Enciklopedija mrtvih

“Enciklopedija mrtvih” Danila Kiša jedno je od najpoznatijih dela ovog autora. U njemu se očituju sva karakterističnost i briljantnost Kiševog stvaralaštva. Njihova pouka je jasna, nedvojbena i najčešće ironična. Kiš je posebice u “Enciklopediji mrtvih” istaknuo humoristično-ironičnu stranu svog pisanja, koja služi isključivo da bi istakao apsurd nekih ljudskih osobina, ali i osobina društva. Taj apsurd ujedno je i kritika, a Kiš postaje nemilosrdan kritičar koji je odlučio progovoriti o ljudskoj nesavršenosti, povodljivosti, katkad i gluposti te uskogrudnosti kroz najosjetljivije teme našeg društva – one koje se tiču vjere, političkih i moralnih uvjerenja te ljudske intime.

Pripovijetke od kojih je napravljena “Enciklopedija mrtvih”, kao jednu cjelinu ne čini sadržaj koji se veže jedan na drugi, već zajednička povezanost života i smrti kao posljedice. Svaka pripovijetka priča neku osobnu priču iz različitih razdoblja, pa tako i oblike umiranja te okolnosti koje su do toga dovele. Priče sežu od doba Krista, pa sve do modernog doba. Svaka novela, zasebno je gledajući, inspirirana je nekim čudnim (čudnovatim ili čudesnim) događajem tako da i okolnosti u kojima se nalaze glavni junaci nisu svakodnevne. Gotovo sve priče imaju u sebi neke nadnaravne motive, koji je čine fantastičnom pričom. Ti elementi ključni su za priču, iako ideja priče ne počiva isključivo na njima. Oni su više sredstvo pri iznošenju priče, nego njen cilj.

Kroz sve pripovijetke provlači se jedna osnovna misao, a to je suprotstavljanje pojedinca prema svakom obliku nasilja, bilo pojedinačnom ili kolektivnom. Iako se pripovijetke mogu čitati svaka zasebno, na čudan način se i nadovezuju jedna na drugu.

Cjelokupan raspored vremena i prostora u kome se odvijaju pojedine radnje pripovijetki je raznovrstan. Od podataka koji su mu bili dostupni, autor je napravio posebnu priču neobičnog dojma te je jedan jedini trenutak, iako neobičan, pretvorio u nešto što će ga nadživjeti. U pripovijetkama je naglašena naracija te mnogo protesta i neslaganja sa postojećim situacijama. Protesti i ogromna nezadovoljstva, borbe protiv nasilja, samo su mali dio pokušaja borbe za ljudsko dostojanstvo, poput borbe protiv postojećeg režima koji u ljudima budi mržnju i želju za osvetom.

Pisac indirektno ukazuje na povijesne ličnosti koje su svojim bolesnim ideologijama nanijele mnogo zla sebi i čovječanstvu. Ukazuje na Lenjina i njegov krvavi režim, gdje je sve podređeno centralizmu (pripovijetka “Crvene marke s likom Lenjina”), potom ne zaobilazi ni najbolesnijeg među svim diktatorima, Hitlera, u “Knjizi kraljeva i budala”. Upućuje na početke njihova djelovanja i opisuje strahote koje su počinili. Vjernim opisima spoznajemo karakterne osobine junaka, počevši od onih loših, kao i onih koji su spremni dati vlastiti život zbog časti.

Ni vječita zagonetka ljudskog uma nije izuzeta iz tematike koje se srećemo, tako da prepoznajemo i elemente parapsihološkog. Priče, gledano u cjelini, ne podudaraju se vremenski, ali ni prostorno. Sadržaji su raspršeni diljem starog kontinenta. Zajednička tema koja je protkana u različitim kontekstima, od legendi do modernog vremena, svakako je smrt. Svi glavni junaci u pripovijetkama nemaju nikakvu drugu mogućnost ni izbor za svoju sudbinu, doli smrti. Pripovijetke uvelike obrađuju probleme ljudskog postojanja, njegovog bivanja, u prošlosti i sadašnjosti.

