Mehmedalija Mak Dizdar smatra se jednom od najvećih pjesnika Bosne i Hercegovine, a njegove pjesme najznačajnijim poetskim ostvarenjima bosanskohercegovačke književnosti cijeloga 20. stoljeća. Među najznačajnijim pjesmama i pjesničkim zbirkama su mu Kameni spavač i Modra rijeka. Ono što je karakteristično za stvaralaštvo ovog pjesnika je da tematsko i idejno uporište pronalazi i u kršćanstvu i u islamu, ali i povijesno-kulturološkim motivima Bosne u srednjem vijeku., pogotovo u nadgrobnim spomenicima čije je natpise ukomponirao i u svoju poeziju, najviše kako bi istaknuo njihovu simboliku prolaznosti života.
Najbolje i najvažnije zbirke Maka Dizdara su njegovi Kameni spavač, izdan 1966. godine i Modra rijeka, izdana 1971. godine. One su predstavnice njegova djelovanja i pjesničke veličine. Napisao ih je kao već kreativno pročišćen i već zreo pjesnik, stoga ne čudi što se zbirke ne mogu ograničiti na jedan pjesnički stil. Izraz u njima je moderniziran s obzirom na formu prijašnjih pjesama, ali progovara ne toliko o osobnim, koliko o socijalnim temama. Iako mu forma ima naznake ekspresionizma, motivi i ideje su realistički, odnosno socrealističke. I sam Dizdar je rekao da su motivi njegove lirike u službi čovjeka, ali unutar kriterija koji mora odgovarati umjetničkoj istini.
Pjesma Modra rijeka smatra se krunom Dizdarove poezije i definitivno nova smjernica njegova stvaralaštva. Njome je bosanskohercegovačku poeziju smjestio među europsku i to jednako zbog narodnog utjecaja, koji se vidi u ritmu, pa sve do motiva koji su prikazuju ujedno ono nedokučivo, kao i sveprisutno. Simbol rijeke posve je ostavljen čitatelju da se rastumači, ali nesumnjivo navodi na prolaznost života ili granicu između ovoga i zagrobnog života. Iako se lako naslućuju što “modra rijeka” predstavlja, teško je pronaći pravu riječ koja će to do kraja definirati.
Povezivanje tradicije, pogotovo one bosanske, s modernističkim, socijalnim i realističkim idejama, jasno dolazi do izražaja u većini Dizdarevih pjesama, pogotovo onih iz njegova ranija opusa, poput onih iz zbirke “Koljena za Madonu”, objavljene 1963. godine. Ta zbirka smatra se pretečom njegove poeme “Plivačica”, objavljene 1954. godine, u kojoj se jasno vide utjecaj tradicije i orijentalnih motiva. Bosanska tradicija posebno dolazi do izražaja u njegovim zbirkama epitafa iz 1961. godine. Upravo oni najbolje prikazuju Dizdarovu tematiku o prolaznosti čovjeka, ali vječnosti njegove ostavštine.
O tim vječnim pitanjima, koja su toliko sveprisutna da se više ni ne smatraju posebnima, Dizdar je učinio posebnima zbog načina na koji o njima govori. Arhaičnost jezika stapa da se s originalnošću njegova izraza kojem daje vlastiti autorski oblik. Zbog toga njegove pjesme odišu tajanstvenošću i slobodom. Upravo je zbog toga Mak Dizdar ostavio toliko neizbrisiv trag u književnosti ovih prostora.
Dažd – analiza pjesme
Dažd je pjesma Maka Dizdara u kojoj s nevjerojatnom žestinom govori o životu, svijetu i čovjeku. Ova misaono-refleksivna pjesma ispunjava najvažniju funkciju umjetnosti i poezije kao njenoga dijela, jer govori o bitku života na posve slikovit i simboličan način. Pri tome uvelike podsjeća na starogrčku poeziju prema kojoj se Dizdar i inače u svojim djelima referira. Ovdje na simbolu dažda, odnosno kiše, kritizira čovjekovo nastojanje da se posve predaje intelektu, zanemarujući pri tome jednostavnije dijelove života, one koje ostavljamo po strani uslijed okolnosti, iako bi nas činili sretnijima. Pri tome ne traži da se od intelekta odustaje, već suprotno, pojednostavljivanjem života, on jača.
Pjesma započinje stihovima:
Trebalo bi opet naučiti
da slušamo kako dažd pada pada
Uvodna strofa samo je temelj na kojem će se graditi sadržaj svih ostalih. Poput ove, i ostale strofe su distisi i svaka počinje riječima „Trebalo bi“. Ovo ponavljanje naglašava osnovnu ideju pjesme, a to je da bi čovjek trebao učiniti promjenu ako želi poboljšanje svog života na zemlji. Povezanost zemlje i čovjeka naglašava se u svakoj strofi, jer sve ono što bi trebalo činiti nas sretnima, uglavnom je dio prirode i čovjekova mjesta u njoj. Dažd je pri tome simbol nečega duhovnog, onoga što je kontrastno materijalnome, kojemu se čovjek bespogovorno priklanja.
Slušati dažd da pada metaforički znači usporiti, smiriti se, stopiti se onime što nas okružuje. Slično je i s ostalim stihovima:
Trebalo bi se odkameniti
I poći bez osvrtanja kroz kapiju grada.
