Čiča Goriot

“Čiča Goriot” jedan je od najpoznatijih romana značajnog francuskog pisca Honorea de Balzaca. Balzac je bio jedan od utemeljitelja i jedan od najznačajnijih pisaca francuskog realizma, koji se u europskoj književnosti stavlja uz bok velikih realista Tolstoja i Dostojevskog. Radnja ovog romana odvija se u doba procvata francuske aristokracije. Radnja počinje u siromašnom pansionu gospođe Vauquer, a nastavlja se u otmjenim salonima visokog pariškog društva koje plijeni pažnju bogatstvom.

Svako mjesto, svaka kuća koja se spominje u romanu opisani su vjerno i do najsitnijih detalja. Kako vjerno opisuje bogatstvo aristokracije, isto tako pisac opisuje i siromaštvo, primjerice jelo kojeg se odriče starac Goriot da bi uštedio novce za potrebe pohlepnih i nepromišljenih kćeri. Nakon što smo upoznali okolinu u koju je smještena radnja romana, pisac nas upoznaje sa svakim likovima pojedinačno, s njihovim glavnim problemima, vjerno nam prikazuje i karakternu stranu tih osoba i upućuje nas u njihove socijalne prilike. Nakon upoznavanja likova i okoline pisac polako počinje plesti radnju romana.

Radnja se grana na četiri međusobno povezane podradnje. Prvo upoznajemo sudbinu oca Goriota koji za sreću svojih kćeri prodaje sve što može unovčiti, ne mareći za svoje potrebe. Tako se doveo na samo dno siromaštva. Uz njegovu priču na suptilan način povezuje se životna priča mladog studenta prava, koji je pun ideala kao i svi mladići njegove dobi. Došao je u sredinu gdje upoznaje sve ono što pruža siromaštvo, ali upoznajući život otmjenih pariških salona, gdje novac upravlja ljudskim sudbinama, odluči daće i on uspjeti u životu, ne birajući sredstva. U tome mu pomaže sustanar Vataurin, koji je uz obilje cinizma i vrlo proračunato uputio neukog mladića kako da se obogati u kockarnicama.

Između ove četiri radnje možemo izdvojiti dvije koje se jače ističu kao glavne. Prva je svakako život starca koji daje cijeli život za svoje kćeri, a druga radnja je odbjegli robijaš Vataurin koji svojim savjetima inicira zločin, a da ne zamaže prste krvlju. One koje voli ne želi povrijediti, a prema neprijateljima je nemilosrdan. On je čovjek jake volje koji na psihološki način upravlja ljudima oko sebe, njihovim raspoloženjem te ih usmjerava kako njemu odgovara. Iz nepoznatih razloga, mladi student Eugene mu je posebno drag te ga želi, iako na nepošten način, učiniti bogatim i osigurati mu bogat i uspješan život.

Pretjerana Goriotova ljubav prema kćerima i njegovo slijepo obožavanje graniči s bolesnom opsesijom. Iako je svjestan negativnih posljedica, ne odustaje od nje. To slijepo obožavanje njegova su duhovna hrana i bit života. Kad na kraju, na smrtnoj postelji, ostaje bez zadnjeg opraštanja od ljubljenih kćeri, ne prezre ni od kletvi koje proizlaze iz nemoći i očaja. Čvrsto prijateljstvo koje se razvilo između Eugena i Goriota ostaje do samog kraja. Siromašan student prodaje zadnje što posjeduje, sat, da podmiri sve dugove i pokopa starca.

Tek nakon očeve smrti, kćeri postaju svjesne ljubavi koju su zanemarivale i koje su se sramile. Jedino dobro na kraju je snaga mladog čovjeka kojom želi postići uspjeh i materijalnu sigurnost ne prezajući pred nedaćama koje život donosi.

Vrsta djela: roman

Vrijeme radnje: početak 19. st.

Mjesto radnje: Pariz

Tema djela: probitak mladog Eugena na društvenoj ljestvici

Ideja djela: prikaz socijalnih staleža u Francuskoj 19. stoljeća

Kratak sadržaj

Gospođa Vauquer vlasnica je pansiona koji prima muškarce i žene slabijeg imovinskog stanja. Pansion ne odiše bogatstvom. Star je i trošan, ali ima svoju svrhu, namjenu i goste koji si ga mogu priuštiti, a u suprotnom bi završili na ulici: “…ova prostorija odiše mirisom za koji u jeziku nema imena, a koji bi valjalo nazvati misijom pansiona. To je miris po zatvorenom prostoru, po plijesni, po užeženoj masnoći (…) ovdje napokon, kraljuje bijeda…”. U salon kod gđe Vauquer nje dolaze samo stanovnici pansiona te kod nje ručaju.

