Dječaci s Une

Zanima li vas kako je bilo odrastati poslije drugog svjetskog rata? U romanu “Dječaci s Une” Ranko Risojević donosi priče iz svog djetinjstva, započevši svoju stiliziranu biografiju od svog rođenja pa do polaska u srednju školu. Najviše priča o svojem rodnom selu, Kalenderima, o životu i odrastanju u gradu Kostajnici, te o različitim avanturama, nedaćama i svemu ostalome zanimljivom što je doživio kao dijete.

Priče su ispričane iz dječje perspektive, pa gotovo iz prve ruke saznajemo s kakvim se brigama, mislima i izazovima suočavao mali Mirko dok je bio dječak. Već tada pokazivao je posebnu vrstu senzibilnosti zbog koje je i odrastao u pisaca. Ali unatoč tome, njegova razmišljanja, strahovi i nade tipičnu se za djecu, tako da se gotovo svako dijete može poistovjetiti s njima. Naravno da su njegova iskustva jedinstvena, kao i način na koji se nosi s njima, ali na kraju vidimo da su te male borbe zapravo jednake kao i borbe svakog djeteta. Svi žele da budu sigurni, voljeni, prihvaćeni u društvu, žele da se dokazuju i pomiču vlastite granice. Također, strahovi su slični – sva deca boje se odvajanja od voljenih, gubitaka, promjene, seljenja, samoće itd. Priče ovog romana možda će nekom djetetu pomoći da pronađe način kojim će se osloboditi vlastitih strahova.

Ipak, naglas u ovom romanu je na avanturama malog Mirka. Svašta se njemu kao mladom desilo, još od početka i ratnih događanja, pa kroz njegov rast i proučavanje tajni prvo kuće, a kasnije i dvorišta, sela Kalendera. Nakon što se s majkom preselio u grad Kostajnicu, upoznao je nove prijatelje i krenuo u školu. U gradu otkriva i nova mjesta za istraživanje, nove stvari za proučavanje i izrađivanje. Odlazi i na more, a potom i u srednju školu u novi grad, Prijedor.

Kroz dječakove avanture na njega uvijek paze baba Stevanija i njegova majka, a kasnije dolaze i novi prijatelji: Farko, Kemo, Rade i Safet, s kojima polazi u nove avanture, a upada i u poneke nevolje, koje ih na kraju nikada ne spriječe da nastave s istraživanjima. Baka i majka ključni su akteri u Mirkovom životu. Majka je rano ostala udovica, a Mirko nikada nije upoznao oca, stoga je ona morala biti i otac i majka. Bila je apsoluti autoritet, ali Mirko je često znao prkositi njenoj volji, iako je uvijek znao svoje mjesto. Baka je pomagala majci u odgoju Mirka, sve dok se Mirko s majkom nije preselio u grad. Baka je ostala na selu, ali je uvijek posjećivala kćerku i unuka kad god je mogla. Baka je često bila Mirkova saveznica, ali je kroz cijeli roman zapravo simbol doma, udobnosti, ljubavi, mira i sreće. Baka nije stroga poput majke, ali voli poput majke, stoga je posebna u životu svakog djeteta.

Roman je sastavljen od niza kratkih poglavlja koja imaju zasebnu, zaokruženu temu i cjelovitu kompoziciju. Radnje su donekle povezane, pa zajedno tvore cjelokupnu priču o Mirkovom djetinjstvu. Iako poglavlja imaju različite teme, zajedno tvore jednu opću. Svako poglavlje ima i svoju ideju, ali ona ih ipak ne čini posve odvojenima od cjeline. Ponekad priče romana ne slijede linearni tok radnje, pa se čine razbacanima, ali uvijek se lako ustanovi što se kada desilo, pa bit priče u kontekstu cjeline ni u jednom trenutku nije dvojbena.

Vrsta djela: roman

Vrijeme radnje: vrijeme nakon 2. svjetski rat

Mjesto radnje: selo Kalenderi, Kostajnica

Tema: odrastanje u vrijeme 2. svjetskog rata

Ideja: prikaz djetinjstva u teškim vremenima

Kratak sadržaj

Rođenje

Mirkova majka, trpeći porođajne bolove, pitala se zašto se djeca rađaju u ratu. Kuma Jovanka ju je tješila i pomagala joj da se porodi. Kad je dijete rođeno, baba Stevanija pitala je ima li još muškaraca u njihovom selu, da proslave njegovo rođenje. Ali svi muškarci, osim tek rođenog dječaka, bili su ili u logoru ili u partizanima. Majka je djetetu dala ime Mirko, po svom bratu.

Majka je bolesna

U selo je došla bolest, tifus pjegavac. Prva ga je dobila Mirkova majka. U groznici je gledala kako joj Nijemci uzimaju sina. Nakon što je ozdravila, ponovo je mogla vidjeti sina, ali je žalovala što nije mogao sisati majčino mlijeko. Baba Stefanija je korila njeno žalovanje, ali je i ona sama žalila, najčešće pred spavanje, zbog svoje djece. Njeno bi kukanje budilo i uznemirilo malog Mirka.

Zemunica

Mirko je gol trčkarao po blatu, dok je pas njuškao njegove tragove za njim. Nikolica je došao vičući da su Nijemci i ustaše krenuli iz Kostajnice prema selu, što je u selu napravilo veliku zbrku. Dio stoke su sakrili od fašista, a potom krenuli duboko u šumu, gdje se nalazila zemunica koju je početkom rata napravio Mirkov otac. Mirkova majka molila je Mirka da ne plače, a on je ubrzo zaspao na njenim rukama. Kad se probudio i dalje su se nalazili u zemunici. Dok su čekali, čuli su kako se pucnjevi pojačavaju, ali je Nikolica rekao da su to partizani. Nakon što je prošlo dosta vremena bez ikakvih zvukova, Nikolica je otišao vidjeti mogu li se vratiti u selo. Kad su se vratili, vidjeli su da su u selu dvije kuće spaljene, kao i njihova zgradica.

Mlječar u kući

Mirko je započeo otkrivati tajne velike sobe, na sredini koje su se nalazila vatra. Baba Stevanija mu je ispričala kako se zapalio kožun njegova djeda Glavonje, opominjući ga pritom da se ne približava vatri. Mirko se volio namjestiti na babin tronožac koji je stajao kraj vatre, ali bi ponekad znao s njega i pasti. Baba bi mu se smijala, dizala ga u krilo i pričala kako je njegov otac napravio taj tronožac. Dok bi ona pričala, Mirko bi zaspao.

