Riječ društveni ugled sama po sebi upućuje na pojedinca koji je primjer u svome mjestu i koji se, kao ličnost, treba slijediti. Društveni ugled se dobija na razne načine, a neki od najčešćih su obrazovanje, funkcija koju obavljamo, novac koji zarađujemo i posjedujemo te složenost i odgovornost posla koji obavljamo. Što se tiče društvenog ugleda, u vremenu kada je napisana ova priča, tada su najviši društveni ugled imale osobe koje su bile u religijskoj službi, zakonodavci, bogataši i prosvjetni radnici.
U priči Društveni ugled Erih Koš piše o društvenom ugledu religijskih službenika. U ovom slučaju, radi se o jevrejskoj vjerskoj zajednici. I sam pisac pripadao je jevrejskoj zajednici, ali ne u Fojnici, niti u Visokom, nego u Sarajevu. Prema historijskim podacima, u vrijeme kada je napisana ova priča, u Fojnici je živjelo svega 10 muškaraca jevreja koji su, prema priči, osnovali jevrejsku opštinu.
Gabaj Menahema Parda bio je najučeniji čovjek u Visokom. Jakov Danon mu je išao u posjetu jer su trebali da riješe neka vjerska pitanja. Iako su svi znali gabaja Pardu u Visokom, nije imao društveni ugled kako se to očekivalo. Za očekivati je da, kada se spomene njegovo ime, ljudi pokažu poštovanje i uvažavanje prema njemu, ali to nije bio slučaj. U cijeloj čaršiji ljudi su o njemu govorili samo loše i pogrdne stvari. Ono što je još čudnije jeste to što gabaj i ne zna da ga nazivaju svakojakim imenima i da uopšte nema društveni ugled kakav on misli da ima.
Erih kroz ovu priču otkriva svijet i zajednicu jevreja u Bosni, u ovom slučaju u Visokom. Sama činjenica da je Danon iz Fojnice, koja je u ovom slučaju manja zajednica, došao po savjet u Visoko, dosta veću i razvijeniju jevrejsku zajednicu, govori nam o težnji jevreja ka formiranju veće zajednice kroz koju bi se dalje mogli boriti za svoja prava.
Ako uporedimo Isaka Samokovliju, koji je također jevrejski pisac, i njegovo djelo Nosač Samuel, gdje su jevreji prikazani kao narod koji živi na margini društva, bez ugleda, pritisnuti bijedom, kod Eriha je drugačija situacija jer se može vidjeti da su ovdje drugačije predstavljeni. Ono što je ironija u Društvenom ugledu jeste to što Menahem Parda živi za društveni ugled i bori se za isti, dok ga u stvarnosti niko ne smatra uglednim čovjekom.
Vrsta djela: priča
Vrijeme radnje: neodređeno
Mjesto radnje: Visoko
Tema djela: Danonova posjeta gabaju Menahemu Pardi
Ideja djela: Ne vjerujmo nikome dok svojim očima ne vidimo.
Kratak sadržaj
Jakov Danon, predsjednik novoosnovane jevrejske zajednice u Fojnici, dolazi u Visoko tražeći gabaja Menahema Pardu. Iako je već stigao u Visoko, Danon ne zna ni gdje Parda živi, niti kako izgleda, niti ima bilo kakve informacije o njemu, pored imena i prezimena. Razlog njegove posjete Pardi bila su vjerska pitanja u kojima mu je on trebao pomoći, jer u Fojnici nisu znali šta i kako treba raditi, obzirom da su tek osnovali jevrejsku opštinu.
Prvo se uputio do Elijezera Fincija koji se bavio preradom kože. Kada je Danon došao kod njega, Finci je bio prilično zauzet poslom i nadgledanjem radnika koji su istovarali dotjeranu robu. Finci se i nije baš obradovao vidjeviši Danona, znajući da nema baš puno vremena da razgovara s njim, niti da riješava bilo kakve probleme. Finci ga pozdravio bez stajanja i zaustavljanja.
