kuriri sa zekanom. Rekoše da je to dešnjak Saračevićevog fijakera. Poznali ga odmah u Cazinu, a i konj odmah otišao na Saračevićevu kapiju, zamalo odkinuvši Azizu glavu. Pa sad Aziz traži novu zamjenu. Obrad umoran od silnih zamjena, naredi da se iz plijena, zarobljenog u posljednjoj borbi, izabere najbolji vranac i pošalje Azizu, ne bi li se zadovoljio. Ali Aziz ni ovaj put ne bi zadovoljan. Obrad umoran od svega, uzjaha na klupu ispred štaba, pa iskaza sekretarici zvanično pismo upućeno komadantu Cazina.

“U vezi sa vašim pismenim zahtjevom i novim traženjem, a u nemogućnosti da se u potpunosti izađe u susret vašim željama, komanda odreda upućuje komandi mjesta u Cazinu kobilu Julku, pa neka drug komadant prema svojim željama izvoli sebi graditi konja kakvog on hoće i kakav njemu treba.

Smrt fašizmu – sloboda narodu.

Komadant Cazinskog odreda Obrad Bursać, svojeručno.”

Analiza likova

Likovi: Aziz Čaplja, Obrad Bursać

Aziz Čaplja – bivši berberin, gurav i kraći u jednu, faličnu, nogu. Sadašnji komadant, naredio da mu sašiju dolamicu i jahaće pantalone, a kape s izvezenom petokrakom davale mu aktivistkine. Uživio se u ulogu komadanta i tražio da mu se dostavi konj, kako bi mogao obavaljati svoje dužnosti.

Obrad Bursać – komadant Cazinskog odreda, bivši Azizov mušterija i prijatelj, pokušavao mu pronaći odgovarajućeg jahaćeg konja i na kraju ga indirektno uporedio s konjem.

Rahatluk

Vrsta djela: priča

Mjesto radnje: Kladanj

Vrijeme radnje: treća godina rata

Tema: Dolazak nove vlasti u Kladanj, a samim tim i novih pravila

Ideja: Nije jak onaj koji stalno dobija ratove već je slab onaj koji stalno gubi mir. (Arapska poslovica)

Kratak sadržaj

Treće godine rata, sreća se okrenula na partuzansku stranu. Nijemci su pali pred Staljingradim, Italija pokleknula pred saveznicima, a u Istočnoj Bosni proširila se slobodna teritorija, od Majevice do Romanije. Počeli su se osnivati narodno-oslobodilački odbori, uspostavila se nova vlast sa drugačijim zakonima i običajima. Tako bješe i u malom Kladnju. U bašti, iza kuće Vezirlića, sjedili su Ibrahim-paša, mjesni hodža, i Avdaga Kajmaklić. Njihova imena su bila potpuno suprotna od onoga šta su oni zapravo.

Hodža nije imao nikakve veze sa vezirstvo, a Avdaga nije bio ni blizu age. Bio je siromašni berberin, koji nije imao ni svoje radnje, nego je zanat obavljao idući po kućama. On i Ibrahim-paša su neki rođaci, sa žensku stranu, ali hodža nije mario za to. Avdaga ga nije mogao podsjećati na to, budući da je hodža ouštao bradu, a dotjerivao je u Vlasenici ili Rogatici. Ali, sada kako su putevi opasniji, hodži bi dobro došlo da mu Avdaga malo sredi bradu i potkrati kosu, koja bi mu, da nije fesa i ahmedije, pala preko čela i ušiju. Ali, to nijedan nisu smjeli ni pomisliti, a kamoli uraditi.

Naime, Avdaga je, otkako je nove vlasti, izabran u mjesni narodno-oslobodilacki odbor, kao predstavnik radničke klase, a kod hodže je došao zbog sporazuma. Od hodže se tražilo da, vršeći svoj posao, ne dira u novu vlast i čuva i njoj i sebi obraz. Jer, hodža je nekada bio između dvije zaraćene snage. Ni tamo, ni ovamo.