Mirko je jeo sve što su mu davali, a znao je uzeti komad mesa i psu iz usta. Baba bi mu tada uzela taj komad i vratila psu. Gledao bi i kako se priprema hrana, pokušavajući pomoći babi, ali bi ga ona maknula od sebe, da joj ne smeta, Dječak bi se vratio kod vatre, na babin kožun koji je dijelio s mačkom i psom. U polumraku bi vidio jedna vrata, iza kojih su bili sir, kajmak, mlijeko, i hljeb. Bio je to mlječar. Baba mu je branila da ulazi tamo, a on bi uvijek bio nestrpljiv kad bi ona ušla u mlječar, jer bi se uvijek vratila s nečim za jesti. S prozora druge sobe moglo se vidjeti u mlječar, te se Mirko, jednom kad je bio sam u sobi, kroz taj prozor popeo u mlječar. U mlječaru se verao po policama kako bi došao do hrane, ali je povukao nešto na sebe i pao u nesvijest. Kad se probudio, nad sobom je vidio babu i majku.

Mlin i jaz

Mirko je volio stajati nasred potoka i igrati se vodom. Hodajući uz potok, došao bi do izvora, koji se nalazio pod kruškom. Kruška je rodila plodove koje Mirko još uvijek nije mogao dohvatiti. Kada bi Mirka preplašile svinje, on bi otišao na drugu stranu, prema Tukovima, gdje je Nikolica vodio stoku na ispašu. Na dnu pašnjaka nalazilo se jezerce – jaz, odakle je voda odlazila do vodeničkog točka mlina. Nikolica bi Mirku pričao o vilama i vilenjacima, a baba Stefanija bi korila Nikolicu što plaši dijete. Jednom prilikom, Mirko je krenuo hodati po rubu brane. Išao je skliskom oblicom, te je počeo lelujati – mogao je pasti u jaz i utopiti se ili pasti niz stijenu i razbiti se! Nikolica mu se polako približio, ali je Mirko odjednom zaplakao i kliznuo u jaz, a Nikolica je skočio za njim i izvukao ga.

Priča pred zaspivanje

Jednom prilikom, prije nego je Mirko išao na spavanje, u kuću im je došao stric Ilija s dva čovjeka. Svi su se odmah približili vatri kako bi se ugrijali, jer je vani bila jaka zima. Ilija je Mirkovoj majci rekao da se jedan od njih zove Rade i da je jedno vrijeme bio u jedinici s Markanom, njenim mužem i Mirkovim ocem. Mirkova majka se inače ljutila kad bi netko rekao da joj je muž poginuo, jer je bila uvjerena da je on u zarobljeništvu i da će se jednog dana vratiti. Baba Stevanija ponudila je goste hranom, te otišla u mlječar, a Rade je rekao Mirkovoj majci da je njen muž Markan poginuo u bitci.

Rastanak s dumačom

Jednog dana, majka je rekla Mirku da se još malo poigra, jer idući dan sele u Kostajnicu, što on nikako nije htio. U plaču je izašao iz kuće, te sa psom otišao do oskoruše i njenog hlada. Mirko, oskoruša i pas su razgovarali, te mu je oskoruša rekla, ako ne želi ići u grad neka se negdje sakrije. Mirko je otišao do zemunice, uplašio se njene tame, te stao ispod nje, kraj potoka, igrajući se s daždevnjakom. Potom se popeo na Tukove i naišao na Nikolicu, s kojim je porazgovarao.

Selidba

Majka je i Iliji rekla da je kupila kuću u Kostajnici jer će im tamo biti bolje živjeti. Vočići, upregnuti u kola, bili su nestrpljivi da krenu, dok su majka i Nikolica iznosili stvari iz kuće. Ilija se žalio Vočićima da nikako ne može ojačati otkako se vratio iz logora, a potom je upitao Mirka zašto je tužan. U međuvremenu, majka i Nikolica postavili su sve stvari u kola, te je Nikolica viknuo da kreću. Mirko se smjestio u stražnji dio kola i gledao selo kako prolazi. Kad su se približili Uni i Kostajnici, majka mu je pokazala na Unu te na brdo blizu nje i Kostajnice. On nije htio gledati Kostajnicu jer se plašio čarobnice Une.

Spuštali su se niz Skakavac prema gradu, putem koji je bio sav uništen. Nikolica je ljutito pitao hoće li netko više popraviti taj put. U grad su ušli tek navečer, te je Mirko gledao u urušene kuće i zidove. Kada su došli do dvorišta njihove buduće kuće, već je bila noć, a tamu su pojačali zidovi dviju visokih kuća, između kojih se nalazila njihova. Mirko je sišao s kola i gledao oko sebe, primijetivši prozore bez kapaka i stakala, što ga je uplašilo. Majka ga je povela na ganjak i uvela u sobu. Otišli su u sobu koja je bila do ulice, gdje je jedan prozor imao stakla. Majka ga je posjela na ležaj i rekla mu da će oni istovariti stvari, te je on zaspao.

Kuća u gradu

Kuća im je bila puna miševa, a kako je Mirko stalno dosađivao s pitanjima, majka ga je poslala u dvorište da se nečime zabavi, jer je ona bila umorna od posla u zadruzi. Dok je prolazio kroz sobe, mislio je na babu Stevaniju i staru kuću. Volio je biti na ganjku. Opsjednut slikama sela, Mirko je izlazeći iz kuće zaboravio na stepenice koje silaze u dvorište te je pao niz njih. Ubrzo se pojavila njegova majka i pitala ga što je napravio. Primila ga je u naručje i odnijela na ležaj, tražeći da joj pokaže što je bilo, ali on to nije htio, prkoseći joj. Bio je ljut što nije bio na selu.

Zvone

Kroz vrata dvorišta, koja Mirko nije smio otvarati, vidio je nekoga kako gleda u dvorište. Na Mirkovo pitanje došljaku što traži, dobio je odgovor da traži baš njega. Bio je to dječak Zvonko, zvani Zvone, koji ga je pitao hoće li se igrati s njim i hoće li da budu drugovi. Zvone mu je pokazao svoju mašinu koja je radila na petrolej. Mirko je donio petrolej, a kad ga je Zvone nalio u igračku i zapalio šibicu, sve je planulo. Vatra je zahvatila i ganjak. Kroz kapiju je dotrčao čovjek s kofom vode i izlio je na vatru, a potom je izudarao vatru da se ugasi. Čovjek je dječake nazvao palikućama i pitao ih odakle im gas.

Farko

Zvone je Mirku pričao o Farku, te ga odveo k njemu. Farko je pokušavao otvoriti flašicu u kojoj se nalazio lijek za njegovu mačku, a kad se Mirko ponudio da mu pomogne otvoriti, rekao je da ne može, ali mu je dao dunju. Mirko je gledao poklopac flašice i rekao da se to ne može otvoriti bez noža. Vratio je flašicu Fareku da je otvori. On je zasjekao dio metala oko poklopca, a kad je drugi put pokušao zasjeći, ruka mu je trznula, te se posjekao. Odveli su ga kod Hajdića, koji mu je očistio i zavio ranu.

