Cigani

Puškin je poemu “Cigani” počeo pisati u Besarabiji kada je bio u progonstvu. Završio ju je 1824. godine u Mihajlovskom. O temi Cigana pisao je jer je njihov život upoznao kada je bio u Kišnjevu. Upravo taj život, inspirirao ga je da napiše ovu predivnu romantičnu dramu s tragičnim krajem.

Osim što je u poemi pisao o romantičnim temama, Puškin je u isto vrijeme pisao o svojim idealima, o idealnom životu u prirodi, izvan civilizacije.

Cigani – analiza pjesme

Odmah možemo zaključiti da poema ima dvije teme. Puškin kritizira društveni poredak toga vremena, a s druge strane piše o običnom narodu u koji je satkana velika mudrost, sloboda i istina.

U poemi možemo uočiti čak tri različite strukture, a to su lirska, dramska i epska.

Narativni sloj pjesme čine pripovjedni elementi. Pripovijedanje se događa u trećem licu što je inače svojstveno za epsku prozu i poeziju. Svi ti segmenti važni su kako bi povezali i popunili dramske dijelove u poemi.

“Ciganski tabor spor i šuman”/”Po Besarabiji se seli”

Nadalje, lirski dijelovi pjesme označavaju ona mjesta u pjesmi koja opisuju snažne osjećaje, mirnoću i psihološke slomove. Lirsko se može uočiti i u slikama tihog i smirenog života Cigana te u slikama predivne prirode koja ih okružuje. Drama se očituje u onim dijelovima dijaloga koji pridonose kulminaciji i skorom svršetku poeme.

Dramski sloj je značajan za samu strukturu poeme. Dramska radnja razvija se ovako:

1. Alekov dolazak u tabor
2. Razvijanja odnosa Zemfire i Aleka
3. Vrijeme prilagodbe i skladnih odnosa
4. U Aleku dolazi do nemira što dovodi do konflikata
5. Dolazi do ubojstva Zemfire i Ciganina
6. Napuštanje tabora

Autor nam unutrašnje odnose stavlja u prvi plan, a dramski sukob koji se odvija između njih prolazi kroz cijelu dramsku radnju. Dramski sukob se također može vidjeti u velikoj napetosti, emotivnim situacijama, drami i preživljavanju.

“Cigani” su poema u kojoj su opisani ljubav i smrt. Stil pisanja je jednostavan. Autor nam donosi priču o ciganskom taboru, o plemiću Aleku i Ciganki Zemfiri.

Jednoga dana Zemfira je u stepi susrela mladog putnika Aleka. Njegova želja bila je da se i on pridruži taboru jer mu život u gradu više nije bio po volji. Zemfira ga odluči odvesti u tabor u predstaviti svome ocu koji je u konačnici i pristao da Alek ostane kod njih u čergi.

“Pristajem. Čerge nek ti pruže
Do jutra zaklon: tu počini,
Ili poživi s nama duže;
Šta hoćeš, stranče, to i čini.
S tobom ću krov i hleb da delim.
Sa sudbinom se našom srodi;
Sa skitnjom, s bedom u slobodi,
I sutra ćemo putem belim
Krenuti skupa čim zarudi.”

Starac pokazuje dobru volju prema strancu i daje mu mogućnost da izabere hoće li ostati kod njega. On mu ukazuje na težak život koji Cigani inače vode jer oni su vječni putnici koji nemaju jedno mjesto za život. Starac ne idealizira njihov život, već mu govori da bi ga upozorio na ono što ga čeka.

Aleko je odlučio ostati i vidjeti kako će mu život izgledati u taboru.

“Sve je to bedno, divlje, ružno,
No sve je živo, nikad tužno,
Tuđe mekuštvu tromom našem,
Tuđe živoplu praznom onom.”

Život u taboru uvijek je dinamičan, pun promjena i stalnih kretanja. Ljudi su mirni i tihi, a njihovo raspoloženje je zadovoljno i spoojno. Oni su zadovoljni takvim načinom življenja.

Aleko uspoređuje svoj sadašnji život sa životom koji je proveo u gradu i uočava snažan kontrast. Slijedi opis svijeta koji je Aleko ostavio iza sebe, a iza toga i velika kritika na tadašnji gradski život, na prosvjetu, poredak društva i moral.

