“Bulke pored pruge” najpoznatije je djelo Zorana M. Jovanovića. Glavni lik u njemu je šestogodišnji dječak koji je ujedno i pripovjedač. Dječak se sa svojim roditeljima, zbog očevog posla, seli iz grada u jedno manje selo. Otac mu je željezničar, a majka domaćica koja se vrijedno brinula o svojoj obitelji. Dobili su smještaj na gornjem spratu iznad stanice.
Dječak je svakim danom sve više upoznavao sredinu u kojoj je počeo novi život. Bio je osobito ponosan na svog oca, a najviše ga je fascinirala crvena kapa koju je on nosio. Crvena kapa bila je znak da ima moć zaustavljati vozove. Dječak je uživao u branju bulki koje su rasle pored pruge. Bulke su drugi naziv za divlji mak. Radovao se i šetnji na šinama bosih nogu, ležanju u travi, građenju kule od pijeska ispod mosta i mnogim drugim stvarima. Bio je jako skroman, znatiželjan i inteligentan dječak. Bilo mu je teško naviknuti se na novu sredinu, pogotovo nakon što je krenuo u prvi razred. Ipak, s vremenom je stekao nove prijatelje od kojih se kasnije nije odvajao.
Nakon godinu dana, obitelj se morala preseliti na novu stanicu. Ipak, dječak se uklopio u novu sredinu i novu školu. Međutim, nedugo nakon selidbe počeo je rat. Dječakovo bezbrižno djetinjstvo naglo je prekinuto. Oca su mu odveli, a on je s majkom morao pobjeći u manastir. U manastir su pobjegle i ostale žene iz sela s djecom, a svu mušku djecu, uključujući i njega, morale su skriti u podrum kako ih vojska ne bi ubila.
Neko su se vrijeme tu krili, dok nije postalo sigurno vratiti se na stanicu. Međutim, stanica više nije izgledala kao prije. Ipak, nastavili su živjeti u svom starom stanu. I njegov otac se pojavio nakon nekog vremena. Iako je pucanje prestalo, vojnici su još uvijek putovali vozom na jug. Rat nije bio zvanično završen. Djeca se nisu mogla vratiti u školu, ali su nastavili živjeti svaki dan u igri.
Kada je rat bio zvanično završen, djeca su se mogla vratiti u školu. Dječak je završio četvrti razred osnovne škole i to je bio kraj njegovog školovanja, jer nije bilo više razreda u selu. Nakon toga pohađao je privatne sate kod jedne učiteljice. Smatrao je da ga učiteljica nije ništa naročito naučila. Ipak, morao je ići na privatne sate jer su njegovi roditelji željeli da se što bolje pripremi za gimnaziju.
Došao je i dan kada su mu roditelji objavili vijest da će se ponovno preseliti, ali ovoga puta u grad. Dječaku se sve srušilo u jednom trenutku. Nije se mogao rastati s nečim što ga je činilo sretnim. Ipak, roditelji su to učinili kako bi u gradu mogao pohađati gimnaziju. Dan selidbe bio je najteži dan u dječakovu životu. Ipak, prihvatio je odluku svojih roditelja i poželio jedno zbogom maloj stanici koja će zauvijek živjeti u njegovom srcu.
Vrsta djela: roman za djecu
Mjesto radnje: željeznička stanica, stan iznad željezničke stanice, okolno mjesto uz stanicu
Vrijeme radnje: II. svjetski rat
Kratak sadržaj
Naš novi dom
Otac i sin stižu vozom do jedne željezničke stanice. Sin ima šest godina. Otac je nagovijestio sinu da su upravo stigli u svoj novi dom. Dječaku je sve bilo novo i nejasno. Gledao je zbunjeno za vozom koji je odlazio u daljinu. Stanica na koju su stigli imala je dva sprata. Ušli su u prostoriju koja je imala dva stola i neku čudnu lampu. Potom su se po drvenim stepenicama popeli iz te prostorije u jedan stan. U tom stanu iznad željezničke stanice, oni će odsada živjeti.
Budući da su stigli po mraku, dječak nije mogao ništa vidjeti, ni stan, ni okolinu oko stana. Stoga je jedva čekao jutro. Dječaku su kroz glavu prolazile razne misli. Razmišljao je o vozovima, ocu, stanu u kojem trenutno borave, o mjestu u kojem je ranije živio, svojim prijateljima Jasminu i Gordanu s kojima se igrao. Potom je zaspao i sanjao da su ga posjetili Jasmin i Gordan. U snu njegovi prijatelji nisu mogli vjerovati da on tu živi. Postidio se, a onda se probudio. Dočekalo ga je jutro u novom stanu.