Zima, zima, e pa šta je

Zahladilo je, pa su se Mirko i majka premjestili u kuhinju. On je pitao što je dolazila u grad. S njima je bila i baba Stevanija, s kojom je mogao po cijele dane pričati o selu. Mirko je bacio mrvice kruha vrapcima koji su sletjeli na prozor, ali se nisu pomicali. Majka mu je rekla da se plaše, jer životinje nikome ne vjeruju, pogotovo kad su ljudi gladni. Otišli su po drva u Kalendere, te su sa stricem Ilijom i Nikolicom otišli u šumu srušiti stablo. Naveče su došli u Kostajnicu, s drvima na sanjkama.

Zimski kaput

Majstor Niko je mjerio Mirka da mu sašije zimski kaput. Nije pričao, nego je samo radio. Majka je pokušala započeti razgovor, ali on nije odgovarao. Kao ni Mirko.

Učiteljica Bosa

Mirko je u školi bio prozvan da dođe pred ploču. Kad je došao pred učiteljicu, pogledao je Farka koji mu je namigivao i Zvonu koji se kesio. Učiteljica ga je pitala zašto stalno gleda kroz prozor, ali on nije odgovarao. Mirko nije htio ići u školu i molio je majku da ga ne upiše, a ona ga je zbog toga ispljuskala. Kako on nije odgovarao, učiteljica je zavikala na njega i rekla mu da je nekada učila i njegovog oca. Mirko je i dalje šutio, jer nije znao što odgovoriti. Znao je da je njegovog oca više zanimala šuma od škole. Mirko je od učiteljice dobio udarce po dlanovima, a potom je poslan u kut, gdje ga je sunce grijalo po potiljku i leđima. Lagano se premještao k prozoru, kroz koji je mogao vidjeti Kemu na kruški. Odjednom je čuo učiteljicu kako mu kaže da mu majka mora idući dan doći u školu. Potom se začulo zvono i svi su krenuli u dvoriše, a Mirko je vidio da Kemo silazi s kruške s nečime u njedrima. Pošao je k njemu te mu je on pokazao da ima grlice.

S Kemom i Halidom

Mirko nije rekao majci da je učiteljica rekla da mora doći u školu. Halid ga je pitao gdje mu je majka, a kad je odgovorio da joj nije rekao da mora doći, Halid mu je preporučio da ne izlazi učiteljici na oči. Obojica su otišli u voćnjak Kemi, koji je ležao pod jabukom, s velikom lubenicom pred sobom. Dječaci su legli kraj njega u travu. Kemo je rekao da će propucati njegov bukvar, jer ne može imati bukvar i biti tu s njim. Mirko je šutio. Iako nije bio za školu, znao je da će se majka naljutiti ako ne vidi bukvar kod kuće te da će tako doznati sve o školi. Kemo mu je pokazao svoju kuburu i predložio mu da on sam puca u knjigu. On je bio prestrašen, bilo mu je žao i knjige i toga što je pobjegao iz škole. Kemo je nanišanio u bukvar, prislonio čik od cigarete barutu, te je sve puklo. Ruka mu je bila unakažena i krvarila je, a bukvaru nije bilo ništa. Mirko je zgrabio bukvar i pobjegao s Halidom.

Posjeta

Mirko je, pobjegavši od Keme, legao u krevet, iako se vani još vidjelo. Pitao se hoće li se Kemo ljutiti na njega, ali mu je bilo draže što je bukvar ostao čitav, a za školu je odlučio izmisliti neku izliku. Čuo je korake na stepenicama – netko je bio s njegovom majkom i babom Stevanijom. Nije mogao izdržati, te se došuljao do kuhinje i prišuljao vratima koja su se odjednom otvorila, te je ugledao učiteljicu Bosu. Otrčao je u sobu, ali mu je majka rekla da se vrati natrag. Učiteljica je rekla da je Kemo otišao u ambulantu, a majka je pitala Mirka što bi bilo da se to njemu desilo. Rekla mu je ako će se družiti s Kemom, da odlazi od nje. One se uplašio i rekao da neće Kemi, a učiteljica ga je potom upitala da li je onda ipak lakše ići u školu. Dogovorili su se da će ići u školu, a majka ga je poslala u kuhinju da nešto pojede. Njih dvije su se Mirku činile kao prava zaštita od Keme.

Zvrk

Zvrkovi su postali popularni među gradskom djecom te je Mirko htio i sebi napraviti jedan, ali nije uspijevao naći drvo od kojeg bi mogao napraviti zvrk. Otišao je na Unu i odsjekao jednu granu te od nje pokušao napraviti zvrk, ali se sav rasjekao i odustao. Idući dan je pitao majstora Haru može li mu napraviti zvrk. Dogovorili su se da će mu majstor Hare napraviti zvrk, a Mirko će mu zauzvrat kasnije pomagati.

Kad mu je majstor napravio igračku, Mirko je otišao pohvaliti se drugovima, ali je zaboravio uzeti kandžiju. Rade je rekao da će mu posuditi svoju, ako mu dozvoli da kasnije i on nekoliko puta udari zvrk. Kako Mirko nije dobro bacio zvrk, Rade ga je uzeo da mu pokaže kako se to radi, ali je zvrk slučajno završio u kanalu. Mirko se naljutio na Radu i bacio kamen na njega, na što ga je Rade udario nogom. Mirko je otrčao kući i plakao. Mislio je na oca, koji bi mu sigurno pomogao i sa zvrkom i s Radetom.

Rade

Rade je donio Mirku zvrk, te mu je pokazao kako se igrati s njim, ali Mirku nikako nije uspijevalo, pa je otišao s Radetom na sjenik. Radetov otac je kiridžija, te je prevozio šumska debla. Rade je skakao u sijeno, a potom mu se pridružio i Mirko. Mirko se skliznuo i pao u jasle, te mu je Rade pomogao da se izvuče. Mirko je ponovo izgubio zvrk.

Loptanje i prva tuča

Došlo je ljeto i dječake je zanimala samo lopta – stalno su igrali nogomet. Mirko je više znao udarati igrače nego loptu. Ekipa u kojoj su igrali se mijenjala, a Mirku je najteže bilo igrati protiv Rade. Drugi najslabiji igrač ekipe bio je kum Mišo, koji je bio na golu, a nije znao uhvatiti ni jednu loptu, te se stalno ljutio na Mirka. Potom bi se zamijenili. Mirko je uspijevao uhvatiti većinu lopti, ali bi Mišo namjerno promašio lopte kako bi ušle u gol. Nakon nekoliko takvih situacija, Mirko se naljutio na njega i krenuo ga tući te ga raskrvario. Kad je to shvatio, bilo ga je stid i ljutio se sam na sebe. Nakon što se kum dva dana nije pojavljivao, otišao je kod njega s džepom punim špekula. Igrali su sve dok nije sat otkucao osam sati.

