“Dućan kod svrake” još je jedna dječja poslastica iz pera slavne hrvatske književnice za djecu, Sunčane Škrinjarić. Kao i sva njena djela i ovo obiluje izuzetno maštovitim prikazima čarobnog svijeta bajke. Sunčana Škrinjarić poznata je po svojim bajkovitim pričama u koje upliće i elemente basne. Gotovo svaka ima personificirane životinje koje ne samo da govore i ponašaju se poput ljudi, nego su često i puno mudrije. Osim životinja, ona personificira i svakodnevne predmete, koje tako ne dobiju samo neočekivanu osobnost, već i dušu.
Uz priče posve izmišljene tematike, primjećujemo da postoje neke koje bi mogle biti temeljene i na stvarnim događajima iz života spisateljice – i to ne samo dječjeg, već i odraslog. Čini se da je za gotovo svaku svoju priču inspiraciju pronašla u nekim malim, svakodnevnim situacijama. Sunčana Škrinjarić oplemeni takve stvari, da im jedan novi život, pa tako svakodnevicu pretvori u bajku. Sam život se odjednom čini čudesnim. Spisateljica nas takvim pripovijedanjem natjera da pogledamo oko sebe i tu istu magiju pronađemo oko sebe, baš poput djece koja imaju tu moć da u svemu vide nešto čarobno. Sve što piše, Sunčana provede kroz viziju djetinjstva kakvo bi ono trebalo biti. Naglašava pravu bit djetinjstva – igru, šarene igračke, bombone, vrtuljke, odlaske u zoološki vrt, druženja s djedom i bakom… Napominje da je ljepota djetetova života u malim stvarima, a to je nešto na što bi se trebali ugledati i odrasli.
Osim prekrasnih prizora iz mašte, Sunčana Škrinjarić svakoj priči dodijelila je i pouku. Pouke su različitog karaktera, od onoga da trebamo biti zadovoljni svojim životima, da svatko ima svoje vrijednosti; pouka da ne smijemo biti uobraženi ili da i teška životna razdoblja imaju svoje svijetle trenutke, sve dok ih ne zamjene sretna razdoblja. Sve to ukomponirano je u kratke i slatke pričice koje će oduševiti djecu, zabaviti ih i nečemu ih naučiti.
Kratak sadržaj
Proljeće s kišobranom
Uz potok i rub šume nalazila se jedna lijepa kućica. Bila je obojana u boju bijele kave, vrata su joj bila zelena, a šarci na prozorima žuti. U njoj je živio vedar čovjek, uvijek odjeven u odjela veselih boja, dok bi na zapučku nosio neki lijepi, proljetni cvijet.
Jednog dana, pred kuću mu je došla djevojčica sa svojim crnim mačkom. Provirila je kroz prozor i vidjela tog sretnog čovjeka kako slika. Čovjek ju je pozvao u kuću i ona je odmah ušla, a za njom i njen mačak, doduše mnogo nepovjerljiviji od djevojčice. Slikar ih ponudi da sjednu, a onda djevojčici da zdjelicu mirišljavih jagoda. Ona se začudi odakle mu jagode u to vrijeme godine! Slikar je tada naslikao cvijeće i dao sliku djevojčici. Rekao joj je neka navečer razbaca te slike sa cvijećem po vrtu i sutra će se dogoditi nešto čudesno.
Izvuče tada i kišobran, lijep i čudesan poput vatrometa. Djevojčicu zadivi taj kišobran, a slikar kaže da će mu biti od koristiti jer nadolazećem proljeću trebaju i kiše. Djevojčica odvrati da se nada kako više neće biti snijega. A za kišu ima zelenu pelerinu, iako bi rado imala kišobran boje mačkovih očiju. Slikar na to razgrne jedan zastor i pokaže se mnogo kišobrana, svih boja i veličina. Jedan među njima bijaše točno onakav kakvog je djevojčica zaželjela, pa joj ga slikar pokloni. Kaže da je to dar, jer već večeras on mora otputovati. Djevojčica ga pita hoće li se brzo vratiti, a on kaže da će doći sljedeće godine u isto vrijeme. Iako joj se to čini dugo vremena, ono će proći za tren. Kaže joj da prenese pozdrave baki od Proljeća.