Crvena kapa mog oca
Prvo jutro otac je počeo radno. Imao je crvenu kapu i počeo je raditi u novoj željezničkoj stanici. Njegov posao bio je da javlja drugim stanicama vozni red vozova. To je činio tako što je pritiskao neke tastere i upravljao nekim aparatima. Otac je objasnio dječaku da mora nositi crvenu kapu jer tako može zaustavljati vozove. Dječak se osjećao posebno jer njegov otac radio takav posao, a veliki vozovi morali su se pred njim zaustavljati. Ocu je bilo drago što se njegovom sinu sviđa to mjesto. Objasnio mu je da je u blizini selo. Tamo žive radnici koji putuju vozom do grada na posao. Također, rekao mu je da u blizini živi jedan stari ribar i skretničar koji radi sličan posao kao on.
Skretničar
Pruga kojom prolaze vozovi ima tri kolosijeka. Ispod nasipa na kome je pruga raste zelena i gusta trava. Pored pruge su rasle bulke. Crvene bulke rasle se pored crnih šina. Bulke ne mirišu, ali su jako lijepe. Drugi naziv za bulke je divlji mak. Bulke su rasle tako da ih točkovi vozova nisu mogli zgaziti. Šetajući, dječak je stigao do male kuće skretničara.
Skretničar je bio star i nosio je uniformu umazanu uljem. U ustima je imao staru čađavu lulu. Starac je objašnjavao dječaku što sve njegov posao podrazumijeva. Dječak je bio jako radoznao i puno toga ga je zanimalo. Ipak, najviše ga je kopkalo da li pruga kojom prolaze vozovi ima kraj? I ako ima kraj, gdje se on nalazi?
Prvi gost
Dječak je taj dan bio posebno radostan. Javili su mu da će im netko doći u goste. Majka mu je još rano ujutru obukla novo odijelo i poslala ga da sjedi u očevoj kancelariji. Dječak je bio jako nestrpljiv. Izašao je vani i gledao dolazak voza. U tom vozu trebao je iz grada stići njegov stric, veseljak po prirodi. Bio je visok i imao je rupu na obrazu. To je dječaka posebno fasciniralo jer mu je stric ispričao da je ta rupa nastala od pravog metka. Dječak je mislio da je njegov stric veliki junak zbog te rupe na obrazu.
Konačno se njegov stric pojavio. Bio je nasmijan i sretan što vidi svoju obitelj. Za dječaka je donio jednu veliku kutiju. Kada su stigli kući, stric se zatvorio u sobu kako bi za dječaka pripremio iznenađenje. Ubrzo je pozvao dječaka. U sobi se nalazio mali voz. Imao je lokomotivu, putničke i teretne vagone. Dječak se nije mogao odvojiti od voza. Cijelo vrijeme se igrao, dok su njegov otac i stric igrali karte.
Čovek iz usamljenje kućice
Živio je tamo jedan ribar. Bio je to usamljen čovjek koji je redovno pecao ribe. Ponekad bi se seljaci skupljali oko njegove kuće kako bi vidjeli ulov. Tog dana se skupilo najviše seljaka. Ribar je ulovio najvećeg soma u svom životu. Cijelo selo se od njega moglo nahraniti, a još da i ostane. Riba je bila obješena na vratima ispred kuće, a onda je netko doviknuo kako je starac bolestan. Nije trebalo dugo da probude starca koji je samo spavao i tvrdio da nije bolestan. Svi su se ubrzo razišli osim dječaka. Starac je rekao dječaku da će njemu uhvatiti malu ribu idući put kada bude išao na pecanje. Ubrzo je stigao dječakov otac koji ga je odveo na mjesto gdje je starac ulovio tu veliku ribu i obećao mu da će se kupati na tamo kada dođe toplije vrijeme.
Škola
Došlo je vrijeme kada je dječak trebao krenuti u školu. Nije bio naročito oduševljen tom idejom. Smatrao je da će mu škola oduzeti neku vrstu bezbrižnosti. On je već naučio pisati, tako da je smatrao da mu škola nije potrebna. Prvi dan u školu ga je odvela majka i objasnila mu je da će tim putem svaki dan morati ići u školu. Škola je bila stara, kako izvana, tako i unutra. Dječak je osjećao strah i usamljenost. Sve mu je bilo tako novo, čudno i neobično. Sjedio je u klupi s najvećim dječakom u razredu.
