Combray

“Combray” je Proustovo djelo koje se najčešće čita samostalno, iako je dio romana “Put k Swannu”. “Put k Swannu” sastoji se još od dijelova “Jedna Swannova ljubav” i “Zavičajna imena – ime”. On je jedan od sedam romana koji čine Proustov ciklus “U potrazi za izgubljenim vremenom”, u kojem su još i romani “U sjeni procvalih djevojaka”, “Vojvotkinja de Guermantes”, “Sodoma i Gomora”, “Zatočenica”, “Bjegunica” i “Pronađeno vrijeme”.

Za Prousta “Combray” je prikaz početka i kraja njegova djetinjstva u vremenu kada je bivao u Combrayu. Isto tako, ovo djelo tematski je početak cijelog ciklusa, koji u potpunosti broji i do tri tisuće stranica, iz čega možemo zaključiti da je Marcel Proust u ovaj ciklus u potpunosti unio svoju umjetničko-misaonu dušu, nimalo ne štedeći na prikazu misli, sjećanja i stavova. Književno razdoblje u kojemu Proust djeluje, a u kojemu je i nastalo ovo književno djelo, vrvi od djela potpuno drugačijih stavova razmišljanja, propitkivanja, sagledavanja življenja i osjećanja od prethodnih književnih razdoblja. Naime, književno razdoblje modernizam, kao dominantno u prvim desetljećima dvadesetog stoljeća, obilježava čovjekovo propitkivanje egzistencije i time grananje raznih filozofskih misli. Time se i u Marcelu Proustu javlja razapetost između senzibilnosti i intelekta, osjećaja i egzistencije, a potom i traganje za dubljim “Ja”.

“Combray” nema određenu temu kojom je ovaj roman prožet. Zasigurno je da je on dijelom autobiografsko djelo, memoar, a potom roman toka misli, s dominantnim egzistencijalnim propitkivanjima i razmišljanjima. Iako je roman zamišljen kao objektivno, pripovjedačko djelo, u njemu su prisutne subjektivne Proustove misli, sjećanja i stavovi. Po njima je gradio roman u mnoge tematski nepovezane cjeline, no na kraju jako bitne, idejno povezane dijelove. U tom književnom razdoblju, naime, vladao je utjecaj H. Bergsona, koji je tvrdio da se realnost spoznaje intuicijom. Po ovoj izjavi ravnao se i Proust, po tome je ovaj roman i nastao kao onaj u kojem se kroz razmišljanje o egzistenciji kreće u traganje za osobnom esencijom. Dakle, “Combray” se sastoji od pripovjedačevog “ja” koje propitkuje samog sebe kroz prošle događaje kojih se prisjeća u snu i javi, kušanjem kolačića Madelaine, čitanjem djela velikih umjetnika, impresionističkih situacija i ekspresionističkih kadrova i scena.

Radnja je podijeljena u dva djela, točnije, u dvije razine sjećanja. Prva razina proizlazi iz njegovog buđenja u kojemu razmišlja o sjećanjima iz Combraya unazad trideset godina. Ponajviše ga u dublja propitkivanja svojih sjećanja tjera miris i okus kolačića Madelaine, umočen u lipov čaj. Druga razina odnosi se na miris i scene oko njihove kuće u Combrayu, tetine sobe, puteva oko kuće, parkova, itd. Ove razine sjećanja snažno utječu na Prousta, što i dokazuje dok naširoko opisuje arhitektonske oblike, građevinu, formu crkve u Combrayu, prirodu i njene biljke. Iz svih tih sjećanja koji su snažno ekspresionistički i impresionistički opisani, možemo zaključiti da je Proust bio načitan i snažnog intelekta. Još od djetinjstva bio je nespretan u dječjoj igri; više je volio promatrati, šetati, razgovarati i čitati, pa tako i glavnog lika (ujedno i pripovjedača i autora) odlikuju te karakteristike.

Iako je fabula romana nestabilna i nema stalni postav, ona uglavnom prati glavnog lika koji odrasta i sebe analizira kroz sjećanja, naglašava svoje divljenje prema književnosti i želju za pisanjem te na kraju izrasta u pisca. Radnja romana isprekidana je govorom o ponekom susjedu i njihovu životu, rođaku, sluškinji Françoise i ostalim ukućanima. Proust time opisuje stvarne događaje i ljude koji su više ili manje obilježili njegov život, ali dajući ima druga imena i smišljajući njihove kvazibiografije, kako bi poslužili i u ulozi prenošenja filozofske misli, a ne samo predstavljanja vlastite biografije.

