Lirsko-epska novela Antuna Gustava Matoša objavljena je prvi put u “Hrvatskoj smotri” 1908., a zatim u “Umornim pričama” 1909. godine. Novela pripada lirsko-epskoj vrsti, gdje se poetični opisi pejsaža, Izabeline ljepote i emocija miješaju s jasnom epskom kompozicijom i fabulom. Lirika se očitava u piščevim opisima. S velikom subjektivnošću, romantičarskim prenaglašavanjem i uporabom velike količine stilskih figura opisuje plod svoje žudnje, vlastitu osobnost, pejzaž koji ga okružuje i općenito svoje životne stavove. Epika ovog djela proizlazi iz njegovih proznih karakteristika. Ono ima jasnu radnju, likove i proznu kompoziciju.
Glavni lik Solus, kojemu ime na latinskom znači “sam”, lutalica je kojeg ne drži mjesto. Ovo ime jasno odražava njegov karakter, što vidimo dalje u tekstu, pa se pitamo da li je to njegovo pravo ime ili samo naziv koji je dao kako bi odmah s njime prikazao bit svog života i sudbinu koju si je namijenio. Solus se osjeća najslobodnije putujući po svijetu i fotografirajući. Nije nikada navikao ograničiti svoju slobodu, pa to ne namjerava ni kad upozna djevojku, Izabelu, u koju se odmah zaljubi.
Sudbina te djevojke posve je suprotna od njegove vlastite. Ona cijeli život provodi zatvorena u dvorcu, okružena slugama, stražarima i ostalima koji se brinu za njenu udobnost, ali i ograničavanje slobode. Solus je, s druge strane, posve slobodan, ali mu zato život nije udoban. Djevojka mašta o dalekim zemljama, pa joj Solusova životna priča zvuči kao ostvarenje svih njenih želja. Dok se pripovjedač zaljubio u njenu ljepotu i jednostavnost, ona se zaljubila u njegovu pustolovnost. Upravo zato joj se čini poput smrtne kazne odvajanje od takvog čovjeka.
Ova romansa, iako nabijena osjećajima, traje kratko i ostavlja veliki trag na Solusa. Ipak, i on se, poput djevojke, mora vratiti svom uobičajenom životu, kao da se ništa nije dogodilo niti promijenilo.
Budući da su pripovjedačevi osjećaji i susret s Izabelom tema novele, pripovjedač govori u 1. licu. Motiv “raskršća” iz naslova priče simbol je ukrštavanja životnih puteva na kojima čovjek može izabrati hoće li nastaviti putem kojim je krenuo ili će skrenuti drugdje. Tako je pisac, nakon što je sreo Izabelu, dobio priliku da promijeni život. Ona je njegovo “raskršće”. Izabela je također uspoređena i s cvijetom iz naslova. Cvijet je i simbol ljepote i savršenosti, za kojima Solus neprestano traga.
Vrsta djela: novela (lirsko-epska novela)
Vrijeme radnje: 20. stoljeće (radnja se događa u jednom danu)
Mjesto radnje: francuski gradić N. (ljetnikovac)
Tema djela: neostvariva ljubav dvoje mladih ljudi
Ideja djela: društvo može unuštiti snove pojedinca
Kratak sadržaj
Radnja novele počinje Solusovim dolaskom u francuski gradić N. Ondje kao putnik i fotograf istražuje krajolik i divi se ljepotama ljetnikovca, vrta, polja i jezera koje ondje nalazi. Ljetno sunce ga je uspavalo, a probudile su ga nježne ruke i bijeli veo ponad njegove glave. Bila je to djevojka Izabela, koju je podsjetio na njenog pokojnog brata, pa ga je milovala. S njom je bio i pas Fido jer je Izabela bila slijepa.
Nema sumnje da su se mladić i djevojka zaljubili na prvi pogled. Izabela je imala rumeno-zlatnu kosu, bijelu put i vitki stas. Njezina odjeća i držanje odisali su elegancijom i nježnošću. Ubrzo je Solus saznao i kako se djevojka zove i da živi u bijelom dvorcu nadomak njih. Pobjegla je po prvi puta sama iz dvorca i bila je sigurna da je strogi otac traži. Molila je Solusa da pođe s njom u dvorac i da joj čita priče i postane joj muž. Izabela nigdje ne ide sama, u kući ju pazi guvernanta i prati svaki njen korak.
Budući da je slijepa, može samo sluhom “gledati” ljepote, pa je tako čula more u Bretanji. Solus je sebe nazivao slobodnim vukom i rekao joj da su mu miliji oblaci od krova i da ne može smiriti svoju lutalačku narav i poći s njom u dvorac. Solus joj govori i da joj ne može ništa pružiti jer je siromašni fotograf, ali da će mu uvijek ostati osjećaj krivnje zbog ljubavi koju osjeća prema njoj.
Ona ga preklinje da ju on povede sa sobom onda i da putuju svijetom jer je takav život za nju tamnica. U to dolazi njen otac sa slugama noseći pušku. Solus se stao ispričavati da je on tu samo mirno spavao, a da je Izabela naišla slučajno sa psom i probudila ga. No oca nije baš bilo previše briga za opravdanja, bio je ljut na Izabelu što je pobjegla i nikome se nije javila.