U pansionu trenutno živi sedmero ljudi. U dva najbolja stana žive vlasnica i gospođa Couture, činovnička udovica. Uz nju živi mlada djevojka, Victorine Taillefer, koja je doživljava kao majku. Drugi kat zaposjeli su starac Poiret, te bivši trgovac u svojim četrdesetim godinama, gospodin Vataurin. Na trećem katu u četiri sobe žive gospođica Michonneau i otac Goriot, koji se nekada bavio izradom tjestenine. Ostale sobe vlasnica je iznajmljivala siromašnim studentima, poput mladog Eugena de Rastignac koji je studirao pravo. Stanovnici pansiona bili su ljudi iz raznih društvenih slojeva i raznih životnih nadzora. Svi su na neki način uživali u blagodatima života, ovisno o svojim shvaćanjima i potrebama. Ali bez obzira na sve, svi su prvenstveno težili bogatstvu i moći koju pruža novac: “Ti su stanari pansiona davali naslutiti proživljene drame ili neke koje se proživljavaju.”

Gospođa Vauquer bila je zaslijepljena bogatstvom osobnih stvari koje je posjedovao gospodin Goriota, jer su odisale otmjenošću. Počela je u njemu vidjeti potencijalnog ženika. Želeći biti zamijećena, izdala je lijepu svoticu novaca za obnovu garderobe, ali bez uspjeha. Kad su joj se nade počele urušavati, lažne osjećaje ljubavi prema Goriotu zamijenila je mržnja i netrpeljivost: “Mržnja joj nije bila razmjerna ljubavi, već izjalovljenim nadama…” Počela se osvećivati Goriotu tako što je ukidala neke sitnice u njegovoj prehrani, ali to njemu nije smetalo jer je bio skroman. Svoje omalovažavanje Goriota prenijela je i na ostale stanare pansiona, tako da je Goriot vrlo brzo proglašen čudakom. Goriot je s vremenom počeo gubiti svoje bogatstvo tako da je bio primoran preseliti se u jeftiniju sobu pansiona: “Bio je prisiljen na tako strogu štednju da zimi više nije u sobi ložio vatru.”

Jednog dana starog Goriota posjetila je prekrasna mlada žena. Nekoliko dana kasnije posjet se ponovio, samo je mu sada došla druga dama. Stanovnici pansiona nagađali su o povezanosti Goriota s dotičnim gospođama. Čak su mislili da su mu to ljubavnice. Pun ponosa, Goriot im je dao na znanje da se radi o njegovim kćerima. One su bile bogato udane, jedna za grofa, a druga za baruna.

S vremenom se starčevo bogatstvo počelo topiti. Sve one lijepe stvari koje je imao netragom su nestale. Goriot se odrekao duhana, brijača, nije više ni prašio kosu. Od otmjena čovjeka postao je smušeni starac bijedna izgleda. Nitko nije u to mogao uklopiti priču o bogatim kćerima, jer su svi sudili o njegovom životu po njegovom izgledu. Starac je samo mislio na sreću svojih kćeri i ništa mu drugo nije vilo važno. Svi stanovnici pansiona počeli su od njega zazirati.

Nakon praznika, u pansion se vratio i student prava Eugene. Već na prvoj godini studija okusio je blagodati Pariza. Počeo je priželjkivati dio bogatog kolača koji je grad nudio. Uvidjevši značajnu ulogu žena u društvu, odlučio je sebi naći zaštitnicu. Njegova tetka imala je rodbinske veze na dvoru za koje se počeo interesirati te je želio obnoviti njihovo poznanstvo. Odabrana je kontesa de Beauseant kao najpristupačnija. Ubrzo se kontesa odazvala i pozvala ga na ples. Ona je bila jedna od najvećih plemkinja pariškog društva: “Biti primljen u tim pozlaćenim salonima vrijedilo je jednako kao i dobiti povelju visokog plemstva.” Te večeri na plesu, za oko mu je zapela mlada grofica Anastasija de Restaud. Počeo je žudjeti za njom. Kada joj je rekao da je rođak od vikontese, dobio je pristup njenom domu, a time i cijelom društvu.