Kako je vrijeme odmicalo, škola je dječaku bila sve dosadnija i dosadnija. Jedino mu nije bilo dosadno na odmoru, kada se igrao s djecom. Djeci se hvalio kako njegov otac može zaustavljati vozove jer ima čarobnu crvenu kapu. Djeca su ga od tada gledala s poštovanjem i divila se njegovom ocu.
Na slovo M… Marija
Jednog dana učitelj ih je sve razmjestio. Dječaka je sjeo s učenicom Marijom. Marija je imala prćasti nos s pjegicama. Sve su djeca živjela u selu, osim njega. On je s roditeljima živio pored pruge. Zato je Marija odlučila vraćati se s njim kući. Tako je mogla hodati po šinama. Njih dvoje su se svaki dan zajedno vraćali iz škole, držali za ruke i hodali po šinama. Dječak je Mariju upitao da mu bude žena kada porastu, a ona je obećala da hoće. Tako bi se svaki dan zajedno igrali, brali bulke i šetali po šinama.
Selidba
Jednog dana je dječak sa svojom majkom čekao oca da se vrati s posla. Imali su običaj da nikada nisu počeli ručati bez njega. Kada se otac pojavio, rekao im je da ima važnu vijest za njih – morat će se preseliti na novu stanicu zbog očeva posla. To je dječaka previše rastužilo, nije se htio seliti. Smatrao je da ovdje ima sve što mu je potrebno. Uzalud su ga majka i otac pokušavali uvjeriti da će mu tamo biti ljepše. Tog dana sreo je skretničara koji ga je uvjeravao da će mu i na novoj stanici biti lijepo. Kada su se napokon preselili, on je shvatio da je nova stanica ista kao i stara, samo što ova ima drugi naziv.
Nova stanica
Stanica je bila bijela, obavijena zelenim lišćem kestenova. U tom području nije bilo brda, kao u prošlom mjestu. Prvi dan dječak je zakasnio u školu. Stajao je u hodniku i nije znao u koju učionicu treba ući. Pojavio se neki dječak koji ga je upitao u koji razred ide. Rekao je da ide u drugi i da je novi u školi. Njegov novi prijatelj predložio mu je da zajedno uđu, jer je i on kasnio. Rekao je i da mogu zajedno sjediti. Tako su ušli u učionicu, a njegov novi prijatelj predstavio ga je učitelju. Učitelj je rekao da se ne smije ponavljati njihovo kašnjenje.
Drug
Dječaku je najviše nedostajalo što se nije imao s kim vraćati kući iz škole. Ostala djeca su se vraćala drugim putem, a njegov put bio je i duži. Nedostajala mu je šetnja kući s Marijom. Nije imao prijatelja koji bi sve to mogao nadomjestiti. Jednog dana jedan je dječak iz njegovog razreda krenuo s dječakom kući. Rekao mu je da ide na stanicu dočekati oca. U razgovoru su shvatili da se ni jedan ni drugi nemaju s kim vraćati kući. Dječak je živio na stanici, a njegov prijatelj iz razreda na kraju sela. Dogovorili su da se sutra igraju zajedno, jer je nedjelja i nema škole. Obojica su stigli u dogovoreno vrijeme, iako je padala jaka kiša. Obojica su bili sretni jer nisu iznevjerili dogovor, bez obzira na kišu
Kule od peska
Njih dvojica postali su toliko dobri prijatelji da su se počeli svakog dana igrati zajedno i sjediti u istoj klupi u razredu. Najčešće su se igrali u jednom podrumu, u kojem je bio stari telegraf i mnogo ispisanih telegrafskih traka. Mnogo su se igrali s tim trakama. Zajedno su čuvali i koze. Također, ispod mosta su gradili kule od pijeska. Preko dana bi sagradili kule, a kada bi sutradan došli, kule bi bile srušene.
Dječaci su odlučili ostati cijelu noć uz kule, kako bi vidjeli tko njihove kule ruši. Razmišljali su da bi to mogao biti vjetar ili čak djevojčice iz razreda. Pretpostavljali su da to rade Mirjana i Nada iz njihovog razreda jer su one bile najljepše djevojčice u razredu. Njih dvojica odlučili su napisati pismo njima dvjema da dođu ispod mosta. Međutim, učitelj je našao pismo i izveo ih pred ploču. Natjerao ih je da svoje pismo napišu na ploči. Umrli su od stida.
