Nakon Prvog i Drugog srpskog ustanka protiv osmanske vlasti, u kojima su Bošnjaci igrali veliku ulogu, u Bosni se počela širiti priča o zanemarivanju najvažnijeg dijela carstva od strane sultana – dijela koji se nalazi na samoj granici. Takva je bila Bosna i Hercegovina.
Tada se vidjelo da je Osmansko carstvo sve više slabilo, što je donosilo dodatna pitanja za ugledne Bošnjake. Bošnjaci su čak slali dopise sultanu kako bi se žalili na takvo stanje i kako bi tražili da sultan pošalje nekog beglerbera koji bi to stanje popravio. U tom periodu, bosanski ajani su imali veliku ulogu u upravljanju Bosanskog ejaleta.
Na vlast je tada došao sultan Mahmud II koji je imao namjeru da izvrši reformu carstva, pa je zahtjev Bošnjaka uzet u razmatranje. Izlaz iz cjelokupne situacije našao je u Dželaludin-paši koji je bio beglerbeg u Makedoniji, gdje je izgradio svoju ličnost i odakle se za njega i za njegovu grubu vladavinu čulo nadaleko.
Godine 1820., u Travnik dolazi Dželaludin-paša. U početku svoje vladavine izgledao je kao strpljiv čovjek, ali kako je vrijeme odmicalo pretvarao se u čovjeka koji ne bira sredstvo. Njegov krajniji cilj bio je da svima pokaže, čak i velikanima Bosanskog ejaleta, da je on, kao vlast, ispred svih. Koristeći razne metode kažnjavanja, ulio je strah u srca stanovnika. Kada je u pitanju njegov boravak u Travniku, Andrić je iscrpno pisao o tome. U svojoj pripovijetci Priča o vezirovom slonu, pisao je o surovosti novog vladara, kao i o njegovim navikama koje su stanovništvu bile nove i sulude.
Erih Koš u svojoj priči piše o Dželaludinovom dolasku u Sarajevo. Obzirom na to da se za njega već uveliko čulo, stanovnoštvo je, u neku ruku, bilo spremno na njegovu surovost. Dželaludin-paša došao je iz Travnika. Tamo je radio ono što je najbolje znao – vladao “čeličnom rukom”. Tu je bez milosti pobio sve prvake i sve one koji su predstavljali neku prijetnju; jedan od najpoznatijih pjesnika kojeg je Dželaludin-paša pogubio jeste Abdulvehab Ilhamija. Građani Sarajeva, poučeni primjerom Travnika, znali su šta znači njegov dolazak u Sarajevo.
Pišući o njegovoj vladavini i grubosti, Koš je stanovništvo podijelio na dva dijela: na one koji strepe od vladareve kazne te na one koji to mirno prihvataju. Pažljivo čitajući priču, uočavamo da su oni imućniji lošije prolazili u odnosu na one koji su obične kundurdžije, kao što je to bio Ibro Sikirica.
Siromašno stanovništvo je prihvatalo vlast, bez puno pitanja i pobuna, dok su oni imućni, velikani i ajani, uvijek tražili načina kako da indirektno nametnu svoja pravila te su se trudili da vladaru nametnu svoja razmišljanja. Sa Dželaludin-pašom to nije bio slučaj. Prvo što je radio bilo je hapšenje uglednih ljudi i ajana, koji su primjer drugima, a zatim je slijedilo njihovo pogubljenje.
Vrsta djela: priča
Mjesto radnje: Sarajevo
Vrijeme radnje: proljeće
Tema djela: dolazak Dželaludin-paše u Sarajevo
Ideja djela: ma koliki strah bio, ljubav će uvijek biti veća.
Kratak sadržaj
Nakon završetka vlasti u Trvniku, Dželaludin-paša, uz ogromnu pratnju, dolazi u Sarajevo. Pri dolasku u Sarajevo, uradio je ono što je uradio i u Travniku – uhapsio sve velikane i ugledne ljude koji su nisu uspjeli sklonuti. Zatvorio ih je u Žutoj Tabiji, koja se nalazi iznad Sarajeva i koja se vidi iz starog dijela grada. Zarobljenike je vješao po njenim zidinama kako bi oni bile primjer ostalom stanovništvu.