“Za čim da žalim? Kad bi znala,
O, kad bi mogla zamisliti
Koliko tamo ima zala;
Slobode tamo ne sme biti;
Ljudi su večno svi unutra;
Zagušljiv grad ih stalno steže;
Ne poznaju svežinu jutra,
Proleće za njih nije sveže,
Trguju voljom, misli gone,
Stide se kada stvarno vole,
Pred idealima glave klone,
Za novac i za lance mole.
Šta ja napustih? – Vrtlog čudni
Neverstva, mora, predrasuda,
Kovitlac gradski nerasudni
I blistavu sramotu svuda.”

Alekov život u novoj sredini potpuno je drukčiji od života koji je vodio prije. Njegova jedina želja je sada da nađe ljubav svoga života. Odluka da ostane živjeti s Ciganima nije donesena samo zbog želje za mirnim i jednostavnim životom već i ljubav prema Ciganki Zamfiri.

“Ljubav, izgnanje koje primam, / I život s tobom svoj da delim.”

Iako je Aleko težio za jednostavnim i slobodnim životom koji je i pronašao uz Cigane, on s druge strane nije mogao da se uklopi u njega. Aleko je rođen i odrastao u jednoj sasvim drukčijoj zajednici gdje su njegova narav i karakter već bili oblikovani. Iako se on svim snagama trudi uklopiti u suživot s Ciganima, teško mu to uspijeva.

Naime, život Cigana se u potpunosti razlikuje od života na kakav je on navikao. Cigani žive u slobodi i imaju svoje običaje, vrijednosti i mjerila. Aleko je imao veliku želju da se oslobodi svojih dosadašnjih običaja i navika, ali koliko god se trudio on je ipak bio individualac i konfliktna osoba koja je navikla samo uzimati, bez da daje. To je i glavni razlog zbog kojeg će doći do sukoba.

Dok Aleko spava, Zamfira pjeva nad kolijevkom pjesmu koju je pjevala oduvijek.

“Imam starog muža,
Može da me reže;
Ne bojim se njega
Ni kad ognjem žeže.
Prezirem i mrzim
I njegovo ime,
Ja drugoga volim,
Umirem za njime.
…
Mlađi je od vesne
Strasniji od leta,
I voli me više
Od celoga sveta.”

Aleko nije mogao podnijeti riječi pjesme koju je Zemfira pjevala te je opominje:

“…ućuti jer ne volim divlje pesme tvoje…”

No, ona je odustajte i s prkosom mu odgovara:

“Slobodno se ljuti! /O tebi ja tu pesmu pevam.”

Stari Ciganin tješi Aleka govoreći mu da je to stara narodna pjesma uz koju se ljudi zabavljaju, no, njezin sadržaj, riječi i Zemfirin odlazak, jako uznemiruju Aleka. On bunca, budi se uznemiren… A starac ga i dalje tješi riječima:

“Ti voliš mučno, s puno sete, / A žensko srce ko u šali.”

Nakon toga ispriča mu svoju priču o tome kako je njega napustila Zemfirina majka Mariula nakon što su proveli godinu dana zajedno i ostavila mu Zemfiru. Starac nije išao za njom, ali je tada zamrzio sve žene. Aleko ga upita zašto joj se nije osvetio na što mu starac govori:

“Ko ptica slobodna je mladost.
Ko može ljubav još da sputa?
Svakom se redom daje radost,
Ne biva ništa po dva puta.”

Riječi starog Ciganina govore nam i o samom mentalitetu Cigana. Oni ne samo da su navikli na životu u slobodi u prirodi i u stalnom kretanju već su navikli i na slobodu volje i bezuvjetnih osjećaja. Bezuvjetna i apsolutna sloboda svakog Ciganina jedini je smisao njihovog života. Aleko, koji je navikao na život u gradu i koji se otisnuo kako bi pronašao slobodu, ima potpuno drukčije shvaćanje same slobode.

“Ja nisam takav. Drage volje
Ne ustupam ja svoja prava.
Osvetiti se, to je bolje.”

Alekovo nerazumijevanje života Cigana došlo je to te mjere da je izbio ogroman sukob. Jedne noći kada se probudio i vidio da nema Zemfire u postelji pored njega, otišao je u stepu kako bi je pronašao. Tamo je našao nju i ljubavnika i oboje ih je ubio. Stari Ciganin tada je rekao Aleku bez ikakve pomisli na osvetu:

“Čoveče gordi, idi sada!
Kod nas vaš zakon ne postoji,
Osj njega niko tu ne strada,
Šta će nam krv i jadi tvoji?
Ne kažnjavamo smrću ljude.
Ali s ubicom ko da bude?
Ne pristaje naš udes tebi,
Slobodu hoćeš samo sebi,
Od glasa tvog se kosa ježi;
Svi mi smo krotki, dobri ljudi,
Svirep i zao ti si. Beži!
Zbogom. I mir sa tobom budi.”

