Breza

“Breza” spada u novele, a djelo je autora Slavka Kolara. Prvi puta izašla je u književnom časopisu “Savremenik” 1928. godine. Do sada je doživjela više od 50 izdanja, a čak je i prerađena za kazališnu predstavu. Prema knjizi je snimljen i  igrani film.

Analiza djela

Temu djela, autor nam je prenio iz seljačkog života, ugođaj je lirski, a podloga je socijalna. Sastoji se od sedam dijelova u kojima su opisana dva glavna događaja. To su Janičino vrijeme provedeno u kući Labudovih kada je bila bolesna te Markovo uživanje na svadbi nakon njezine smrti.

Glavni rasplet događaja na kraju priče je Markova probušena savjest kada on želi posjeći brezu pa odustaje.

Priča nam donosi život mlade i krhke žene Janice i njezinog muža Marka koji misli samo na sebe. Također, kroz njihove živote autor nam prenosi život zaostalog seoskog kraja.

Ljudi iz priče navikli su na težak život i rad, na siromaštvo i neimaštinu te se s tim pomire smatrajući da im je to unaprijed predodređeno sudbinom. Autor je priču iskoristio i kao podlogu za smiješne događaje pa na kraju možemo zaključiti da je novela i tužna i smiješna u isto vrijeme.

Što se tiče jezika, možemo primijetiti da se izmjenjuju standardni književni jezik koji je govor pripovjedača te kajkavski govor kojim pričaju likovi u priči.

Jezik je jednostavan, a autor je njega odabrao da bi nam na što vjerodostojnije prikazao život na selu. Iznio je tako tužne, ali i smiješne dogodovštine.

Književni elementi

Književni rod: epika

Književna vrsta: novela s temom iz života

Vrijeme radnje: razdoblje između dva svjetska rata, između 1925. i 1928. godine.

Mjesto radnje: Vukomeričke gorice

Kratak sadržaj

Mlada djevojka krhkog izgleda, Janica, udala se za starijeg momka Marka Labudana. Janica živi kod svog muža Marka i njih osmero tamo dijele jednu sobu kako je to i običaj na selu. Iako joj je muž siromašan, Janičina obitelj je još siromašnija.

Janica je prije dva mjeseca rodila malenu djevojčicu. Nakon poroda, ležala je par dana u krevetu, a nakon toga desetak je dana radila poslove po kući. Ubrzo nakon poroda, Janicu su potjerali da ide raditi u pašu. Najviše je u tome inzistirala njezina svekrva, Kata Labudanka.

Pošto je vrijeme bilo pravo jesensko, padala je često kiša, bilo je hladno, Janica bi kući došla prozebla i sva morka. Nakon nekog vremena se i jako razboljela. Morala je leći u krevet i mirovati. Danima su joj dolazile u posjetu najcjenjenije babe iz sela i liječile je na sve moguće načine. No, ništa nije pomoglo.

Obitelj nije imala povjerenja u liječnike iz grada jer su smatrali ako je ne može izliječiti seoske babe kako će liječnik. Uz to, liječnika je trebalo i platiti, a i moglo bi se dogoditi da im prigovara zašto svi zajedno žive u jednoj prostoriji i zašto im je u kući tako prljavo.

I dok je Janica bila tako bolesna, uskoro joj je umrla djevojčica. Kako Janica nije mogla dojiti, dijete je umrlo jer nije podnijelo kravlje mlijeko.

Što je više vrijeme prolazilo, bilo je Janici sve gore. Konstantno je buncala i zvala svog muža Marka. Ona je u njega bila jako zaljubljena i sve više ga ja dozivala. No, Marko nije mario za Janicu. On je u dvorišnoj zgradi radio klopku za tvora. Marko nije volio pričati o ženskim bolestima, a smatrao je i da Janici nema puno pomoći.

Marko je bio vrlo zgodan muškarac, lijepih plavih brkova. Bio je različit od drugih muškaraca. Živio je jedno vrijeme i u Americi, i u gradu, služio je vojsku, da bi se na kraju smirio ipak u svom selu radeći kao lugar. Jako mu je lijepo pristajala zelena odora, a i zeleni šešir koji je uz nju pasao. Cijenio je jako mišljenje gospode i rado se s njima družio, i tu se razlikovao od drugih seljaka. Tako je Marko cijenio i mišljenje nadšumara. Radi njega se čak Marko i oženio brezom.

Naime, nadšumar je jednom prilikom ugledao Janicu i rekao mu da je elegantna i posebna poput breze. Isticala se Janica po njemu u gomili sličnih cura iz sela koje su bile snažne i rumene. Za razliku od njih, Janica je bila krhka, fina, tanka, baš poput breze.

