Skender Kulenović ovu je knjigu napisao 1975. godine, u svojim kasnim godinama života. Gromovo đule zbirka je kratkih proznih tekstova. Možemo ih nazvati kratkim pričama premda u njima nema dovoljno razrađene fabule ili je ponekad uopće ni nema. Ovo su isječci iz života autora, njegovo sjećanje na djetinjstvo i odrastanje, ali i starenje. Zbirka odiše bosanskim ambijentom, od prostora, avlija, pjaca, čaršija pa sve do likova.
Likovi su epizodni, pojavljuju se povremeno u pričama, poput dadilje i sluškinje Mehinice, ali oni nisu opisani niti psihički niti fizički. Njihova je uloga buđenje iz sna ili samo sjećanje autora na dadilju. Imena drugih likova su, također, tipična bosanska (Hajder, Boško). No, njihova uloga je sudjelovanje u natjecanju, ne pridaje im se veće značenje osim kao dva natjecatelja koji su zanimacija sumještanima. Autor se u ovoj zbirci kratkih proznih tekstova samo prisjeća anegdota iz svojega života, tako da bi ovo njegovo djelo mogli nazvati i memoarom. Jezik je bosanski s starim i novim leksikom.
Cijela radnja, odnosno autorovo sjećanje na prošle dane, odvija se u vrijeme njegova djetinjstva, odrastanja u Bosni.
Glavni lik u svim pričama je najvjerojatnije autor jer su priče i ispričane u 1. licu jednine. On je u ovoj knjizi iznio ljubav prema svojem rodnom kraju, prema svemu što ga lijepo veže uz život, a posebice uz odrastanje. Likovi koje usputno spominje su njegovi članovi obitelji, poput majke, brata, sestre, djeda… Tu je i kravica Šarenka, ali i stara cesta koje se sjeća i koja možda postoji i danas te nekoga drugoga vodi na životni put. U nekim tekstovima zadire dublje, u propitkivanje simbolike zvijezde repatice, ceste i sl.
Cesta
Kratki prozni tekst pisan u prvom licu jednine. Tekst govori o cesti i njezinoj moći, cesta je ovdje metaforička. Pripovjedač je krenuo brati drijenke i nakon što je odlučio da mu je dosta njegovi su još ostali. Za to je vrijeme on izašao na cestu da vidi kamo vodi. Cesta je bila vijugava i kad bi mislio da ćeš joj doći do kraja eto je opet dalje. Vodila je prema suncu, a pripovjedač se žuri da prije zalaska uspije vidjeti što se ima za vidjeti. Ovaj prozni tekst u prvi plan stavlja pejzaž i cestu koja nas vodi da ga upoznamo.
Vlas u kuli
Prošlo je već dugo vremena otkako je izgorjela djedova kula. Pripovjedač je živio odmah do nje, to je unuk. U djedovoj kuli živio je austrijski kotarski predstojnik. Pripovjedač se nikad nije igrao s njegovom kćerkom jer je ona pričala nekim čudnim jezikom (vjerojatno njemačkim). I tako je jednom kula počela gorjeti. Kasnije kada je izgorjela pripovjedač bi dolazio u nju no djeda mu je zabranio da ne bi nešto palo na njega. Kad je prošlo podosta vremena od požara i kad su kulu nastanile paukove mreže i koje kakve trave djeca bi grupno dolazila u kulu i istraživala. Pričalo se da u kuli ima svašta:
“Vjerovalo se da tu negdje pod gomilama leži predstojnikova puška na durbin, predstojnikovičin prsten s dragim kamenom i almas-grana, sedefli cipele predstojnikovičine kćeri, djedov ćup dukata, i svašta još se čulo da su imali predstojnik i djed.”