Vrsta djela: roman

Tema djela: preobrazba bolesnog i razmaženog dječaka u umjetnika, sjećanja i memoari koji su ga nagnali da se osjeća i odnosi prema svijetu kao što upravo to sada radi; potraga za svojom esencijom i egzistencijalnim odgovorom

Mjesto radnje: Combray, Pariz

Vrijeme radnje: kraj 19. stoljeća, početak 20.

Kratak sadržaj

Roman je podijeljen u dva dijela, a prvi započinje snažnim dojmom koji je ovladao glavnim likom. Buđenjem iz sna, polusvjesnim poimanje stvarnosti i jave, pripovjedač propitkuje stvarno vrijeme. Opisuje pokušaje spavanja u kojima se isprepliću stvarnost i snovi. Tako se glavni lik vraćao u neko davno, već iščezlo doba njegovog prijašnjeg života, nanovo je osjećao neke od svojih djetinjih strahova, poput onog da će ga stric uhvatiti za kovrče. Način na koji je spavao tjerao ga je na pomućene i uvrnute snove. Nanovo je gledao sobe u kojima je stanovao tijekom života i nazad ih se, za drugih maštanja, svih prisjećao.

Najveći dio noći, kada nije mogao usnuti, prisjećao bi se života u Combrayu, kod pratete u Balbecu, Parizu, Veneciji itd. No ipak, sjećanja su krenula u drugom smjeru kada je u Combrayu stao razmišljati o dubljim temama, a potom ih prekinuo kada bi dobio poziv da se spusti na večeru. Nadalje se opisuju njegovi članovi obitelji i njihove stalne radnje. Svi su, osim bake, za vrijeme ružnog vremena ostajali u kući, no ona je voljela to vrijeme iskoristiti što je više moguće. Otac bi slijegao ramenima i proučavao barometar jer je volio meteorologiju. Ondje je bila i Françoise, njihova sluškinja i kuharica koja je u vrijeme kiše trčala i slagala vanjske jastučiće. Proust opisuje svakidašnje radnje svojih ukućana, a onda se okreće prema sebi kao glavnome liku, opisujući odlaženje na vrh kuće, u potkrovlje, gdje se volio zaključati i mirno čitati, maštati i uživati.

Ono što ga je najviše tješilo i uveseljavalo je to da će, kada se popne u svoju sobu, dočekati svoju majku koja će mu dati svoj poljubac i pripremiti ga za spavanje. Ti njegovi nagoni i želja za majčinom ljubavi opisani su u snažnom emocionalnom obliku, a najveći emocionalni raspad nastaje kada majka to ne učini. Tako je opisao svoju tugu i nastojanja da majku pozove gore da ga poljubi i ušuška, pogotovo u večerima kada bi imali goste, točnije gospodina Swanna. Dječak ga u početku upravo zato nije volio, niti mu je bio pretjerano drag.

Swann je bio gotovo jedina osoba koja ih je posjećivala u Combrayu. Dolazio je iz ugledne obitelji, a družio se s pripovjedačevim djedom. Njegova obitelj odnosila se prema njemu kao prema osobi iz snažnog i visokog staleža, pogotovo baka i njene sestre. Jednom je pripovjedačev djed pročitao u novinskom članku da je gospodin Swann jedan od stalnih gostiju na nedjeljnom ručku kod vojvode de X., čiji su otac i stric bili najugledniji državnici za vrijeme Louisa Philippea. Sam njegov dolazak dječaku je predstavljao predmet bolne zabrinutosti. Ipak, dječak je dramatizirano uspio dobiti majčinu ljubav – sljedećeg dana kada je s njime spavala i čitala mu. Tada je on najsretniji, a njegova senzibilnost popraćena je pozitivnim vibracijama. Razmišljao je da bi iz svoje sobe mogao po Françoise poslati pismo majci i poručiti joj da je gore čeka za poljubac, no teta Françoise reče da nije bilo odgovora od majke. Ipak, dječak je dobio ono što je silno tražio.