Sagledavajući pripovijetke kao cjelinu, uočavamo presjek političkih zbivanja i ideja koja su se događala na našim područjima u proteklih sto godina. Pratimo također izmjenu društvenih uređenja koja su uzela svoj danak. Političke prilike su svakako djelovale na njihova usmjerenja. Veliki obim osobnih razmišljanja glavnih junaka možemo usporediti sa filozofskim diskusijama koje nisu saživjele ni ugledale svjetlo dana. Snažna psihologija likova svakako potiče na dublje poimanje čovjeka kao osobe sa svim manama i greškama, kao i uzrocima zbog kojih je došlo do određenih situacija. “Enciklopedija mrtvih” pisana je u vrijeme kada je i sam autor bio obolio pa sadrži stoga i njegova osobna razmišljanja o životu i smrti.

Kratak sadržaj

Simon Čudotvorac

Simon Čudotvorac počeo se pojavljivati sedamnaest godina nakon Krista na putevima Samarije. Laneni konopac kojim se opasavao imao je više namjena: “Taj bi se konopac u jednom času uspravio, on bi se pred zadivljenim očima gledalaca, uspentrao uz njega kao uz kakvu pritku…”. Lutajući pustinjskim predjelima često je susretao propovjednike i apostole, pa čak i one lažne, koji su širili Kristov nauk. Za sebe je govorio “Ja nisam apostol (…) ja sam jedan od vaših (…) oni vam nude vječno spasenje (…) ja vam nudim saznanje i pustinju.”

Apostoli koji su propovijedali o Isusovim čudesima, bili su skromni i s vremenom ih je bilo sve više. Simon Čudotvorac govorio je protiv Boga i u svemu je nalazio mračne strane i usporedbe o kojima je govorio. Ljudi su ga slušali, očekujući na kraju neko od njegovih čudesa. Njegova vjerna pratilja, Sofija, bila je posrnula žena. Šireći svoje ideje, došlo je do susreta s Petrom, jednim od brojnih Isusovih sljedbenika. Počela je prepirka, te je izazvani Simon izjavio da će poletjeti k nebu, što je ponovo okupilo publiku koja se već razišla. Stavio je svoj konopac pred noge i počeo cupkati. Nakon još jedne besjede protiv Boga, njegovo se tijelo počelo dizati sve više prema oblacima.

Narod je počeo padati na koljena pred tim čudom. Čak je i sam Petar ostao zapanjen tom sposobnošću te se obratio Bogu sa zamolbom da mu pomogne riješiti taj misterij. Dobivši upute od Boga, okrenuo se narodu rekavši im da je ta moć Simonu data od Boga te da će u vrlo kratkom vremenu Simon pasti na zemlju poput kamena: “Sve se zbilo zatim naglo. Kao vreća puna vlažnog peska kad padne sa kiridžijskih kola ili kao ovca koju je ispustio orao iz visina, tako tresnu o zemlju telo Simona Čudotvorca.” Simonovo tijelo se raspalo u tisuće komadića. Sofija, užasnuta prizorom i očajna od šoka, proklela je Boga i naričući pobjegla u pustinju.

Druga verzija priče govori da je Simon, ležeći sa Sofijom pod smokvom u nezgodnom položaju, započeo prepirku s Petrom koji je tuda prolazio sa svojim učenicima. Želeći se dokazati ravnim Isusu, izjavio je da ga zakopaju u jamu duboku šest lakata te da ga nakon tri dana otkopaju. Ukopu su svjedočili mnogi Petrovi sljedbenici. Simona su stavili u drveni sanduk, učvrstili poklopac i zakopali. Nakon tri dana krenuli su ga otkopati: “Prvo ih zapuhnu užasan smrad kao iz pakla…”. Sofija je od silnog užasa pobjegla u pustinju, gdje je kasnije i umrla.

Posmrtne počasti

Godine prije prvog svjetskog rata u Amsterdamu, u ulici Lutaka, mornar i revolucionar Bandura sreo je Marijetu, prostitutku koja ga je osvojila svojom jednostavnošću. Šetao je ulicom čekajući doušnika s kojim je trebao razmijeniti neke informacije, kad je iznenada ugledao nju u izlogu, kako samo sjedi i čeka. Njena kasnija smrt ostavila je duboki trag na njemu “Umrla je iznenadno od zapaljenja pluća.”

