“Gorski vijenac” najpoznatije je djelo crnogorskog vladara, episkopa i pjesnika Petra II Petrovića Njegoša. Ovaj ep smatra se najznačajnijim djelom srpskog romantizma, ali jednim i od najznačajnijih djela srpske i južnoslavenske književnosti uopće. Napisano je 1846. godine, a odštampano godinu kasnije u jednom manastiru u Beču. Djelo je napisano u epsko-dramskoj formi, ali je potpuno prožeto lirskim elementima, što je karakteristično za književnost romantizma.
U epu najprije nailazimo na Posvetu Prahu Oca Srbije, a zatim se spominju Lica koja će se pojavljivati u njemu. Nakon toga slijedi kronološki sadržaj epa: Skupština uoči Trojčine dne na Lovćenu, Skupština o Malome Gospodinu Dne na Cetinju, Badnje veče i Novo ljeto.
Njegoš u ovom djelu obrađuje dva mita – jedan o svojoj zemlji, a drugi o čovjeku. Oboje ih veže gubitak slobode i propadanje. Kroz ove motive obrađuju se dvije teme, jedna se obrađuje kroz prizmu nacionalnosti i historije, a druga kroz religiju i filozofiju. Teme se obrađuju i kroz dva pristupa – jedan je kroničarski, koji se očituje i epici djela, a drugi je lirski pristup, koji odražava i samog autora.
Iako djelo obrađuje jedan historijski događaj, sama radnja nije u prvom planu i kroz većinu epa je gotovo ni nema. Ono što je posebno istaknuto su karakteri i odluke likova. Radnja se prikazuje kroz nizove slika i one pokušavaju stvoriti kompoziciju. Opisi prošlosti i nekadašnjih vrijednosti pri tome se idealiziraju, što se naglašava i preuzimanjem narodnog govora.
Unatoč velikom književnom značaju ovog djela, uz njega se vežu i velike kontroverze. Naime, jedan od glavnih motiva koji se proteže u djelu je pokolj muslimanskog stanovništva u Crnoj Gori, krajem 17. vijeka. Događaj je to koji se naziva Istraga poturica, čiji cilj je bio istrebljenje crnogorskih muslimana. U djelu se muslimani nazivaju razni pogrdnim imenima i opravdava se njihov pokolj, zbog čega se osuđuje da potiče anti-muslimanska osjećanja. Ovo djelo se navodilo kao inspiracija i u mnogim kasnijim ratovima u 19. I 20. vijeku, kojima su se činili zločini nad muslimanima, i to ne samo u Crnoj Gori, nego i u Bosni i Hercegovini. Zbog toga je teško djelu pristupati samo iz književnog aspekta, a da se zanemari onaj historijsko-politički.
Vrsta djela: ep
Vrijeme radnje: 17. vijek
Mjesto radnje: Crna gora
Kratak sadržaj
Skupština uoči Trojčina dne na Lovćenu
Početak radnje Gorskog vijenca opisuje kako su se Turski vladari uspjeli uplesti u Europske poslove, što je rezultiralo propadanjem Bizanta i srpske države. Naime turski vladar Osman oženio je sina Orkana za Teodoru, čiji je miraz bila prevlast u Carigradu. Tako su sami kršćani dopustili Turcima da očvrsne njihov položaj u Europi.
Vladika Danilo govori kako Turci svaki dan osvoje po jednu državu jer uspiju potkupiti sve narode, osim one iz Azije, odakle i sami potječu. Njegov jedini cilj nakon cijelog života borbe je pokoriti odmetnike u vlastitoj zemlji. Turke naziva ljudskom kugom, pogotovo jer su većinu prijestolja preuzeli bez ikakvih prava, a nakon toga kršćanske zemlje pretvarali u muslimanske, iako su obećavali da će njihova vjera samo pridružiti kršćanskoj. I sam vladika Danilo skoro je stradao od Turske ruke, nakon što su ga ulovili i pokušali nabiti na kolac, što bi uspjeli da ga njegov narod nije otkupio. Vladiki je čak i žao što nije smaknut jer tako barem ne bi iznevjerio svoje ljude koje ne uspijeva obraniti od Turaka.