Avdaga dobro utuvi hodži ono što govori. Reče mu da je njegovo da radi s Bogom, a njihovo je da rade s ljudima. Nek svako svoj posao obavlja. Hodža ga upia kako će oni s ljudima, a Avdaga reče da će svi morati raditi, ako žele imati šta jesti. Hodža zaključi da je godina slabo berićetna, teško da će se imati šta raditi. A Avdaga poče nabrajati šta se sve treba sagraditi i srušiti. Reče da će mladići, već sutra, odrediti međe na njivama, pa će tu biti novi putevi; pa će graditi most, pa kad završe most, zidat će školu; kad sazidaju školu, gradit će željezničke pruge, stanice,…

Hodža mu tada reče da će oni pomrijeti dok se to sve izgradi. Avdaga je i dalje optimističan i reče da će to sve biti završeno kroz dvije godine. Hodža odhuknu i reče da valja sad po njihovom živjeti, ali slušajući ga, može se reći da nikom neće biti lahko. Ako budu i imali sve te građevine, šta će im ako izgube rahatluk. Više neće moći na miru kafu popiti i cigar duvana popušiti.

“Koliko ste zapeli da sve čas prije posvršavate, bojim se moraćete i da pišete trčeći, a meni će, pristanem li sa vama, od sveg ranijeg rahatluka ostati samo da kadikad othuknem.”

Analiza likova

Likovi: Ibrahim-paša Vezirlić, Avdaga

Ibrahim-paša Vezirlić – hodža u Kladnju, nosio fes i ahmediju. Išao se šišati i potkraćivati bradu u Vlasenicu ili Rogaticu. U toku rata bio između dvije zaraćene strane. Ako je duša kod jednih, tijelo i kuća su na meti drugih. Nakon što je Kladanj oslobođen i nova vlast preuzela grad, morao je da se opredjeli za novu vlast i samim tim izgubio svoj dosadašnji rahatluk.

Avdaga – berberin iz Kladnja, dolaskom nove vlasti izabran je u mjesni narodno-oslobodilacki odbor, kao predstavnik radničke klase. Prije toga bio izuzetno siromašan, zanat obavljao hodajući po kućama i zarađivao za osnovne životne potrebe.

Nevolje i zadovoljstva

Vrsta djela: priča

Mjesto radnje: u kafani

Vrijeme radnje: neodređeno

Tema: nedaće koje su snašle jednog čovjeka

Ideja: ko želi, pronađe zadovoljstvo u nečemu.

Kratak sadržaj

Sjedeći u kafani, dva prijatelja, vidno neraspoložena, razgovarala su o tome kako nemaju para i kako je sve vani loše. Tješili su se mekom šljivovicom, bez meze, jer nisu imali novca za veće troškove. Vani je padala kiša, koja je dodatno pogoršavala njihovo raspoloženje. Jedan reče da ne valja vrijeme, a ovaj drugi doda da ne valja ni vrijeme, a ni ništa drugo. Od ono malo ušteđevine što je imao, zakupio je ćepenak u Predimaretu.

Sve lijepo namjestio i nabavio nešto robe, pa otvorio papudžijsku radnjicu, misleći da će tako moći zaraditi za pristojan život. Ali, baš tada, u istoj ulici, otvori se radnja s gumenom obućom i njemu niko da navrati. Za pola godine je sve morao rasprodati, kako bi barem dugove isplatio; osta bez radnje, bez ušteđevine i bez ženinog miraza, jer je sve to uložio u radnju. Nekako se namjesti kao poslužitelj u opštini, sa malom platom, tek tolikom da preživi.

Taman kad se malo snašao, razboli mu se žena. Dok je ribala pod, presjeklo je nešto u pasu, pa sad kuka i plače. Babe iz komšiluka joj i strave lile, nabavljao joj i pojas od zečevine, da se njime opaše, ali ništa nije pomoglo. Kao da to nije dovoljno, najstariji sin mu se oteo kontroli. Iz škole ga izbacili, samo igra lopte na jaliji, a od majke traži novac, nikakvog dobra od njega. A pri tome, i kći mu se zadjevojčila, a ispala lijepa, pa se to pročulo.

Oko kuće se počeli momci skupljat. A otac joj reče, po onoj narodnoj: “Da bog da da te paša uzme, ali koliko ja vidim, sve se oko kuće cigani motaju”. Nedavno sebi kupio cipele, jer je obosio i morao da kupi nove, ali i one se na kiši skorčale, pa ga sad stežu, oči mu hoće iskočit od bolova. Eto, ima li većeg baksuza, reče. Ovaj mu reče da nije sve tako crno. Svaki dan, nova nafaka. Ali, mora i on nešto da uradi, ako hoće da mu Bog pomogne. Pa mu reče da, kad se već bavi obućarskim zanatom, uzme te cipele i stavi ih u kalup, ne bi li se raširile.