Boraveći u svojoj sobi, Eugenea je buka navela da proviri kroz ključanicu susjedove sobe. Tu je čiča Goriot mijesio srebrne žice u jednu šipku koju je davao u zakup. Vautrin je vidio Goriota dok je prodavao srebro i o tome obavijestio vlasnicu pansiona. Nešto kasnije, ulovili su slugu Christophera koji je nosio isplaćenu mjenicu Goriotovoj kćeri, grofici Anastaziji.

Kasno tog jutra, svi stanovnici pansiona zajedno su doručkovali. Studen Eugene opširno se raspričao o doživljajima s plesa i o svojoj novoj simpatiji. Gospođa Contre i Vicctorini posjetile su njenog oca ne bi li se smilovao kćeri i pomogao joj novčano. Posjet je bio uzaludan. Vratile su se u vrijeme ručka kad je već cijela družina bila na okupu. Za vrijeme ručka palo je mnogo podbadanja na račun Goriota, a ni gospođica Vietorina nije bila pošteđena komentara zbog tvrdokornosti svog oca. Stari Goriot je sa žaljenjem promatrao mladu djevojku “Starac je zaboravio na jelo i promatrao je mlađu djevojku kojoj se na licu ocrtavala istinska bol, bol nepriznatoga djeteta koje voli svog oca.”

Narednog jutra Rastignac se uputio u posjet grofici de Restand. Putem je smišljao dosjetke i pomno pazio da se ne zaprlja. Kad je stigao, morao je pričekati da ga grofica primi jer je već bila zauzeta. Prelazeći u salon, spazio je groficu kako ljubi njegova susjeda Goriota “Srce mu je čudovišno udaralo…”. Goriot je bio na odlasku te je grofica primila mladog talijanskog grofa, a studenta opazivši pozdravila. Mladi Talijan zahtijevao je da se riješi tvrdoglavog studenta, ali se svi troje “nađoše zajedno pred kaminom, u sredini velikog salona…” Dok su se dva mladića neprijateljski odmjeravala, u sobu je ušao grof de Restand. Saznavši o povezanosti mladog studenta s visokim društvom, odmah ga je dočekao s osmjehom dobrodošlice.

Eugene je pokušavao povesti razgovor da sazna grofičinu povezanost s Goriotom. Kad je spomenuo starčevo ime, srušio je sve prednosti koje je stekao kod grofice: “Htio je u zemlju propasti”. Nakon toga bio je otpušten na elegantan način, kako dolikuje visokom društvu. “Svaki put kad se pojavi ovaj gospodin, ni gospođa ni ja nećemo biti kod kuće…” uputio je grof slugu.

Ponižen i ljut zbog svog neuspjeha i siromaštva, Eugene se kočijom odvezao do palače svoje daljnje rođakinje. Prvi je put privatno stupio u ovu raskošnu palaču. U posjeti vikontesi bio je i bogati Portugalac, s kojim je ona bila u vezi već duže vrijeme. Trebao se oženiti i nije znao kako da to priopći vikontesi. Student mu je došao u pravi trenutak, tako da je mogao otići s velikim olakšanjem.

Eugene se uspio umiliti svojoj rođakinji. U međuvremenu je vikontesi u posjet došla vojvotkinja te joj otkrila zaruke njenog ljubavnika. Eugene je opet došao do riječi traživši njihovo mentorstvo: “…Draga moja i traži učiteljicu koja će ga naučiti dobrom ukusu…” Eugene se raspričao o svome posjetu grofici Anastaziji, želeći doznati njenu povezanost s Goriotom: “Gospođa Restaud je nekada bila gospođica Goriot…”. Eugene je ostao zatečen. Saznao je da su se Goriotove kćeri odrekle oca koji ih je obožavao i dobro udomio: “Oca, dobrog oca koji im je dao… da ih dobro udomi i osigura im sreću… u dvije godine njegovi su ga zetovi prognali iz svog društva kao zadnjeg prosjaka…”

Eugene je po prvi puta čuo priču o svome susjedu, o njegovom poslovnom uspjehu, o slijepom obožavanju kćeri koje su ga se sramile da bi se, vidjevši to, povukao iz njihova života: “Žrtvovao se zato što je bio otac: sam je sebe prognao… (…) Kada su dobro iscijedile limun, kćeri su koru ostavile na uglu ulice. (…) Čiča Goriot je sjajan čovjek – reče Eugene, sjećajući se da ga je vidio kako noću savija pozlaćeno srebro.” Vikontesa mu je odlučila pomoći da uđe u svijet visokog društva, koristeći se drugom Goriotovom kćeri. Od Eugena je tražila samo da je ne osramoti. Vrativši se namrgođen u pansion, sukobio se s Vautrinom zbog Goriotove kćeri. Poznajući starčeve jade, otvoreno pred svima, uzeo ga je pod svoju zaštitu.