Vuk Mićunović pokušava razuvjeriti vladiku Danila da je sve propalo, pa ga prisjeća na momke koje su taj dan vidjeli, a koji su odlični, snažni borci. Danilo je svjestan da će mnogi od tih momaka izginuti u borbi, pa shvaća da se može pouzdati samo u sebe i Boga.
U mjestu Lovćenu, na vrhu Crkvine, Crnogorci pucaju iz puške i broje koliko će puta odjeknuti. Smatraju da puška koja odjekne mnogo puta vrijedi koliko i sam ratnik. Oko njih skupljaju se oblaci, samo je oko brda na kojem jesu sunčano. Odjednom se dogodi čudo i munja napravi oblik križa. Počne se voditi rasprava oko ubijanja ptica kukavica. Vojvoda Draško želi ih ubiti, ali ga Vuk Rasplačević opominje da to ne čini jer su se kćeri kneza Lazara pretvorile u kukavice nakon što je završila kosovska bitka.
Skupština na blagdan Male Gospe na Cetinju
U srednjem vijeku, u srpskoj državi, članovi dinastije Nemanjić međusobno su se borili tko će vladati zemljom. Međusobno su se borili i uništavali, zaboravljajući pritom i na Boga i na zakone države. Time su otrovali srpsko pleme koje Bog otada kažnjava. Jedini među njima koji se smatra junakom je Miloš. Miloš je bio poput Leonide i jedini koji je uspio uzdrmati tursko carstvo, ali je i sam poginuo na prijestolju osvajača, zajedno sa svojim suborcima Milanom Toplicom i Ivanom Kosančićem. Od tada do danas sve se promijenilo. Puške su zahrđale, a cijela zemlja poprimila miris Turaka koji žive zajedno s kršćanima. Nitko ne čini ništa što bi narod natjeralo na borbu.
Ako budu živjeli kao kukavice, Srbima će se zamesti svaki trag. Vladika Danilo govori da se on više boji domaćih Turaka, a ne onih van Crne Gore, koje svi ostali smatraju velikom prijetnjom. Brine ga što će se sukobi voditi unutar bratstva koji imaju i Turke i kršćane, jer će svatko braniti svoje pripadnike, pa će se tako u plemenima svi međusobno pobiti.
Počinje pjesma kola, u kojoj se govori da svaku sreću u životu prati neka nesreća. Pa se tako beg Ivan Crnojević junački borio protiv Turaka, ali je pri tome izgubio brata Uroša, zbog čega plače na Cemovskom polju. Osvetio je brata ubojstvom 15 000 Turaka. Osvećivanje junaka je svetinja. Vladika Danilo i dalje razmišlja o sukobima. Smatra da je čovjekova glavna zadaća pobijediti tiraniju. Predložio je da se Turci pozovu na mirni sastanak na kojem će ih pokušati nagovoriti da se preobrate na kršćanstvo, ali serdar Janko misli da je sve to zabluda. Mirenje dvaju porodica rijetko kada urodi plodom. Knez Rogan odgovara da svrha tog sastanka ne bi bilo mirenje porodica.
Vladika Danilo moli Boga za oprost i zaštitu Crne Gore. Opravdava svoj narod time da su ih Turci zaveli svojim obećanjima, ali i prijetili im smrću ako ne prihvate novu vjeru. Skender-aga čuje Danilovu molitvu i kaže mu da će u Crnoj Gori uskoro biti mjesta samo za jednu vjeru. Kasnije vojvoda Batrić predlaže Turcima to isto, a ako ne prihvate, obje vjere prolit će krv. Mustaj-kadija mu odgovori da se muslimani ne mogu pokoriti kršćanima. Nakon dugog razgovora nastane graja među Turcima i Crnogorcima.
