Stjepan Čuić relativno je nepoznat autor na donedavnom popisu lektire za osnovne i srednje škole. U svojim pripovjetkama opisuje razdoblje u kojem je živio. U kratkim djelima, jasnim i razumljivim jezikom govori o političkim temama, ljubavnim i društvenim.
Čuićeva zbirka pripovijedaka dijeli se u tri dijela. Prvi dio sastoji se od 7 pripovijetki, drugi dio od pet pripovijetki, a treći od samo jedne pripovijetke.
Autor u svojim pripovijetkama ističe društveno-političke stvarnosti (sukob dvaju nepomirljivih agensa – slobode i vlasti), a u prepoznatljivim okvirima stvarnosti autor nastoji književno artikulirati svoje kritičke ideje. Možemo uočiti komunikaciua sa stvarnošću, otkrivanje njezine anomalije i izopačenosti te razotkrivanje pojma vlasti i njezine apsurdne logike te povijesnih zadanosti.
Stil je lapidarni, dijalozi su eliptični, može se uočiti odustajanje od deskripcije i maksimalna funkcionaliziranost likova. Spisateljska strategija krajnjega redukcionizma.
Kratak sadržaj
Novogodišnja je noć. Zagrepčanin (sam autor pripovijetke?) odlučuje otići prošetati do Mirogoja. Nailazi na čovjeka koji pred barakom grije ruke uz vatricu. Šetač počinje dijalog s čovjekom na kojeg nabasa. Tako otkrije da čovjek stoji vani, grije se i čuva alat. Šetaču postane krivo što je taj čovjek vani, na hladnoći i snijegu i odluči ga svojom napornom pričom natjerati da ode na toplije mjesto.
Saznaje da čuvar mora biti tamo kako ne bi došao tko i ukrao alat, koji mora dočekati ostale radnike koji su na godišnjem. U ovom razdoblju godine, ljudi koji rade na gradilištu iza barake, idu na odmor, a čuvar mora brinuti o svim predmetima koji su tamo. Tamo je i srp kojeg su, govori šetač, oteli davno seljaku i čekić koji su uzeli radnicima. Na gradilištu su ljudi koji su pošteni i takve stvari ne bi ukrali. Šetač govori da je ovo njegov kvart u kojem žive mirni, normalni, pošteni ljudi.
Čuvara to začudi pa pita šetača je li on neki promatrač ili direktor da sve te stvari zna. Šetač mu odgovori da je on samo stanovnik koji se brine u kakvom okruženju živi zbog vlastite djece. Točno zna kakav mu je kvart jer ne bi želio da jednog dana njegovi potomci budu okruženi opasnošću. Tako je siguran da čuvar bespotrebno stoji na ulici jer mu nitko ništa neće ukrasti jer se tu ljudi ne prikradaju i nisu zločesti, a i nezainteresirani su za čekiće jer niti ne znaju čemu oni služe. Šetač zato čuvara zove na čaj, da iz tople kuće nadzire gradilište stanova.
No, čuvar se ne da jer strijepi da će dobiti otkaz ako mu tko ukrade sav alat iz barake koju on čuva. Šetač proviri u baraku i ostane začuđen količinom čekića koji zapazi. Podsjeti ga na Moskvu, ali i na to da baš ovaj kvart nazivaju Mala Moskva i shvati da je to zato jer u Moskvi čekići posvukud vise prolaznicima iznad glava a u ovom su kvartu u temeljima kuća čekići. Šetač odlazi, vraća se kući, a čuvar ostaje. Kod kuće doznaje da mu dolaze gosti. Ženi najavljuje da će doći i nepoznati čovjek kojeg je pozvao na intelektualni rad.
Žena mu primijeti da je popio i kaže mu da bi bilo najbolje da malo odspava kako pred gostima ne bi nesuvislo pripovijedao. Šetač shvati da ga niti vlastita žena na razumije pa se zato zapita:
“Zar ne bi bilo divno da čovjek koji je možda izgradio ovu kuću, u kojoj smo podstanari, napokon u njoj popije čaj?”
Žena zaključi da bi joj i suprugu trebao jedan čaj i ode iz sobe.
Šetač govori o besmislenosti i nezainteresiranosti kao jednoj od društvenih onodobnih karakteristika, odnosno o obliku vlastitog interesa. Ironičnost se očituje u prikazu šetačeve gostoljubivosti jer je u alkoholiziranom stanju tako da čitatelj nije siguran je li šetač uistinu zainteresiran za ugošćivanje čuvara ili nije.
Vrsta djela: pripovijetka
Mjesto radnje: Zagreb, Mirogoj
Vrijeme radnje: novogodišnja noć
Jezik i stil: ich-forma, dijalog
Stjepan Čuić biografija
Stjepan Čuić rođen je 1. travnja 1945. u Bukovici pokraj Tomislavgrada. Školovao se u Osijeku. Studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je diplomirao književnost i ruski jezik te jugoslavistiku.
Godine 1989./1990. lektor je hrvatskoga jezika u Bambergu. Devedesetih godina piše kolumne (“Vjesnik”, “Slobodna Dalmacija” i dr.). Radio je na Trećem programu Hrvatskog radija kao glavni urednik. 1965. godine objavio je prvu zbirku pjesama “Iza bregova”. a 1985. godine, mnogo godina poslije objavio i poemu “Otok” (u suradnji s Virgilijem Nevjestićem).
Godine 1971. objavljuje zbirku pripovijesti “Staljinova slika i druge priče” (1971., 1975., 1995.), koja mu je pribavila nagradu “Sedam sekretara SKOJ-a”, a 1979. godine knjigu “Tridesetogodišnje priče”.
Godine 1980. pojavljuje se roman “Dnevnik po novome kalendaru” (knjiga je pisana 1972./1973.). Sljedeće, 1981. objavljuje drugi roman “Orden”. On je izazvao velike reakcije tadašnje vlasti. 1983. godine, uoči premijere, zabranjena je izvedba kazališne adaptacije romana.
1986. godine u Sarajevu izlazi nova knjiga “Pripovijesti”, s Ivanom Lovrenovićem. 1993. godine objavljuje svoje kolumne pod naslovom “Abeceda licemjerja”, a 1994. godine “Lule mira”.
Napisao je i roman za mladež “Tajnoviti ponor”. Prevodio je s ruskoga jezika (Puškin, Zinovjev).
Godine 2006. počela su izlaziti Čuićeva djela: “Staljinova slika i druge priče”, “Tridesetogodišnje priče” (2006.), “Dnevnik po novome kalendaru”, “Orden” (2007.).
Radio je kao voditelj Tribine DHK te je bio dopredsjednik (od 2003. do 2005.) te predsjednik Društva hrvatskih književnika (od 2005. do 2008.).
Autor: L.M.
Komentariši