Nakon večere napisao je pismo majci i sestrama moleći ih za novčanu pomoć koja će mu biti “ljestve kojima će dospjeti do Delphine…”, druge Goriotove kćeri. Radeći na ljestvama uspjeha u visoko društvo, saznao je i životnu priču oca Goriota, koji je od običnog radnika stigao do vlasnika tvornice. Stečenim saznanjima, njegovo poštovanje prema starcu samo je sve više raslo.

Narednih dana Eugene je primio pismo od majke i sestre. Bilo je to pismo puno ljubavi i upozorenja o odabranom načinu života: “Kad je Eugene dovršio pismo, bio je sav u suzama (…) tvoja majka je zgnječila svoj nakit” kao što je i Goriot učinio da pomogne kćerkama. Sestrino pismo bilo je veselo, bezbrižno te puno sestrinske ljubavi i poljubaca.

Eugene se spustio na doručak nakon što je pročitao pisma: “Ptica koja je nekoć bila bez krila ponovno može letjeti…”. Novac koji su mu poslale sestra i majka stigao je u vrijeme doručka, tako da su svi stanovnici pansiona imali po koji komentar. Eugene i Vautrin nisu se odviše voljeli. Nakon doručka i nekoliko dvosmislenih upadica, otišli su u vrt riješiti svoje razmirice. Vautrin se naveliko raspričao o načinu življenja bez časti i savjesti, o budućnosti koja čeka mladog studenta, o svojim težnjama o posjedovanju imanja i crnaca koji će mu donijeti veliku zaradu. Želio je uputiti mladića kako brzo doći do novca, a ne biti teret obitelji.

Bogatom ženidbom trebao bi doći do miraza, ali nakon ženidbe njemu isplatiti njegov postotak. Odabranica je bila Clementine koju otac nije priznavao i sav imetak je namjeravao ostaviti sinu jedincu kojeg je Vatarin namjeravao poslati u “carstvo sjena” i omogućiti djevojci nasljedstvo. Eugene se zgrozio njegovim planom. Vataurin mu je dao 15 dana da razmisli. Od čiče Goriota Eugene je saznao na koje balove mu idu kćerke te je odlučio poći i on. “Unatrag nekoliko dana dvojca susjeda… bili postali dobri prijatelji.” Starac je želio da mu mladić priča o njegovim kćerima, ako ih sretne na plesu.

Te iste večeri, Eugene je bio pozvan na večeru kod gospođe Beauseant. Toliko raskoši Eugene još nije doživio. Za vrijeme večere je šutio. Nije htio govoriti pred vinkontesom. Nakon večere su se uputili u kazalište. Oduševljenim pogledom, Eugene je promatrao drugu Goriotovu kćer. Na kraju prvog čina, Portugalac koji je navratio u njihovu ložu upoznao je mladića s Delphine. Eugene je ostao u njenoj loži sve do povratka njena muža.

Vraćajući se u pansion, već je bio zaljubljen. U pansionu je ušao u sobu čiče Goriota da mu ispriča sve pojedinosti o kćeri. Ostao je zapanjen izgledom sobe u kojoj je starac stanovao: “Izgled je te sobe izazivao jezu i stezao srce. Nalikovala je najtužnijoj tamničkoj ćeliji…”. Pričama o kćeri uljepšao je jadnome starcu večer. Sljedećeg dana kad se Eugene vratio u pansion, Goriot mu je predao pismo od Dephine. Pozivala ga je na koncert u njihovu ložu.

Eugene se s velikom pažnjom spremao za kazalište. Kod svojih sustanara izazivao je buru oduševljenja svojom pojavom. Najprije su trebali večerati, a potom ići u kazalište. Delphine je bila nesretna u braku. Eugene je želio da s njim podjeli svoje probleme. Njenom kočijom odvezli su se do kockarnice. Dala mu je svoje zadnje novce da za nju dobije ili izgubi, a potom će mu povjeriti sve svoje probleme. Eugene je sve novce stavio na broj svojih godina i dobio. Kad joj je dao dobitak Delphine se raspričala o svojim dugovima i nesretnom životu u braku. Uzela je novac i obećala mu da će zajedno objedovati i odlaziti u kazalište. Ostatak novca što mu je Delphine ostavila dao je Goriotu i sve mu ispričao.