U to vrijeme Bandura je već bio na izmaku života, što od teškog života, što od alkohola. Marijeta je bila upamćena od mnogih mornara kojima je pružala svoje usluge te od drugih žena koje je vezivala slična sudbina. Imala je nezapamćeni pogreb o kome se još dugo govorilo: “Te se noći dogodila jedna mala separatna revolucija…” Bili su opustošeni svi vrtovi bogataških kuća, sve aleje, gradski i sve površine zasađene cvijećem: “Taj varvarski čin, pisale su novine, izveli su bez sumnje neki anarhistički nastrojeni duhovi i bezdušni krijumčari cvijeća.” Jedino su groblja bila pošteđena “jer je Bandura u svom apelu svim mornarima, svim dokerima, svima koji su je voleli, zahtevao samo živo cveće i izričito je zabranio (…) da se skrnave grobovi.”

Pogrebna povorka je bila ogromna, podignutim crnim i crvenim zastavama na ulasku u proletersko predgrađe. Na groblju je Bandura održao govor o njenom životu i sam se prisjećajući svog. Nitko od tih ljudi nije imao lagan život. Rijetki bi se izdigli iz mulja prostitucije i alkohola. “Marijeta je znala posle ljubavnog zagrljaja, u blizini muškarca kojeg je zbilja volela – a ovaj revolucionar nežna srca bio je jedan od tih – da priča o sebi kao da se ispoveda”. Kad je Bandura završio svoj govor, grob se počeo puniti cvijećem iz gradskih vrtova “I nitko više nikada neće saznati što ih je to nateralo, kakav nagon, kakvo pijanstvo, kakva bol, klasna mržnja (…) da prekrše Bandurinu zapovest, tek zbi se čudo revolucionarne neposlušnosti, stihija bezrazložne pobune”. Svi su se obrušili na cvijeće sa grobova. Kad je policija stigla “otmeni kvartovi groblja već behu ogoljeni, obršćeni”.

Tako je pričao Bandura o njoj, običnoj prostitutki i jednoj epizodi iz svog života: “Ni jedna gospođica iz dobrih kuća ne bejaše iskrenije ožaljena. I ni jedna ne bejaše sahranjena sa većim počastima.”

Enciklopedija mrtvih

Junakinja ove priče je jedna žena. Dobila je poziv iz Švedske, od Instituta za pozorišna istraživanja, što joj je i zanimanje. Njen vodič u Švedskoj, Kristina Johanson, željela je svojoj gošći pokazati što više. Jedne večeri nakon kazališta, odvela ju je u Kraljevsku biblioteku koju je mogla slobodno i neometano proučavati. Knjižnica je bila vrlo neobična. Imala je mnogo dvorana, a u svakoj se nalazile knjige s imenima jednog slova abecede. Svaka dvorana imala je samo jednu knjigu koja je tiskana u neobično mnogo primjeraka jer sadrži sve pojedinosti o svim preminulim osobama, stoga se i naziva Enciklopedija mrtvih.

Prelistavajući knjige, naša junakinja stigla je do slova M i do podataka o svom vlastitom ocu koji je umro dva mjeseca prije njenog dolaska u Švedsku. Znala je da će čitanje potrajati pa “reših da prepišem nekoliko najvažnijih činjenica, da napravim neku vrstu rezimea očeve biografije”. U Enciklopediji su sadržani svi podaci o umrlima po čemu je ona poznata i jedinstvena u svijetu “ali ono što čini tu Enciklopediju jedinstvenom na svetu – ne samo zato što je unikatna – to je način na koji su opisani ljudski odnosi, susreti, pejzaži, ono obilje detalja od kojih je sačinjen ljudski život”. U Enciklopediji je potanko opisan život svakog pojedinca, njegovo porijeklo i svaki događaj koji je proživio “tako će svak moći da pronađe ne samo svoje bližnje nego, u prvom redu, svoju sopstvenu zaboravljenu prošlost (…) jedini uslov da bi se ušlo u Enciklopediju mrtvih jeste da onaj čije je ime tu zapisano, ne bude zastupljen ni u jednoj drugoj enciklopediji”.

Počeci enciklopedije datiraju iz 1789. god. Želja organizacije koja je ovo pokrenula bila je da se “ispravi ljudska nepravda i da se svim božjim stvorenjima da jednako mesto u večnosti”. Svuda u svijetu trebali bi postojati ljudi koji objedinjuju i upotpunjavaju te podatke. Ova je “Enciklopedija mrtvih sveznader”. Život svakog pojedinca opisan je detaljno od njegova rođenja do smrti sa svim popratnim pojedinostima i detaljima koji sačinjavaju i najmanju sitnicu života nekog pojedinca “ta suma življenja (…) data je ovde u knjizi mrtvih (…) a da je pri tom poštovana i hronologija (…) jer dani teku kao reka vremena ka ušću ka smrti”.