Pored osnovne poruke vješanja – svako ko je na putu Dželaludin-paši biva ubijen, također se može vidjeti da su mu prijetnja bili ugledni ljudi koji su imali uticaj i koji su mogli da povedu mase za sobom. Nije dopustio nimalo prostora za bilo kakvo okupljanje, a kamoli pobunu. Još jedna praksa koju je nastavio iz Travnika jeste ta da svaki put kada neko bude obješen, top proprati njegovu pogibiju. U Sarajevu to biješe svakog sata. Nikada do tada nije bilo zapamćeno da se toliki narod u Sarajevu hapsio i ubijao kao tada, čak ni kada je Eugen Savojski došao i spalio grad.
Ubistva su počela prije nego je zora počela, što je uplašilo narod. Neki su pomislili da je možda opet neka vojska došla i napala grad. Pucanj topova je odjekivao gradom, pa su se ljudi sve više plašili.
“Rano je svitalo i, kako je, po Dželaludin-pašinom naređenju, vešanje otpočelo pred sam cik zore, građani Sarajeva, razbuđeni pucnjevima topova, isprva su pomislili da se oko grada zametnula borba i da se opet neki princ Eugen sa švabskom vojskom probio do Vrhbosne.”
Novi dan je značio početak poslova za stanovnike Sarajeva. Znali su da nema zarade ako ne rade. Kada je sunce probilo maglu, cijeli grad je imao bolju sliku o tome šta se dešava. Iz magle je izronula kula po kojoj su bili povješani ljudi. Taj prizor je ulivao strah u sve građane, čak i u one koji nisu imali nikakve sumnjive poslove i radnje.
Takav prizor je nekim radnicima oduzeo volju za daljnjim poslovima, pa su zatvorili svoje radnje, a neki su, pak, ostali u svojim radnjama nadajući se da bi se opet dan mogao preokrenuti u njihovu korist. Među njima bio je i Ibro Sikirica koji je ostao u radnji nadajući se boljem ishodu.
Sve je bilo mirno i tiho, kao da niko ne živi u gradu. Čak ni psi nisu htjeli izaći iz svojih skloništa, kao da se i oni boje Dželaludin-paše i njegove okrutnosti. Tišinu je narušavalo zabijanje eksera Ibre Sikirice. Iako se trudio da obavi posao, nije mu išlo od ruke. Nervoza i napetost su rezultirali savijanje eksera i nemogućnost da išta uradi kako treba.
“…Ibro sikirica velikim, teškim čekićem, ukiva glavate eksere u kundure, ali, koliko god on jako i učestalo bije, istom mjerom mu odgovara jeka, pa ni ti udruženi udarci ne mogu da nadbiju otkucaje njegovog uznemirenog srca. Ekseri se krive ili mu ispadaju iz ruku i bi mu jasno da ni od posla ni od zarade po ovakvom danu ništa ne može biti.”
Vidjeviši da mu posao ne ide od ruke, uzeo je svoj ručak, koji je ponio od kuće i otišao kući.
Njegova žena, Mejra, kod kuće je čistila avliju. U avliji biješe dosta behara kojeg je ona mela, a koji je širio lijepe mirise. Bilo je proljeće. Dan je bio prelijep. Kada je Ibro došao pred avliju, ni on, a ni Mejra ne progovoriše. Očima su se pozdravili i oboma je bilo jasno šta se dešava i zbog čega se Ibro vratio. Nisu htjeli zlo spominjati.
Dok je Ibro ležao u suncu i gledao Mejru, pažnju mu privukoše njene dimije koje su na suncu bile kao vatra. Njihov izgled bio je još vatreniji kada bi se Mejra pomjerila i kada bi dimije mahnule za njenim strukom. Mejrine dimije su mu izgledale kao žarko sunce.
Kada je Mejra ušla u kuću, Ibro uđe za njom, sustiže je i obori na saćiju. Obzirom da im je bila tek druga godina braka, između njih je još uvijek vladala vatrena žudnja. Za početak se iznenadila, ali kasnije se prepusti te se počeše maziti i grliti kao da su sami na svijetu i kao da nemaju nijednog problema. Ljubav im biješe iskrena, mirna luka u koju su biježali od svega što se oko njih dešavalo.
