Nastavak megapopularnog prvog dijela trilogije Ruže, Čekajući Tahira napisala je autorica Nura Bazdulj Hubijar. Ruža je jedan od najčitanijih romana bosanskohercegovačke književnosti za mlade. Podijeljen u tri djela od kojih je ovo prvi dio, “Čekajući Tahira” drugi dio, a “Više ne čekam Tahira” treći dio.
Prvi roman Ruža osvojio je srca mnogih tinejđera koji su u jednom dahu čitali knjigu. Da li ljubav treba proći razna iskušenja kako bi dokazala svoju postojanost i dubinu? Da li su daljina i razdvojenost zaljubljenih na kraju krajeva nemoćni pred ljubavi? Da li bajkovitost mogu zaobići razni nemiri u srcu i slutnje? Odgovor nam je dala Nura Bazdulj Hubijar u njezinom drugom romanu Čekajući Tahira koji je nastavak poznatog prvog dijela trilogije Ruža.
U prvom dijelu trilogije doznajemo priču o djevojčici Minji kojoj je netko svake večeri ostavljao ružu u prozoru. Nakon nekog vremena doznaje da je upravo Tahir, neugledan dječak onaj koji je to radio ona se zaljubljuje u njega.
Tahiru je umro otac i nakon nekog vremena sam se brinu za kuću i svoju bolesnu majku koju je veoma volio. Nedugo ona umire te Tahira centar za socijalnu skrb, zbog toga što je maloljetan, na skrbništvo dodijeljuje tetki koja je živjela u Travniku. Sudbina razdvaja Tahira i Minju, no on joj ostavlja poruku u kojoj piše Please love remember (u prijevodu: Molim te, ljubavi moja, sjećaj se).
Kratak sadržaj
Nakon Tahirova odlaska Minja je strašno tužna i razočarana činjenicom da nije stigla reći Tahiru da zna da je upravo on bio taj koji joj jej svake večeri ostavljao ruže te da se zaljubila u njega toliko da joj je njegova blizina strašno nedostajala. Svake večeri bi uzimala knjigu u kojima je pažljivo ispresala svaku ružu koju joj je Tahir ostavio na prozoru i sa sjećanjem gledala u njih.
Iako je dane kratila družeći sa sa svojim prijateljicama Suadom i Senkom u trgovačkom centru svaki puta kada bi vidjela zagrljen i zaljubljen par ona bi osjećala zavist, pa čak i prema svom bratu Robiju kojeg je jednog dana ugledala u trgovačkom centru zagrljen sa riđokosom Sabinom.
Njezin tata je poduzimao sve što je bilo u njegovoj moći da ju oraspoloži, pa čak puštao i neke njezine najdraže filmove od kojih je jedan Casablanka. Prožimala ju je zavist prema bratu za kojeg nije mogla vjerovati da je sa Sabinom, toliko da nije mogla dočekati da on dođe kući da ga ispita sve o novonastaloj vezi. Kada se Robi vratio kući ispričao joj je sve, od toga kako su njeni roditelji bili bijesni i ljuti na vezu između Sabine i Robija pa sve do toga kako su na kraju pristali da se njihova kći viđa sa Robijem. Minji je odjednom bilo puno lakše i sva zavist koju je osjećala prema bratovoj vezi odjednom je nestala i bila je sretna zbog svog brata.
Petog septembra počela je nova školska godina. Minja nije krenula u medicinsku školu kao što je to priželjkivala i željela već je upisala gimnaziju, ali početak nastave i nove školske godine bio joj je dobrodošao. Nova lica, novi profesori, novi predmeti, nova zgrada, novo dvorište, više obaveza radi kojih će na trenutak zaboraviti na bol koju osjeća kada razmišlja o Tahiru. Francuski je odmah zavoljela, upravo zato jer je to bio jezik ljubavi, a i profesorica joj se na prvi pogled odmah svidjela.
Pod jednim velikim odmorom otišla je prošetati do mostića te je srela Dinka, svog bivšeg dečka iz osnovne škole koji ju strašno živcirao. On je upisao ugostiteljsku školu jer su mu njegovi roditelji otvorili restoran koji će nakon školovanja postati njegovo vlasništvo. Dinko je pitao Minju da li bi htjela izaći s njim na što je ona samo otfrknula jer je znala da je otkad je ona s njim prekinula bio sa barem desetak djevojčica, a i ona je voljela Tahira. On joj odgovori potvrdno, ali da s nijednom mu nije bilo tako kao sa njom i zaista je bio uporan toliko da je jedne večeri došao svojim motorom pred njezinu kuću i čekao ju dok ona ne izađe što je ona uporno odbijala.