Narednog dana održavao se ples. Eugene je već stekao određen uspjeh u visokom društvu. Dobio je i nekoliko poziva. “Bio je uveden u najviše i najljepše pariško društvo.” Dok je za doručkom svojim sustanarima sve ispripovijedao, Vautirn mu je podrugljivo iznio cijene koje ga očekuju ako nastavi tako živjeti. On taj novac nije imao. Želio je da se Eugene okrene gospođici Taillefer.

Eugene je počeo svoj razvratni život kockara. Gubio je i dobivao: “…od prvih je dobitaka majci i sestrama vratio dug.” Vautrin je čekao u zasjedi. Davao mu je savjete, ali ga je i vrijeđao. Eugene je s vremenom zapao u dugove. Vautrin mu je posudio novce da može platiti te iste dugove. Te je večeri opet kockao i dobio, tako da je već naredni dan mogao vratiti novac. Nekoliko dana kasnije gospođica Michonneau i Poiret sjedili su u parku i razgovarali. Pridružio im se tajni agent i otkrio istinu o Vautrinu, on je bio “…odbjegli robijaš iz Toulonske kaznionice u kojoj je poznat pod imenom Obmanjivač smrti…”. Pravo ime mu je bilo Jacques Collen. Bio je izabran od tri kaznionice, primao novac od robijaša te ga stavljao na raspolaganje obiteljima kažnjenika ili bjegunaca.

Gospođica Michonneau je na nagovor agenta pristala u Vauterinovo piće usipati napitak koji izaziva prividnu smrt i na koži mu se ispišu slova. U međuvremenu, Vautren je uspio zavaditi Vietrina brata da bude izazvan na dvoboj i ubijen, tako da Vietoria postane nasljednica. Goriot je u međuvremenu angažirao svog odvjetnika da vrati kćerin novac. Iznajmila je stan kojeg su namjestili. Eugene je na poklon dobio džepni sat od Delphine. Goriot je volio Eugena samo zato što je bio dobar prema njegovoj kćeri koju je obožavao. Vautrin je bio uporan u nakani da Eugene oženi mladu nasljednicu Vichorine. U međuvremenu je Goriot odvukao Eugena u svoju sobu i dao mu ključeve od stana koje su namjestili on i Delphine te mu dao sat koji mu je dala Delphine s porukom: “Hoću da mislite svakog sata na mene… Delphina”.

Dok je Goriot nagovarao Eugena da te večeri posjeti njegovu kćer, on je sam trebao otići kod oca Victorie da spriječi sina da izađe na dvoboj na kome će biti ubijen. U tom trenu svi su bili pozvani na večeru. Vautrin je bio posebno raspoložen. U jednom trenutku upozorio je Eugena da ne pokušava spriječiti njegove nakane i da mu bude na ruku.

Tijekom večere, Vataurin je naručio vino za sve. Ono je opilo Eugena tako da je zaspao. Victorina, koja je prema njemu gajila nježne osjećaje, pridržavala ga je da ne padne sa stolca. Vautrin nije imao pojma što mu se sprema. Za to vrijeme gospodin Michonneau i Poiret otišli su izvijestiti glavara policije o uspješnosti akcije koja će biti provedena sutra dan: “Gospođica Michonneau, stišavši prva, ulije tekućinu u srebrni vrčić koji je pripadao Vataurinu…”. Tog istog jutra Eugene je dobio pismo od Delphine u kome mu priznaje svoju ljubav i kudi što nije došao u stan. Nesretni mladić je zaboravio opijanje i činjenicu da je zaspao.

U međuvremenu su odveli Victoriu k bratu koji je bio smrtno ranjen u dvoboju, a Vataurin je mirno ispijao svoju kavu. Ubrzo je nastala strka kad se Vataurin onesvijestio, te kad su se pokazala slova odbjegla robijaša. Kad su žandari odveli Vataurina, svi stanari su se obrušili na gospođicu M. želeći da se ona momentalno iseli iz pansiona.