S vremenom su se proširile priče o tome kako u kuli ima čudnih stvorenja i kako se u kuli priviđa. Tako je jednom pripovjedač ušao sam u kulu, došao je čak do sredine kule, kad ono, tamo je sreo svoju stričeku. Kada su se vidjeli oboje su jurnuli u bijeg. Kasnije kada su razgovarali pitali su jedno drugoga je li bio u kuli, a obojica su rekla da nisu. To je najsigurniji dokaz da u kuli dolazi do pričinjenja. Najstrašnija od svih priča bila je da u kući živi odžačar. Naime, u kuli je ostala jedna čitava soba, netaknuta, neizgorena. Pričalo se svašta, da u njoj predstojnik puni pušku, da mu kćerka maramom jutrom maše, da mu žena kavu pije, da djed tamo sjedi… U tu sobu nije nitko ušao nakon požara nikad osim kukaca.
Odlučio je pripovjedač povjeriti zadatak najjačem i najhrabrijem od družine, Muji Gubičanu. On je uzeo svoj nož, a ljestve su prislonili na kulu i krenuo s popeti. Nož je nosi da zaprijeti odžačaru, ako neće htjeti reći tko je zapalio kulu jer je on to jedini navodno znao i u toj sobi čekao da se pojavi krivac pa da ga kazni. Kad se popeo do kraja ljestava rekao je da nema ništa, a onda su se obojica uplašila a ih je možda odžačar vidio i da će ih ciglama odozgo gađati po glavi. Stali su u divlji bijeg. Otada se više nisu vraćali u kulu. Prošlo je dosta vremena, djeca su odrasla, a kula je i dalje stajala, nepromijenjena. U nju nije više nitko navraćao osim pripovjedača. Nije više bilo ni čudnih priča o kuli. On je uvijek navraćao da će možda otkriti nešto novo. Jednom je na podu sobe mislio da je ugledao vlas predstojnikove kćer, a kad je bolje pogledao to je bila samo nit jedne travke. Nije ništa uspio naći od predstojnikove, te lijepe plave djevojčice…
“Nekad je nešto blisnulo u malteru, ustreptalo sam to podigao – ne, nije bila plava vlas predstojnikove kćeri, nego neka žuta travka, ili nisam podigao ništa, jer nije bilo ništa.”
Likovi:
Pripovjedač (dječak) – uvijek istražuje, čak ponekad oslazi sa u kuli, znači da posjeduje hrabrost. O njegovom izgledu kao i karakteristika se ne iščitava ništa iz teksta. Zadnja rečenica otkriva nam da je možda bio zaljubljen u predstojnikovu kćer.
Čovjek koji živi u netaknutoj sobi u kuli – jedino što se o njemu saznaje opisuje sljedeći citat: “Viđeni su mu samo četka, kolut žice i bijele oči i zubi, a on – bože ti sačuvaj, crn, i odžačar bi ga se prepao, ko da se nije umivao otkako je umro. On jedini zna ko je kulu zapalio, i čeka ga. Čeka ga i noću navrh dimnjaka: u gluha doba mogu mu se gore vidjeti varnice kad čačka lulu. A svakoga ko mu se popne u sobu davi i baca u dimnjak, da ga ne bi prokazao.”
Mujo Gubičan – najjači i najhrabiji u družini, spreman na akciju jer on se penje na ljestve i viri u sobu. “Nadimak je imao po rascijepljenoj gornjoj usni, s kojom se tako i rodio.”
Najljepše i najglavnije
Priča o ljepoti prirode i o tome kako živimo da bi svakodnevno u prirodi pronalazi ljepotu življenja. Ponekad puno prespavamo i tako prolazi život. Ovo je upravo priča o tome da ne smijemo previše spavati jer nekad je dan tako lijep i zove nas da ga iskoristimo, zove nas da upoznajemo prirodu i grjehota ga je prespavati. Ponekad i sami to osjećamo. Posebice je lijepo u proljeće kad se pojavljuju zrake sunca, miris narcisa, ptice i drugi mirisi cvijeća, trave, jabuke. Tako nas priroda može usrećiti svaki dan sve do starosti kada ćemo s opet jutrom ustajati u želji da vidimo, čujemo, osjetimo nešto novo i neotkriveno. “Ali, i potpuno sijed, on nastavlja da traži nešto najljepše i najglavnije.”