Što simbolički predstavlja trgnuti se iz samoga sebe i učiniti nešto, bez straha kako će izgledati drugima, pogotovo ako je to nešto što će nas usrećiti i činiti više čovjekom. Ideju ove strofe potvrđuje sljedeća:
Trebalo bi ponovo pronaći
Izgubljene staze od one plave trave
Pjesnik koristi simbol staze kako bi prikazao važnost životnog puta kojeg često izgubimo iz vida ili namjerno odlučimo njime ne koračati, pa umjesto toga lutamo izgubljeni. Pronalazak puta metaforički znači raditi ono za što smo stvoreni, što je ujedno i ono što nas najviše usrećuje. Sljedećim strofama pjesnik se ponovo vraća na povezivanje s prirodom i pronalaska sreće u malim stvarima:
Trebalo bi u obilju bilja
zagrliti panične makove i mrave
Trebalo bi se iznova umiti
i sniti u jasnim kapima ozorne rose
Trebalo bi onesvijestiti se
u tamnim vlasima neke travne kose
A onda se okreće samome sebi, odnosno pronalasku mira u onome što jesmo, jer to je jedini način na koji možemo potpuno biti ispunjeni i u skladu sa svojim bićem.
Trebalo bi načas stati
sa suncem svojim i sjenkom svojom stasati
Trebalo bi se konačno sastati
sa već davno odbjeglim vlastitim srcem
Nakon toga, pjesmu zaokružuje s posljednje dvije strofe. Najprije ponavlja drugu strofu, a zatim i prvu, osim što riječi Trebalo bi opet naučiti, mijenja s Trebalo bi htjeti, time postavljajući sebe, čitatelj i čovjeka općenito kao odgovorne osobe za ono što jesmo i činimo. Više ne treba samo učiniti nešto, prije nego je to uopće moguće, treba htjeti učiniti nešto. Ovime pjesnik poručuje da čovjek nije samo lutka sudbine, nego da i sam vuče konce svoga života i sve što od njega želi dobiti, to i može. Samo treba započeti.
Mak Dizdar biografija
Mehmedalija Mak Dizdar jedan je od najvećih i najznačajnijih bosanskohercegovačkih pjesnika, ne samo 20. stoljeća, nego i općenito. Rođen je 1917. godine u Stolcu, na jugu Bosne i Hercegovine, koji je tada pripadao Austrougarskoj. Roditelji su mu bili Muharem i Nezira Babović, a imao je i starijeg brata Hamida i sestru Refiju. Dizdar je kao dijete od 6 godina ostao bez oca. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu i nakon toga otišao u Sarajevo.
1936. godine maturirao je u sarajevskoj gimnaziji i tada započeo književno-stvaralačku karijeru svojim prvim književnim dijelom – Vidovopoljska noć. Već ta prva pjesma naišla je na cenzuru i iz nje je izbačeno sve što se nije slagalo s ideologijom tadašnjeg režima. Tada Dizdar počinje pisati za časopis Gajret, čiji urednik je bio njegov brat. Dizdar je tada preuzeo svoj pseudonim Mak i koristio ga cijelo svoje stvaranje, pogotovo za vrijeme Drugog svjetskog rata, a onda i do kraja života. U tom ratu borio se na strani partizana, zbog čega su mu majka i sestra ubijeni u konc-logoru u Jasenovcu 1945. godine. Smatra se da je to bila nacistička osveta za njegovo antifašističko djelovanje.
Nakon rata, Dizdar je nastavio pisati za časopise i novine, ali dijelom se skrivajući u ilegali. Bio je glavni urednik dnevnog lista Oslobođenje do 1951. godine. Nakon toga počeo se baviti izdavaštvom, pa je pokrenuo izdavačku kuću Seljačka zadruga, koja je nedugo nakon osnutka prerasla u Narodnu prosvjetu, jednu od tadašnjih najznačajnijih izdavačkih kuća na Balkanu. Izdavačka kuća opstala je sve dok nije objavila roman Ćamila Sijarića Bihorci i nakon toga proglašena je prokapitalističkom, pa pripojena drugoj izdavačkoj kući, zbog čega je zaustavljen njen samostalni rad, a Dizdar je izgubio posao.
U to vrijeme aktivno se bavio književnim radom te uvelike profesionalno napredovao s obzirom na svoje ranije pjesništvo. 1954. godine napisao je poemu Plivačica, kojoj je preteča bila zbirka pjesama Koljena za Madonu iz godine ranije. 1961. godine izdao je zbirku Stari bosanski epitafi, a 1966. godine jednu od svoje dvije najvažnije zbirke – Kameni spavač. Drugu najznačajniju zbirku, Modra rijeka, izdao je 1971. godine, a dvije godine ranije objavio je Stare bosanske tekstove.
1964. godine Dizdar je postao glavni urednik časopisa Život i istovremeno je djelovao kao predsjednik Društva književnika Bosne i Hercegovine. Izvan svoje zemlje bio je nepoznati pjesnik, ali zato njegova poezija bila uključena u antologije suvremene poezije Jugoslavije.
Dizdar je umro u Sarajevu 1971. godine, iste kada je objavio svoju Modru rijeku, zbirku i pjesmu koja govori upravo o prolaznosti života i prelasku u smrt.
Autor: V.B.
Komentariši