Čitajući životnu priču svog oca, junakinja je otkrila mnogo detalja iz njegova života, počevši od rođenja, preko školovanja, djelovanja, razmišljanja, osjećaja, pa do smrti: “Svaki je čovek zvezda za sebe, sve se događa uvek i nikad, sve se ponavlja beskrajno i neponovljivo”. U toj knjizi je “ubeležena svaka aktivnost, svaka misao, svaki delotvorni dah, svaka kota upisana u registar, svaka lopata koja je zahvatila blato, svaki pokret koji je pomerio ciglu sa ruševine”. Teško joj je bilo povjerovati da takova knjiga postoji, prepuna detalja o životu neke obične osobe. Na zadnjoj stranici knjige pronašla je neki neobični cvijet i počela čitati posljednji odlomak…

“Probudila sam se u goloj vodi” Slika cvijeta koju je pokazala očevu doktoru imala je oblik sarkoma od kog je umro njen otac. Sve je bio samo san.

Legenda o spavačima

Dionezije, njegov prijatelj Malhus te “boguugodni” pastir Jovan i njegov pas Ketmir ležali su stoljećima u spilji punoj vlage, otupjeli na postojanje. “Ostadoše u spilji trista godina kojima treba dodati još devet (…) Gluvi,sluha zapečaćena olovom sna i katranom tame, ležahu nepokretno…”. Nisu bili mrtvi, a život kao da ih je napustio.

Dionizije je bio najmlađi. Imao je u srcu ruže i probudio se prvi. Prvo je čuo kapanje vode i osjetio nepokretnost tijela, obuzetog snom. Trebalo mu je vremena da osjeti svoje od sna beživotno tijelo i povrati sjećanje na Prisku “…jer ona bejaše u snu njegovom i u njegovoj javi, u srcu njegovom i u srcu vremena, u srcu sna i srcu buđenja”. Da nije bilo ruže u njegovom srcu i sjećanja na Prisku, još bi spavao. Priska je bila kći kralja Decija, neprijatelja kršćanstva i njihova je ljubav bila zbranjena. Počeo se prisjećati događaja koji su se zbivali prije sna.

“Nisu ni stigli da se oproste jedan od drugog…”. Ostali su zarobljeni i čuvani u špilji dok se svjetina koja ih je zatekla i osudila nije vratila. Zajedno sa Dionizijem, Malhausom i Jovanom, digli su ih na nosila, pjevajući pjesme u čast Bogu te nosili do špilje, gdje su slavili svoju pogansku božicu. Budeći se, Dionizije nije bio siguran da li je to sjećanje istinito ili samo dio trostoljetnog sna. Otvarajući postupno oči, sjajna svjetlost što ga je uabljesnula, bila je prejaka. Nije bio siguran da li je to dnevna ili božanska svjetlost “svetlost topla i blažena, živodajna svetlost božjega dana”. Sve je bilo samo živo sjećanje iz probuđenoga mrtvila. “Mogao je sada, ponovo u tami špilje, da se do bola jasno seti svega, jer mu se ledeno telo sećalo toplote, jer mu se krv sećala svetlosti, jer mu se oko sealo plavetnila nebeskoga, jer mu se sluh sećao pesme i svirala.”

Ležeći tako u špilji nije znao što je san a što java, što sjećanje. Sjećanja koja su u njemu oživjela bila su samo sjećanja dolaska u špilju u kojoj su ostali spavati – “Ležahu mrtvim snom mrtvaca.”

Ogledalo nepoznatog

Hana, Berta i Mirjam tri su sestre. Berta je taj dan u šumi promatrala vratolomije vjeverice i uz put, šetajući po vlažnom lišću, udarala nogom po otrovnim gljivama. U džepu je imala nekakvo ogledalce koje joj je kupio otac od nekakvog cigana “Djevojčica prinosi ogledalce licu, no na trenutak ništa ne vidi. Samo na trenutak.”

Istovremeno, na seoskom putu tandrka se fijaker s gospodinom koji u rukama drži potpuno novi bič. Upotrijebio ga je samo dva puta, prvi puta u dućanu kad ga je isprobavao, a drugi put nad konjima. Gospodin je imao zadovoljni izraz lica jer je upisao kćeri Hanu i Mirjam u gimnaziju. Živjet će kod moralne gospođe Goldberg. Pustio je konjima da ga vode do kuće jer poznaju put, a on se prepustio razmišljanjima – “O čemu razmišlja jedan srednjeevropski jevrejski trgovac na dan svoje smrti…?”