U međuvremenu su stigle još dvije rakije. Tako ispijajući rakiju, ovaj baksuzniji opet poče. Reče da novu ženu ne može naći, a ovoj ne zna kako da pomogne, ni sa djecom ne može da izađe na kraj, tako da mu ništa drugo ne preostaje nego da pije rakiju u kafani i žali se prijatelju.

A onda poturi noge ispod stola, na kojima su bile grube crne kondure i reče da mu je to najveće zadovoljstvo koje trenutno ima, pa zar da se toga liši. Naveče kad dođe kući, onako umoran, i skine ih s nogu, odjednom mu svane. Krv se razlije po tijelu, osjeti neku milinu i to mu dođe kao najljepši dio dana. Pa kako to zadovoljstvo da odbaci?

Analiza likova

Likovi: dva prijatelja koja su razgovarala o životnim nedaćama

Dva prijatelja koja su razgovarala o životnim nedaćama – jedan od njih, baksuzniji, priča svoje doživljaje. Otvorio je papudžijsku radnju u Predimaretu, ali mu biznis propade i on osta bez dinara. Kasnije ga snašle i druge nevolje. Nije mogao izaći na kraj s djecom, bolesnoj ženi nije mogao pomoći, pa je morao uživati u boli koja makar na trenutak prestaje. Naime, cipele koje su ga stezale nije htio zamijeniti, jer bi naveče, kad ih skine, osjetio takvo zadovoljstvo koje nije mogao osjetiti tokom cijelog dana. To je bio jedini odmor od problema.

Put u Zenicu

Vrsta djela: priča

Mjesto radnje: Zavidovići

Vrijeme radnje: ljeto

Tema: Razgovor dva putnika koja čekaju voz

Ideja: Nije bitno kad ćeš krenuti, bitno je kad ćeš stići.

Kratak sadržaj

Voz koji je trebao stići u Zavidoviće, već pola sata kasni. Čak mu je i željezničar išao u susret, iako je to nepropisno, ne bi li se žviždukom oglasio iza kuke. Na stanici je bilo malo putnika, a dvojica od njih se smjestiše za jedan sto u staničnoj kafani. Upita jedan ovog drugog gdje će, a ovaj odgovori da će u Zenicu, u tazbinu. Ovaj prvi reče da će i on u Zenicu, onako bez ikakvog razloga. Tek da ne bude ovdje, a da bude tamo. Ide onako, bez obaveze.

Zatim upita ovog prvog kad se vraća, a on reče da bi se vratio odmah večeras. Ali, ne zna šta će biti s vozom. Tašta mu živi na selu izvan grada, pa dok ode i dok se vrati od nje, treba mu dva sata. Ako voz bude kasnio, ne zna da li će stići. Zaključi da ovaj do njega ne žuri, da mu je svejedno da liće voz doći ili ne. Ovaj potvrdi i reče da ako ne ode danas, može sutra. Drugi reče da on, eto, ne bi mogao sutra. Neko vrijeme su šutjeli.

Onaj koji je sjedio na kolosjeku, iz stanične zgrade začu zveckanje i lupkanje nekih signala. Nije mogao dobro razumjeti o čemu službenik priča. Ovaj drugi, kome se žuri, proviri kroz vrata i upita ima li išta novo. Prijatelj mu reče da je bio udes, da je voz iskočio iz šina, kod Doboja. Kad ovaj to saznade, poželi da ima kola i da se vozi kud hoće i kad hoće. Upita prijatelja kojem se ne žuri, zašto ih on do sad nije nabavio, ima novca. Ovaj reče da mu ne trebaju kola u Zavidovićima.

Grad je malen, može ga pješice obići. Ovaj mu reče da bi mogao negdje dalje da vozi, na primjer sada, u Zenicu. Shvatiše da bi duplo brže došao do Zenice autom, u odnosu na voz. Kad bi krenuo iz Zavidovića u sedam, eto ga u Zenici do osam.

Čovjek se zamisli i osta tako. Zatim upita prijatelja, šta bi on u Zenici u osam, četiri sata pred podne; po dana pre večeri. U tome dođe i željezničar s crvenom kapom. Izašao i telegrafista i označio dolazak voza. Ova dvojica što su sjedili za stolom, ustadoše i krenuše prema vozu da se ukrcaju.

Analiza likova

Likovi: dva putnika koji čekaju voz na stanici u Zavidovićima

Dva putnika koji čekaju voz na stanici u Zavidovićima – jedan od njih žuri da stigne u Zenicu, dok je drugom svejedno da li će stići i kada će stići. On kaže da ako ne ode danas, otići će sutra. Ide onako, da prošeta. Bio je ćelav i opušten lik, dok je drugi bio napetiji.