Rat
U putničkim vozovima počeli su pristizati vojnici. Jedni su išli na sjever, a jedni na jug. U školi se pričalo o ratu i kako je sve bliže. Jednog dana, odveli su sve muškarce iz sela; ostale su samo žene i djeca. Škole su prestale raditi, a žene govorile kako je rat sve bliže i bliže. I njegovog oca su odveli. Žene su pokupile svoju djecu i krenule u udaljeni manastir. Mislile su da će tamo biti sigurne. Tu noć, dok su hodali prema manastiru, čuli su prve pucnjeve. Kada su stigli, sakrile su mušku djecu, a one su se molile. Rekle su djeci da budu mirni. Kada je prestala pucnjava, njegova majka je došla po dječaka i rekla da su izgubili rat. Nije znala ni gdje mu je otac. Morali su ići u selo kod jedne žene koja će ih primiti u svoj dom.
Ponovo na stanici
Dječak je ipak dočekao oca. Vratio se iz rata živ, slab i neobrijan. Kada su došli vidjeti stanicu na kojoj su nekad živjeli, vidjeli su da više ne izgleda isto. Bila je uništena. A ni škola nije radila. Selo se promijenilo, neke kuće bile su srušene. Tu noć dječak je sanjao kako šeta pored pruge i bere bulke. Kada se probudio, shvatio je da bulki nema i da nije ni doba godine kada cvjetaju. Bio je tužan što više ništa nije kao prije. Majka i otac su ga tješili i bili uz njega, iako je i njima bilo teško, ali su barem bili živi i na sigurnome.
Zeleno oko signala
Škola je počela s radom. U školu je došao novi učenik. Imao je nogu kao slovo L, pa je malo teže hodao. I on je volio hodati po šinama, odlaziti na stanicu i gledati vozove kako odlaze i dolaze. Tog dana su njih dvojica pričali o vagonima, žabama, ratu i vojnicima. Odlučili su otići na mjesto gdje se spuštaju fenjeri. Spuštanje fenjera zadatak je skretničara. Dobro su se skrili kako bi vidjeli što skretničar radi. Shvatili su da kada se spusti zeleni fenjer, vozovi slobodno prolaze, a kada se spusti crveni, moraju se zaustaviti. Dok je god spušten zeleni fenjer, prolazit će vozovi s vojnicima koji odlaze na jug nastaviti ratovanje. Stoga su se dječaci dogovorili da dođu sutra na isto mjesto i spuste crveni fenjer umjesto zelenog, kako voz s vojnicima ne bi prošao.
Igra klikerima
Zeleni fenjer koji je svijetlio u noći podsjećao ih je na neko zeleno oko ili zeleni kliker. Dječak se sa svojim prijateljima često u dvorištu igrao klikera. Kako nisu voljeli taj zeleni fenjer koji omogućava vojnicima da putuju vozom, izbjegavali su zelene klikere jer su ih asocirali na zelene fenjere. Igrali su se u dvorištu blizu stanice. Tamo su se obično parkirali vozovi s cisternama goriva koje su vozili na jug. Jednom je jedan visoki vojnik s puškom došao do dječaka i obratio im se nekim riječima koje oni nisu razumjeli. Ubrzo su shvatili da se obraća dječaku koji je pored sebe imao neku kanticu. Tada su shvatili da se u kantici nalazi benzin i da vojnik ogorčeno pokazuje na dječaka. Tada je stigao čovjek i smirio te udaljio vojnika, a dječak s benzinom je polako krenuo kući. Te noći dječak nije mogao prestati razmišljati o prijatelju koji je ukrao benzin.
Kraj rata
Kada je dječak završio četvrti razred, završio je i svoje školovanje. Četvrti razred osnovne škole bio je i zadnji razred kojeg su djeca pohađala, jer u selu više nije ni bilo razreda. Dječaku se sviđalo što više ne mora ići u školu i ustajati rano. Nije se želio rastati od stanice, želio je ostati ovdje sa ocem i učiti zanat. Razmišljao je o tome da upiše gimnaziju. Zato je išao kod neke učiteljice na dodatne sate da ga priprema za gimnaziju. Ali ona ga nije ništa naročito naučila. Dječak je išao kod učiteljice neko vrijeme, sve dok rat nije bio zvanično završen.