Navečer je djevojčica prosula slike cvijeća po vrtu i ujutro je cijeli vrt bio šaren od proljetnog cvijeća. Djevojčica je baki ispričala sve o čarobnom slikaru, pa su zajedno krenule potražiti njegovu kuću. Ali nje tamo više nije bilo. Sova je vidjela kako je slikar otputovao u ranu zoru, a prije toga je kućicu smanjio na veličinu džepne maramice i spremio je u džep. Nosio je odijelo posuto cvijećem.
Čudesni suncobran
Nekad davno, dok su od naših baka bake bile mlade, postojao je jedan prekrasni, šareni suncobran. Bio je napravljen od svile, a na njemu su se šarenili makovi, suncokreti, potočnice i zelenilo trave. Dok bi prolazio ulicom, svi su mu se divili. Klonio se jakog sunca da ne bi oštetilo svilu, a izbjegavao je i kišu. U svoje vrijeme bio je vjerojatno najljepši suncobran u gradu. Ali kako je vrijeme prolazilo, moda se mijenjala. Također, suncobranova gospodarica je ostarjela, pa je sve manje išao u šetnje. Jednom prilikom zapuhala je jaka bura i slomila mu tanki držak. Suncobran završio u ormaru.
Čamio je tamo među ostalom odjećom i nadao se da će opet doći vrijeme kada će moći ići u šetnje. Pored njega stajao je jedan kišobran, ali on se stalno tužio na vrijeme, kostobolju i gužvu. Suncobran je, za razliku od njega, volio šetati ulicama i nadao se da će to opet doživjeti. Želio je da ga opet netko otvori i da pokaže svoje šarenilo, koje je do sada već pomalo izblijedilo. Nije želio da ovo bude kraj njegova života.
Mala Sanja otvorila je bakin ormar kao da otvara škrinju punu tajni. Potajno se nadala da će u njemu naći nešto čudesno. Nije našla ništa neobično, osim jednog šarenog suncobrana sa slomljenom drškom. Uzela ga je u ruke i činilo se da dolazi iz neke davne priče. Otvorila ga je i onda je suncobran zasjao šarenilom tisuća cvjetova koji su bili na njemu. Kad je baka došla iz kuhinje, razveselila se suncobranu. Rekla je da je to njen stari prijatelj, pa stala pripovijedati dogodovštine koje je s njim proživjela. Suncobran je bio sretan i ponosan dok je baka pričala o njemu.
Vjetar u čamcu
Vjetar je bio vječni lutalica i potpuno neuhvatljiv. Volio je puno putovati, ali se od putovanja i umorio. Zato je odlučio odmoriti se. S velike visine ugledao je jedno jezero, a na njemu drveni čamac. Spustio se i ušao u čamac da se odmori. Smjestio se pod palubom, a kako je bio jako lagan, čamac se nije ni pomaknuo. Čamac se ljuljuškao na površini jezera i samo ponekad udahnuo. Vjetar ga je pitao što ga muči, pa mu je čamac rekao da već pet mjeseci beskorisno plovi i čini mu se da je posve suvišan. Ribama ne treba, a lopočima smeta. Niti se ne sjeća kako je dospio ovdje. Vjetar mu kaže da ga razumije i da će ga odvesti u selo gdje će ga ribari iskoristiti za vožnju po jezeru. Čamac kaže da bi on radije otišao na more, ali ga vjetar razuvjeri. More je preveliko i tamo se lako može izgubiti. Vjetar je odgurao čamac do obale i tamo ga je pronašao neki dječak. Razveselio mu se i dao mu ime CRNI GUSAR.
Vjetar je otišao dalje i došao do mora. Tamo je vidio mali crveni čamčić u kojem su plovili medvjed i lutka. Vjetar se začudio takvom prizoru. A ona je ugledao i malu djevojčicu kako plače na obali jer su joj valovi odnosili njene igračke. Majka ju je pozvala da dođe u kuću, a ona je plačući otišla na spavanje. Vjetar je tada usmjerio čamčić s medvjedom i lutkom prema obali, gdje ih je tu večer pokupila majka male djevojčice.
Priča o vrganju, muhari i ciklami
U jednoj šumi pored jednog bora rastao je jedan vrganj. Ni po čemu se nije isticao sa svojim običnim smeđim klobukom. Stajao je tako i čekao, upijajući kapljice rose i rastući sve više. Nedaleko do njega rasla je jedna crvena muhara. Imala je prekrasni crveni klobuk s bijelim točkama i svima se hvalila kako je ona najljepša i najmodernija, jer je čula da danas sve djevojke nose crvene haljine s bijelim točkama. Maštala je kako će nju prvu ubrati i onda će proputovati svijet, a na kraju završiti u tanjuru nekog bogataša. Pored njih rasla je i jedna obična ciklama. Ona nije voljela muharu, iako joj to nije pokazivala, ali je voljela neuglednog vrganja.