Osveta

Baba Stevanija provela je cijelo ljeto u Kostajnici, te su nerijetko baba i Mirko išli u posjetu babinoj priji Milki, čija je kćer Jelena bila sklona Mirku pa su se nerijetko zezali o prosidbi. Jednu nedjelju, kad je bilo vrlo vruće, Mirko se s drugovima izležavao u pijesku kraj Une. Zavidio je drugovima što znaju plivati, dok je on bio samo u plićaku. Rade im je s kestena doviknuo da su u gradu svatovi, te su svi otrčali u grad pred opštinu, jer će kum bacati dinare u prašinu, a oni će ih skupljati.

Svatovi su bili bogati, bilo je mnogo fijakera, a Mirko je zastao kad je vidio da je mlada Jelena. Sakrio se iza kestena u parku da ga ona ne vidi. Mirko je otrčao i došao do potoka gdje je vidio patke, uključujući Jeleninog patka s crvenom vrpcom, na kojeg je bacio kamen te je patak potonuo. Kad je vidio što je napravio, uplašio se, te razmišljao kamo će pobjeći. Otišao je babi i ispričao joj sve o svatovima, te o patku, kojeg, kako mu je majka kasnije rekla, nije ubio, već mu je samo prignječio nogu.

Svinje i kokoši

Stric Mladen je pod ganjkom napravio svinjac i kokošinjac. U to vrijeme klanje svinja bilo je najvažnije zbivanje u Kostajnici. Dani kolinja bili su dani kad su se svi mogli najesti do sitosti, pa i više. Par dana prije kolinja počela se osjećati groznica iščekivanja, a na dan kolinja čula se strka u svinjcu. Nakon što ubiju svinju, skidaju joj čekinju te je potom vješaju, dijele na pola te vade crijeva i džigericu. Za to vrijeme Mirko i njegovi drugovi čekaju mjehur, da od njega naprave loptu. Radi se slanina, čvarci, kobasice i topi se mast. Kad se sve završilo, Mirko se prisjetio prošle godine, kad su im kokošja i svinjska kuga ubile više životinja.

Večeri bez majke

Mirku je svako veče kad ni babe ni majke nije bilo kući, bilo mučenje. Dolazak u kuhinju bila mu je pustolovina jer se plašio mraka i onoga što bi se moglo desiti. Kako su vrata bila zaključana, morao se penjati preko tavana, gdje bi zatvorio vrata golubarnika i hodao po gredama da ne padne kroz tavan. Kad bi došao iznad kuhinje, pomaknuo bi dvije daske iznad stola i skočio na stol, a kako više ne bi mogao doseći daske, one bi ostale otvorene. Mirko bi brzo izlazio iz te sobe i tražio šibice da zapali vatru.

Nakon što bi pojeo večeru i napisao zadaću, uzimao bi petrolejku i odlazio u sobu, ugasio lampu i legao u krevet. I dalje bi ga mučio tavan. Plašila su ga čudovišta iz mraka – vukodlaci. Kad bi majka došla, pitala bi ga zašto se pokriva po glavi, a on bi odgovorio da mu je hladno, umjesto da kaže istinu jer bi mu ona govorila da sve svoje strahove samo umišlja.

Večeri s majkom

Majka bi navečer pričala Mirku priče, naslonjena na singericu. Poslije priče bi kroz prozor gledali kako vjetar ljulja svjetiljku na trgu, te bi zajedno nešto pjevali.

Poli’ vilo

Jednom se, poslije utakmice, Mirko hvalio da zna tko je izmislio štampariju. Huso mu je, nakon što je rekao odgovor, prišio nadimak Johan. Huso je bio majstor za nadimke, te bi nadimak koji je Huso nekome dao toj osobi ostao zauvijek. Jednom prilikom su Mirko i Huso bili kod Huse na tavanu i gledali jedno gnijezdo, kad je u kuću ušao neznanac. Došao je da mu Husina baba gata. Ona bi na kraju gatanja, kao potvrdu svojih riječi, viknula “Poli’ vilo” te bi voda pala na stranca i namočila ga do gole kože. Kad je to ovaj put viknula, Huso se skamenio jer nije imao vode da polije stranca, te se stranac naljutio na babu. Kad je otišao, viknula je Husi da siđe da mu pokaže ima li vode ili ne. Od tada je, zbog Mirka, Huso dobio nadimak Poli’ vilo.

Tetak Milan

Jedan dan komšinica Persa išla je u Dubicu i o tome obavijestila Mirkovu mamu. Mirko je dugo vremena molio majku da ga pusti s komšinicom u Dubicu, do tetka Milana i tetke Ljubice, budući da ona nije mogla ići, a do Dubice je bilo dvadesetak kilometara. Krenuli su rano, te su nakon sat vremena stali u dvorište neke seljačke kuće, gdje im je domaćica dala hrane.

Nakon toga su se ponovo odmarali, dva sata prije nego su došli do Dubice, pred školom s razbijenim prozorima. U Dubicu su stigli oko podneva. Tetka i tetak su se obradovali Mirku. On je tamo i zaspao, a kad se probudio, pitao je tetka kad će ići u lov. Mirko se pomalo plašio lova, pa ga je tetak nazvao kukavicom. Mirko je to toliko iznerviralo, da je tetka na kraju ugrizao za nos. Nakon što se tetak oslobodio Mirkovog ugriza, rekao mu je da će za kaznu u jesen s njim ići u lov.

Lov

Dolaskom jeseni je zahladilo. Majka i Mirko stigli su u posjetu tetku Milanu, a idući dan u zoru njih su dvojica išli u lov. Tetak Milan je bio odličan lovac te su njegovi trofeji ukrašavali cijeli stan. Tetak mu je pričao da je gore zaklati svinju ili kokoš nego ići u lov. Kad su iduće jutro krenuli, brzo su se udaljili od kuće, a vjetar im je ledio ruke i nos. Tetak mu je rekao kako po ovom vremenu životinje izlaze iz šume tražeći hranu. Nakon nekog vremena, čuli su psa kako kevće u daljini, te je tetak rekao Mirku da hoda desno od njega i ne izlazi pred pušku. Nakon što je tetak zapucao, Mirko je pao. Uhvatili su zeca, te ga je tetak podigao i pružio Mirku.

Ejub

Ejub je bio harmonikaš. Imao je motor koji je bio vrlo glasan, te je dolazio u kafanu “Balj”. Mirko i drugovi bi lijegali u travu parka i gledali u Ejuba, koji nije volio društvo. Mirka bi zvuk njegove harmonike očarao. Želio je znati svirati kao on. Njegovim drugovima Ejub bi ubrzo dosadio, pa bi Mirko ostao sam. Nakon tjedan dana, Ejub je tiho odsvirao neku melodiju i pozvao Mirka da sjedne s njim za stol. Pitao ga je zašto ga prati. Kad mu je Mirko rekao da želi svirati kao on, Ejub mu je rekao da ga u gradu nema tko drugi naučiti svirati, a da on ne voli učiti. Ejub mu je usput naručio malinkovac. Dok je Mirko pio, Ejub je tiho svirao, a kad je završio, rekao mu je da ode s drugovima. S vremenom će možda i naučiti svirati. Poručio je Mirku da će u nedjelju imati koncert te ga pozvao da dođe.