Pravi put

Vrsta djela: priča

Mjesto radnje: u Hatidžinoj kući

Vrijeme radnje: neodređeno

Tema: Hatidžine upute za odlazak u prodavnicu

Ideja: Svaka majka brine za svoje dijete, iako ponekad nema potrebe za tim.

Kratak sadržaj

Dok je spremala ručak, majci Hatidži je zafalilo soli i octa. Tražila je po cijeloj kući ali nije mogla naći. Vjerovatno je zaboravila i kupiti. Dok je lonac bio na vatri, nije znala šta da radi. Daleko joj ići da kupi a nezgodno tražiti u komšiluku. Tako se sjeti svog sina Ibre kojeg je dozvala i jedva odvojila od djece.

Reče mu da treba kupiti litar octa i kilogram soli pa ga počela pitati razna pitanja. Prvo je bilo da li zna gdje treba kupiti, na što je Ibro rekao da zna, kod Suljage Smailbegovića. Zatim da li je zapamtio šta treba kupiti, na što je Ibro opet potvrdo odgovorio. Hatidža mu još doda da pazi da ne padne i ne razbije bocu, da se ne zadržava sa djecom, da ne trči, da se ne oznoji, da nikome ne daje ruku i da nikome ne govori da ima novaca. Ibro je na sve govorio da će paziti.

Hatidža dalje upita kuda će ići a Ibro reče da će putem, pa ona nastaviti govoriti da Ibro ne ide blizu kuća, da mu crijep na glavu ne bi pao, ali da ne ide ni sredinom ulice da ga šta ne zgazi. Ibro je zbunjeno gledao i pitao majku kako će onda ići, a ona mu ljutito odgovori da ide pravim, najboljim putem.

Analiza likova

Likovi: Hatidža, Ibro

Hatidža – brižna majka koja želi da od svega sačuva svoje dijete, prema Ibri se ponaša kao da on ništa ne razumije i ne zna, a na kraju ga zbunjuje, pa on stvarno ništa ne razumije

Ibro – dječak koji uživa i iri s vršnjacima, poslušan prema majci

Razlike

Vrsta djela: priča

Mjesto radnje: u Husaginoj kafani

Vrijeme radnje: prije podne

Tema: Rasprava o ugledu Žepčaka

Ideja: Na kraju krajeva, svi smo jednaki.

Kratak sadržaj

Malo društvo je sjedilo u žepačkoj kafani čiji je vlasnik bio Husaga Goleša. Sastalo se društvo prije podne. Nisu bili dobro raspoloženi, kafu su već popili, pa su još pokušali iscijediti kako bi izašla barem jedna kap. Husaga i ne izlazi jer nema novih gostiju, a društvo koje je sjedilo, njih trojica, nisu htjeli više naručivati pa je samo čekao kad će otići.
Jedan od tri gosta bio je Osman Misirlija, bivši predsjednik opštine i nekada prvi čovjek Žepča. Imao je novac, ali nije htio ovoj drugoj dvojici platiti piće. Pokušao ih se nekako osobodit, da na miru može zapaliti i popiti novu kafu.

Drugi u društvu bio je Ivo Merćep, bivši Misirlijin službenik. Bio je dvije godine u zatvoru, iako on tvdri da je na pravdi boga osuđen. Neki se računi nisu slagali, a Ivo je govorio da se novi predsjednik okomio na njega, jer je radio za Misirliju. Sada čim vidi Osmana odmah ide uz njega, a ovaj ne može ni da ga otjera ni da ga trpi.

Treći među njima bio je Hamidaga Mandžić koji je nekada bio najbogatiji u Žepču, ali su mu poslije rata uzeli radnje i kuće. Bio je najljepše obučen muđu njima. Za njega se nije znalo da li ima više novca, ili se još sjeća kad su ga ovi iz vlasti globili i gonili. Pošto su ostala dvojica ostala bez položaja, nije imao koristi od njih i nije htio da ih časti, a njega su još uvijek oslovljavali sa Hamidaga.

Tada su prošla kola sa novim predsjednikom koja ih nakadiše smradom. Hamidaga reče da im je lako to sada raditi kad su sve trojica ista govna, našta se Osman pobuni i reče da nisu ista. Počeo je da priča priču o tome kad su se našli u zindanu kod Dželaludin-paše beg, aga i kmet. Kmet reče da mu je drago što je doživio da je isti kao i oni, makar i na kraju života. Aga mu odgovori kako će kmet visiti tu tri dana, a da će on, isto poslijepodne, biti ukopan sa prigodnom dženazom.