Dječak je imao zanimljiv odgoj od strane majke i bake, a potom i oca. Majka i baka htjele su ga naučiti da svladava, a s vremenom i smanji svoju nervoznu osjećajnost te ojača volju. Otac je ipak bio drugačiji i pokazivao drugačiju ljubav prema njemu, a majci je prebacivao volju tješenja svog djeteta. Odgajali su ga u duhu intelekta. Otac se bunio kada bi posumnjao da je majka kupila ili poklonila lošu knjige svome sinu. Težili su da mu prikažu i prenesu umjetnost u što sofisticiranijem, zrelijem i ozbiljnijem obliku.

Nakon ovih scena koje su se pružale pripovjedačevim mislima, on se okreće prema kontemplaciji života i smisla prošlosti. “Ja držim vrlo mudrim ono keltsko vjerovanje da su duše onih koje smo izgubili zarobljene u nekom nižem biću, u kakvoj životinji, biljci ili neživu predmetu, tako stvarno izgubljene za nas sve do onoga dana, koji za mnoge nikad ne osvane, kad se dogodi da prijeđemo pokraj nekog stabla, da dođemo u posjed nekog predmeta koji je njihova tamnica. … Isto je tako s našom prošlošću. Uzalud je trud kad je sviješću kušamo dozvati u pamet.” Ovim mislima se osvrće na esenciju, to jest ono što ga nesvjesno vodi prema daljnjim sjećanjima o svom prijašnjem životu, djetinjstvu.

Posebice ga je sjećanje vraćalo, u hladno jutro kada bi ga majka ponudila toplim čajem, a potom ponudila kolač Madelaine. Nakon tog trenutka, on ulazi u neku novu dimenziju, u njemu se bude osjećaji i nova snaga, sve ono što je osjećao i mislio kada je bio manji i jeo ove kolačiće kada mu ih teta Leone servirala uz lipov čaj. On drži da se ne možemo svjesno i željno vratiti u isti trenutak kada smo to tako poimali. No ipak, prepustio se uživanju i sreći, sve je najednom bilo tako lijepo kao nekada, a svi ovi elementi u njemu su budili veliku znatiželju i želju za još dubljim ulaženjem u prošlost.

Ni taj trenutak nije dugo trajao, a pripovjedač se pokušao natjerati da to ponovo učini i osjeti, no nažalost nije uspio. Daljnjim rečenicama pripovjedač se osvrće na sve elemente koje čine Combray, od ulica, cvijeća, do vremena – a sve je to izašlo iz šalice čaja. Ovim činom završava prvi dio ovog romana.

Drugi dio započinje opisom Combraya i dolaskom Uskrsa. Kada bi dolazili vlakom u Combray, prvo što bi ugledali bila bi crkva, a iz daljine se činilo kao da samo ona sačinjava taj kraj. “Stanovanje u Combrayu bilo je ponešto žalosno, jer su njegove ulice s kućama o crnkasta kamena iz toga istog kraja bile tako mračne da je već rano pred večer. čim bi se dan počeo gasiti, trebalo u dvoranama podizati zavjese…” Ulica Saint – Hilaire, ulica Saint – Jacquesom Ulica Saint – Hildegarde i ulica Saint – Esprit postoje u zabačenom dijelu pripovjedačeva pamćenja; oslikane su različitim bojama koje danas za njega prekrivaju svijet. Stanovali su ispod od stare tete, točnije sestrične njegova djeda. Ona je bila majka tete Leonie koja poslije smrti svoga muža više nije htjela izlaziti iz svoje sobe. O njoj se brinula Françoise, a Leone ju je ponekad pomalo i iskorištavala.

Leone je pokušavala svoj život učiniti što više zanimljivijim dok je ležala u onome krevetu i bolovala. Održavala je razne monologe, pričala s zamišljenim likovima, zamišljala rane situacije. Pripovjedač bi ponekad dolazio u njenu sobu, dati joj poljubac ili pričati s njome, no ona bi ga ubrzo poslala van kako je ne bi izmorio. Potom pripovjedač započne široke opise i mišljenja prema teti Françoise koju isprva nije volio, no kasnije se to izmijenilo.”… sve je obavljala dobro, radila je kao konj, bez obzira osjećala se dobro ili ne.”