Koncert

Majka je jedva pristala da odvede Mirka na koncert. Došli su do ljetne bašte te se progurali kroz ljude koji su stajali tamo i nisu imali karte. Mirko nije rekao mami da je razgovarao sa Ejubom o koncertu. Mirko je pitao majku zašto se ljuti, a Ejub je došao tek kada je publika bila na rubu nestrpljenja. Kada je počeo svirati, nastao tajac, koji se ubrzo pretvorio u krkljanac. Kad su odlazili kući, Mirko je pjevušio njegove pjesme, koje njegova majka nije voljela. Kad ga je upitala što mrmlja, on je rekao da bi bilo lijepo da mu je Ejub otac. Ubrzo je to zažalio jer je time povrijedio majku. Zato ju je uhvatio za ruku i izljubio, ispričavajući joj se.

Gas

Mirko je od svega u kući najviše volio petrolejku. Ponekad bi, dok bi palio lampu, razbio cilinder, a majka bi tad govorila da će jednom sakupiti novca da uvedu elektriku u kuću. Kraj lampe je uvijek bila šibica, kojom bi se palila lampa. Lampa bi na stolu davala dovoljno svjetla da se moglo čitati, ali bi se Mirku od toga brzo prispavalo. Ako ne bi odmah otišao u krevet, zaspao bi na stolu, a lampa bi se sama od sebe ugasila kad bi fitilj dogorio. Lampa je trebala petrolej, koji se dijelio iz velikog plavog bureta. Kad ga ne bi bilo, pričalo bi se o njemu, te bi se čule glasine kada bi dolazio.

Jednom prilikom, danima nije bilo petroleja. Bilo je ljeto i dan je bio dug. Jedan dan, Mirko je čuo da će idući dan stići petrolej, te se ustao rano i otišao pred prodavaonicu, gdje je već čekalo petero ljudi, a među njima i Farko. Cijelo prijepodne su se pržili na suncu, a oko podneva je petrolej stvarno i stigao, što je stvorilo veliku gužvu pred trgovinom. Mirku je netko pritisnuo nogu, te je on ostao bez tri nokta na prstima.

Farkin tavan

Dječaci su voljeli Farkino dvorište, ali ih je zanimalo što ima i u kući, pogotovo pod krovom, na tavanu. Farko je poveo Mirka u svoj stan, te otvorio vrata koja su vodila na tavan. Kako je Mirko zaostajao za Farkom, penjući se na tavan, nije vidio da je Farko otvorio neka vrata, pustivši svjetlost na tavan. Dok je Mirko dolazio do njega, učinilo mu se da vidi bijelu avet te se uplašio. Farko mu se rugao i ispričao da je to gips u kojem je ležala bivša vlasnica kuće, ali mu Mirko nije vjerovao.

Trampa

Enes, Farkin brat, imao je mnogo različitih poštanskih marki, koje su dječake posebno zanimale. Mirko ga je pitao gdje se to može naučiti, te je kroz razgovor Enes dao prijedlog da se trampe – da mu da marke u zamjenu za nešto drugo. Mirko je cijelo poslijepodne pretresao kuću da pronađe nešto što bi mogao trampiti i na kraju je našao majčino naliv-pero. Odnio ga je Enesu, koji je bio sumnjičav, ali je pristao, te mu je dao još stvari. Kad je to donio kući, majku je zanimalo što je to donio, a kad joj je rekao da je za to dao naliv-pero, majka se naljutila. Kad je rekao da će vratiti pero, rekla mu je da ne vraća, nego da samo skloni to od nje da ne vidi. Pitao se ima li netko u gradu bolje marke od njega.

Poštar Ibro

Dječaci su se plašili poštarove desne ruke, koja nije imala šaku. U prizemlju Mirkove kuće jedna od soba pretvorena je u magacin, u kojemu su se čuvali paketi i vreće Zemljoradničke udruge. Poštar Ibro bi zato pazio na njega kad bi prolazio pored kuće. Jedan dan naletio je na prizor djece koja jedu šećer. Pitao ih je odakle im to, a oni su rekli da je Mirko uzeo šećer iz magacina. Kad se Mirko vratio, poštar ga je zgrabio i odveo u stanicu milicije. Kroz priču s komandirom milicije, ispalo je da je Mirko podijelio šećer iz sledovanja, a rekao je da je iz magacina kako netko ne bi rekao njegovoj majci da je podijelio cijelo sledovanje šećera.

Stari grad

Bila je potrebna velika hrabrost da se popnu uz zidine starog grada. To je prvo uspjelo Kemi koji je tamo provodio mnogo vremena. Mirko se pokušavao više puta popeti na stari grad, ali mu je rijetko uspijevalo. Jednom se uspio popeti do pola zida, ali se onda ukipio. Napipao je jedan ispust i spuštajući se dolje, skotrljao se do dna. Nakon dugo vremena i mnogo pokušaja, uspio je doći do vrha zida i konačno je mogao vidjeti stari grad. Rade ih je poveo u podrume zapadne kule, gdje je bio urušeni otvor tunela ispod Une. Kad su krenuli natrag, Mirko je ostao zadnji na zidu. Pozlilo mu je i nije znao kako će se spustiti. Pokušavao je, ali nije uspijevao, sve dok ga Kemo nije uhvatio i pomogao mu da započne spust.

Posljednja tuča

Rade je započinjao tuču između Mirka i Halida. Mirko se volio tući s Halidom jer je bio dobar drugar. Halid je imao sestru Esmu koja je u kuglani namještala kegle, zbog čega je Halid dobio nadimak Kegla. Nije volio taj nadimak, pa je on često bio okidač za tuču. Zadnji put se Mirko s Halidom potukao u brdima, kod Radetove stoke, nakon što su cijeli dan proveli čuvajući krave i telce, penjući se po drveću. To je bila žestoka tuča i poslije nje se ni jedan od njih dvojice nikada više nije potukao ni s kime.

Biblioteka

U prostoriji buduće birtije “Palež” nalazila se jedna velika vitrina, puna knjiga u različitom stanju. Mirka su od prvog dana privlačile knjige te je htio odmah početi čitati one najteže. Budući da se nije usuđivao tražiti neku od njih poimence, dobivao je knjige koje bi mu bibliotekar Alija davao. On je točno znao kome koja knjiga treba. Jednom prilikom Mirko je tražio nešto teže, a nakon razmišljanja, dobio je “Nikoletinu Bursaća”.