Vietorine i njena pratilja otišle su kod njenog oca nakon smrti sina. Sada se broj stanovnika u pansionu spustio na deset. Eugene je s Goriotom otišao u stan koji je bio za njega opremljen. Nije mogao vjerovati svojoj sreći, tamo ga je čekala Delphina. Goriot je bio posebno veseo. Nakon mnogo vremena, ponovno je boravio u blizini obožavane kćeri.

Gospođa Vanger je očajavala zbog gostiju koji su otišli. Morala je i otpustiti slugu. Narednog jutra Eugene je primio poziv za ples od svoje rođakinje te pismo upućeno Delphine kojim se poziva na isti događaj. Delphine je dugo žudjela biti sudionicom elite pariškog društva. Zaprimivši poziv nije krila oduševljenje: “…nitko me nije htio uvesti u taj svijet.” Od Delphine je Eugene doznao da je njena sestra morala založiti majčine dijamante jer joj je muž propao. Od Delphine se vratio sretan, obećavši sve ispričati Goriotu, koji ga je čekao vjerno poput psa.

Eugene se vratio u svoju sobu u pansionu, a da nikog nije susreo. Vrata Goriotove sobe bila su otvorena te je čuo Delphinin glas kako ocu govori o svojoj propasti. Ostala je bez kompletnog novca i imetka, nije znala što da radi. U međuvremenu je stigla i druga starčeva kćer, koja se nalazila u još gorem položaju. Goriot je želio pomoći svojim kćerima, ali ni sam nije imao potrebna sredstva.

U Eugenovoj sobi nalazila se mjenica koju je tamo ostavio Vataurin. Prvobitno je mjenicu želio baciti i poderati, ali čuvši glas i prepiru iz susjedne sobe, prepravio je svotu mjenice na 12000 franaka, koliko je stajalo opremanje njegova stana. Mjenica je glasila na Goirtovo ime. Naredne večeri trebao se održati ples kod vikontese. Cijelo visoko društvo se sjatilo sa željom da vidi njeno držanje. Tog je dana kralj odobrio brak njenog ljubavnika. Vikontesa ja zamolila Eugena da joj donese njena pisma.

Od silnog uzrujavanja i duševnih boli, student medicine koji je bio i Eugenov dobar prijatelj, primijetio je na Goriotu promjene koje su ukazivale na moždani udar. Starac je predosjećao svoj kraj. Želio je vidjeti svoje kćeri. Poslao je Eugena do njih s molbom da ih posljednji put vidi. Ali obje su bile zauzete i obećale da će doći kad budu imale vremena. Goriot nije mogao vjerovati da je njegova ljubav bila bačena u vjetar. Obožavao je nešto što ne postoji. Još uvijek nije krivio njih, nego sebe radi takova ponašanja: “Tek na samrti spoznajemo što su djeca. Vi njima dajete život, a ona vas tjeraju u grob! (…) Sve je bilo radi novca, sve je bilo samo pretvaranje (…) i jednoj je i drugoj srce od kamena…”

Obuzet očajem što starčeve kćeri ne dolaze, Eugene ih je još jednom posjetio. Usput je založio sat što mu ga je Delphinia poklonila, da bi mogao podmiriti sve dugove. Čiča Goriot je umro, misleći za dva studenta koja su bila pored njega da su njegove kćeri. Ubrzo je stigla Delphina, ali prekasno da oca zatekne živa. Shvatila je koliko joj je otac značio i da je bio jedina osoba koja ju je doista obožavala.

Ni kćeri, ni zetovi nisu snosili troškove za pogreb. Student Eugene se sam pobrinuo da starca s kojim se zbližio dostojno pokopa. Starčeva smrt bila je slična njegovu životu. Siromašan, bez rođaka i prijatelja, sahranjen je brzo i tiho. Jedini je za starcem pustio suzu Eugene koji je naglo sazrio i bio spreman na sve da bi uspio u životu, ne mareći za posljedice.

Likovi: Eugene de Rastignac, otac Goriot, gospođa Vauquer i stanovnici pansiona, kćeri oca Goriota; Delphine i gđa Restaud i njihovi zetovi

Analiza likova

Eugene de Rastignac – siromašni student prava plemenitog porijekla, koji je odrastao u siromašnoj, ali časnoj i brojnoj obitelji koja je štedjela na svemu da bi se on mogao školovati. Imao je “južnjačko lice, bijelu put crnu kosu, plave oči…”. Bio je skromna osoba puna časti i poštenja. Kročivši u svijet visokog društva, promijenio je navike. Odao se nestabilnom životu kockara da bi mogao opstati. Rano je spoznao spletke udanih pariških dama, koje ga vrlo lako osvajaju lažnim obećanjima. Nakon što je otkrio da je njegova voljena žena zapravo kći Goriota, nije odobravao njeno ponašanje prema ocu.

