Muza Ćazim Ćasić bosanskohercegovački je književnik hrvatske narodnosti, koji je djelovao u vrijeme preporoda i svojim književnim radom uvelike je utjecao na taj kulturno-politički pokret. Prije svega bio je vrlo značajan pjesnik, čija se poetika nije odražavala samo na njegov književni rad, nego i na čitav život. Bio je boem i filozof čija su se promišljanja odražavala i na njegovu poeziju. Kroz svoje stvaralaštvo, uvelike se doticao Islama, odnosno tradicije sufizma, svojom poetikom dosta nalikujući na velikog pjesnika Hafiza. Ipak, pjesništvo mu se može svrstati i u ono madrigalsko, kojim oponaša velikog njemačkog pjesnika Heinricha Heinea. Zato se za Ćasića kaže da mu pjesništvo varira između erotike i mistike, pišući i o svojim porivima, ali i o duhovnim težnjama.
Svojim pjesmama Ćatić je uvelike utjecao na razvoj hrvatske i bošnjačke moderne lirike, odnosno njene druge etape. Pjesme su mu govorile o njegovoj intimi, ali i o univerzalnosti, spajajući vlastiti identitet s prirodom, time ujedinjujući čovjeka i svijet, ali i čovjeka i univerzum, što je odlika modernističke književnosti. Sve to ovaj pjesnik čini koristeći stilske figure poput simbola i metafore, u sve to miješajući učenje sufizma, odnosno istočnjačkog misticizma. U pjesmama se osvrće na nekoliko glavnih subjekata – na sebe, prirodu, svijet i ženu, zbog čega se može reći da su mu i teme i ideje bile, jednom riječju, životne.
Sljedeći česti motiv, odnosno krajnja ideja njegove poezija bila je ljubav. Ipak, ona nije nužno bila romantična, štoviše, Ćatić o ljubavi govori kao o duhovnom osjećaju, kao o božanskoj ljubavi, načinu života i putu ka uznesenju. Uz motiv ljubavi kod Ćatića se često vežu i negativni osjećaji, poput patnje, očaja, tuge i boli, jer osim o duhovnoj, ona često piše i o neostvarenoj ljubavi. Govori o njoj kao o neuspjehu, ali i kao o putu ka sreći, miru i ljepoti kojim rado polazi. Motiv žene, odnosno ljubavi prema njoj, široko je tematski u njegovom pjesništvu. Piše od raznim aspektima ljubavi, od one platonske, do duboko duhovne i tjelesne, gdje mu iskazane pjesničke slike dosežu elemente erotike.
Upravo soneti Ćatića često govore o toj patnji i boli. Govore o nesrećama, poraženosti, nedostižnoj ljubavi, nedostatku sreće. Osim toga, pjesnik se pokušava ostvariti i u rodoljubnom pjesništvu, tražeći i svoj nacionalni identitet i okvire u koje bi se mogao svrstati.
Griješnik – analiza pjesme
“Grješnik” je misaona pjesma Muse Ćazim Ćatića koja u sebi ima elemente religijske pjesme. Ćatić je poznat po tome da često koristi religijske motive kako bi iznio vlastita misaono-refleksivna promišljanja, baš kao što u pjesmama gdje mu je religija glavni motiv, izražava i kritiku čovjeka, društva i sebe samoga. U tome se uvelike vide elementi modernističke poezije, koju je Musa Ćazim Ćatić, između ostalih, donekle i uveo u književnost ovih prostora.
Slično je i kod ove pjesme. Iako započinje kao misaona, uvođenjem motiva grješnika, ona poprima sasvim novi oblik. Ipak, ova pjesma ne mora se gledati samo kroz prizmu vjere i religije. Grješnik ovdje može biti simbol svih ljudi s nečistom savjesti, bez obzira pripadaju li nekoj religiji i, ako pripadaju, nije važno koja je to. Jedina razlika između čovjeka s nečistom savjesti koji vjeruje u nekog Boga i onoga koji ne vjeruje je u tome što vjernik može tražiti oprost od više sile u koju vjeruje. Nevjernik, s druge strane, može tražiti oprost od sebe i onih od koje se ogriješio.