Vladika Danilo dobije vezirovo pismo u kojem ga ovaj obavještava da će obići carstvo i pripaziti na korupciju. Misli da bi se svi mladi muškarci trebali poslati u vojsku, a lijepe djevojke u hareme. Vezir traži od Crnogoraca da priznaju samo tursku vlast jer je njegov narod lomio i veće države od Crne Gore. Danilo mu odgovori s jednako oštrim pismom koje je knez Rogan predao vezirskim poslanicima.
Kolo počinje pjevati o Herceg Novom, gradu koji je bio pod turskom vlašću, a onda su ga opkolili Mlečani. Mlečani su uz pomoć Crnogoraca uspjeli poraziti Turke. U gluho doba noći, čuje se kako netko govori u snu. Knez Janko i Rogan se ustaju i vide da je to Vuk Mandušić. Sutradan svi razgovaraju što su sanjali, pa Knez Bajko rekao da je sanja kako mu je oružje razbijeno, što znači da mu je poginuo netko iz kuće.
Na ulici se čuju svatovi Mustafića. Ženio se Suljo s djevojkom iz Oboda, mjesta gdje su tada stanovali samo poturčeni Crnogorci. Običaji kod ženidbe se razlikuju kod Crnogoraca i Turaka. Kod Crnogoraca je to religiozan obred, a kod Turaka pogodba pred sucem, koja nalikuje davanju krava u najam i dijeljena novca između vlasnika krave i onoga koji je uzima.
Badnja večer
Vladika Danilo i iguman Stefan na badnje veče sjede oko vatre i gledaju kako se đaci igraju po kući. Iguman ih pita slažu li badnjake u obliku križa, a kad đaci odgovore da da, iguman Stefan nazdravi i zapjeva uz gusle. Vladika Danilo kaže da je ovaj veseli prizor pravi blagoslov. U zoru vladika Danilo i iguman Stefan zajedno idu u crkvu. Nakon liturgije, jedan đak im pripovijeda o krvavoj bitci na Đinovom brdu. Iguman je ljut što se krv prolijeva na Božić.
Dolazi im vojvoda Barić, čestita Božić i kaže kako su pobijedili Turke i zapalili im džamije. Vladika Danilo počne grliti junake i ljubiti ih jer su započeli bitku protiv Turaka. Iguman Stefan ih sve ispovjedi kako bi im grijesi počinjeni u boju bili oprošteni. Počinje i posvećivanje junaka, nakon čega svi odlaze svojim kućama.
Nova godina
Iguman Stefan govori Vladici Danilu da bi Nova godina trebala počinjati na proljeće, kada sve zazeleni. Dolazi im momak koji ih obavještava o uspješnoj bitci protiv Turaka na Cetinju, nakon čega su poslali dva momka riječkim Turcima i rekli im da mogu i pobjeći ako se ne žele boriti. Turci su momke objesili i pobjegli, ali ih je Bogdan uspio stići i ubiti Mustaj-kadiju.
Tada je došao i Vuk Mandušić, sav krvav i s puškom. Prepričavao im je o boju protiv Turaka u Progonovićima. Napali su ih jer su čuli da Turci uzimaju harač od nedužnih seljaka. Došao je moliti vladiku Danila da mu prekuje pušku koju su oštetili Turci, jer ona mu je važnija i od života. Vladika mu kaže da je najvažnije što je živ ostao u tom boju, a puška će se lako zamijeniti.
Analiza likova
Vladika Danilo – središnji je lik ovoga djela. S njime ep i počinje i završava. Upravo je njegov monolog uvod u djelo. U njemu se upoznajemo s Danilovim pesimističnim mislima i sumnjama. Takav stav proteže se gotovo kroz cijelog djelo. On osobno doživljava sve kroz što prolazi njegov narod i više od ičega želi osloboditi Crnu Goru od Turaka. Ipak, ujedno se i zgraža nad svim sukobima, pogotovo onima zbog vjere. Opterećuje ga pomisao da brat ubija brata zbog vjere. Duboko analizira sve posljedice takve borbe. Ono što želi za svoj narod je da se kolektivno povežu u narodnu zajednicu, neovisno o vjeri. Ali na kraju shvaća da se odricanjem vjere odriče i narodnog kolektiva, stoga borbe počinje i opravdavati, iako je vladika zapravo vrlo human i miroljubiv lik, ali nepokolebljiv s obzirom na svoje ideale.