Uskoro je Dinko postao njena noćna mora. Pratio ju je u stopu, slao ceduljice, pisao pisma, zvao sto puta telefonom i prekidao vezu i satima sjedio u kafiću ispred njezine kuće ali nije nikada prišao, što je njoj bilo još gore. Počela ga je i sanjati toliko da ni noću nije imala mira od njega. Pokušala ga je odgovoriti od njegovih postupaka toliko da mu je jednom prišla i molila ga da ju ostavi na miru da joj je postao pretežak teret, nije upalilo. Zatim mu je pisala prijeteće i teško pismo, no i to nije upalilo.
Zima je prošla i došao je kraj nastave. Imala je sve same petice no jednu jedinicu iz tjelesnog zbog koje je pala polugodište. Prošlo je i ferije te se veselila škole. Prvoga dana škole u dvorištu je srela Zoku koji joj je rekao da je zaljubljen u nju. Ona nije znala što bi mu rekla. Zatekao ju je toliko da se do kraja dana nije mogla skoncentrirati na nastavu. Na izlasku iz škole prišla je Zoki i priznala mu da je zaljubljena u Tahira te da njeno srce pripada samo njemu. Do proljeća postali su jako dobri prijatelji.
Jednog proljetnog dana kada je ulazila u školu dočekalo ju je iznenađenje. U prozorčiću je bila zakačena ružičasta kovertica sa njenim imenom ispisana Tahirovim rukopisom. Koljena su joj zaklecala, a u glavi joj se pomutilo. Uzela je kovertu i produžila u wc pročitati. U poruci je napisao da ju voli. Sve što je osjećala pomiješalo joj se, nije mogla doći sebi do kraja dana. Iako joj drago što je dobila poruku od njega kopkalo ju je kako je pismo dospijelo do nje, nije bilo ni adrese ni markice, ničega.
Dani su prolazili, Majka (majka njena oca) koja je bila teško bolesna je umrla što je za njenoga oca i cijelu njenu obitelj bilo veoma teško. Jednoga dana u posjetu im je došla Dinkova mama koja je tražila da Minja pođe s njom. Dinko je imao strašnu nesreću i u bunilu je dozivao Minjino ime. Kada je došla u bolnicu Dinko je bio u stravičnom stanju. Sav u zavojima i cjevčicama Minji se steglo srce kada ga je vidjela. Prišla mu je, lagano poljubila i osjetila da ga život napušta. Dinko je umro oko ponoći, imao je petnaest godina a na sahrani su bili svi, i mladi i stari. Minji se činilo kao da su svi iz kuća izašli da bi došli na njegovu sahranu. Svi su plakali.
U maju ruže su ponovno počele pupati, već je pomislila da nikada neće vidjeti ružu, no otkad joj je Tahir poslao ceduljicu nadala se njegovom povratku jer će za godinu dana biti punoljetan. Razmišljala je kako mora poraditi na svom izgledu. Malo se popunila i za sve je krivila čokolade. Njezino tijelo više nije bilo tijelo štrkljave djevojčice već pravo tijelo žene.
Njezina majka bila je osoba koja je uvijek sebe i svoj izgled stavljala ispred sebe, no od smrti Majke ona se u potpunosti promijenila. Veselila se, pričala, trčala i skakala. Minja je oduvijek priželjkivala njezin pravi zagrljaj i poljubac, otkad zna za sebe. Jednog dana kada su bili u posjeti Vlašićima njezina majka je prišla Minji i čvrsto ju zagrlila. Onako kako samo majka može zagrliti svoje dijete. Minja je bila iznenađena. Ovo je bio prvi puta da je osjetila majčinsku ljubav.
S vremenom Zoka ju je počeo izbjegavati i nije joj bilo jasno zašto. Bili su jako bliski. Zato ga je jednog dana to i upitala. Zoka joj je odgovorio da je to zato što ne može više podnijeti njenu blizinu a nemogućnost da ju ne dodirne ili poljubi. Iako joj je bio jako dobar prijatelj on ju je s vremenom sve više i više zavoljeo. Svakim danom mu je bilo sve teže i teže biti s njom, osjećati sve za nju a ne biti mu uzvraćeno. Dogovorili su se da se više neće družiti. Minja se nije ljutila, u jednu ruku ga je i shvaćala.
Jedno nedjeljno jutro krenula je u trgovinu i iza čoška vidjela čovjeka spuštenih hlača. Ostala je ukopana i pala u nesvijest. Mrki ju je pronašao i polagano odveo kući.