Jednog dana, u šumu su došli brat i sestra skupljati gljive. Brat se bavio gljivama, dok je njegova sestrica oko njega veselo brala ciklame. Ubrala je i našu ciklamu. Brat je došao da našeg velikog vrganja i zadivio se njegovoj veličini. Odmah ga je ubrao i spremio u košaru. Onda je djevojčica primijetila crvenu muharu. Veselo je poskočila i odmah htjela ubrati tako lijepu gljivu, ali brat ju je spriječio. To je bila najotrovnija gljiva u šumi i nisu je smjeli brati. Otišli su zadovoljni s vrganjem i ciklamom.
Crvena muhara je gorko plakala jer je nitko nije htio ubrati, Onda ju je mudri bor ukorio i rekao da nema razloga da plače. Svatko ima svoju svrhu, vrganj da se jede, a ona da svojom ljepotom krasi njihovu šumu.
O ježu, kornjači i morskoj zvijezdi
Napokon je došlo ljeto, što su najavljivali sva morska bića, a posebno dupini. U pjeskovitom plićaku sastali su se morski jež, morska zvijezda i kornjača. Raspravljali su tko bi od njih trebao postati morski kralj. Tuda je prolazio i dupin i slušao njihov razgovor.
Mrzovoljni okrugli jež oštrio je svoje bodlje na kamenu, a morska zvijezda ležala je pored njega i čekala da joj izraste peti krak. Kornjača je stajala malo dalje od njih i komentirala kako u moru više nema nikakvog reda. Svaki račić ili školjkica misle da mogu zapovijedati. Vrijeme je, po njenom mišljenju, da se izabere novi morski kralj. Jež misli da su kraljevi jako zastarjeli, ali ako bi se kralj trebao birati, upravo bi on bio najbolji izbor, jer je on najbodljikaviji jež u čitavom moru. Morska zvijezda mu kaže da je umišljen. Ako bi itko trebao biti kralj onda je to ona, jer je ona jedino morsko biće kojem se svi dive.
Kornjača ih proglasi bahatima i neznalicama. Oni su samo mali neznatni stvorovi i misle da mogu vladati čitavim morem. Prije stotinu godina morem je vladao golemi i snažan kit. Tada je život u moru bio prekrasno uređen i svako toliko imali su velike svečanosti, na kojima su morske zvijezde bile samo ukrasi. Kornjače su, s druge strane, bile savjetnici velikog kita. Stoga, ako bi itko trebao biti novi kralj, onda je to ona. Nakon svog govora, kornjača se dostojanstveno odgega iz plićaka, a jež i morska zvijezda ostali su bez riječi. Ježevi možda nisu kraljevi mora, ali znaju biti neugodni ako stanemo na njih.
Šareno društvo
Uz veliku morsku hridinu, u malom plićaku, sastalo se neobično društvance. Pričali su o tegobama koje ih muče. Bodljikavi jež se žalio kako mu je dosadno, jer još nikoga nije upiknuo u nogu, iako ovdje ima puno kupača. Školjka se žalila kako nju nikako da otkriju. Možda u sebi nosi nekakav biser koji bi mogao zasjati na vratu neke kraljice, a ona samo čami u plićaku. Mala ribica je jadikovala jer je sitna, a nikako ne može narasti. Bojala se da će je netko progutati. Pužić se žalio da ima bolove u repu jer mu je propuh u napukloj kućici. Umišljena školjka stade vikati na pužića ta tko je on da se njima žali, kad je tako mali i neznatan. Plašljivi morski rak stao je u obranu pužića i rekao da on nije ništa manje vrijedan od jedne školjke za koju se ni ne zna da li u sebi nosi biser. Možda nosi samo grumen pijeska. Školjka se naljutila, ali onda se javila morska hrid. Sve ih je ukorila jer se svađaju. Ona je tu od davnih dana i vidjela je sve: od prekrasnih koralja koji su vladali morem pa nestali, do dupina koji se druže i s ljudima i s pticama. Nitko od njih nije hvalisav kao ova mala bića. Zato hrid ušutka male životinjice i naredi im da lijepo razgovaraju kako bi joj brže prošlo vrijeme. Tada su došli dječak i djevojčica, zapazili školjku i pužića, pa ih odveli. To nitko nije primijetio jer su svi spavali, osim hridine. Ona je jedina bila budna ali nije htjela reći ni riječ.