Osman nastavi govoreći da je njega ispitivala komisija iz Sarajeva, a da je Ivi sudio sud u Zenici. Hamidagu su njih dvojica sredili za manje od pola sata, tako da nikako nisu isti. Hamidaga je šutio a predsjedik je opet naišao sa autom, nakon čega reče da se Dželaludin-paša onoj trojici oglasio za dušu, a da je njih ovaj nakadio bez razlike. Ustao je, s namjerom da se napije. Noge su mu se već zaplitale, a ni čašicu još nije popio.

Analiza likova

Likovi: Husaga, Osman Misirlija, Ivo Merćep, Hamidaga Mandžić

Husaga – lvasnik kafane. Ne zamara se da uslužuje društvo jer zna da neće više da naručuju.

Osman Misirlija – nekada je bio predsjednik i prvi čovjek Žepča. Mislio je da je i sada ugledan i da ga svi poštuju. Ne želi da časti društvo, iako ima novac. Smatra da je bolji od ostalih.

Ivo Merćep – nekadašnji Osmanov službenik. Bio je u zatvoru dvije godine. Smatra da nije bio kriv za to što je bio u zatvoru. Išao je za Osmanom kako ne bi bio zapostavljen od svih. Mislio je da ga novi predsjednik ne voli jer je služio Osmana.

Hamidaga Mandžić – nekadašnji najbogatiji Žepčak. Vlast mu je uzela skoro cijelo imanje. Bio je najbolje obučen u društvu. Imao je novac za piće, a i za počastiti, ali nije htio jer nema nikakve koristi od njih dvojice. Na kraju se složio da su svi jednaki.

Život i smrt

Vrsta djela: priča

Mjesto radnje: u Mostaru u kafani

Vrijeme radnje: ljeto

Tema: smrt Osmana Fešte i rasprava o tome ko treba prije umrijeti

Ideja: čovjek je nemoćan prema onome što mu se dešava.

Kratak sadržaj

Skočivši s mosta u Neretvu, poginuo je Osman Fešta, jedinac Mehage Fešte. Kako je voda preko noći oplićala, Osman pri skoku udari glavom o dno i slomi kičmu. Uspio je isplivati na površinu, ali kad su ga donijeli kući, nije mu bilo spasa. Dženaza se klanja danas.

Nekoliko starijih, uglednih Mostaraca poče raspravljati o nesreći. Jedan reče kako bi trebalo zabraniti skakanje s mosta, kao opasno po život. I oni su se prije takmičili, ali to nisu bile tako opasne igre. Ovaj drugi reče da su i tad ginuli, samo na drugačije načine. Vazda se zbog nečeg umiralo. Ali, jedan reče, ako se i gine, i u tome, valjda, treba bit nekog reda. Poče nabrajati potencijalne stanovnike Mostara koji su mogli umrijeti, a koji su se već naživjeli “Lukač, Meho Ibrašinović, Hadži Meho Kemura” Upitaše Alihodžu za komentar. Jedini je on sve vrijeme šutio.

Upitaše ga ima li tu zakona, zna li se neki božiji red. Za sve postoji red, pa valjda i za to. A ne ovako mladi da ginu, a oni, ovako stari, da ostaju. Alihodža reče čovjeku koji to sve govori da li mu se to navalilo putovati. Reče mu da su i oni svi, uključujući i njega, odavno mrtvi, samo to ne znaju. Sahranjuju se, ne po njihovom, već po božijem redu.

Neko prije, neko kasnije. Dženaza nikog zaoboći neće. Nasta neka tišina, kao da je i Neretva prestala teći.

Analiza likova

Likovi: Alihodža Bešlagić

Alihodža Bešlagić – imao riđu bradu, jedini nije komentarisao smrt mladog Mostarca, pomalo se naljuti kada ga ljudi počnu ispitivati o Božijem redu. Tada im reče da dženaza neće nikog zaobići i time zatvorio raspravu.