Ujutro na ulasku u školu opet ju je čekala ružičasta koverta, a ovaj put srce joj je zatitralo više nego zadnji put, ali ostala je smirena. Nije produžila u wc, već je otišla na nastavu. Osjećala je strah. Nije joj bilo jasno što se to u njoj odjednom promijenilo i pitala se da li je to od dana kada ju je Mrki odnio kući u svome naručju. Pitala se da li je Robi bio u pravu. Da li su daljina i vrijeme učinili svoje? Da li je Tahir to osjećao i za nju? Da li je jednostavno prestao ju voljeti? Hitno je otrčala u wc pročitati ceduljicu. Uz papir na kojem su pisali stihovi o tome da li je i ona “dobra” kao što je i on stajao je pupoljak ruže. Smatrala je da nije bila dobra, i od gorčine plakala kao nikad u životu.
Iako nije znala adresu, napisala mu je pismo i poslala na adresu Medicinske škole u Višegradu koju je Tahir pohađao. U pismu mu je zahvalila na ružama, porukama i zamolila da dođe u Travnik barem na dan dva da ga vidi. Prošli su dani, a ona je zamišljala kako ga je on dobio.
Srela je Mrkija i zahvalila mu na danu kad ju je odveo kući i shvatila da se ona zaljubljuje u njega. Tahir je bila neka daleka sjenka, no on je bio uvijek tu za nju. No Mrki ju nikad ne bi pogledao kao svoju djevojku, a ona nije mogla iznevjeriti Tahira.
Zadnji dan škole, Minju je čekala još jedna ružičasta kovertica i prvi puta ju pupoljak ruže nije uzbudio. Ravnodušno je otvorila pismo u kojem su stajali stihovi a ona je mislila koji mu je vrag da piše tako kada je morao dobiti njezino pismo. Zar nije jednostavno mogao odgovoriti normalnim riječima već slati ljubavne stihove. Laknulo joj je kad je pomislila da neće više dobivati njegove poruke do početka nove školske godine i čudila se sama svojim osjećajima.
Ljeto je išlo, i jednoga dana ona je zatekla svoju majku nenašminkanu. Ovo je prvi put da ju je vidjela takvu. Svoju šminku je svu pobacala i Minja nije vjerovala. U tom trenutku dolazi čovjek na njihova vrata i traži piđamu i zdravstvenu iskaznicu njenog oca. Minji su se odrezale noge te su njena majka i ona pohrlile u bolnicu. Njezin tata je bio u kirurškoj sali. Policajac im je objasnio da je njezin otac uletio u goruću kuću kako bi spasio malenu bebu od smrti. On je izuzev opekotina u redu, no beba nije preživjela jer se ugušila od dima.
Nereća koja se dogodila njenom tati pomogla joj je da zaboravi Tahira u potpunosti. Na sve što se događalo u njenom životu. Njezin otac je bio njoj najdraža osoba i njega je najviše voljela.
Kada je išla po svjedođbu u školi ju je opet čekala Tahirova poruka, no ovo nije bio Tahirov rukopis. Kada je došla kući otvorila je kovertu, u njoj je bio potpisan Tahir i da on nikad nije ni slao njoj ruže niti ikakve stihove te da mu se više ne javlja jer mu je cura ljubomorna. Ništa joj više nije bilo jasno. Tko joj je onda slao sve te poruke i ostavljao ruže na prozoru njene sobe ako nije Tahir? Odmah je otišla pitati Robija tko mu je dao onu poruku u kojoj je pisalo Please, love, remember na što joj je on odgovorio da je Tahir taj koji joj je dao poruku.
Jedne večeri kad je Minja ulazila u sobu vidjela je kako joj netko stavlja ružu na prozor. Požurila je uhvatiti ruku i bio je to Tahir koji joj je priznao da on nije napisao ono ružno pismo već je sigurno pročitala ga neka djevojka koja je bila zaljubljena u njega i poslala ga. Rekao je da nikada nije ni dobio njeno pismo.
Vrsta djela: ljubavni roman za mlade
Vrijeme radnje: godina dana jedne godine u 20. stoljeću
Mjesto radnje: Travnik
Tema djela: udaljenost Minje i Tahira i njena ljubav prema njemu
Ideja djela: udaljenost i odsutnost ipak ne može rastaviti dvoje čija je ljubav toliko jaka da pređe sve prepreke
Analiza likova
Minja je djevojka koja je upisala prvi razred Gimnazije iako je žarko željela opisati medicinsku školu. Veoma zaljubljena u Tahira kojega nije vidjela više od godinu dana, no njena ljubav i bol koju zbog toga osjeća je prevelika čak i za nju. Nakon nekog vremena njezina ljubav počinje blijedjeti no ostaje uvijek tu nekako prisutna. Strašno voli svoga oca za kojeg brine nego za bilo koga drugog i ugleda se na njega kao uzor. Za razliku od Minje koja je u prvom dijelu opisivana kao mršava djevojčica, Minja odrasta u predivnu djevojku te se i sama sebi čudi. Iako ju Dinko neprestano smeta i živcira u trenu njegove smrti ona osjeti prijateljsku ljubav i suosjećanje prema njemu te mu sve oprašta. U jednom trenutku nesigurna u svoje osjećaje prema Tahiru upravo zbog velike i duge odvojenosti, no na kraju se ustanovi da je voljela bajku i romantiku koju joj je Tahir davao te da ipak gaji osjećaje ljubavi prema Tahiru.