Bajka o divljem kestenu
U davno doba nije bilo divljih i pitomih kestena, nego samo kestena. Jednom je bio jedan kesten koji je bio veći od ostalih. Zbog toga se jako uobrazio. Rekao je da bi on, pošto je najveći kesten, trebao postati car svih kestena – Kestenko Prvi Veliki. Ali kako kestenima nije bio potreban car, nisu ga ni okrunili.
Svejedno, kesten je nastavio rasti, sve dok jednom nije postao prevelik i pao iz svoje košuljice u lokvu. U lokvi je skupljao vlagu i nastavio rasti. Jednom su tuda prolazila dva dječaka i jedan od njih je primijetio velikog kestena. Zadivljeno ga je uzeo i rekao da je to najveći kesten kojeg je ikada vidio. Razgledao ga sa svih strana, ali onda zaključio da je šupalj pa ga baci.
Kesten se na to jako rasrdio, toliko da je postao divlji. Kasnije, kada je dobio djecu i oni su nastavili biti divlji, pa od njega potekoše divlji kestenovi. Dok se pitomi jedu, divlji ukrašavaju aleje. Kestenko Prvi Veliki sigurno bi bio zadovoljan kada bi vidio što je nastalo od njega, iako nikada nije postao car.
Nevolje s kišobranom
Pisac je živio u potkrovlju kuće, a ispod njega živjela je obitelj s malom kćerkom Minom. Mina je bila hirovita i osebujna, imala je nekakve svoje mušice, a najčešće bi joj se uvijek više dopadalo što netko drugi ima, pa je mijenjala svoje stvari za tuđe.
Uskoro je Mina imala rođendan na koji je pozvala i pisca. Dobila je mnogo poklona, a pisac joj je poklonio jedan lijepi plavi kišobran. Nakon rođendana, Mina je pojela bombone koje je dobila, pročitala je knjige, a cvijeće je uvenulo, ipak kišobran je ostao. Ona mu se jako veselila i jedva je čekala da padne kiša. Ipak, prijateljice su joj rekle da su sad u modi kišobrani s cvjetićima, ne plavi, a brat joj je rekao da je njemu zgodnija kabanica, jer se kišobran mora nositi u ruci. Tako je padao i Minin interes za kišobranom. Nekada ga je ostavljala u kući i ako bi padala kiša, a on je od stajanja blijedio i gubio svoju lijepu boju.
Mina je odlučila da će izgubiti kišobran. Prvi put ga je ostavila u školi, ali su joj ga donijeli njena braća. Drugi put ga je namjerno zagubila u parku, ali joj ga je vratio čuvar parka. Pisac je primijetio da se Mini njen kišobran više ne dopada i da se uopće ne brine o njemu. Zato je jednog dana pozvao Minu i njenu braću u cirkus. Gledali su slonove, jahače na konjima, medvjede kako plešu tango i majmunčiće što voze bicikle. A onda je izašla djevojčica na žici, koja je držala ravnotežu kišobranom identičnim Mininom. Njena braća kažu kako ova djevojčica na žici ima njen kišobran, ali pisac kaže da to nije isti kišobran, jer je Minin ostao u duplji na stablu. Mina se na to posrami. Shvatila je koliko je njen kišobran lijep i poseban.
Kada su izašli, vidjeli su da pada kiša. Pisac je iz kaputa izvukao svoj mali kišobran. Mina je znala da će pokisnuti do kuće, ali onda pisac izvuče i njen kišobran. Uzeo ga je jer je znao da će večeras padati kiša. Usrećena Mina otvori kišobran, a ljudi joj stanu prilaziti jer su mislili da je ona djevojčica koja je hodala užetom u cirkusu. Mina je odlučila da više nikada neće izgubiti svoj kišobran.
Veliki i mali slon
Maja je imala malog slona igračkicu kojeg je najviše voljela. Bio je to njen ljubimac koji je s njom čitao slikovnice, gledao televiziju i slušao priče na radiju. Jednog popodneva, tata je odveo Maju u Zoološki vrt. Maja je sa sobom htjela ponijeti malog slona, ali joj je tata rekao da je bolje da ga ostavi kuće, jer će u zoološkom vrtu vidjeti pravog slona. Upravo je zato Maja htjela ponijeti svog slona – da i on vidi velikog slona. Tata je pristao, uzeo fotoaparat i krenuli su.