Djevojčicama se nije svidjela gospođa Goldberg jer je mnogo prigovarala, a sa gimnazijom su bile razočarane. Majci nisu željele pisati o svojim utiscima jer su je veoma voljele. Za to vrijeme, gospodin Brener, njihov otac, vozeći se kočijom “vadi cigaru iz unutrašnjeg džepa. U tom istom trenu djevojčica u šumi vadi iz svog džepa okruglo ogledalce obloženo sedefom i prinosi ga licu…”. U tom trenu, u ogledalu ugleda sliku svog oca na ćezi kako ga zaskaču dva čovjeka. “Djevojčica kriknu u snu…”

Čuvši krik, majka joj dotrči u sobu, želeći je umiriti. U paničnom strahu, željela joj je uzeti ogledalce iz ruke, ali je ono palo i razbilo se. Pogledavši majku kao da je prvi put vidi, rekla je tuđim glasom “Oni su svi mrtvi!” Majka ju je u onakvu stanju odvela birošu, gospodinu Bendeku.

Kasnije se ispostavilo da su svi oni koje je djevojčica vidjela u ogledalu umrli na užasan način. Ubice su lako pronađene je ih je djevojčica jasno vidjela u ogledalu. Govorilo se o magnetskim moćima. To je potvrdio i Kardek, “čovek koji je imao savez sa silama mraka”.

Priča o majstoru i učeniku

Radnja ove priče odvija se u Pragu. Ben Hass već 14 godina piše pjesme na hebrejskom jeziku. Vrativši se sa hodočašća iz svete zemlje “okuplja grupu istomišljenika oko lista Hajm”. Njegova družina proučava i bavi se opovrgavnjem raznih filozofskih teza i pjesničkih spoznaja. Baveći se dugi niz godina tim poslom, steko je ime Majstor.

U nekom zloglasnom kvartu, neki mladić ga je zamolio za razgovor jer je došo do nekih njegovih spisa i pogrešno ih protumačio. Majstor jje počeo osjećati zebnju, ali je pristao na sastanak sa dotičnim mladićem. Mladić je želio da ga Majstor primi za svog učenika. Donio mu je spise na kojima je radio, a majstor mu je zakazao sastanak tek za tri mjeseca.

U tri mjeseca, Majstor je samo letimično pogledao mladićev uradak te ponovo zakazao sastnak u istom periodu, davši mu popis knjiga za proučavanje, među njima i pravopis hebrejskoga jezika. Kad su se ponovo sreli, mladić je donio isti rukopis, s ispravljenim prvopisnim greškama koje mu je Majstor podcrtao. Ispravljajući mladićev rukopis, Majstor je izbacio skoro dvije trećine uratka i ostavio samo njegovu bit. Mladac je bio razočaran te mu je Majstor objasnio “granicu između suštine i opsene”, te ga poučio “prividu punoće”. Mladić je ponovo prepisao rukopis, a stari bacio. Rukopis je izdan pod naslovom “Put u Knann” i pojavio se početkom devetnaestog stoljeća. Svi su u njemu otkrili punoću, a samo neki utjecaj majstorove ruke.

Slavno za otadžbinu mreti

Grof Esterhzi bio je osuđen na pogubljenje, te se molio u svojoj ćeliji, pod budnim okom stražra koji su ga ostavili da na miru završi. Plemić je sudjelovao u pučkoj pobuni i bio osuđen na smrt vješanjem. Sada je želio samo časnu smrt jer, sve ostalo bilo je nepovratno. Posljednja želja bila mu je cigareta, iako mu je grlo vrištalo od žeđi. U posjet mu je stigla majka. Razgovarali su na francuskom da stražari ne razumiju o čemu pričaju. Majka mu je obećala da će sve pokušati da ga oslobode. Ako na dan pogubljenja bude obučena u bijelo, znači da je uspjela.

Zaprežnim kolima grof je bio odveden na trg pogubljenja. U njemu je još uvijek tinjala nada za pomilovanjem, naročito kad je u gomili spazio majku obučenu u bijelo. Stao je hrabro pod vješala, gledajući smrti u oči. Mladić je umro hrabro i dostojanstveno jer mu je majka bila psihička potpora u njegovim zadnjim trenucima života.