U Mostaru

Vrsta djela: priča

Mjesto radnje: u Ibrinoj kafani

Vrijeme radnje: neodređeno

Tema: Promjene koje se dešavaju u Mostaru

Ideja: Ako hoćeš da vidiš kakav je neko, daj mu vlast u ruke

Kratak sadržaj

U Mostaru se jednom okupilo društvo gazda, aga i begova u kafani u kojoj su mogla stati samo dva stola. Bili su zarinuti zbog situacije u gradu. Nešto se mijenjalo, ali nisu znali na šta će to izaći. Nije se znalo ko izdaje, ko hapsi, kome se pretresaju magaze, pa se mnogo šutilo, a mnogo odhukivalo i uzdisalo. Opet, svi čekaju da saznaju šta će s njima biti. Niko ništa nije ni pitao, jer se znalo da u svakom pitanju ima nečijeg mišljenja i dio odgovora. Osmanu Fešti su pretresli kuću i našli kafu, šećer, sapun i konac. Čim su ušli u kuću, odmah su znali gdje se to nalazi, pa nije bilo isključeno da je izdajica u kući.

Osman prvi progovori i upita Mehagu do kad će trajati to stanje. Mehaga je tu bio najstariji. Osman je dodao da je teško trpjeti i da ne izgleda kao da će prestati.

Mehaga se sjećao još kad je Turska bila na vlasti. Kada je bila agrarna reforma, uzeli su mu dosta imanja, ali ga sada nisu dirali jer je star. Mehaga je odugovlačio sa odgovorom, kao da ih priprema za to što će reći. Najzad je rekao da će klepati po njima. Sad im je bilo još gore, voljeli su da nisu to znali. Osmanaga opet pita do kad će klepat po njima, a Mehaga odmah reče da će klepati dok se ne umore. To im je dalo malo nade. Osman nastavi, govoreći da se boji da će dugo trajati i doda da je lakše udarati, nego trpjeti udarce.

Upita Fešto šta će biti onda kad se umore, a Mehaga reče da će da stanu, što svi dočekaše sa osmijehom. Tada svi poručiše nout-kafu i nastaviše s razgovorom, koji je vodio drugim putevima. Fešta nastavi da govori kako se nada da će se brzo umoriti i osjećajući da Mehaga Firdus nije završio priču, upita ga šta će biti kada se dobro odmore, a Mehaga reče da će onda da nastave da ih klepaju. I da će sve tako ići, malo klepet, malo odmor. Umješao se i Ibro kafedžija pitajući koliko će to sve tako trajati, a Mehaga reče da će to trajati sve dok ne dođu u kafanu i ne popiju kafu s njima i ne zapale. Tada je izašao na vrata.

Analiza likova

Likovi: Mehaga, Osman Fešto

Osman Fešto – najmlađi u društvu. Bio je nestrpljiv. Pretresili su mu kuću i našli kafu, šećer i konac. Interesovao se kako će se završiti cjelokupna situacija. Bio je hrabar jer je jedini progovorio u društvu.

Mehaga – najstariji u društvu. Preživio je pet vlada za svog života. Za vrijeme agrarne reforme, oduzeta mu je skoro cijela imovina. Bio je mudar. Vlast ga više nije htjela dirati jer bio star.

Erih Koš biografija

Erih Koš rođen je 15. aprila 1913. godine u Sarajevu u jevrejskoj porodici. U rodnom gradu je završio osnovnu školu i gimnaziju. Školovanje je nastavio na Beogradskom univerzitetu kada se učlanio u Komunističku partiju Jugoslavije.

1934. godine izabran je za vijećnika u Univerzitetskom vijeću, a iste godine je postao član Mjesnog komiteta KPJ u Sarajevu. Diplomirao je pravo 1935. godine. Naredne godine, kao komunista je osuđen na godinu dana zatvora.

1941. godine se priključio Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije. Nakon Drugog svjetskog rata, obnavljao je brojne funkcije od kojih se mogu izdvojiti: načelnik Ministarstva za kulturu i sport, dimplomatija, pomoćnik upravnika u Narodnom muzeju te generalni sekretar Jugoslovenske lige za mir, nezavisnost i ravnopravnost.

Dobio je brojne nagrade za svoja djela, a najvećom nagradom se smatra Sedmojulska nagrada koju je dobio za životno djelo. Njegova djela su prevođena na mnoge jezike i objavljaivana u Engleskoj, Istočnoj Njemačkoj, Zapadnoj Njemačkoj, Americi, Sovjetskom Savezu, Holandiji, Italiji i mnogim drugim zemljama.

Najpoznatija djela su mu: “Najpoznatiji mak”, “Prvo lice jednine” i “Mreže”. Priča “Dželaludin-pašina vremena” objavljena je u zbirci priča pod nazivom Bosanske priče, 1984. godine.

Erih Koš umro je 25. maja 2010. godine u Beogradu.