S Goriotom se zbližava i postaje njegov dobar prijatelj, a na kraju i jedina osoba koja ga ispraća na posljednji počinak, unatoč bogatim kćerima. Prema starcu osjeća duboko poštovanje, naročito nakon što je saznao njegovu životnu priču. Ponekad pribjegava lažima, samo da bi usrećio nesretnog starca koji upija svaku novost o svojim kćerima jer viđa vrlo rijetko. Nakon Goriotove smrti, Eugene naglo sazrijeva u svim aspektima života. Odlučan je postići uspjeh u životu, bez obzira na posljedice. Kroz cijeli roman Eugene se postepeno razvija od nezrelog provincijskog mladića u zrelu osobu, osviještenu socijalno i psihički, ali željnu uspjeha i lagodnog života.

Otac Goriot – “…starac od otprilike 69 godina…” bivši je vlasnik tvornice rezanaca. Kad je došao u pansion, bio je bogat čovjek koji se često razmetao svojim bogatstvom.

“Suzne resice bile su izvrnute, natečene i ovješene (…) mesnati, nabrekli nožni listovi, kao i dugi istaknuo nos (…) dobrodušno lice (…) kosa počešljana na razdjeljak…”.

Vlasnica pansiona neko je vrijeme gajila nadu da će postati gospođa Goriot. Kako je Goriot gubio bogatstvo , tako je i njena želja splašnjavala. Dok je bio vlasnik tvornice bio je “…strpljiv, djelotvoran, odlučan, ustrajan, buran u pothvatima, imao je sokolove oči, sve je predusretao, sve predviđao, sve držao u tajnosti; diplomat kad je trebalo nešto smisliti, vojnik kad je trebalo stupati (…) njegova je žena (…) bila za njega predmet pobožnoga divljenja, bezgranične ljubavi…” Nakon smrti žene, svoju ljubav i obožavanje prenio je na kćeri te udovoljavao svim njihovim hirovima. Tek nakon njegove smrti one postaju svjesne gubitka.

Od bogatog tvorničara postao je siromašan i bijedni starac zahvaljujući svojim kćerima, koje su od njega izmuzle zadnje novce. Dok su djevojčice bile male, čitao im je želje iz očiju. Sebe je krivio za njihov odnos prema njemu. Na smrtnoj postelji izbijaju svi njegovi jadi: “Dođite svom ocu on je tako dobar prema vama, on pati! (…) Pa zar ću umrijeti kao pas? To je moja nagrada, zaborav. To su bezočne zločinke: gade mi se, proklinjem ih, noću ću ustajati iz lijesa da ih uvijek ponovo proklinjem…”. Njegova čežnja za kćerima je ogromna: “Oh, samo da ih vidim. Vidjet ću ih, čuti njihov glas. Umrijet ću sretan…”

Umro je a da mu zadnje želje nisu bile uslišane. Goriot je otac čija roditeljska ljubav, usprkos svoj boli koju mu djeca nanose, nije nikada prestala, već je godinama prerastala u slijepo obožavanje. Jedina utjeha u zadnjim trenucima života bile su priče studenta Eugena, prožete uvjeravanjima u ljubav njegovih kćeri.

Gospođa Vauquer – udovica u kasnim pedesetim godinama i uvijek nakinđurena. Vlasnica je pansiona gdje brine o svojim gostima, ovisno o debljini njihova novčanika. “Njezino staračko, debeljuškasto lice iz kojega strši nos nalik na papigin kljun, njezine oble ručice, njezina osoba tusta kao crkveni štakor, njezine odveć bujne i opuštene grudi – sve je to u skladu s ovom sobom u kojoj nesreća polagano kaplje (…) njezino lice svježe kao prvi jesenski mraz, njezine oči okružene borama, čitava njezina osoba objašnjava pansion (…) nalikuje svim ženama koje je pratila nesreća.” Neugodna je karaktera i nije previše omiljena među svojim gostima. Početni osjećaj naklonosti prema Goriotu zamjenjuje vrlo brzo netrpeljivošću koja raste sve više kako Goriot osiromašuje.