Prva strofa koncipirana je kao uvod, ona nam opisuje u mjesto radnje i gradu atmosferu, koja će imati znatnog utjecaja na čitatelja kroz cijelu pjesmu. Pjesnik iznosi motive mračne noći, malenog grada, mirnih kuća, tako da se stvara mirna, usnula atmosfera, karakteristična za mala mjesta i naravno, noć. Ovakva atmosfera koja iskazuje prije svega spokoj, bit će kontrast kasnijem opisu grješnika. U prvoj strofi i prvom stihu, odmah vidimo i metaforu:
U valove mračne neprozirne noći
Utonuo život malenoga grada;
Umorena narav trudne sklapa oči,
Iznad mirnih kuća blagi sanak pada
Valovi noći prekrasna je metafora koja odlično opisuje smiraj mraka, jer se insinuira da je sve okolina mirna poput vode, zbog čega je gradić u “valovima”, mirnim valovima koji znače mir i uljuljkanost u san. Istoj slici pridonosi glagol “utonuo”, koji ovdje ima dvojako značenje – utonuti kao u vodu i utonuti kao u san. Motiv umorene naravi u trećoj strofi označava umorne ljude koji napokon imaju priliku odmoriti se. Kao što je rad bio kolektivan tijekom dana, odnosno stanovnici cijeloga grada su danju radili, tako je umor kolektivan tijekom doći, pa cijeli grad i spava. Ozračje odmora opisano je tako da ga čitatelj smatra zasluženim i time i mnogo udobnijim nego što bi inače bilo. Motiv blagog snaupravo je u toj funkciji.
Već u drugoj strofi, nakon uvodnog stiha koji još jednom potvrđuje mirnu atmosferu, javlja se motiv grješnika, kao potpune suprotnosti dosad opisanoj okolini. Dok cijeli grad tone u san, grešnik je jedini koji ostaje budan. Ne samo da je budan, nego je i nemiran, toliko da “zrnje premeće i broji”, odnosno moli:
Sve počiva tiho, noć ko rijeka teče;
Samo griješnik jedan jošte budan stoji,
U sobici maloj kraj zmiljive svijeće
Na tespihu zrnje premeće i broji:
Okolina u kojoj se grešnik nalazi također je potpuno drugačija od one koja je opisana na početku. Dok se gradić opisuje kao udoban, miran, prostran i slobodan poput mora, grešnik se nalazi u maloj, hladnoj sobici, prostor najednom postaje skučen, hladan, neudoban… baš kao što je i nutrina grešnika. Motiv grešnika dalje se opisuje u trećoj strofi. On je “slaba sjena”, vid mu je zamagljen, pun je straha i poniženja:
U molitvi skrušen kao slaba sjena,
Zamagljeni pogled u eter mu bludi,
Sa čela mu blista odraz poniženja,
A u strahu dršću griješničke mu grudi...
Sve to rezultat je njegova grijeha. Grijeh je počinjeno zlo, kojeg prati strah da će se to zlo vratiti, a skrušenost i poniženje rezultat su tog straha. Čini se da se to crnilo grijeha s grešnika počinje širiti na čitavi grad. On je poput crne rupe koja usisava sve oko sebe i pretvara u tamu. Pjesnik upotrebljava motive tame, grijeha i blijede svjetlosti svijeća kako bi dodatno dočarao ne samo težinu kroz koju prolazi grešnik, nego i atmosferu u kojoj se nalazi. Ta tmina se i uspoređuje sa grešnikovim dušom:
Debela se tmina svud nad zemljom stere
Kao crni grijeh griješnikove duše
Jedino što stvara svjetlo u sobi su plamičci svijeće. Iako i one stvaraju atmosferu, istovremeno su i u funkciji simbola. Svjetlost svijeća označava nadu, koliko god slabašno bilo. Simbol nade je i molitva, pa su ova dva motiva zapravo sažeti u simbolici svijeće. Motiv molitve vidimo već u sljedećoj strofi:
I gle, griješnik eno skrušen tlima pada,
Molitva mu dršće s vrh usana blijedih:
“Oprosti mi, Bože!” … I mir opet vlada,
A s oka mu suza za suzom se cijedi.
U ovoj strofi vidimo da je molitva, kao molba za oprost, jedini način da grešnik ponovo stekne mir. Tek se skrušenim priznanjem grijeha od njega može i osloboditi. U sljedećoj strofi ubrzava se ritam, jača dinamika i atmosfera postaje napetija, što pjesnik ostvaruje stilskom figurom anaforom – ponavljanjem riječi na početku stiha.
U toj suzi dršće pokajanje smjerno,
U toj suzi čistoj crni grijeh mu tone,
U toj suzi blagoj pobožno i vjerno
S griješnikova srca “tobeta” se rune.
Motiv suze ovdje je predstavljen kao krajnji dokaz pokore lirskog objekta. Riječi, pa čak i riječi molitve, mogu biti lažne, ali suza iz grešnikova oka za vrijeme molitve ultimativni je dokaz njegove skrušenosti, poniznosti i molbe za oprostom. Upravo zato pjesnik kaže da u toj suzi “dršće pokajanje”, u njoj “grijeh tone”. Ta suza donijet će mu iskupljenje. Dokaz tome je motiv svijeće u posljednjoj strofi. Ovdje je jasno da je svijeća nada, jer se motiv nade također spominje. I jednom kada ga nada “obasja”, dogodit će se i oprost:
A prljavu prošlost crna noć mu krije
U debeli veo vječnog zaborava!