I tako je Marko oženio Janicu, dok se cijelo selo tome čudilo. Janica nije mogla vjerovati da je Marko izabrao upravo nju i radi toga je bila iznimno sretna. Marko je bio i poznati barjaktar u selu. Kada god su trebali biti održani neki svatovi, Marko je bio pozvan jer je bio pravi veseljak.

Uskoro je tako trebala biti održana svadba kod Žugečića. Žugečići su bili jako bogati i Marku je bila čast što su ga pozvali na svadbu za barjaktara. No, Marka je mučila bolest Janice. On se bojao da će Janica možda umrijeti prije nego što svadba bude održana pa onda on neće moći ići. A tako je htio predvoditi te svatove.

I baš se to dogodilo, Janica je naglo umrla. Toliko naglo da joj čak nisu uspjeli zapaliti niti svijeću. Njezina svekrva, kata Labudanka, bojala se radi toga i božje kazne. Marko je u to vrijeme radio i dalje na klopki u dvorištu. Kada je ugledao bijelu golubicu iznad krova, znao je da je Janica umrla. Jer u selu nije bilo bijelih goluba.

Tada je Marko ušao u sobu kod Janice i ugledao njezino beživotno tijelo. Ona je izgledala nekako drukčije, bila je smanjena. Umrla je tako i nije vidjela Marka iako je to željela više od svega.

Troškovi pokopa su bili jako visoki. Mika Labudan je bio upoznat s time. Tada se sjetio i bdijenja koje se dogodilo prije, kod pokojnog Jakoba Dugijana. Naime, uz njega na bdijenju su se svi tako napili da su počeli slaviti. Kada su slučajno u kuću ušli ljudi koju su tada onuda prolazili, ostali su zaprepašteni kako ljudi pjevaju i plešu uz mrtvo tijelo. Otišli su brzo čim su ušli, što brže i u strahu.

Mika je pazio da se kod njega ne dogodi nešto slično. Bilo mu je jako žao mlade Janice. No, ipak morao je malo popiti da ublaži tugu i bol. Za vrijeme sprovoda tako se poskliznuo da je pao u jamu. Jedva su ga preplašenog izvukli van.

Prolazili su polako dani bez Janice. Kuća je ostala prazna za nju i njezinu kćerkicu. Prošlo je osam dana i Marko je i dalje razmišljao o svadbi na kojoj je trebao raditi kao barjaktar. Mislio je kako su uspomene ipak presvježe da bi prisustvovao svadbi i da bi se veselio.

Ipak je otišao na svadbu i veselio se tamo. Plesao je, pjevao, čak i s drugim curama i snahama. A tada je došlo do velike tučnjave. Momci iz Žugečić brda su ga napali jer je plesao s njihovim djevojkama. Jedva se nekako Marko uspio izvući nakon tučnjave, a ostao je sav poderan i raskrvavljen.

Još pod dojmom i jako ljut, otišao je po pušku koju je imao kod kuće. Bila je lijepa noć obasjana mjesečinom. Marko je trčao da što prije dođe do kuće i do puške. Bio je ljut, pun modrica i pijan, a onda je zastao. Na rubu šume vidio je – Janicu. Bila je odjevena sva u bijelo, visoka i vitka. Ostao je stajati sav zaprepašten. Od straha se nije mogao niti pokrenuti. Stajao je tako sve do jutra, kada je počelo svitati. Tada je shvatio da to nije bila Janica, već breza.

Marko je bio posramljen te se umoran zaputio kući gdje je i zaspao. Kada se probudio uputio se do breze da je odsijeće. No, nešto ga je u tome spriječilo. Zastao je pored nje, shvativši da je ona lijepa, vitka i fina te je nije imao hrabrosti odsjeći.

Analiza likova

Likovi: Janica, Marko, Markov otav Mika Labudan i njegova žena Kata Labudanka, Jaga, Markova baka, svećenik, seljaci…

Janica – glavni je tragični lik u priču. Tipična je djevojka sa sela koja se možda samo hodom, u kojem ima malo više elegancije, izdvaja od ostalih djevojaka. Lijepa je, plavih očiju i zlatne kose. Iako se dobro uklopila u seosko okruženje i zna koji su joj poslovi dodijeljeni kada je došla u novu kuću kao snaha, ponekad se zna i suprotstaviti svojoj svekrvi. Jako voli svoga muža Marka, to mu pokazuje i riječima i djelima. No, on joj s druge strane ne zna i ne želi uzvratiti tu ljubav jer muškarci koji pričaju o osjećajima su za njega mekušci. Ipak, ona smatra da je njezin muž bio dobar prema njoj jer je nije tukao. Na kraju njezin život završava tragično zbog težine, ali od neizmjerne ljubavi prema mužu, ona toga nije bila niti svjesna.