U zoološkom vrtu tata i Maja su vidjeli lava. sjevernog medvjeda, paunove i rode, krokodile i majmune. Na kraju su vidjeli i velikog slona. Maja mu se obradovala, ali je pomislila kako je njen mali slon ipak ljepši, iako svakako nalikuju. Maja je tada saznala da slonovi žive u Africi, ali da ih ima jako malo jer su ih ljudi puno lovili zbog njihovih kljovi. Bila je to velika šteta. Onda Maja podigne svog malog slona i traži da ga tata uslika zajedno s velikim. On to učini i dobije jako lijepu fotografiju. Maja je kasnije rekla prijateljica da, iako nema pravog slona na polici, ipak ima jednog na fotografiji.
Lonac i poklopac
Majka je u velikom, starom loncu, kojeg je uvijek rado upotrebljavala, skuhala juhu. A kada ga je htjela poklopiti, nije mogla pronaći poklopac. Koliko god da ga je tražila po kuhinji, njega nije bilo. Zato je uzela neki drugi, preveliki poklopac i njime prekrila juhu u loncu. Čim je izašla iz kuhinje, ostalo posuđe počelo se rugati starom loncu. Kakav je on to lonac bez svog poklopca? Pa onda više nije ni lonac!
Lonac se naljuti i odluči potražiti svoj poklopac. Strese sa sebe onaj preveliki i krene niz stube. Jedva je hodao jer na to uopće nije bio navikao. A kada je izašao u vrt, iznenadio se koliki je to veliki svijet vani. Odmah je primijetio svoj poklopac. Kada je došao do njega, izgrdio ga je jer je samo tako nestao, ali se poklopac opravdao da ga je mali Braco uzeo kao štit u jednoj borbi. Zajedno su krenuli prema kući.
Majka se vratila u kuhinju i začudila gdje je nestala njena juha. Braco je morao u školu, ali nigdje njegovog ručka! Lonac se, na sreću pojavio, a u njemu je bilo dosta juhe za Bracin ručak.
Poziv na čaj
Pisac je već tjedana dana ležao u krevetu jer je bio bolestan. U tih tjedan dana nitko mu nije dolazio i ni s kim nije pričao. Bilo je to vrijeme blagdana pa su svi negdje žurili. Pisac je bio jako osamljen. Nisu mu više radile bateriju u tranzistoru, pa nije mogao slušati ni vijesti ni glazbu. Čeznuo je za nekim društvom i maštao za nekom mačkom koja bi sjedila uz peć ili barem mišem koji bi mu grickao papuče.
U jednom trenu, netko pokuca na vrata. Uđe neki neznanac. Zapita da li je na pravom mjestu, jer on je naime, dobio POZIV NA ČAJ. Pisac nije znao ništa o nikakvom pozivu jer je bio bolestan i već tjedan dana nije izašao iz sobice. Misli da čak ni nema čaja. Ali onda neznanac položi ruku na peć, a ona zagrije jače nego ikada. Otkrije prekrasan čajnik i mirisne listiće čaja. Sve što je dotakao postalo je ljepše i sjajnije.
Sad kad su imali čaj, neznanac je pomislio da bi trebali dozvati i društvo. Otvori vrata, a u sobicu uđu tri snjegovića i jedna sićušna starica. Njoj je preostalo još samo dva dana života i htjela ih je što bolje iskoristiti. U cijelom tom metežu, pisac zaspi. Starica zvana Stara godina, milovala ga je po licu. Više nije imao vrućicu, a do Nove godine biti će veseo i zdrav. Ako bude dobro raspoložen, možda im ponovo uputi POZIV NA ČAJ. Dok je pisac spavao, svi se polagano iskradoše iz njegove sobice.
Koji je dar ljepši
Dobroćudni medvjed od baršuna pričao je kako sve igračke misle da su upravo one najbolji dar. Prije nego se našao u ovoj sobi, medo je živio u dućanu s igračkama. Sjedio je na počasnom mjestu između dvije lutke. Iznad njegove glave letio je srebrni avion. Djeca bi često prolazila pokraj prodavaonice i onda priljubila lica uz staklo i gledala unutra. Od svih igračaka, djeca su najviše voljela gledati šareni vrtuljak. Neke lutke bile su jako ljubomorne na vrtuljak. Dvije lutke su ga jako prezirale i čak pokušavale nagovoriti nožić da ga uništi. Ali pošto je jedna lutka pričala samo francuski, nožić ništa nije razumio što želi od njega, pa se nije ništa dogodilo. Onda su te lutke pokušale nagovoriti dvije gumene lopte, koje su bile sestre blizanke, da razbiju vrtuljak. Svi su se zajedno uputile prema vrtuljku, a medo ih je slijedio da vidi što će učiniti.