Priredba

U istoj prostoriji gdje je bila knjižnica nalazila se i pozornica, sastavljena od buradi i dasaka. Na njoj su se odvijale mnoge predstave, koje su fascinirale Mirka. I on je želio sudjelovati u predstavi, što se i ostvarilo. Glumio je u “Krvavoj bajci”. Na probi mu je bilo lako, ali se uvečer, kad se sala počela puniti, počeo preznojavati i plašiti se da bi se mogao spetljati ili pasti za vrijeme predstave. Kad je došao pred publiku, nije vidio publiku, već mu se učinilo da vidi Nijemce. Izrecitirao je cijelu pjesmu, a potom dobio aplauz koji nije očekivao, kao i pohvale učiteljice.

Majstor na trapezu

Mirka je privlačila igra “karike na marike”, u kojoj je bilo potrebno drvenu kariku baciti na grlić boce ili držak noža. On je danima pokušavao pogoditi nešto, ali nije uspijevao, te je znatiželjno promatrao one koji su mogli odjednom kupiti više karika. Kako mu nije uspijevalo, Mirko je jedan dan, dok gazda nije gledao, bacio kariku tako što je zakoračio unutra, te je ona ostala na boci. Dobio je bocu konjaka, koju je odnio u kafanu kako bi je prodao Cigi, ali je na kraju dobio bocu malinovca. Kako bi zaradio novca za ringišpil ili “karike”, organizirao je u svom dvorištu nešto slično igrama na vašaru.
Na vašaru su ga najviše privlačili artisti, te je odlučio da ih imitira. Mirko je napravio trapez i danima vježbao na njemu. Kad je zaključio da je sposoban, organizirao je predstavu i naplaćivao ulaz jedan dinar. Počeo je izvoditi vratolomije, ali je odjednom čuo zvuk cijepanja gaća te je najednom ostao gol pred publikom. Odmah je otrčao u predsoblje i nakon toga više nije javno nastupao.

Ribar

Kemo je učio Mirka pecati i prvo je ribu hvatao u potoku, rukama. Jednom je hodao uz potok, igrajući se vodom i stao uz panj, razmišljajući što se krije pod njim. Ušao je u vodu do kukova, te mu se zmija počela penjati uz noge. Zgrabio ju je i bacio u njivu.

Mirko je volio pecati s poprečnih greda ispod mosta. Nije hvatao velike ribe, ali mu se jednom uhvatio klen na mamac. Dovukao ga je do glavnog stupa i zavezao konac, a potom se spustio da je uhvati rukom. Uhvatio ju je desnom rukom, a lijevom je držao konac. Dok se uspinjao, ona mu se oslobodila iz ruku, a kako bi ju zadržao, pustio je gredu i pao u vodu, razgulivši kuk. Svejedno je i dalje išao za ribom te je uspio uhvatiti.

Zmija

Mirko je čuvao prasce na ispaši kod ruševina stare klaonice. Majka mu je uvijek govorila da se pazi zmija. Jednu večer zmija je napala jednog od njegovih prasaca, te je Mirko jednim udarcem pogodio zmiju u glavu. Nastavio je udarati dok zmija nije bila isječena na komadiće.

Skijanje

Mirko je uspio dobiti jedne skije koje je Anto prodavao. Kad je krenuo skijati, one su padale u snijeg dublje nego što je on to htio. Pokušavao je napraviti stazu za spust, ali za to je trebalo puno skijaša. Na kraju je pronašao jednu stazu te se popeo na njen početak. Dugo se skijao, tako da se već smračilo, te mu je trebalo dugo da se vrati kući, pa se usput i smrznuo. Kad je došao kući, ostavio je skije na verandi i ušao u kuću. Majka mu je rekla da se izuje, ali mu to nije išlo lagano, jer se njegova cijela odjeća smrzla i skorila. Rekao joj je da je naučio skijati. Poslije je dobio batine jer je ostao vani predugo.

Konačar

Mirko je bio iskusan izviđač te su ga odredili da bude konačar. Zato je morao ići u Plašku dan prije odreda da podigne logor, što je bila velika čast. Tetak Milan mu je posudio svoj lovački ranac i dugo su putovali vlakom – od Sunje do Zagreba, te od Zagreba do Ogulina. Slušao je naredbe, pa je i zaspao. Trgnuo se kad je nastavnik Boro viknuo da izlaze u Ogulinu i da se pripreme, jer treba izbaciti stvari iz vlaka. Puno su im u tome pomogli stariji. Ukrcali su se u drugi vlak koji je išao za Plaški, gdje su se smjestili podno stare crkve. Nakon što su uredili šatore, izležavali su se. Pred večer su se dosađivali, a onda su se spremali na počinak, iako su htjeli dočekati drugove koji su te noći trebali doći. Mirko je složio svijeću tako da su imali osvjetljenje. Kad su čuli povike ostalih, krenuli su prema njima, no potom su se čuli i povici. Mirkov šator se zapalio jer se svijeća prevrnula u ranac, koji je ostao oštećen.

Odgajivač ptica i ribica

Kemo je uzgajao ptice. Mirko je smatrao da on može to raditi jednako dobro kao i Kemo, bez da ga pita kako, jer je Mirko ipak išao u školu. Danima je tražio gnijezda, te je našao jedno s ptićima koje je odnio kući. Ali iduće jutro ptići su uginuli. Kemo ga je prekorio i rekao mu da se ptići hrane. Potom je Mirko odlučio uzgajati ribe. Napravio je akvarij te uhvatio nekoliko potočnih riba, ali i one su idući dan uginule. Odustao je i od tog uzgoja te se odlučio posvetiti fizici i hemiji.

Safet

Kad bi se igrali Indijanaca i kauboja, Mirko bi uvijek bio Indijanac. Jednom prilikom su ga uhvatili u grmu i izvukli iz za noge, pa se sav izgrebao. Zavezali su ga za šljivu i otišli. Navečer ga je pronašla Zvonina majka i odvezala. Idući dan igrali su se mušketira, te se on odlučio osvetiti za ono jučer. Mačevali su se svojim mačevima, a Mirko je za svoju žrtvu odabrao Safeta, koji ga je jučer zavezao. Došli su do usjeka, te je Mirko bez mnogo razmišljanja udario mačem iz sve snage. Safet je odskočio unatrag da izbjegne udarac i pao niz brdo, ravno u kupine. Nakon što su ga izvukli, neko su vrijeme samo sjedili, a onda je Rade predložio da trče s nožem u ruci. Mirko je pao i rasjekao gornju usnu. U kući se gledao u ogledalo i vidio da je posjekotina duboka i točno ispod nosa.

Nema više babe Stevanije

Kad je umrla baba Stevanija, Mirko i majka su se obukli i otišli u selo. Mirko je, kad su došli u selo, bio toliko umoran da je u štaglju prilegao. Mirko je gledao kako drugi plaču, ali on nije sve dok se nije probudio i vidio da su svi otišli na groblje. Dotrčao je tamo i vidio da su lijes već spustili u raku te se onda i on rasplakao.