“… kao čovek spor na misli i temeljit na poslu, traženim savjetima i objašnjenjima počesto dosađuje. Ne može da ga izbegne, nema ni vremena ni volje da se njime bavi, i, ne bi li ga se što prije otresao, dočekuje ga mahanjem ruke, kao da je Danon brzi voz, koji, na putu ka Sarajevu, ne ustavljajući se, prolazi kroz malu visočku stanicu.”
Finci od silnog posla nije imao vremena, te ga je odmah pitao šta ga dovodi u Visoko upućujući šalu o presušivanju ljekovitih izvora u Fojnici te da nije došao da nosi vodu iz njihove rijeke. Danon reče razlog posjete, a Finci mu objasni kako je Menahema Parda najružniji čovjek u cijeloj čaršiji i da će ga lako naći. Rekao mu je da ima najveću glavu i najveći nos. Reče još da su ga zbog toga i izabrali, da bi ga bilo lako prepoznati u hramu. Danon je odmah otišao od Fincija jer je vidio da ovaj nema vremena za njega i za njegove općinske poslove.
Odatle je otišao u čaršiju i gledao u ljude ne bi li učio Pardu, ali nijedan čovjek mu nije izgledao onako kako ga je Finci opisao. Naposlijetku se obratio Hajimu Montilju, gvožđaru, i pitao ga za Menahema Pardu. Obzirom da se Hajim zainteresovao za Danona, ovome je bilo itekako drago, te poče sa pričom o vjerskim temama sve dok ga Hajim ne zaustavi. Objasnio mu je kako on samo trguje gvožđem, te da ne zna ništa o vjerskim temama. Dalje ga uputi do hrama i reče mu da će, ako požuri, možda stići na vrijeme i sresti gabaja Pardu pa možda i čuti neku gabajevu ludost.
Vidno pokvarenog raspoloženja, Danon se uputio ka hramu pazeći da se ne isprlja u blatu koje se stvorilo nakon kiše.
U putu je sreo svog daljnjeg rođaka, Isaka Gaona. Kad mu je rekao da traži gabaja, Gaon mu reče da je nisko pao kad njega traži, da će mu odrati kožu kao i sve ostale što su se kod njega zadužili. Koga god da je sreo, niko nije ništa pozitivno rekao za gabaja, iako bi to trebao biti najcjenjeniji čovjek u Visokom.
Kada je Danon stigao u hram dočekao ga je čuvar koji mu je rekao da je gabaj bio tu, ali da je na svu sreću otišao. Još mu reče da se nada da je gabaj pao u rijeku i da se u njoj udavio. Tako više nekada ne bi vidio tog zloću. Nakon toga, uputio je Danona do gabajeve kuće. Čuvar je samo bio još jedan u nizu koji je govorio loše stvari o gabaju.
Danon je gabaja konačno pronašao u njegovoj kući. Kada je ušao u kuću i upoznao gabaja, vidio je da on nije ni sličan opisu koji su mu pripisali ljudi iz čaršije. Bio je sređen, imao je lijepu kuću, sa prozora se vidjela rijeka, kuća je imala lijepe mirise i glava mu nije bila ogromna kao što je Finci rekao.
Kada su završili razgovor o vjerskim pitanjima, Danon mu se još jednom zahvalio na informacijama i na gostoprimstvu. Pitao je gabaja Pardu o njegovoj službi, na šta mu gabaj reče da je na toj poziciji već tri godine i da mu oduzima dosta vremena. Kada je rekao da to radi bez naknade, Danon je bio zatečen pa je začuđeno pitao zašto to onda uopšte radi. Gabaj mu je rekao da to radi zbog osjećaja dužnosti i zbog društvenog ugleda koji uživa u čaršiji.
“Da li primate od opštine naknadu za svoj trud i dangubu?
-Ne, nikakvu.
-Nikakvu! Zašto se onda bavite tim nezahvalnim poslom?
-Kako zašto? Iz osjećaja dužnosti, pa i zbog društvenog ugleda koji mi donosi taj položaj, i opšte uvaženje koje ovdje uživam ima svoju vrijednost.”