Pripovjedač je volio proučavati Combraysku crkvu, ponajviše njene detalje i način kako je izgrađena. Ovdje je prisutno veliko zanimanje i istraživanja o arhitektonskim elementima. Doista je svaki njen element dočarao toliko realno s velikim poštovanjem i divljenjem. Nakon povratka s mise, nakon što bi dječak proučavao arhitekturu i divio joj se, često bi se sastajali s gospodinom Legrandinom. On je bio je jedan od onih ljudi koji, uz svoju stručnu karijeru teži prema osobnom izdizanju što se tiče umjetnosti, a osobito prema književnosti. Dječak ga je, kao i ostali članovi obitelji, gledao kao vrlo ugledna čovjeka. Vladao se profinjeno i uglađeno i ujedno bio vrlo plemenit. Često bi dječaku znao govoriti: “Nastojte da uvijek nad svojim životom sačuvate ma kako malen komad neba, mali dječače. Vi imate krasnu dušu s rijetkim sposobnostima, imate umjetničku narav, pa nemojte dopustiti da joj nedostaje ono što joj treba.”

Dječak je jako volio i kazalište. Bila je to platonska ljubav jer mu roditelji tada još nisu dopuštali da ide u kazalište pa je to uživanje samo mogao zamišljati. Budući da su mu roditelji rekli da, kad prvi put bude išao na predstavu, može birati između dva komada, on je znao dugo dubinski promišljati koja bi od te dvije drame mogla biti bolja i uzbudljivija. Iako su njegovi roditelji bili posvađani sa stricem Adolpheom, dječak je nenajavljeno posjetio strica koji je bio u toj branši i poznavao glumice i glumce. Ondje je vidio i jednu djevojku, koketu, s kojom se stric družio, a upravo zato njegovi roditelji ga nisu baš cijenili.

S druge strane, književnost je jako obožavao i njoj se najviše posvećivao. Čvrsto je cijenio Bergottea kojeg mu je preporučio njegov prijatelj Bloch. Gospodin Swann je jednoga dana priznao dječaku kako jako voli, pa čak i poznaje toga pisca. U daljnjoj radnji ne događa se ništa tematski značajno, već se pripovjedač osvrće na svakidašnje radnje njegove obitelji u Combrayu.

Nedjelja je bila dan kada nitko ne bi radio ništa produktivno. Odgađale su se obaveze i posvećivalo se odmoru. Nakon mise bi se uputili u šetnju, a potom bi pripovjedač svaki dio prirode opisao impresionističkim elementima. Postojala su dva puta kojima su šetali. Jedan je vodio do Guermantesovih, a drugi do sela Meseglise. Njega su još zvali “Swannovom stranom” jer su putem morali proći pokraj njegova imanja. Stranu Guermantesovih otac je opisivao kao riječni krajolik, a meseglišku stranu kao “ravničarsku panoramu”. U Mesegliškoj strani bi u prolazu kupili sve što je potrebno za ručak koji bi spravljala Françoise, a onda krenuli putem Swannova imanja. Ipak, saznali su da je toga vikenda Swann otišao u Pariz i da sada mogu proći njegovom stranom, koja je ujedno i kraća. Ondje je dječak i ugledao prekrasnu djevojčicu crnih očiju koja mu je dala pomalo preplašen pogled, a potom otišla u kuću.

Dječak je upao u veliku samoću kada je teta Leone umrla. Ta smrt najviše je pogodila tetu Françoise, roditelje također, no ne koliko i sluškinju. Dječak je tada imao mnogo vremena za samoga sebe jer su ga roditelji tjerali na svjež zrak, gdje najradije čitao. Počeo je razmišljati o svojoj ljubavi i samoći, hvatala ga je neka emocionalna kriza.

Daljnja radnja uglavnom se vrti oko njegovih razmišljanja o samome sebi. Tu se isprepliću ljubavne misli, iščekivanje vojvotkinje Guermantes, razmišljanje o književnom stvaranju i samome sebi kao o velikome piscu. Dugo je sanjario u prirodi i prepuštao se njenim čarima. Sve se ponovo vratilo na majčinu ljubav, kada dječak, a ujedno i pripovjedač, razmišlja o toj ljubavi kao vrsti ljubavi koji nikada neće dobiti. Bio je previše zatvoren i sramežljiv da se preda nekoj drugoj ljubavi. Često bi ga nakon večere obuzimala tuga jer je to znak da treba otići na spavanje, a majka ga neće doći zagrliti i dati mu poljubac za laku noć. Sve su ga ove stvari tištile, a posebice ljubav i sjećanja o ljepoti svih elemenata i događaja u Combrayu, koje nikada neće oživiti u sadašnjim ljubavima i zavičajima koje doživljava.