Mevići

Počelo je vrijeme gajenja golubova, te su se svi Mirkovi drugovi trudili imati što više pitomih golubova. Mirko je nabavio nekoliko mladih ptića, te ih je zatvorio, hranio i tako ih pripitomio, pa su se svako veče vraćali u kavez. Ipak, Mirko je htio pitome golubove koji su bili skupi, te mu je majka na kraju pristala dati novac. Sedam dana je golubove držao u kavezu, a Mirko je bio nestrpljiv da ih pusti, iako ih je trebao u kavezu držati mjesec dana. Pustio ih je i oni su odletjeli na najvišu zgradu u blizini, gdje su ostali cijelu noć, a potom su odletjeli. Majka ga je tješila da će se vratiti, ali nisu. On ih je tražio i kod uzgajivača, ali je on samo odmahnuo rukom.

Mačke i kazna

Poslije nestanka pitomih golubova, Mirko je uspio nabaviti dva goluba, te ih dugo vremena nije puštao iz kaveza. Jedno jutro se popeo na tavan i vidio da golubovi leže u kavezu, raskomadani. Otrčao je prema ljestvama, spotakao se i pao na verandu. Ispričao je sve majci, a ona mu je rekla da se mački osveti tako da je nahrani mišomorom. Iduće jutro Mirko je pronašao dvije mrtve mačke iza ograde.

Daleki svjetovi

Mirko je kod Farke vidio detektorski aparat, pomoću kojega je mogao čuti daleke svjetove. Napravili su ga Enes i Farko. Mirko je stavio slušalicu na uho i slušao muziku. Mirko je također htio imati jedan takav aparat, pa su on i Farko otišli Enesu da ga pitaju kako da ga napravi. Mirko je ubrzo nabavio sve potrebno, osim slušalice, koje su imali jedino u pošti, gdje su radili Safetovi roditelji. Tih dana Mirko je bio nerazdvojan od Safeta te su se redovito družili kod njega i gledali njegovu zbirku marki. Vidio je slušalicu i dobio je od Safeta. Došao je kući i pripremio antenu detektora na krovu, a potom čekao noć da dobije zvuk. Kad je pala noć, čuo je muziku.

Nobel iz potkrovlja

Oko detektora je ogradio prostor svog fizičko-hemijskog kabineta, gdje se bavio eksperimentima iz fizike, hemije i biologije. U njemu je imao hrpu stvarčica koje je poslagao na policu. Enes mu je pokazao kako se radi barut, te je Mirko i njega radio. Drugi pokus koji je radio nije imao uputstva te je sasuo nekoliko stvari u epruvetu i to grijao na vatri. Dok je radio na tome, čuo je da netko hoda po dvorištu. Izašao je pogledati i taman se htio okrenuti natrag kad je nešto eksplodiralo, razbilo sve okolo vatre i razbacalo nekoliko crjepova. Mirko je brže-bolje mjesto nesreće doveo u red, kako to majka ne bi vidjela.

More

Iz općine su javili da će Mirko ići na more u Cavtat, zajedno s njegovim mlađim drugarom Ratkom. Majka mu je za to kupila novo odijelo. Spreman, uskočio je u vlak za Prijedor, gdje su ih sve sakupili u dječjem domu i to veče ukrcali u vlak prema Sarajevu, gdje su ponovo presjedali na drugi vlak. Nakon dugo vremena ugledali su more. Kad su izašli iz vlaka, bilo im je hladno, jer su bili neispavani. Kreveti su im bili u šatorima, što je razvedrilo Mirka. Nakon ručka su spavali, te su im rekli da ne smiju stalno biti u vodi, ali se Mirko toga nije pridržavao.

Mirko se bojao plivanja, jer nije znao plivati. Divio se plivačima. Jedno jutro su stajali na molu, kad ga je netko gurnuo u vodu. Bacakao se kao pas i shvatio da zna plivati. Nekoliko dana kasnije išli su čamcima na izlet. Pred obalom su svi, osim Mirka i barbe koji je vozio čamac, poiskakali u more kako bi što prije došli na obalu. Barba ga je pitao zna li plivati, a on je rekao da zna i skočio u vodu. Nakon nekog vremena otkrio je da ne pliva tako dobro kao što je mislio, ali se dosjetio da legne na leđa i tako pluta. Tako je uspio doplivati do obale.

Kad su se vraćali kući, žurili su se da stignu na vlak. Kad su došli do Banja Luke, nastala je zbrka i morali su presjesti u drugi vlak, a nakon nekog vremena, Mirko se sjetio da je zaboravio kaput. Prisjetio se da već petnaestak dana nije vidio majku i laboratorij. Pitao se što će ona reći za kaput.

Stihovi za Veru

U osmom razredu Mirko je počeo pisati pjesme, te se zapitao kome će ih pisati. Odlučio je napisati pjesmu Veri. Danima je razmišljao što napisati, a potom je napisao pjesmu koja mu se svidjela. Pokušao je shvatiti što želi reći, te potom promijenio pjesmu. Gurnuo ju je u Verinu bilježnicu iz srpskohrvatskog, ali se nije potpisao. Kad je ona otvorila bilježnicu, papirić s pjesmom je odletio iz bilježnice i sletio pod katedru, gdje ga je podigao profesor srpskohrvatskog i pročitao je u sebi, a potom i komentirao. Taj isti dan vidio je Veru s jednim dječakom iz doma. Do kraja školske godine ih je stalno viđao zajedno.

Odlazak

U lipnju su se slikali kao razred, jer su završavali osnovnu školu. Kući je iz škole išao s majkom, koja je nosila njegovu svjedodžbu, te mu je za nagradu kupila trešnje. Ljeto je proveo u igri i razgovorima, a potom je školovanje nastavio u Prijedoru u gimnaziji. Bio je smješten u đački dom, iz kojega je prošle godine krenuo na more. Došao je u dom dan ranije, spremio stvari u spavaonicu i izašao van. Naišao je na jednog dječaka s kojim je razgovarao. Dolazila je jesen, te je on šetao, hodajući po lišću. Razmišljao je o majci, drugovima i Kostajnici, te o tome da mu je sve ovo novo i nepoznato. Do mraka je plakao, a potom se vratio u spavaonicu i pitao se hoće li imati snage za novi, nepoznati svijet.