Tu su se rastali, a gabaj Parda reče Danonu da se nada da će u sljedećem susretu Danon biti gabaj fojničke opštine.
Analiza likova
Likovi: Jakov Danon, Menahem Parda, Elizijer Finci, Hajim Montilj, Isak Gaon, čuvar hrama
Jakov Danon – jevrej iz Fojnice. U početku priče može se osjetiti da je nervozan jer je došao u Visoko jer nije znao kako da nađe gabaj Pardu koji mu je trebao odgovoriti na neka vjerska pitanja. Izuzetno je komunikativan i susretljiv. Poznat je mimo svoga grada, poznaje dosta ljudi u Visokom.
Menahem Parda – gabaj iz Visokog. Najučeniji čovjek jevrejske zajednice. Sve radi bez ikakve materijalne koristi, misleći da zbog toga dobija društveni ugled, iako je u stvarnosti potpuno drugačije. Ljudi iz čaršije govore sve najgore o njemu. Kada se izuzmu glasine, izuzetno susretljiv i emancipovan.
Elizijer Finci – prodavač kože. Ima svoj vlastiti biznis i nije zainteresovan za stvari mimo posla. Ne voli da puno priča i da traći vrijeme, naročito kad ima posla kojeg treba završiti. U njemu se može vidjeti klasičan primjer težnje jevreja ka materijalnom ostvarenju koji se prožima kroz književna djela tog vremena. Gabaja je opisao na neprimjeren način.
Hajim Montilj – gvožđar iz čaršije. Gleda svoju korist. Uljudan kada je mislio da će Danon kupiti nešto od njega, a onda prilično bezosjećajan kada je vidio da Danona ne zanima ništa vezano za gvožđe. Kao i kod Fincija, i kod njega se može primjetiti stereotip koji ljudi imaju prema jevrejima, a koji je vezan za materijalne dobiti. On, također, ima loše mišljenje o gabaju.
Isak Gaon – Danonov rođak. Prilično oštar na jeziku. Pokušao je Danona uputiti nekome drugom ko posuđuje novac kako bi spriječio da ga neko “odere”. Iskren je i bez dlake na jeziku.
Čuvar hrama – stari čovjek koji je čuvao hram. Nije volio gabaja i želio je da ga gabaj ostavi na miru jer je, kako kaže, bio star.
Erih Koš biografija
Erih Koš rođen je 15. aprila 1913. godine u Sarajevu u jevrejskoj porodici. U rodnom gradu je završio osnovnu školu i gimnaziju. Školovanje je nastavio na Beogradskom univerzitetu kada se učlanio u Komunističku partiju Jugoslavije.
1934. godine izabran je za vijećnika u Univerzitetskom vijeću, a iste godine je postao član Mjesnog komiteta KPJ u Sarajevu. Diplomirao je pravo 1935. godine. Naredne godine, kao komunista je osuđen na godinu dana zatvora.
1941. godine se priključio Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije. Nakon Drugog svjetskog rata, obnavljao je brojne funkcije od kojih se mogu izdvojiti: načelnik Ministarstva za kulturu i sport, dimplomatija, pomoćnik upravnika u Narodnom muzeju te generalni sekretar Jugoslovenske lige za mir, nezavisnost i ravnopravnost.
Dobio je brojne nagrade za svoja djela, a najvećom nagradom se smatra Sedmojulska nagrada koju je dobio za životno djelo. Njegova djela su prevođena na mnoge jezike i objavljaivana u Engleskoj, Istočnoj Njemačkoj, Zapadnoj Njemačkoj, Americi, Sovjetskom Savezu, Holandiji, Italiji i mnogim drugim zemljama.
Najpoznatija djela su mu: “Najpoznatiji mak”, “Prvo lice jednine” i “Mreže”. Priča “Dželaludin-pašina vremena” objavljena je u zbirci priča pod nazivom “Bosanske priče”, 1984. godine.
Erih Koš umro je 25. maja 2010. godine u Beogradu.
Komentariši