Tahir ostaje dosljedan svojim postupcima kao i u prvom dijelu. Vrlo riječit u pisanju poezije šalje Minji ljubavne poruke i pupoljke ruže. Na kraju nije odolio vratiti se da ju vidi barem jedanputa što govori da je njegova ljubav prema Minji još uvijek jaka unatoč svim iskušenjima.
Dinko je sebičan i posesivan mladić koji proganja Minju jer ne može zamisliti da je sa bilo kojom djevojkom osim sa njom, iako je nakon veze s njom bio u vezi sa barem deset djevojaka. U trenutku smrti Dinko bunca njezino ime što nam govori da je njegova ljubav prema njoj ipak bila toliko jaka da ju i na samrti nije puštao.
Minjin otac, nesebičan hrabar čovjek koji je ugrozio svoj život kako bi spasio život malene bebe iz goruće kuće. Požrtvovan i radišan. Dao bi sve što ima za svoju djecu, a Minja mu je posebno draga. Doživio je ogromnu tugu kada je njegova majka umrla, no nekako je uz svoju djecu prebrodio tugu i vratio se svom životu.
Minjina majka, ohola žena koja je uvijek prije svega stavljala svoj izgled. No, ona se s vremenom mijenja te shvaća da u životu su druge stvari važnije. Strasno grli svoju djecu što njima daje nadu da će napokon od nje dobiti majčinsku ljubav, posebice Minja koja bi sve dala za trenutke koje druge djevojke provode sa svojim majkama.
Robi, mladić koji voli svoju obitelj a posebice svoju sestru. Uvijek joj je nekako u blizini i iako ju u većini slučajeva zadirkuje za njenu ljubav prema Tahiru dijeli joj savjete kao stariji brat.
Mrki, zgodan mladić prema kojem je Minja u jednom trenutku osjećala privrženost. Obazriv i pažljiv spašava Minju kada se onesvijesti na ulici.
Zoki osjeća neizmjernu ljubav prema Minji u tolikoj mjeri da joj pokuša biti prijatelj, no s vremenom shvaća da mu to jako teško pada. Odlučuje raskinuti prijateljstvo do te mjere da se samo pozdravljaju. Na kraju se zaljubljuje u drugu djevojku s kojom započne vezu te njegova osjećanja prema Minji polako počnu blijediti.
Nura Bazdulj Hubijar biografija
Nura Bazdulj Hubijar poznata je bosanskohercegovačka književnica.
Rođena je 20. augusta 1951. godine u Foči. Djetinjstvo provodi u Sarajevu, gdje se i školovala te završila studij medicine. Nakon studija preselila se u Travnik, gdje i danas živi i radi kao ljekar i specijalist medicinske mikrobiologije.
U književnosti se pojavila zbirkom pjesama za djecu “Ja, slavni Ja” 1988. godine. Nakon toga napisala je roman za mlade “Ruža”, objavljen 1990. godine, koji je sada uvršten u lektiru, dok su neki njeni tekstovi uvršteni u čitanke.
Nura Bazdur Hubijar suradnik je mnogih dječjih listova, pa piše za Male novine, Lastavice, Vrelo Bosne i Palčić, te za časopis Most, Odjek i Bosanska vila.
Osim navedenih, napisala je i još mnogo romana, među kojima su i “Amanet”, Baš mi je žao, “Kako sam ribu naučio da pliva”, “Šta te muči, Tamaguči”, “Kad je bio jul” i druge.
Nura Bazdulj Hubijar je za svoj književni rad dobila mnogo priznanja, među kojima su Zlatni prsten s brilijantom za Ženu godine ‘97. i to za oblast umjetnosti te književna nagrada V.B.Z.-a.
Njena djela preveden su na njemački, norveški i holandski jezik, jedan od njenih romana snimljen je kao film u tehnici za slijepe osobe, a predstava drame “Braća” premijerno je izvedena 1998. godine u Zenici.
Autor: M.Z.S.
Komentariši