A tada sva djeca prestanu gledati vrtuljak i ozare se kada vide igračke kako hodaju. Mala djeca mislila su da su lutke čarobne, a velika da u sebi imaju ugrađen neki mehanizam. Vrtuljak je tada sve igračke pozvao da se vrte na njemu, a one su pristale. Sutradan je svaka igračka išla vlasniku kojem je bila najpotrebnija. Lutke je kupila mama za svoje djevojčice, gumene lopte su svaka otišle u svoju obitelj, a vrtuljak je otišao u jedan dječji vrtić. Upravo je u tome ljepota darivanja – svatko donije igračku koja mu najviše pristaje! Zato, svi su darovi lijepi, ako dođu u prave ruke.
Zimska bajka
Braco je predložio svom smeđem medvjediću da bi mogli poći potražiti zimu. Krenuli su na sjever, daleko od rijeke, a prema brdu u potrazi za snježnim pahuljama. Puhao je sjevernjak i što su više napredovali, to je bilo hladnije. Odjednom je pala i prva pahulja. Dječak je htio ići još dalje prema brdu, jer je iz tog smjera dolazio snjegović. Počelo se mračiti i medvjedić je dječaku predložio da se vrate kući. Htio je da svim objave veselu vijest da je došla zima. Počeo je padati snijeg i dignuo se vjetar, pa je Braco polagano napredovao prema kući. Medo ga je savjetovao da potrče prema kući, jer snijeg je već jako padao i udarao im u leđa, pa su mogli brzo trčati.
Došli su kući, a Braco je popio svoje toplo mlijeko i zaspao. Medo je sjedio u naslonjaču do njega, umoran, ali zadovoljan.
Djedove peći
Djed je izrađivao peći i do sada ih je napravio dvanaest. Bile su to divne, ugodne, prijateljske peći. Bile su okrugle i na njima su bili izrezbareni zmajevi, vile ili vrtni patuljci. Veselo bi pucketale, nisu se dimile, lako se u njima ložilo i bile su najbolje peći na svijetu. Djed je tako dovršavao svoju dvanaestu peć, koja je bila najmlađa ali i najljepša peć koju je ikada napravio. Bila je boje tamnog bakra i toliko sjajna da se u njoj moglo ogledati. Peć je bila toliko krasna da je djed odlučio da će je zadržati za sebe.
Uto u radionicu uđe Lijeni Miško. Nitko ga nije volio jer je bio zločest, škrt i lijen. Rekao je djedu da želi kupiti tu peć. Kad mu je djed rekao da tu peć želi zadržati za sebe, Lijeni Miško počne vrijeđati djeda. Kaže mu da njemu ne trebaju dvije peći u ovom malom, siromašnom stanu. Već ima jednu peć, pa neka ovu proda njemu. Za uzvrat, dati će djedu puna kola jabuka, krumpira i kiselog kupusa za zimu. Djed se zamisli. Ionako nije imao nikakve zimnice jer je živio sam, pa odluči pristati. Čim je pristao osjetio je krivnju.
Lijeni Miško uzme peć, a djedu pošalje kola s krumpirom, jabukama i kiselim kupusom, samo što su jabuke bile neke male, a krumpir je bio loš. Uz to, bile su tamo samo tri glavice kiselog kupusa. Ta zima bila je posebno hladna. Pao je visok snijeg i svi putevi bili su zameteni. Jednog dana, Lijeni Miško opet dođe do djeda i kaže mu da njegova peć ništa ne valja. Kaže da je to najgora peć na svijetu. Djed problijedi od nevjerice i ode s Lijenim Miškom vidjeti u čemu je problem.
Kada je djed vidio svoju omiljenu peć, nije je prepoznao. Bila je čađava, puna pepela, ružna, nije joj se vidjela ni boja ni izrezbareni patuljci. Djed je odmah shvatio da je Lijeni Miško bio toliko lijen da se uopće nije brinuo za peć, samo je očekivao da će se ona brinuti za njega i gorjeti bez da je on očisti ili napuni. Jadnica je mnogo propatila, pa ju je djed odlučio uzeti sa sobom. Kod kuće ju je opet ulaštio, očistio i sredio, pa je ponovo postala najbolja peć ikad. Miško ju je tada htio natrag, ali je djed nije dao. Zato je Lijeni Miško zahtijevao da mu djed vrati sve jabuke, krumpir i kiseli kupus. Problem je bio što je djed već načeo ono što mi je Lijeni Miško dao. Ali zato su dobra djeca spasila stvar. Svako dijete donijelo je po par krumpira i koju jabuku i zajedno su napunili puna kola jabuka i krumpira. Jedno djed nije vratio kiselo zelje. Lijeni Miško se do danas ljuti na njega zbog toga.