Motiv noći odjednom je nešto pozitivno. Iako inače noć u pjesništvu označava negativni mrak, tamu, zlokobnost, tama noću ovoga puta ide u prilog grešniku. Ona će sakriti prošlost, što znači da prošlost više neće biti važna. Kako i sami stihovi kažu – pripasti će vječnom zaboravu. Ovo je dokaz da je grešniku, zbog njegove skrušenosti, sve zaboravljeno.
Ova pjesma sastoji se od sedam strofa i to katrena, dakle svaka ima po četiri stiha. Stihovi su uglavnom dvanaesterci ili jedanaesterci, zbog čega pjesma ima vrlo ustaljen ritam. Na njega utječe i rima, koja je kroz cijelu pjesmu unakrsna. Dinamika se, osim zvučnim stilskim figurama, gradi i sadržajem.
Muza Ćazim Ćasić biografija
Muza Ćazim Ćatić bošnjački je pjesnik i književnik, hrvatske narodnosti. Rođen je 1878. godine u mjestu Odžak. Tamo je pohađao osnovnu školu i mekteb, islamsku vjersku školu. Dok je bio još mlad umro mu je otac, nakon čega mu se majka preudala i cijela obitelj preselila se u Tešanj. Tamo je najprije učio za brijača kod svog očuha, a onda upisao medresu kod tešanjskog muftije Mesud efendije Smajbegovića. Učio je turski, arapski i perzijski jezik, što će se kasnije odraziti i na njegovu književnost.
1898. godine Ćatić odlazi u Carigrad kako ne bio regrutiran u vojsku, ali zbog manjka novca, uskoro se morao vratiti u Tešanj. Ipak je pristupio vojsci i tri godine služio u Tuzli i Budimpešti. 1902. godine ponovo se vratio u Carigrad, gdje je završio četvrti razred gimnazije. U Sarajevu, gdje se preselio ponovo zbog materijalnih prilika, upisao je šerijatsku sudačku školu, ali je isključen iz nje prije nego ju je uspio završiti zbog svog boemskog načina života. U to je vrijeme već radio kao urednik lista Behar, družeći se s raznim književnicima i novinarima. Peti razred sudačke škole pohađao je privatno i po posebnoj dozvoli Zemaljske vlade uspio je i diplomirati, ali je potpisao da se tom diplomom neće moći služiti.
1909. godine Ćatić se seli u Zagreb na studij Prava, gdje u dvije godine boravka nije uspio položiti ni jedan ispit. Družio se sa zagrebačkim književnicima u Matoševom pjesničkom krugu, među kojima je, uz Matoša, bio i Tin Ujević. Nastavio je sa svojim književnim, ali i boemskim životom. Nakon dvije godine u Zagrebu, ponovo se morao vratiti u Tešanj. Tamo je radio u banci, ali je s posla otpušten ponovo zbog lošeg načina života. Slično mu se dogodilo i u Bjelini, gdje je radio u gruntovnici kao pisar.
1912. godine, dok je radio u banci, čak je pomišljao i na samoubojstvo, ali istovremeno, to je bilo vrijeme kada je pisao svoju najbolju poeziju. Iste godine odlazi u Mostar i tamo preuzima vođenje časopisa Biser. Napokon se mogao posve posvetiti književnom radu. U to je vrijeme napisao 12 knjiga i prijevoda. Pisao je i eseje, kritike, prevodio studije i naravno, poeziju.
1914. godine, početkom Prvog svjetskog rata, Ćatić je ponovo pozvan u vojsku. Najprije je služio u Tuzli, a onda u Madžarskoj. I u vojsci je nastavio s pijančevanjem. Razbolio se od tuberkuloze nakon što je jedne večeri, odlazeći pijan iz vojarne, pao i zaspao u snijegu, gdje je pronađen polusmrznut. Nakon obolijevanja i kratkog liječenja, pušten je iz vojske. Vratio se kući gdje su ga najbolji liječnici pokušali izliječiti, ali bez uspjeha. Ćatić je umro u travnju 1915. godine.
Danas mnoge škole u Bosni i Hercegovini nose ime ovog pjesnika, u čast njegovom književnom djelovanju. Smatra se najvećim pjesničkim talentom u bosanskohercegovačkoj književnosti još od Maka Dizdara.
Autor: V.B.
Komentariši