Gorčin

Mehmedalija Mak Dizdar smatra se jednom od najvećih pjesnika Bosne i Hercegovine, a njegove pjesme najznačajnijim poetskim ostvarenjima bosanskohercegovačke književnosti cijeloga 20. stoljeća. Među najznačajnijim pjesmama i pjesničkim zbirkama su mu Kameni spavač i Modra rijeka. Ono što je karakteristično za stvaralaštvo ovog pjesnika je da tematsko i idejno uporište pronalazi i u kršćanstvu i u islamu, ali i povijesno-kulturološkim motivima Bosne u srednjem vijeku., pogotovo u nadgrobnim spomenicima čije je natpise ukomponirao i u svoju poeziju, najviše kako bi istaknuo njihovu simboliku prolaznosti života.

Najbolje i najvažnije zbirke Maka Dizdara su njegovi Kameni spavač, izdan 1966. godine i Modra rijeka, izdana 1971. godine. One su predstavnice njegova djelovanja i pjesničke veličine. Napisao ih je kao već kreativno pročišćen i već zreo pjesnik, stoga ne čudi što se zbirke ne mogu ograničiti na jedan pjesnički stil. Izraz u njima je moderniziran s obzirom na formu prijašnjih pjesama, ali progovara ne toliko o osobnim, koliko o socijalnim temama. Iako mu forma ima naznake ekspresionizma, motivi i ideje su realistički, odnosno socrealističke. I sam Dizdar je rekao da su motivi njegove lirike u službi čovjeka, ali unutar kriterija koji mora odgovarati umjetničkoj istini.

Pjesma Modra rijeka smatra se krunom Dizdarove poezije i definitivno nova smjernica njegova stvaralaštva. Njome je bosanskohercegovačku poeziju smjestio među europsku i to jednako zbog narodnog utjecaja, koji se vidi u ritmu, pa sve do motiva koji su prikazuju ujedno ono nedokučivo, kao i sveprisutno. Simbol rijeke posve je ostavljen čitatelju da se rastumači, ali nesumnjivo navodi na prolaznost života ili granicu između ovoga i zagrobnog života. Iako se lako naslućuju što “modra rijeka” predstavlja, teško je pronaći pravu riječ koja će to do kraja definirati.

Povezivanje tradicije, pogotovo one bosanske, s modernističkim, socijalnim i realističkim idejama, jasno dolazi do izražaja u većini Dizdarevih pjesama, pogotovo onih iz njegova ranija opusa, poput onih iz zbirke “Koljena za Madonu”, objavljene 1963. godine. Ta zbirka smatra se pretečom njegove poeme “Plivačica”, objavljene 1954. godine, u kojoj se jasno vide utjecaj tradicije i orijentalnih motiva. Bosanska tradicija posebno dolazi do izražaja u njegovim zbirkama epitafa iz 1961. godine. Upravo oni najbolje prikazuju Dizdarovu tematiku o prolaznosti čovjeka, ali vječnosti njegove ostavštine.

O tim vječnim pitanjima, koja su toliko sveprisutna da se više ni ne smatraju posebnima, Dizdar je učinio posebnima zbog načina na koji o njima govori. Arhaičnost jezika stapa da se s originalnošću njegova izraza kojem daje vlastiti autorski oblik. Zbog toga njegove pjesme odišu tajanstvenošću i slobodom. Upravo je zbog toga Mak Dizdar ostavio toliko neizbrisiv trag u književnosti ovih prostora.

Gorčin – analiza pjesme

Čitajući pjesmu Maka Dizdara “Gorčin” prvo primjećujemo arhaičnost njegova izraza. Ovo je jedna od učestalih karakteristika Dizdarevog pjesništva – u mnogočemu se služi tradicionalnim aspektima stiha, bilo da je to u izrazu, ritmu ili vrsti stiha. Dizdar temelji svoje pjesništvo na motivima srednjovjekovne Bosne, dok ideju usmjerava ka modernom čovjeku. Upravo je to odlika ove pjesme. Arhaičnim jezikom govori o problemu individualnog čovjeka kao predstavnika bosanskohercegovačkog naroda. Iako se prema motivu Gorčina čini da je tema pjesme sudbina jednog čovjeka, Dizdar ovime želi pokazati patnju cijelog naroda.

Prije svega, iako znamo da je Gorčin vojnik, nemoguće je odrediti iz kojeg vremena ili kojeg rata. Kao takav on predstavlja sve vojnike, pogotovo one silom uvučene u rat, za razliku od onih koji ratuju svojevoljno. Takvih individua bilo je i bit će dokle god je čovjeka i rata. Drugo, ovime se jasno naglašava kako na ovim prostorima stalno traju nekakvi sukobi i barem njih ne nedostaje. Ipak, svaki put donose istu patnju i iste probleme.

Iako univerzalna tema, obrađena je isticanjem dvaju suprotna izraza. S jedne strane, pjesma je napisana arhaičnim riječima, a s druge stil je potpuno modernistički, s jasnim utjecajem ekspresionizma. Ovakva dvojakost čest je slučaj u Dizdarovu pjesništvu. U mnogo slučajeva njegove pjesme djeluju na temelju dvaju oprečnih strana – arhaični izrazi izrečeni ekspresionističkim stilom, individualci koji predstavljaju narod, osobne ideje, kojima se govori o kolektivu i slično. Zbog ovoga je tumačenje Dizdarevih pjesama, pa tako i Gorčina, vrlo slojevito. Dizdar voli upotrebljavati nelako dokučive simbole i ništa drugo ne možemo očekivati ni u ovoj pjesme. Vojnik Gorčin je simbol možda i svih vojnika na svijetu, a pogotovo onih iz njegova naroda, kulture i, prije svega, mentaliteta.