Februarska iznenađenja
Februar je bio najkraći mjesec u godini, ali mu je ove godine Kalendar poklonio još jedan dan. Februar se silno obradovao i čitav dan razmišljao što će učiniti s tim jednim danom viška. Razmišljao je da li da priredi karnevalsku zabavu koja će imati vatromet i na kojoj će svatko dobiti po jedan proljetni cvijet. Ipak, činilo mu se da karneval ne bi bilo nikakvo iznenađenje.
Februar je tako razbijao glavu, a onda mu je Zima pokucala na prozor i rekla da nema puno vremena za razmišljanje. Dani su kratki i brzo prolaze. Februar se trgne, pa iz ormara izvadi staromodni zimski kaput i izađe. Najprije popravi dva snjegovića, onda popravi nekoliko kućica za ptice, ode u zoološki vrt i pozdravi stare prijatelje sjeverne medvjede i slonove. Popravio je i nekoliko slomljenih grana na drveću i učvrsti limene pijetlove na dimnjacima.
Nakon svega što je učinio, Februar je bio jako umoran. Bio je sretan, iako nije priredio nikakvo iznenađenje. Otišao je mašući štapom.
Ludi lampion
Na Staru godinu, jedan lampion odlučio je da večer neće provesti čameći u ladici. Stara godina bila je noć kada su se svi veselili i sve je bilo puno žarkih boja, prskalica i svakakvih ludosti. Savjetovali su mu da ne ide van, jer je to bila nemirna i opasna noć, ali on je htio doživjeti pustolovinu, pa je ipak otišao.
Kliznuo je uz pročelja kuća i vidio zvijezde kako sjaje na nebu. Onda je susreo jedan stari štap . Bio je napukao i tužio se kako je nekada svima bio podrška, a sada su ga odbacili kao staru krpu. Lampion ga pozove da s njim ode u svijet, jer je u dvoje uvijek lakše i ljepše. Njih dvoje susretnu ružičasti nos na kojem su bili prazni okviri od naočala i brkovi. Žalio se da je odbačen i to baš u noći kada bi trebao uveseljavati ljepotice. Pođe i on s njima, pa svi sretnu papirnatu zmiju koju je netko prerano izbacio kroz prozor. Bila je ljutita zbog toga, pa lampion i nju pozove da ode s njima. Šetali su ulicama grada, kada susretnu odbačenu igraću kartu koja ih je pitala smije li im se pridružiti. Sreli su onda i svilenu lepezu. Ona je bila nesretna jer je tako odbačena, a nekada je bila fina i kretala se u najboljim društvima. Pored nje bio j i jedan starinski šešir koji joj se odmah krenuo dodvoravati. Oboje su se pridružili našoj družini. Zajedno su se svi udobrovoljili i zaboravili na svoje probleme.
Odjednom lampion primijeti jedan mračan prozor na kući pod zgradama. Otišli su tamo da vide zašto se ljudi iza tog prozora ne vesele. Došli su do prozora, kada ga je otvorila jedna starica. Najprije ih je začuđeno gledala, a onda se nasmiješila. Otvorila je prozor i sve ih pustila unutra na toplo.
Svatko se smjestio u svoj kutak sobe. Igraća karta u knjigu, šešir se igrao s mačkom, nos se spustio na štap, a papirnata zmija se ovila oko svjetiljke. Lampion je dobio svoju svijeći od koje je još blistavije zasjao, a starica je uzela lepezu i mašući njome, prisjećala se mladih dana. Bilo je to puno bolje nego čamiti u ladici, mislio je lampion.
Dućan kod svrake
Bio je hladan dan, pa je spisateljica sjedila uz toplu peć, kad joj na prozor pokuca vrapčić. Bio je promrzao, pa ga je ona pustila u sobu da se ugrije uz peć. Spisateljica je rekla da joj priča o novostima iz grada. Vrapčić kaže da je svraka otvorila dućan. Oboje odluče poći do svrake da mali vrabac kupi kapu i šal za zimu. Ušao je spisateljici u džep od kaputa i zajedno su krenuli.