Gospođa Cotoure – jedna od boljestojećih stanovnica pansiona. Stanuje u jednom od dva bolja stana. Udovica je povjerenika za vojne troškove Francuske. Vodi brigu o Victoriji kao o svome djetetu. Brižna je, poštena i dobra srca.

Victorine Taillefer – bogataška kći koju otac ne priznaje. On svog nasljednika vidi u sinu, a njen novac je prisvojio. Svoju zaštitnicu vidi u dobrodušnoj starici koju veoma cijeni i voli. Potajno gaji slatke snove prema studentu prava Eugenu. Zbunjena je, sumorna i slaba izgleda.: “ipak joj lice nije bilo staro, kretnje i glas suhoj bili živahni. Ta je mlada nevoljnica nalikovala grmu s požutjelim lišćem (…) crvenkaste crte lica, riđe plava kosa, odveć tanak struk (…) sive oči s crnim točkicama (…) da je bila sretna bila bi čarobna…”

Anastasia – starija Goriotova kći, vrlo hladna, ne mari za oca i ne poštuje ga. U njemu vidi samo prepreku i smetnju pri usponu na ljestvici uspjeha prema plemstvu. Nosi titulu grofice. Ne mari za mlađu sestru. Nastoji biti u koraku s visokom društvom, ne mareći za cijenu.

Delphinia – mlađa je Goriotova kći, udana za baruna. Gaji neke osjećaje prema ocu, ali njezine potrebe joj ipak dolaze prije svega. Prijetvorna je i rijetko iskrena. Zavidi starijoj sestri na višem položaju.

Vautrin – naočit stanovnik pansiona, opaka izgleda. Lice mu pokazuje znakove surovosti, iako je uvijek druželjubiv i prijazan. Ima ugodan glas i nikada nije neugodan. Poznaje ljude i uvijek je spreman pomoći, ali uz naplatu usluge. Prijatelj je vlasnice pansiona i jedini je zove “mamica”. Svima ulijeva strah usprkos ljubaznosti. Na kraju se otkrije njegova prijetvornost socijalizirana, odbjegla robijaša i zelenaša koji ima razgranati lanac vjernih doušnika. Ništa ne radi bez novčane dobiti. Ne preza niti od ubojstva. U romanu je pokretač je mnogih događaja.

Honore de Balzac biografija

Honore de Balzac rođen je 20.svibnja 1799. u Parizu. Možemo ga nazvati začetnikom europskog realizma. U njegovom književnom opusu nalazimo preko 2000 likova iz francuske svakodnevice, kao i vjerne prikaze ekonomske, političke, socijalne i kulturne scene njegovog doba. Sva njegova djela čine jedan veliki opus romana pod nazivom “Ljudska komedija”.

Balzac je bio običan građanin iz malograđanske obitelji. Završio je pravo, ali se u životu posvetio književnosti. Počeo je pisati kako bi pokušao ostvariti brzu karijeru u Parizu. No nije mu uspjelo. Svojim prvim radom nije postao slavan, nego je ostao posve nezapažen. No nije se dao razočarati, već je ulagao u sebe i zbog pisanja ostao u dugovima cijeli život.

Prije svog opusa, književna kritika smatrala ga je nedostojnim književnosti, jer je u svojim djelima obrađivao svakodnevni život ljudi iz svog okruženja. Njegovi likovi bili su plemići, srednji stalež, siromasi i buržoazija koja se brzo uzdizala u težnji što lakšeg stjecanja novca.

Balzac je prijelazna figura iz romantizma u realizam. U njegovim se djelima s jedne strane pojavljuju melodramatične fabule, retorika, prikazi strasti i individualizam, a s druge strane u njih unosi brižljivo dokumentirane podatke, što je uvjerljivo odlika realizma. Najpoznatija književna djela su mu “Otac Goriot”, “Seoski liječnik”, “Sjaj i bijeda kurtizana”, “Chagrinska koža” i “Eugenie Grandet”.

Kako bi dovršio svoja djela, Balzac je radio 16 sati dnevno i nije se micao iz svoje sobe. Borio se s mnogo nedaća tijekom života – s izdavačima, povjeriocima i drugim stvarima.

Oženio se 1850. godine, tek nekoliko mjeseci prije smrti. Još je za života postao slavan pisac, a zadnje djelo napisao je u velikoj borbi između života i smrti. Preminuo je 18. kolovoza 1850. godine u Parizu, gdje je i sahranjen na groblju Pere-Lachaise.

Autor: T.K.