Kamena s boljeg ramena
U selo je stigao neki Hajdar s Une za kojeg se pričalo da još mu nitko nije s ramena kamena bacio. Došao je kod njih “umetati se” što znači natjecanje tko će kome baciti kamena s ramena. Toga Hajdara u selu još nitko nije vidio jedino su čuli kod koga je na konaku. Dolazilo bi selo pred Ibrahim-begovu avliju da vide hoće li izaći, ali još nije. Priče su bile da je toliko da bi se cijela kapija trebala otvoriti da on izađe. Ljudi odluče otići na čaršiju jer je tobože možda otišao tamo. No, ni tamo ga ne vidješe. Na pjacu su došli u nadi da ga sretnu, no za koga god pitali je li to on, uvijek bi neko rekao da nije. Tako su ljudi na pjaci počeli igrati kad ono već je došlo doba da se ostatak naroda okuplja na pjaci jer će uskoro započeti bacanje kamena s ramena. Došao je njihov junak Boško, a za Hajdara se pročulo da neće doći jer ga boli žilica oko oka. Kad eto, dolazi Ibrahim-beg, a sa njim tko drugi nego Hajdar. Započelo natjecanje i neizvjesnost. Na kraju je Hajdar pobijedio. Tako slab, a tako moćan. “A meni žao Boška. Ne mogu ni da zamislim da ga je ona dugendža prebacila. U ruci bi ga mogao podignuti.”
Likovi:
Boško – “Boško je već tu. Hoda kroza svijet, ni skim ništa ne govori, gleda u zemlju. Svijet mu se razmiče, ogleda ga. Kao od brijega odvaljen, kratak, plećat, prsat, rumen, vratina mu kao presjecalo, mišice mu kao u drugoga noge, kad hoda – kao da stubove pobija.” O Bošku saznajemo da je u svom mjestu najbolji u natjecanju bacanja kamena s ramena i da je dobar čovjek. Likovi nisu u prvom planu već njihovo natjecanje koje je okupacija cijeloga sela.
Hajdar – “Visok je, suh, tankovijast, pogrbljen malo. Padoše mi u oči njegove tanke cjevanice u nogavicama čakšira.” U selu se prvotno pripovjedalo kao o nekakvom velikom čovjeku koja jedva da može proći kroz vrata, a nakraju se ispostavlja da je on fizički slab čovjek. Tekst donosi samo fizički izgled.
Moj brat
Jedne zimske večeri, otac uzme djecu i vodi ih u stričevu kuću da će tamo imati svoje dječje sijelo bez nadzora odraslih. Svi odrasli su negdje otišli, strina njihova u njihovu kuću, a oni u njezinu kod njezine djece, a svojih rođaka. Imali su pravu malu gozbu, no nakon što su se najeli počelo je pitanje što će sada raditi. Naravno, jedini muški uz sve djevojčice dosjetio se da će klanjati jaciju. “To je kod muslimana jedna od pet dnevnih molitava, posljednja. Moli se uz gimnastiku: saginjući se do koljena, spuštajući se čelom na zemlju i sjedeći podavijenih nogu. Prije toga mora se uzeti abdest: po propisanom načinu, ruke lice, i noge. Moraš se još pričuvati da slučajno ne pustiš vjetar, jer onda ti abdest valja uzimati ponovo. Ja ću biti “imam”, onaj što pred vjernicima klanja prvi. Zavih peškir oko glave, popeh se na sećiju i, turivši prste u uši, počeh “ezan”, onaj poziva sa džamije na molitvu (to sam već znao).” No u tom činu omela ih je maca, pa je on odlučio da ju zaveže gumom i zavrti. Sljedeća pakost je bila što je krenuo da skače kroz prozor s prvog kata u snijeg. Prvi put je na noge, a drugi put na glavu. Djevojčice su se brinule i preklinjale ga da to ne radi no njemu nije bilo ništa. Uskoro su svi zaspali. Ujutro je došla dadilja Mehinica i rekla da imaju brata. Oni nisu ni znali da im majka treba roditi. Najprije je bio razočaran kako je brat ružan i ćelav, ali kako je rastao tako se pretvrao u lijepog čovjeka: “Za vrijeme okupacije pravio je lažne legitimacije za one koji su odlazili u partizane. Htio je i on, ali mu nisu dali zbog tog važnog posla. U jednoj velikoj policijskoj provali uhapsili su i njega i strijeljali po kratkom postupku na Banjici kraj Beograda. Vijest sam dobio 1943. godine, u selu Ribniku kraj Ključa, i sjetio se davne korpe. Lijepi moj brat.”