Aleko je ostao sam. U tabor je došao kako bi pronašao novo, bolje mjesto za život, ali on u tome nije uspio. Njegov pokušaj da nađe slobodu ostao je samo pokušaj jer temperament i karakter se u potpunosti kose sa slobodnom.

Epilog nam donosi saznanje da u ciganskim taborima nema puno sreće, a to je ujedno i poanta cijele pjesme:

“I tu, pod bednim šatorima
Postoje more, boli srama,
Ni vaša huda utočišta
Divljina nije spasla jada;
Od kobnih strasti svud se strada,
I nas od njih ne štiti ništa.”

U poemi “Cigani” možemo vidjeti kako autor pokušava spojiti sva potpuno drukčija svijeta. Jedan je urbani, a drugi slobodni, život u prirodi stepe. Na kraju vidimo da pokušaj nije uspio. Iako bi u prvi tren mogli pomisliti da taj suživot nije uspio zbog slobodnog, na neki način divljeg života Cigana koji su otvoreni, neiskvareni i tihi, vidimo da je razlog upravo suprotan. Naime, pokušaj takvog suživota nije uspio jer je Aleko donio u miran, čisti život svoju pokvarenu narav i sve ono loše iz svijeta iz kojeg je pobjegao, a to su: mržnja, egoizam, osjetljivost i želja za osvetom.

Autor je veliku pažnju posvetio upravo psihološkoj analizi glavnih likova. Donosi nam lik Aleka koji je iznimno složen. Iako se ranije formirao kao ličnost, došao je tabor i sada mora živjeti po novim uvjetima. U njemu se cijelo vrijeme suprotstavljaju želja i mogućnost. Koliko god da se trudio živjeti u novoj sredini, to mu nikako ne uspijeva. Želi pobjeći od svojeg “ja”, od svoje formirane ličnosti, od toga da je intelektualac i plemić koji je navikao na život u urbanoj sredini. Cijelo vrijeme se bori sa svojim unutrašnjim strahovima koji se najbolje mogu vidjeti u njegovim snovima.

“Opustele ravnice duge
Setnim je okom mladić sreo.
I tajni uzrok svoje tuge
Sam sebi nije reći smeo.
S njim crnooka je Zemfira,
Slobodan sad je, ima mira,
Veselo sunce put mu meri
I u lepoti južnoj gori,
Pa što mu srce još treperi,
I kakva briga njega mori?

Al’ vladale su strašne strasti
U ovoj burnoj, mračnoj duši!
Kako su divlje raspinjale,
Te izmučene, jadne grudi!
Da l’ davno su, na dugo stale?
Probudiće se – strpljiv budi.”

Aleko je jako ljubomoran, a razlog tomu je najviše činjenica što dolazi iz sredine gdje ima puno nevjere.

“Ne, ničemu što vidim, čujem, / Ni snu, ni laži reči slatke, / Čak ni tvom srcu ne verujem.”

Kada saznaje da ga je Zemfira prevarila, u njemu se odvija cijela bora različitih osjećaja, od razočarenja do ljutnje i boli. Osjeća u isto vrijeme i otpor i veliku želju da im se osveti.

“Klecaju noge, jedva ide, / Kolena drhte, usne bride, / Predosećanje strašno mami.”

Kada ih je ubio, sjedio je nesvjesno na grobu kao da nije svjestan što je učinio. Tek kada je zemlja počela padati u grobove, trguno se i shvatio što se dogodilo.

Nema više opisa, tabor je nestao, a Aleko je ostao sam, izgubljen i duboko ranjen.

“Pogođen smrtno kobnim zrnom,
Ostaje jedan na tlu crnom
Opustivši bez moći krila.
Došla je noć: pod šatorom tamnim
Uz oganj niko nije bdeo;
Niko pod ovom čergom sramnom
Do jutra nije oči sveo.”

Pjesnik nam daje da sami privedemo priču kraju. Iako je lik Aleka doveden do kraja, možemo zaključiti da je on sve izgubio zbog velike ljubavi. Fizičko stanje tada je sasvim sporedno.