Solus je tu ostao do navečer i onda odlutao u šumu, nastavljajući svoj život boema i lutalice kojemu nitko ne stavlja nikakve okove. No susret s Izabelom probudio mu je ljubav, pa njegova lutalačka narav na kraju novele postaje zov očajnika koji se putovanjima okreće kako bi našao utjehu zbog nesretne, zabranjene ljubavi.
Likovi: Solus, Izabela, pas Fido, Izabelin otac
Analiza likova
Solus – 0vaj vječni lutalica i boem, fotograf je koji slobodno putuje Europom, bez kuće i obitelji. Njegovo ime u prijevodu s latinskog znači “Sam”, što implicira njegovu slobodnu narav i nemogućnost vezivanja za ljude i mjesto. Zadivljen je ljepotama prirode i arhitekture, zbog čega i voli putovati. Ipak, čini se kako mu ljudi baš i nisu dragi. Njegov kobni susret sa slijepom Izabelom u njemu pokreće buru emocija, ona je njegov “cvijet sa raskršća”.
Izabela mu u jednom danu pokazuje što znači osjećati nešto više prema nekome i što znači kada čovjek poželi ostati negdje samo zbog jedne osobe. No Solusovu boemsku narav željnu slobode ne može nadići zaljubljenost, ma koliko ona bila jaka. Unatoč Izabelinim molbama, on se čini hladan i tvrdoglavo se drži svoje odluke da nakon tog susreta nastavi dalje putovati svijetom i živjeti život kakav je živio. On to ne radi iz obijesti, već samo zato što je svjestan kako svijet funkcionira i da romantične željene nisu ni blizu stvarnosti.
To se i potvrđuje kada Izabelin otac dođe i odvede svoje kćer, a Solus ostane sam, još uvijek opčinjen nedavnim događajem i samom djevojkom. Ipak, njegov život mora se nastaviti kao da se ništa nije dogodilo i kao da on nije promijenjen njihovim susretom, što jasno vidimo da jest.
Izabela – Izabela je bogata djevojka, koja je pod neprestanim nadzorom strogog oca i guvernante. Slijepa je, ali to ju nije spriječilo da osjeća sluhom i dodirom. Uz nju je njen vjerni pratitelj pas Fido. Iako joj u dvorcu ništa ne nedostaje materijalnog, Izabela nije sretna jer joj je oduzeta sloboda. Živi poput zarobljenika i sanja daleke zemlje, putovanja, slobodu, sve ono što Solus ima.
Ona i Solus su čiste suprotnosti, jedino što im je zajedničko je želja za slobodom. Upravo to ih je i spojilo, ta zajednička žudnja da ih nitko ne sputava. Ali kako bi Solus Izabeli donio slobodu, tako bi ona njemu donijela zatočeništvo. Zbog toga ni ne mogu ostati skupa. Njihovi svjetovi previše su različiti, čega je Solus svjestan, ali Izabela, naivna i bez životnog iskustva, nije.
Ono što je u noveli naglašeno Izabelina je izvanredna ljepota i čednost. Ona je poput cvijeta, mirisna, netaknuta i nježna. Upravo te odlike privukle su Solusa. Nikada nije upoznao djevojku poput nje, djevojku koja nije umjetna, koja se ne prikazuje drugačijom nego što jest. Ali unatoč tome, Izabela ipak nije dovoljno dobra da bi se pripovjedač zbog nje skrasio.
Antun Gustav Matoš biografija
Antun Gustav Matoš (1873.-1914.) hrvatski je književnik, glazbenik, novinar i kritičar koji je pisao prozu i poeziju, a često je djelovao i na području dramskog stvaralaštva. Krasi ga naziv najboljeg pjesnika hrvatske moderne, a tijekom života nastojao je povezati hrvatsku i modernu europsku književnost.
Školovao se i odrastao je u Zagrebu, a pet je godina živio u Parizu, što je doprinijelo njegovu upoznavanju modernizma i simbolizma. A.G.Matoš bio je prvi pisac koji u hrvatsku književnost donosi samostalnu temu pejzaža, oblikovanu impresionizmom – bojama i zvučnosti pejsaža te melankoličnim ugođajem.
Također je prvi u hrvatsku poeziju uveo sonet i simbolizam, inspiriran Charlesom Baudelaireom. Začetnik je dijalektalne poezije, pjesmu Hrastovački nokturno pisanu kajkavskim narječjem objavio je unutar pripovijetke Nekad bilo, sad se spominjalo.
Početak moderne (1892.-1914.) u hrvatskoj književnosti jest objavljivanje Matoševe novele Moć savjesti, a kraj je njegova smrt. Zbirka Lirika objavljena je posmrtno.
Neka od Matoševih poznatijih djela su: putopisi i eseji Vidici i putovi, Ogledi; novelističke zbirke Iverje, Novo Iverje i Umorne priče; domoljubne pjesme Kod kuće i Gospa Marija; sonet Utjeha kose ljubavne tematike.
Autor: I.D.
Komentariši