Likovi: Mirko, Mirkova majka, Baba Stevanija, tetak Milan, Kemo, Rade, Farko Safet…

Analiza likova

Mirko – glavni lik romana je vrlo znatiželjan dječak koji voli istraživati i proučavati nove stvari. Njegovi novi pothvati ne moraju nužnu uspjeti, ali to ga ne sprječava da pokušava ponovo. Mirko se voli dokazivati, zbog čega ponekad nastrada. Odrastao je bez oca, koji je poginuo u ratu. Ne primjećujemo da je to kod njega ostavilo posebnog traga, jer bilo je mnogo djece sa sličnom sudbinom, a njegova majka i baka davale su sve od sebe da ima dobro i bezbrižno djetinjstvo. Kada je došlo vrijeme preseljenja u Kostajnicu, žestoko se tome protivio. Nije htio otići sa sela koje je poznavao, čiji ljudi su mu bili prijatelji i gdje je pronalazio zabavu i mir koji je trebao. Selo je za njega značilo dom kojeg nije htio ostaviti. S vremenom se pomirio s promjenom, pa je u gradu upoznao nove prijatelje, te pošao u osnovnu školu. Grad je postalo novo, neistraženo mjesto, poprište mnogih potencijalnih avantura. Nakon osnovne škole, Mirko je otišao u Prijedor, gdje je krenuo u srednju školu. Tamo su ga čekale nove avanture, ali ovoga puta na prijelazu u zrelost.

Mirkova majka – žena kojoj je muž otišao u rat dok je još bila trudna sa svojim sinom. On se nikada nije vratio, ali Mirkova majka je dugo odbijala misliti da je mrtav. Nadala se da će joj se jednog dana vratiti i branila je da se govori kako je mrtav, čak ako su to govorili vojnici koji su s njim bili u ratu. Mirkova majka je sa svojom svekrvom, babom Stevanijom, odgajala Mirka. Trudila se da mu zamjeni oca, usadi disciplinu, ali i da dovoljno ljubavi. Iako joj je svekrva bila od velike pomoći, jednom kad je pronašla zaposlenje u gradu, odlučila je sama se preseliti s Mirkom u grad. Smatrala je da će im u gradu biti lakše živjeti, da će Mirku biti bolje odrastati u gradu. Ne samo da će tamo imati više mogućnosti postati gospodin, gradski čovjek, a ne ostati seljak, smatrala je da će se u gradu bolje i školovati. Mirko joj je najvažniji na svijetu, iako je ponekad ljuti ili brine. Ona radi od jutra do mraka u zadruzi, samo kako bi mu priuštila bolji život. Primjer je majke koja radi sve za svoje dijete, ali njoj ni jedna žrtva nije teška, kada zna da će se njenom sinu to isplatiti.

Baba Stevanija – majka Mirkovog oca, Mirkova baka. Nakon što joj je sin otišao u partizane, pazila je na Mirkovu majku te su si one međusobno pomagale. Mirko joj je bio najdraži unuk, te je uvijek pazila na njega da nikad nije gladan. Ostala je na selu kada se Mirko s majkom preselio u grad, ali je kasnije odlazila k njima na duže vrijeme, iako joj na početku nije bilo jasno zašto se Mirkova majka seli u grad. Umrla je potkraj radnje romana, što je za Mirka bio veliki šok. Bio je jako vezan za baku.

Tetak Milan – najbolji lovac kojeg Mirko poznaje. Živio je u Dubici, više sati pješačenja od Kostajnice. Nakon što ga je Mirko ugrizao za nos, jer ga je ovaj nazivao kukavicom, odlučio je odvesti nećaka u lov. Kad je Mirko išao na izlet s izviđačima, posudio mu je svoj lovački ranac i pokazao trik sa svijećom.

Kem – dječak koji je izbjegavao ići u školu jer je nije volio. Nerijetko bi rado nevolje, krao bi i ugnjetavao druge, pa ga se Mirko bojao. Prvi se popeo na Stari grad te je nakon toga tamo često boravio. Ozlijedio je ruku u nesreći s kuburom koju je sam izradio.

Rade – dječak kojeg se Mirko na početku plašio, jer je bio jači i veći od njega, ali se kasnije pokazao kao dobar prijatelj. Slučajno je bacio Mirkov zvrk u šahtu, te mu je napravio novi i učio ga kako se igrati s njime. Kasnije, nakon što su se uspjeli popeti na stari grad, vodio je prijatelje kroz njega.

Farko – Mirkov prijatelj, koji je uvijek imao zanimljivih stvari, zbog svoje starije braće. Volio ih je pokazivati Mirku, s Mirkom izrađivati razne stvari i ići u pustolovine.

Safet – Mirkov prijatelj čiji su roditelji radili u pošti. Jednom je pao niz brdo zbog Mirka, dok su se tukli. Mirku je dao slušalicu od starog telefona koja mu je trebala da bi napravio detektor.

Ranko Risojević biografija

Ranko Risojević je pisac, pjesnik, dramatičar i prevoditelj, ali i matematičar i fizičar srpskog podrijetla. Rođen je 1943. godine u malom selu Kalenderi, pokraj Kostajnice u Bosni i Hercegovini. Nakon djetinjstva provedenog na selu, s majkom se preselio u Kostajnicu gdje je završio osnovnu školu. Srednju školu završio je u Prijedoru, a onda otišao u Sarajevo na Prirodno-matematički fakultet gdje je i diplomirao.

Nakon Fakulteta bio je profesor matematike i fizike. Osim rada u struci kao profesor, bio je i urednik mnogih časopisa, među njima su i Glas Srpske, časopis “Putevi”, “Univerzitetska biblioteka” i drugi. Bio je i direktor Narodne i univerzitetske biblioteke “Petar Kočić” te Galerije likovnih umjetnosti Republike Srpske.

Kao književnik, Ranko Risojević objavio je preko četrdeset knjiga. Među njima su romani, uglavnom za djecu i mlade, zbirke poezije i proze, dramski tekstovi za djecu i drame za odrasle te brojne radio igre. Ristojević je cijenjen književnik ne samo po svojim djelima već i kao član raznih žirija. Član je organizacijskog odbora za dodjeljivanje Kočićeve nagrada i član odbora Kočićevog zbora. Član je Društva bibliotekara Republike Srpske, Komisije za međunarodnu saradnju Društva bibliotekara Republike Srpske te potpredsjednik Društva članova Matice srpske u Republici Srpskoj.

Za svoja književna djela i životnu posvećenost književnosti Ranko Risojević dobio je mnogo nagrada, među kojima su Nagrada Branko Ćopić za roman “Bosanski dželat”, Nagrada Laza Kostić za knjigu “Šum”, Nagrada Branko Radičević za zbirku pjesama “Prvi svijet”, za koju je dobio i Nagradu Skender Kulenović; Kočićeva nagrada, Nagrada Dušan Vasiljev za knjigu “Gospodska ulica” i Nagrada Politikinog Zabavnika za dječju knjigu “Ivanovo otvaranje”.

Neke od Risojevićeve knjiga proze su: “Dječaci s Une”, “Trojica iz Zrikovije”, “Sablasni Šinjel”, “Arheolog” i druge; knjige poezije: “Vid tame”, “Tako, ponekad”, “Istrpi ovo draganje”, “Ozon”, “Vrata tame”, “Izabrane i nove pjesme” i druge.

Autor: T.R.