Marko – seoski momak. Razlikuje se od ostalih momaka po tome što je nešto stariji, ali i po tome što je obišao svijet, radeći čak i u Americi. Tako se smatrao i svjetskim čovjekom. Žene su ga primjećivale, bio je naočit i zgodan. Janica je bila presretna kada je odabrao nju da mu bude žena. A to je odučio zato što je gospodin nadšumar koji je za njega bio bog, rekao da je Janica posebna djevojka. No, Janicu on nije smatrao idealnom ženom jer nije bila jaka i krupna, što je značilo da neće moći obavljati teže fizičke poslove oko i u kući. On se odnosi prema ženi kao i svi ostali momci sa sela, za njega nema nježnosti i osjećajnosti, on joj ne pomaže u kućanskim poslovima, a Janica se prema njemu odnosi tako da ga sluša i radi sve što joj on kaže. Njemu je sve važnije od žene, a kada ona umre, već osmi dan on nazoči na svadbi kao barjaktar. Na kraju mu se prikazala Janica, odnosno njegova probuđena savjest što nam govori da je i sam znao da nije dobro postupio i da je u njemu bilo osjećaja  i čovječnosti.

Mika Labudan i Kata Labudanka – Markovi roditelji, živjeli su siromašno i tradicionalno. Na sve načine otežavali su život snahi Janici jer su mislili da je takvo ponašanje pravilno. Nikada nisu živjeli lijepim i ugodnom životima, odrasli su u neimaštini što ih je činilo škrtima i pomalo tvrdima.

Slavko Kolar

Slavko Kolar smatra se jednim od cijenjenih hrvatskih pisaca koji se osim u književnosti okušao i u filmskim vodama, pa je tako ostao poznat kao pisac koji je režirao film “Breza” uz pomoć Ante Babaje.

Slavko Kolar je rođen 1. 12. 1891. godine u mjestu Palešniku kod Garešnice. Otac Stjepan radio je kao učitelj zbog čega je često mijenjao adresu stanovanja, pa je cijela obitelj kratko vrijeme živjela u Palešniku da bi se ubrzo preselili u Garešnicu gdje je Ivan završio prvi razred. Otac je bio porijeklom iz Zagreba dok je majka bila iz Čazme.

Godine 1902. obitelj seli u Čazmu gdje Slavko završava osnovnu školu da bi uskoro otišao iz Čazme kako bi upisao gimnaziju u Bjelovaru. Gimnaziju je pohađao u tri grada, a osim Bjelovaru išao je u školu u Zagrebu i Požegi. Kako mu matematika nije bila jača strana, profesori nisu bili sigurni u dobru budućnost budućeg pisca.

Kako nije bio najbolji učenik trebalo mu je devet godina da završi školovanje, a onda je na čudo mnogih uspio maturirati iz prvog pokušaja. Trebalo mu je neko vrijeme da utvrdi što će raditi kada završi gimnaziju, pa je odlučio upisati studij agronomije.

Diplomirao je na sveučilištu u Križevcima 1913. godine te se nakon toga odmah i zaposlio. Nakon fakulteta radio je kao agronom u Petrinji i Božjakovini, a do 1919. godine radio je kao vježbenik Kraljevske vlade nakon čega je upućen u specijalizaciju u vinogradarstvu i voćarstvu.

U periodu koje obuhvaća dva svjetska rata radio je u Slavonskom Brodu, Požegi, Čazmi, Božjakovini i Petrinji. Neko vrijeme je djelovao kao Odjelni predstojnik za gospodarstvo, a od 1941. do 1944. radio je kao upravitelj posjeda u Božjakovini.

Radio je na mnogim mjestima u struci, često ih mijenjajući, a nikada nije imao dlake na jeziku pa je čak i prisilno morao ići u mirovinu u 34-oj godini. Nakon umirovljenja bavio se najviše pisanjem. Slavko Kolar je umro 15.11. 1963. godine u Zagrebu.

Književnošću se bavio od mladih dana. Pisao je pripovijetke, novele, humoreske i drame. Inspiraciju i motive za svoja djela nalazio je u društvenim slojevima gdje je radio. Najviše se bavio opisima malograđanskih slojeva, ali i političarima raznih profila.

Radio je i kao pomoćnik scenarista na filmu “Opsada”, a 1957. godine napisao je scenarij za film “Svoga tela gospodar”.

Kako je Slavko bio veliki simpatizer partizana, nije ni čudno što su teme iz rata najviše povezane s partizanskim uspjesima. Pripovijest “Veseljak” govori o domobranskom oficiru koji je došao u posjet ljubavnici.

Najvažnija prozna djela su mu bila: “Breza”, “Nasmijane pripovijesti”, “Ili jesmo ili nismo”, “Mi smo za pravicu”, “Svoga tela gospodar”.

Najviše se u njegovim djelima mogu vidjeti opisi socijalnih i ekonomskih odnosa na selu, a probleme je često znao oslikati humorom.

Autor: M.L.