Analiza likova 

Aleko – u stalnom je sukobu iz koje je došlo i do formiranje njegove ličnosti. U njemu leži velika želja da se odvoji od sredine u kojoj je do sada živio i da ode živjeti tamo gdje nema zakona, gdje su svi slobodni. No, u njemu leže osobine koje su se razvijale tijekom mnogo godina i koje su u suprotnosti sa slobodom. Iako se pokušao pridružiti slobodnoj ciganskoj čergi, on ipak tome nije dorastao jer je urbana ličnost koja nije navikla na takav život. Nikako nije uspijevao stopiti se s Ciganima zbog toga što je individualac navikao da u prvom redu zadovolji svoje potrebe. Cijelo vrijeme ističe svoja prava i volju te možemo zaključiti da je iznimno egocentričan. Nije sposoban nikoga razumjeti i nikome oprostiti. Iako jako voli Zamfiru, njegova ljubav nije prava već posesivna i egoistička što i dovodi do tragičnog čina.

Zemfira – Ciganka u koju je Aleko bio jako zaljubljen. Iako smo na početku dobili dojam kao da i ona ima iste osjećaje kao i Aleko, kasnije shvatimo da tome nije tako. Otac je opisuje kao mladu djevojku koja želi iskusiti ljepotu i slobodu svijeta i on joj to ne brani. Takav je njihov život i on to sve govori Aleku kako bi znao da mu ona neće biti vjerna. Jako je slična majci koja je ostavila njezinog oca zbog drugog čovjeka kojeg je poznavala svega dva dana. Puna je prkosa te se ne liši suprotstaviti Aleku i reći mu iskreno da ga ne voli. Na taj način ona ga još više izaziva, u njemu gori plamen ljubomore te je na kraju i ubija.

Stari Ciganin – totalna je suprotnost mladog Aleka. Predstavlja svoj prosti, ciganski narod i dugi niz godina živi u čergi. Smiren je, blag i nastupa s velikom mudrosti. Sve to daje mu za pravo da Aleka savjetuje. Želi mu pomoći i ima veliko razumijevanje prema njemu. Ipak, on to ne može učiniti jer Aleko ne želi prihvatiti pomoć. Njegovi osobnost i karakter formirani su u slobodnom društvu pa tako nikada nije ograničavao svoju ženu Mariulu kada ga je ostavila radi drugog muškarca. Pustio ju je da ide, bez ikakve želje i volje za osvetom. No, it tog iskustva nosi veliku odbojnost prema ženskom rodu smatrajući da je ljubav ustvari jedna vrsta šale. Aleku nikada nije ograničavao slobodu i dao mu je mogućnost da bira što želi raditi. Kada mu Aleko ubije kćer, on ne pomišlja na osvetu. Govori mu mirno da nije sposoban živjeti s Ciganima jer njegov karakter je već otprije formiran. Iz tog razloga isključuje ga iz tabora i ostavlja samog u divljini.

Aleksandar Sergejevič Puškin biografija

Aleksandar Sergejevič Puškin ruski je dramatičar i pjesnik. Rodio se 06. lipnja 1799. godine u Moskvi, a umro je 10. veljače 1837. godine u Petrogradu. Od ranog djetinjstva bio je siroče te su za njegov odgoj zaslužni kmet Nikita Kozlov i kmetica Arina Rodionovna Jakovljeva. Zbog kmetice je i postao veliki poznavatelj ruskog jezika i stvaralaštva.

Obitelj ga je poslala na školovanje u Carsko Selo gdje je vladala sloboda izražavanja, a on je tada počeo pisati.

Njegova djela bila su cenzurirana od cara te mu je na taj način ograničena književna sloboda pisanja. Najviše je pisao od 1828. do 1836. godine i to razdoblje smatra se njegovim najboljim razdobljem. Isto tako i najbolje za Rusiju.

Puno je pisao, a uz pisanje posvetio se i poslovima na dvoru. 1831. godine sklopio je brak s Natalijom Nikolajevnom Gončarovom.

Puškinova najpoznatija djela su: “Cigani”, “Pir za vrijeme kuge”, “Dubrovski”, “Kavasaki zarobljenik” i mnoga druga, no, njegovo najpoznatije djelo svakako je roman “Jevgenij Onjegin”.

Umro je od ranjavanja 29. siječnja 1837. godine.

Autor: M.L.