Zbogom, male stanice
Ljeto je ponovno stiglo. Bilo je to dječakovo najdraže godišnje doba. Posebno zato što je mogao ponovno brati bulke i igrati se. Mogao je i hodati bos po toplim šinama. No, taj dan otac ga je pozvao na razgovor. Rekao mu je da će se preseliti natrag u grad. Dječaku je bilo previše teško i žao zbog toga. Razmišljao je o svojim prijateljima, bulkama, mostu, šinama, kulama od pijeska, stanici i školi. Bio je jako vezan za to mjesto. Majka mu je objasnila da to rade najviše zbog njega, kako bi on mogao u gradu upisati gimnaziju. Pakovali su stvari narednih nekoliko dana. Kada je stigao dan selidbe, ukrcali su stvari u voz. Dječak se okrenuo i poželio zbogom maloj stanici koja će uvijek živjeti u njegovom srcu.
Analiza likova
Dječak – dječak je imao samo šest godina kada je s ocem i majkom stigao na željezničku stanicu. Njegov otac je u tom mjesto počeo raditi kao željezničar. Živjeli su na gornjem spratu, iznad željezničke stanice- Živjeli su u skromnim uvjetima.
Dječak je bio veoma radoznao i inteligentan. Postavljao je mnogo pitanja, jer ga je puno toga zanimalo. Njegova pitanja bila su dokaz njegove zrelosti. Kada je trebao krenuti u školu, nije bio naročito oduševljen idejom jer je smatrao da će mu škola oduzeti neku vrstu bezbrižnosti. On je još i prije polaska u školu naučio pisati, pa je to bio dodatni razlog da mu se nije išlo u školu.
Prvi dan škole majka ga je tamo odvela. Osjećao je strah i osjećao se usamljeno. Kako su dani prolazili, samo je potvrđivao svoje sumnje da škola nikome nije potrebna i da je dosadna. Kada su mu roditelji objavili da se opet trebaju seliti, teško je to prihvatio. Ipak, uklopio se u novu sredinu. U toj sredini je obožavao ležati u travi, gledati vozove kako dolaze i odlaze, brati bulke i praviti kule od pijeska ispod mosta.
Dječakovi roditelji – bili su siromašni, ali ipak su vrijedno radili. Otac mu je bio željezničar, a majka domaćica i vodila brigu o svojoj obitelji. Iako su se mnogo selili, roditelji su svom sinu davali mnogo podrške i poticali ga da se uklopi u nove sredine. Kada je počeo rat, njegova majka je brinula da se spase i ostanu živi.
Zoran M. Jovanović biografija
Zoran M. Jovanović rođen je 1933. godine u Skoplju, glavnom gradu Makedonije. Tamo je završio srednju školu i Filozofski fakultet. Pisao je drame, romane i poeziju. Radio je kao novinar u Beogradu i Skoplju, a bio je i samostalni urednik u Radio-televiziji Sarajevo od 1964. godine.
Pisao je i radio-dramske tekstove, napisao je jednu televizijsku dramu i dramu “Jeste li napisali moj roman”. Ona je izvedena u Sarajevu 1971. godine.
Prve knjige koje je Jovanović napisao, napisao je upravo na makedonskom jeziku i objavio u Skoplju. Pored zbirki poezije, koje je objavio većinom u Sarajevu, napisao je i mnogo djela za djecu.
Napisao je sljedeća djela: “Sutoni ništa ne govore” (1956.), “Ptica u vetru” (1960.), “Mačka u dvorištu ispod balkona” (1960.), “Noć uoči dana” (1961.), “Priče iz moje Me” (1963.) i “Tačno vreme na sunčevom satu” (1973.). Njegova svakako najpoznatija djela su roman “Bulke pored pruge” i zbirka pjesama “Prsten od neba”, kao i “Vesela kolona od mrava do slona”.
Jovanović je pisao i poeziju, i to na srpskohrvatskom jeziku. Njegove zbirke su “Praznične šetnje”, “Pod znakom Zorijane”, “Vrt i more”, “Kavez slobode” i mnoge druge.
Jovanović je dobitnik mnogobrojnih nagrada i priznanja. Jedna od većih nagrada koju je dobio je godišnja nagrada Svjetlosti, koju je dobio 1974. godine za knjigu “Velika kolona od mrava do slona”. Dobitnik je i plakete Vesele sveske, koju je dobio 1972. godine te posthumane nagrade Mlado pokolenje iz 1979. godine.
Jovanovićevi tekstovi prevođeni su na francuski, engleski, talijanski, mađarski, albanski, slovački, slovenački, poljski, ruski, njemački i španski jezik.
Preminuo je 1976. godine.
Autor: M.Š.
Komentariši