Iguman Stefan – u djelu je iguman glavni filozof koji razjašnjava važnost junačkog života i slobode, pogotovo slobode naroda. On je glavni čovjek u pravoslavnom manastiru, stoga je njegova vjera prikazana kao jaka i optimistična. Govori kako je Bog taj koji oblikuje svijet i nalaže nam da otkrivamo smisao borbe. Borbom se zaslužuje čast i slava, pogotovo ako se usmjerava na postizanje nacionalne slobode.
Iguman govori i o težini života, koja je jednaka i dobrim i lošim ljudima. Ali sve ono loše kroz što prolazimo u životu, služi nam kao miraz za ono što slijedi nakon smrti. Ovakvim govorom Iguman ostvaruje karakteristike mudraca, zbog svega znanja i iskustava koje je stekao u svom osamdesetogodišnjem životu. Iako je slijep, njegove oči su mu duša. On blagoslivlja junake nakon borbe i sve njihove grijehe preuzima na sebe.
Vuk Mižunović – u ovom liku prikazuje se sve junaštvo jedne zemlje. Zbog toga je i on postojan, nepokolebljiv, okorjeli, ali i poetičan. On nikada ne sumnja u važnost borbe ni u svoje ciljeve i time je oličenje pravog viteza. On ne želi dugo živjeti i umrijeti kao starac, radije bi dosegao besmrtnost pogibijom u bitci za nešto veliko, kao što je narodna sloboda. Ovime neće samo osigurati slavu sebi, nego i svojim potomcima. Vuk Mižunović navikao je na žustri život i borbu, a svojim glavnim motivom za to smatra kažnjavanje nepravde.
Petar II Petrović Njegoš biografija
Petar Petrović Njegoš bio je pjesnik, vladika i vladar Crne Gore. Rodio se 1813. godine u Njegušima, naselju koje se nalazilo na sjeverozapadnom dijelu Lovćena. Prilikom krštenja dobio je ime Radoje (Rade). Otac Tomo bio je brat vladike Petra I i dosta bogat čovjek.
1825. godine Radoje je otišao u cetinski manastir kod svoga strica Petra I. Tamo je započeo školovanje i pripremao se kako bi mogao postati budući vladar Crne Gore. Većinu obrazovanja prenio mu je pjesnik Sime Milutinović Sarajlija koji je u Crnu Goru došao 1827. godine.
Nakon što je vladika Petar I umro 1830. godine, Njegoš je zamonašen i doseljeno mu je novo ime Petar te je postao poglavar Crne Gore. Tada sedamnaestogodišnjak, našao se u izrazito teškoj situaciji, a bio je suočen i s mnogim problemima. Naime, Crnu Goru su vrebali Mleci, Turci i Austrija, zemlja je privredno slabila, a sve češće je dolazilo i do međuplemenskih ratova.
Iz svih tih razloga, sve je snage uložio na konsolidaciju prilika. Aktivno je djelovao na diplomatskom planu, vodio je borbe s Turcima, gradio ceste, podizao prosvjetu te stvorio prve organe vlasti u zemlji – senat i gvardiju i tako stvorio pravu modernu državu.
Uz sve te državne poslove, uvijek je pronalazio vremena za vlastito obrazovanje i književni rad. Prvi pjesnički prvijenci nastali su mu pod utjecajem pjesnika Sime Milutinovića.
Njegoševa najpoznatija djela su: “Luča mikrokozma” – filozofsko-religijski ep, zatim drama “Lažni car Šćepan Mali” i “Gorski vijenac”.
1849. godine u jesen, obolio je od tuberkuloze, a dvije godine kasnije, 1851. godine, umro je u trideset devetoj godini.
Autor: V.B.
Komentariši