Knjiga kraljeva i budala

1906. godine u Petersburgu, novine su nagoviještale strašni zločin koji će se dogoditi tek četrdeset godina kasnije. Urednik tih novina imao je na duši mnoga ubojstva. U ruke mu je dospio neki dokument, dovoljno snažan za podizanje optužnice: “Anonimni prevodilac dao mu je naslov “Zavera” ili “Gde su koreni rasula evropskog društva”.” Kasnije se “Zavera” pojavila u obliku knjige. Izazvala je mnogo bure: “…pred njima je stajao mehanizam evropske istorije, tamo negde od francuske revolucije”.

Sergej Aleksandrović Nilus izgubio je svoje posjede i počeo hodočastiti i izučavati živote svetaca. Napisao je “Antikrista”te propovijedao i kudio sve oko sebe. Kontesa Buturlin poznavala je oca Sergeja još dok je bio oženjen. Uz ženu, u kući mu je boravila i ljubavnica. Ponekad je dolazila i neka žena s djevojčicom kojoj je on bio otac.

U “Zaveri” se “mešaju sujeverje, okultizam i mistično ludilo sa verskim fanatizmom i razvratom”, što je svakako odgovaralo načinu života oca Sergeja. Svi putovi kojima je kročio bili su putevi tame. Nakon revolucije živio je mirno, ali bludno. Umro je od srčanog udara u nekom logoru, a njegova žena nekoliko godina kasnije.

Otac Sergej je po raznim mjestima sakupljao đavolja znamenja. U to vrijeme njegova knjiga dospila je u ruke jedne imperatorke. Nakon toga je ruska carska porodica poubijana na vrlo okrutan način. Nakon njihova ubojstva, napravljen je popis carske ostavštine. Ispod namještaja otkrivena je caričina skrivena knjižnica, s nekim knjigama čiji je vlasnik bila dotična imperatorka, na kojima je carica “sluteći neminovan kraj, iscrtala kukasti krst, simbol sreće i Božjeg blagoslova”.

“Zavera” je čitana vojnicima za podizanje morala zbog počinjenih mnogobrojnih zločina, koji su bili nedopušteni. Ruski emigranti pomagali su kod prijevoda “Zavere”. “Ni jedna knjiga od nastanka štamparstva i otkrića azbuke nije učinila više za buđenje od nacionalnog duha od ove”, komentirali su njemački časopisi.

Nakon nekog vremena, knjiga je dospjela u ruke nekom gospodinu koji je otkupio privatnu biblioteku od nekog ruskog vojnika. Kasnije se pokazalo da je vojnik bio izbjegli poručnik koji je vojnicima čitao “Zaveru”. Među kupljenim knjigama, pronašao je i neku neuglednu knjigu. Ono što je otkrio u knjizi bili su prvobitni izvori “Zavere”. Proučivši spise i knjige, telefonirao je dopisniku londonskog Tajmsa. “Zavera” i ta neugledna knjiga imale su velike sličnosti.

U biblioteci Britanskog muzeja, dva novinara uzela su knjigu na kojoj se temeljila “Zavera”. Zavera je bila priručnik “napisan ua ličnu upotrebu modernih diktatora”. Moris Žoli, advokat, napisao je knjigu koja je bila zabranjena, a u Francusku je dospjela pod sijenom u kolima nekog seljaka. Kad je seljak saznao što vozi, prijavio je Morisa koji je bio kažnjen, a knjige su bile spaljene zbog neprimjerenog sadržaja. Račkovski je bio silom preobraženi sluga ruskoga režima, koji je, da bi spasio sebe, počeo raditi prljave poslove, razotkrio sve svoje bivše suradnike i poslao ih u Sibir. Njegove bilješke dospjele su Nilusu u ruke te je odmah prepoznao srodnu dušu. “Zavera” se brzo širila svijetom.

“Zavera je postala brevijarom koji uči da iza svih poraza istorije stoji jedna, misteriozna, mračna i opasna sila; ona drži u rukama sudbinu sveta, ona je izvor svih zala.” Najpopularnije izdanje “Zavere” je objavljeno dvadesetih godina u Parizu: “u tm delu sabrana su sva dotadašnja znanja o tom predmetu”. U svim državama svijeta potom se pojavljuje u milionskim primjercima.