Završetak romana je povratak na početak; dio kada je pripovjedač započeo svoje misli o Combrayu. Nadalje pokušava uspostaviti ravnotežu između samoga sebe, tj. sadašnjosti i prošlosti. Ponavlja se onaj isti sadržaj iz početka – uspostavljanje stanja stvarnosti ili sna.

Likovi: subjektivno – objektivni pripovjedač, otac, majka, baka, djed, teta Leone, Françoise, gospodin Swann

Analiza likova

Dječak (pripovjedač) – ujedno i centralni lik djela. U radnji je dominantno sjećanje dječaka i pripovjedačev dojam svih događaja, scena i kadrova. Mi ne znamo kako on izgleda, nigdje nije naveden fizički izgled i njegov način komuniciranja i stava. Od opisa lika iz djela možemo dobiti samo onaj psihički – dječak je iznimno senzibilan, zatvoren, okrenut prema svojim maštanjima u koje ulazi kada je sam. Najviše cijeni trenutke provedene u samoći, jer kada je sam, može mirno razmišljati i sanjariti.

On je pomalo i razmažen, a sva ova sjećanja iz Combraya izgrađuju ga u umjetnika, točnije – književnika. Neosporno je da je dječak načitan, što se vidi iz njegovih pogleda na umjetnost. On izvrsno poznaje arhitekturu i arhitektonske oblike, divi joj se i ima veliko poštovanje prema njoj. Također jako voli prirodu i veliki značaj pridaje njenoj ljepoti.

Dječak živi u trenutku i želi ga više puta doživjeti, što na kraju postaje nemoguće. Dobro poznaje književnost, kao i umjetnike toga vremena, a najviše je vremena pridavao čitanju. Jako je emocionalan, ponajviše prema svojoj majci ljubav od druge ženske osobe nikada nije mogao dobiti. Odgajan je od roditelja koji su veliku važnost pridavali intelektu i razvoju osobnog stava koji mora biti zreo, snažan, intelektualan i mora se držati do svojih teza i uvjerenja.

Marcel Proust biografija

Marcel Proust jedan je od najvažnijih pisaca francuske moderne, tvorac opsežnog ciklusa “U potrazi za izgubljenim vremenom”. Rođen je u Parizu 1871. godine u imućnoj liječničkoj obitelji. Unatoč tome, Proust je od djetinjstva bio boležljiv i osjetljiv dječak, što se odrazilo i na njegov kasniji život. Sa petnaest godina krenuo je na školovanje u Parizu, ali je iz prestižne škole vrlo skoro i otišao zbog kroničnih bolesti. Kao odrastao, ipak je uspio odslužiti godinu dana u vojsci, što mu je kasnije bila inspiracija za roman “Vojvotkinja de Guermantes”.

Kao mladić Proust je pohađao razne salone, gdje je upoznao i svoju ljubav, ali kao već zaručenu ženu.

Proust je kasnije neko vrijeme radio kao volonter u knjižnici, ali je i to zbog bolest morao napustiti. Budući da mu je obitelj bila imućna, nije morao raditi, što je bilo pogodno s obzirom na njegovo zdravstveno stanje. Nakon smrti roditelja, ostalo mu je veliko nasljedstvo, uključujući i obiteljsku kuću iz koje se nikada nije iselio i u kojoj je naposljetku i umro.

Zadnje godine života gotovo da nije ni izlazio iz nje. Sve vrijeme provodio je u svojoj sobi, radeći na svojim romanima, osjećajući da mu zbog bolesti ne ostaje mnogo vremena prije smrti. Proust je tako i umro, od upale pluća, 1922. godine u Parizu.

U svojim posljednjim godinama života Proust je napisao svoje najveće i najznačajnije, životno djelo, ciklus romana “U potrazi za izgubljenim vremenom” koje se sastoji od sedam romana. Najpoznatiji među njima je prvi – “Put k Swannu”, a tu su još i “U sjeni procvalih djevojaka”, ” Vojvotkinja de Guermantes”, “Sodoma i Gomora”, ” Zatočenica”, “Bjegunica” i “Pronađeno vrijeme”. Proustovi raniji romani su “Užici i dani” i autobiografski roman “Jean Santeuil”. Osim romana, Proust se za života bavio i prijevodima.

Autor: M.Š.