“Onako mladi – tek druga godina kako su se uzeli – njih dvoje u nedoba stadoše da se miluju, zaboravivši na sve drugo, pa i na ceo svet izvan sobe. Na Sarajevo, koje je, ispod njih, obamrlo u strahu, pa i na strašnog Dželaludin-pašu na Tabiji, sa druge strane Miljacke…”
Milovanje prekide pucanj topa, što je značilo da je još jedno tijelo obješeno na kulu. Za čas prekinuše, ali ubrzo opet nastaviše sa maženjem. Mejra je čvrsto grlila Ibru i svojim prstima mu šaputala da joj je draže što je takav kakav jeste – niko bitan, ni važan. Da je neko uticajan strahovala bi od toga da će i on visiti na kuli te da će neko doći po njega da ga odvede.
Analiza likova
Likovi: Dželaludin-paša, Ibro Sikirica, Mejra
Dželaludin-paša
Okrutni beglerbeg koji je došao da vlada Bosanskim ejaletom. Imao je način kako da utjera strah u stanovnike mjesta u kome se nalazio – hapsio bi, pa kasnije ubijao, velikane i ajane mjesta u kome se nalazi. Bio je odgovor sultana na pozive Bošnjaka da u Bosni treba čvršća vlast i da se trebaju srediti stvari. Toliko su ga se svi bojali da u gradu nije nikoga bilo – svi su se bojali čak i izaći iz svojih kuća pa je cijeli grad, na neki način, bio u blokadi. Svako vješanje je oglašavao pucanjem topa, kako bi stanovništvo znalo da je još neko obješen.
Ibro Sikirica
Vrijedan fizički radnik koji ima svoju radnju u Predimaretu. Bio je mlad, zdrav i snažan, te nije imao puno briga, čak i u tadašnjoj situaciji u Sarajevu.
“I mada su vremena mutna i opasna, a i dan naopak, opet mu se, onako mladom, zdravom i snažnom, ovde u bašti, na suncu koje ga prijatno grije i vetriću koji ga lako miluje po licu, sve čini potaman…”
Nije bio ugledan niti važan stanovnik Sarajeva. Vjerovao je u svoj rad i samo se na to oslanjao. Volio je svoju ženu Mejru i volio je provoditi vrijeme s njom. Uživao je u suncu i u mirisu proljeća. Nije se povodio za masama i nije se puno brinuo zbog situacije u gradu.
Mejra
Ibrina žena. Bila je vrijedna i čestita. Vodila je računa o kući i o avliji. Voljela je svog muža, Ibru. Bilo joj je drago što je Ibro bio takav kakav jest – niko i ništa. Uživala je u svojoj ljubavi sa Ibrom i svojim grljenjem mu je pokazivala da je njeno mjesto pored njega i da ga ne bi mijenjala ni za šta na svijetu.
Erih Koš biografija
Erih Koš rođen je 15. aprila 1913. godine u Sarajevu u jevrejskoj porodici. U rodnom gradu je završio osnovnu školu i gimnaziju. Školovanje je nastavio na Beogradskom univerzitetu kada se učlanio u Komunističku partiju Jugoslavije.
1934. godine izabran je za vijećnika u Univerzitetskom vijeću, a iste godine je postao član Mjesnog komiteta KPJ u Sarajevu. Diplomirao je pravo 1935. godine. Naredne godine, kao komunista je osuđen na godinu dana zatvora.
1941. godine se priključio Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije. Nakon Drugog svjetskog rata, obnavljao je brojne funkcije od kojih se mogu izdvojiti: načelnik Ministarstva za kulturu i sport, dimplomatija, pomoćnik upravnika u Narodnom muzeju te generalni sekretar Jugoslovenske lige za mir, nezavisnost i ravnopravnost.
Dobio je brojne nagrade za svoja djela, a najvećom nagradom se smatra Sedmojulska nagrada koju je dobio za životno djelo. Njegova djela su prevođena na mnoge jezike i objavljaivana u Engleskoj, Istočnoj Njemačkoj, Zapadnoj Njemačkoj, Americi, Sovjetskom Savezu, Holandiji, Italiji i mnogim drugim zemljama.
Najpoznatija djela su mu: “Najpoznatiji mak”, “Prvo lice jednine” i “Mreže”. Priča “Dželaludin-pašina vremena” objavljena je u zbirci priča pod nazivom Bosanske priče, 1984. godine.
Erih Koš umro je 25. maja 2010. godine u Beogradu.
Komentariši