“Postoje ozbiljne sumnje da je ta knjiga izvršila snažan utjecaj na (…) pisca čuvene knjige “Mein kampf”…”. 1942. godine dogodilo se jedno od mnogih masovnih ubojstava od strane njemačkih tirana. Kapetan Virt, glavni akter, u džepu je nosio primjerak “Zavere”. Čuo je da je ta knjiga spasila mladog rusa na fronti, “Ta mu knjiga uliva sigurnost”.

Crvene marke s likom Lenjina

Nakon smrti Mendela Osipovića, neke njegove neobjavljene korespondencije su netragom nestale. Nalazile su se kod njegove dugogodišnje suradnice i ljubavnice, koja pismenim putem govori o njihovoj vezi. Mendela je imao suprugu i mentalno bolesnu kćer. Kad je upoznao ljubavnicu, koja mu je bila i ljubav i muza, pokušavao je sve prekinuti zbog kćerine bolesti, ali svaki put bi odustajao. Osjećaji su bili jači od svega što ga je vezivalo za suprugu i dijete. Ona, njegova ljubavnica, bila je glavni pokretač njegova stvaralaštva. Sve što je ikada stvorio bilo je potaknuto njezinom pojavom. “Naša je ljubav postala neminovna i neizbježna…”.

Usprkos svim preprekama, vjerskim, političkim, osobnim, njihova je ljubav bila neizbježna. “Takva se ljubav rađa samo svakih trista godina”. Za nju je on i ona za njega bila “osmišljenje života”. 1949. dobila je pismo: “vama je poznato, gospodine da su tokom te godine svi članovi organizacije jidiš pisaca pobijeni”. Sva pisma i zajedničke slike izrezala je škarama. Uništila je sve dokaze svoje ogromne ljubavi. Nitko nije mogao posumnjati u njihovu vezu. Znala je da neće nikada ležati u smrti jedan pored drugoga, ali nije izgubila nadu da će se sresti ponovo na onom svijetu.

Danilo Kiš biografija

Danilo Kiš jedan je od najvećih srpskih književnika, čija se djela smatraju jednima od najboljih u srpskoj književnosti i književnosti regije. Kiš je rođen u Subotici 1935. godine u radničkoj obitelji. Osnovnu školu završio je u Mađarskoj. Krajem Drugog svjetskog rata otac mu je uhićen i kao Židov odveden u Auschwitz, gdje je i ubijen. Kiševa obitelj je nakon toga odvedena u Cetinje, majčino rodno mjesto, gdje je Kiš krenuo u gimnaziju. Nakon mature upisao je Filozofski fakultet u Beogradu, gdje je diplomirao opću književnost.

Kiš je kasnije radio kao prevoditelj s mađarskog i francuskog jezika. Bio je profesionalni pisac te je vodio međunarodnu suradnju Udruge književnika Srbije. Osim toga, radio je kao lektor hrvatsko-srpskog jezika u Francuskoj. 1988. godine postao je dopisni član Srpske akademije znanosti i umjetnosti, te je kao književnik živio u Beogradu i Parizu.

U književnosti je Kiš poznat po svojim kratkim pričama i romanima, s time da su mu zbirke priča često tematski objedinjene pa se čini kao da su roman sastavljen od naslovljenih poglavlja. Takve su njegove zbirke “Rani jadi” i “Peščanik”. Kiš je napisao dva kratka romana “Mansardu” i “Psalam 44”, dok je najveći uspjeh među čitateljstvom doživio njegov roman “Bašta, pepeo”. Druga njegova najpoznatija djela zasigurno su “Grobnica za Borisa Davidoviča” i “Enciklopedija mrtvih”. Ostala djela su mu “Čas anatomije”, “Homo poeticus” i “Noć i magla”, a posmrtno su mu objavljene knjige “Život”, “Gorki talas iskustva”, “Pjesme i pripjevi”, “Lauta i ožiljci” te “Literatura”. U svojim knjigama Kiš je često pisao o svom djetinjstvu, ocu i iskustvu Židova u Drugom svjetskom ratu, ali i ranije.

Za svoja književna djela Kiš je dobio niz nagrada i priznanja, među kojima su najznačajniji NIN-ova nagrada za njegov roman “Peščanik”, koju je dobio 1972. godine i Nagrada Ivan Goran Kovačić koju je 1977. dobio za zbirku pripovjedaka “Grobnica za Borisa Davidoviča”.

Danilo Kiš umro je u Parizu 1989. godine od raka pluća, a pokopan je Beogradu.

Autor: T.K.