I u ovoj pjesmi Dizdar piše u slobodnom stihu, nepravilnih strofa, ipak, svaka je riječ stavljena na svoje mjesto s razlogom. Pjesma ima mnogo stihova od samo jedne, dvije ili tri riječi, čime su one naglašene i vrlo vješto pjesmi daju poseban ritam. Nestalan ritam stvara uznemirujuću atmosferu, baš kao i motivi na kojima gradi ideju.

U prvom dijelu pjesme motivi se tiču njegove djedovine i osobnosti. Gorčin govori da je U zemlji svojoj/ na baštini i nakon toga uvodi se motiv smrti. Gorčin, iako je na poznatome, čini se da njegov dom više nije ono što bi trebao biti – miran, siguran, udoban. Gorčin navodi da doziva smrt, unatoč tome što je kod kuće.

Nakon toga priča svoju priču  on je vojnik, bio je u pet i pet vojni, ipak ni mrava ne zgazih naglašava, a ratuje bez štita i oklopa. Gorčin je ranjen i umire od čudne boli:

Ne probi me kopje
Ne ustrijeli strijela
Ne posiječe
Sablja

Ovo je vrhunac pjesme koji otkriva pravu prirodu ne samo vojnika Gorčina i njegove situacije, već simboliku koja predstavlja cijeli narod. Gorčin ne pati zbog sebe, nego zbog svoje djevojke:

Zgiboh od boli
Nepreboli
Volju
A djevu mi ugrabiše
U robje

Njegova tuga nije u vlastitoj patnji, nego u tome što pati njegova najmilija. Posljednja strofa otkriva naivnost i nevinost takvog vojnika. On se još uvijek nada i moli da se poruči njegovoj voljenoj da će joj ostati vjeran.

Mak Dizdar biografija

Mehmedalija Mak Dizdar jedan je od najvećih i najznačajnijih bosanskohercegovačkih pjesnika, ne samo 20. stoljeća, nego i općenito. Rođen je 1917. godine u Stolcu, na jugu Bosne i Hercegovine, koji je tada pripadao Austrougarskoj. Roditelji su mu bili Muharem i Nezira Babović, a imao je i starijeg brata Hamida i sestru Refiju. Dizdar je kao dijete od 6 godina ostao bez oca. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu i nakon toga otišao u Sarajevo.

1936. godine maturirao je u sarajevskoj gimnaziji i tada započeo književno-stvaralačku karijeru svojim prvim književnim dijelom – Vidovopoljska noć. Već ta prva pjesma naišla je na cenzuru i iz nje je izbačeno sve što se nije slagalo s ideologijom tadašnjeg režima. Tada Dizdar počinje pisati za časopis Gajret, čiji urednik je bio njegov brat. Dizdar je tada preuzeo svoj pseudonim Mak i koristio ga  cijelo svoje stvaranje, pogotovo za vrijeme Drugog svjetskog rata, a onda i do kraja života. U tom ratu borio se na strani partizana, zbog čega su mu majka i sestra ubijeni u konc-logoru u Jasenovcu 1945. godine. Smatra se da je to bila nacistička osveta za njegovo antifašističko djelovanje.

Nakon rata, Dizdar je nastavio pisati za časopise i novine, ali dijelom se skrivajući u ilegali. Bio je glavni urednik dnevnog lista Oslobođenje do 1951. godine. Nakon toga počeo se baviti izdavaštvom, pa je pokrenuo izdavačku kuću Seljačka zadruga, koja je nedugo nakon osnutka prerasla u Narodnu prosvjetu, jednu od tadašnjih najznačajnijih izdavačkih kuća na Balkanu. Izdavačka kuća opstala je sve dok nije objavila roman Ćamila Sijarića Bihorci i nakon toga proglašena je prokapitalističkom, pa pripojena drugoj izdavačkoj kući, zbog čega je zaustavljen njen samostalni rad, a Dizdar je izgubio posao.

U to vrijeme aktivno se bavio književnim radom te uvelike profesionalno napredovao s obzirom na svoje ranije pjesništvo. 1954. godine napisao je poemu Plivačica, kojoj je preteča bila zbirka pjesama Koljena za Madonu iz godine ranije. 1961. godine izdao je zbirku Stari bosanski epitafi, a 1966. godine jednu od svoje dvije najvažnije zbirke – Kameni spavač. Drugu najznačajniju zbirku, Modra rijeka, izdao je 1971. godine, a dvije godine ranije objavio je Stare bosanske tekstove.

1964. godine Dizdar je postao glavni urednik časopisa Život i istovremeno je djelovao kao predsjednik Društva književnika Bosne i Hercegovine. Izvan svoje zemlje bio je nepoznati pjesnik, ali zato njegova poezija bila uključena u antologije suvremene poezije Jugoslavije.

Dizdar je umro u Sarajevu 1971. godine, iste kada je objavio svoju Modru rijeku, zbirku i pjesmu koja govori upravo o prolaznosti života i prelasku u smrt.

Autor: V.B.