Vrabac je pokazivao put sve do praznog igrališta. Tamo je bio i jedan hrast u čijem šupljem deblu je svraka otvorila dućan. Dočekao ih je jedan mali bijeli mišić i pitao što trebaju. Vrabac je rekao da želi kapu i šal za zimu, a mišić ga je uputio u dio dućana gdje prodaju zimsku opremu. Vrabac je bio oduševljen izborom i kvalitetom kapa. Onda se spisateljica pobojala jer nije imala novca za platiti kapu i šal. Pojavila se svraka i rekla da se kod nje ne plaća novcem. Dogovorila se sa spisateljicom da će joj poslati jedan srebrni gumb, sličan onome kojeg je ona ima na svom kaputu. Spisateljica je pristala i rekla da će po vrapčiću poslati jedan takav gumb. Svraka je bila jako zadovoljna tim gumbom jer je voljela sjajne stvarčice.
O tužnom zimskom kaputu i zaboravljenom suncobranu
Svako proljeće zimski kaput išao je u ormar. Kaput se tome nije veselio jer je više volio šetati ulicama, odlaziti u kino, ćaskati s ostalim kaputima u garderobi kazališta i slično.
Ove godine je zato bio posebno ljut kada je završio u ormaru. Toliko da je razgovarao sam sa sobom. Jadikovao je na što je to spao. Nakon što je vjerno služio cijelu zimu, zatvorili su ga u ormar kao u grobnicu. Tada začuje glasić iza sebe. Bilo je to jedan suncobran. Ispričao je kaputu da je nekada bio vrlo lijep, ali je izblijedio od sunca. To im se svima događa jer je sunce previše jako, a opet, moraju na njemu biti jer su ipak suncobrani. Suncobran je još rekao da je on u mirovini, jer suncobrani više nisu u modi. Sada je moderno lijepo pocrniti.
Tada se otvore vrata ormara i unutra provire brat i sestra, Maslačak i Mrvica. Maslačak kaže da mu je mama rekla da će sljedeće godine dobiti kaput od tatinog starog ogrtača. Tada Mrvica spazi suncobran i obraduje se! Oduvijek je htjela suncobran poput onog kojeg je imala njena baka. Uzela ga je i tako je kaput ostao sam u ormaru. Ali Maslačkova i Mrvičina mama će ga ponekad izvaditi iz ormara i provjetriti na suncu. To će biti njegova zabava.
Sunčana Škrinjarić biografija
Sunčana Škrinjarić vrlo je poznata i cijenjena hrvatska književnica, posebno značajna kao književnica za djecu. Rođena je 1931. godine u Zagrebu, gdje je završila osnovnu i srednju školu, nakon čega je diplomirala na Pedagoškoj akademiji, sa željom da kasnije radi kao učiteljica.
Iako nije radila kao učiteljica, život je ipak posvetila djeci i to kao književnica i spisateljica velikog broja bajki. Radila je i kao novinarka, te bila zaposlena i na mnogim drugim poslovima. Primjerice, radila je kao glumica u Šibenskom kazalištu, bila urednica dječjeg obrazovnog programa na Radio Zagrebu, te novinar u dnevnom listu Borba. Osim toga, radila je i kao činovnik u zagrebačkom Statističkom zavodu, te u Domu narodnog zdravlja. S vremenom se ipak posve posvetila književnosti kao profesionalna spisateljica.
Napisala je mnoštvo knjiga za djecu i odrasle, a za mnoge je bila i nagrađena. Među njenim velikim uspjesima ubraja se i nominacija za najprestižniju svjetsku nagradu za dječju i omladinsku književnost Hans Christian Andersen, za koju je bila nominirana 1999. godine.
Napisala je jedanaest dječjih knjiga, i to knjige: “Knjiga o pajacima”, “Marijana u ruži vjetrova”, “Kaktus-bajke”, “Dva smijeha”, “Pisac i vrijeme”, “Slikar u šumi”, “Ljeto u modrom kaputu”, “Svaštara”, “Zmaj od stakla” i “Pisac i princeza”.
Knjige za odrasle su joj: “Cvijeće u listopadu”, “Noć s vodenjakom”, “Čarobni prosjak”, “Jogging u nebo” i “Pasji put”.
Sunčana Škrinjarić umrla je 2004. godine u Zagrebu.
Autor: V.B.
Komentariši