Likovi:
Pripovjedač (dječak) – dečko koji izvodi razne “vratolomije” kad mu je dosadno što smo pročitali i u tekstu prije. Novog brata prihvaća dobro, ali iskreno obitelji govori da je ružan i pita se kakvoga mu je brata to majka donijela na svijet. Kasnije vidimo kako toga brata voli, a zadnji citat potvrđuje da je ovaj tekst napisao bratu u čast, te da mu ga je posvetio.
Rodio se poslije rođenja
Priča o tome sjećao li se mi ičega prije rođenja. “Ali ko od nas pamti, tačno pamti onaj trenutak kad se rodio? Kad je prvi put ugledao ovaj svijet. Onaj trenutak do kojeg nam je mrak a od kojeg nam je život.” Pripovjedač je bio kad se rodio bolestan da ni liječnik nije vjerovao da će se oporaviti, imao je upalu pluća. Jednom se probudio o odmah je ustao. Kad ga je majka vidjela vikala je od sreće, bio je slab. Tek s tri godine počeo je živjeti i osjećati ljepotu življenja. On kaže da se on jedini sjeća trenutka do kada je bio mrak, a otkada je bio svjetlo. Kasnije kao odrasliji dječak u svojim nestašlucima je par puta padao s prozora i utapao se, a nakon što bi došao k svijesti sjećao se što je bilo prije. “Ovog puta, nije bilo ničeg prije, bila je samo svjetlost, bila je sama ljepota življenja. O, da je tako uvijek živjeti!”
Likovi:
Dječak – iz teksta ne saznajemo ništa o fizičkoj karakterizaciji ni postupcima jer nema neke radnje već saznajemo da je dječak pametan jer propituje dječje sjećanje i značenje svjetlosti i mraka
Šarenka
Priča o kravici. Jednog jutra dadilja je probudila dječaka da se Šarenka otelila. On je odmah iz kreveta iskočio i otrčao u staju da vidi malo tele. Krava je hranila tele svojim mlijekom, a ono još nije moglo ni ustati. Vani je bila studen, a dječak je istrčao bosonogi van. Od sreće što su dobili tele u obitelj nije ni osjetio prvotno hladnoću. Tako su svi voljeli Šarenku. Kad su on i sestra odrasli obitelj se je odlučila na selidbu u majčin rodni zavičaj jer ih je otac htio dalje školovati, poslati u gimnaziju, a u njihovom selu nije bilo drugog osim osnovne škole. S vremenom su osiromašili i obitelj je bila primorana prodati Šarenka. S vremenom su ga svi zaboravili. Kad je jednom, dječak-pripovjedač išao natrag kući iz ribolova pred njim je stala jedna krava i gledala ga očima kao da traži da ga povede kući. Njemu je bilo krivo i rekao je Šarenki da se je prepoznala. Kasnije je to ispričao majci koja je samo šutjela.
Likovi:
Dječak – voli prirodu (ribolov), osjeća ljubav prema kravi i smatra je članom obitelji zato mu se je i bilo teško rastati od nje. Kroz život ga ta kravica prati što govori o njegovoj veličini i o tome kako mu nedostaje. Otac ga je poslao na daljnje školovanje, znači da je marljiv.
Otac – mudar čovjek koji je znao prepoznati znanje svoje djece te im pružiti priliku za daljnje obrazovanje tako da su se svi zajedno selili i prodali Šarenku
Gromovo đule
Pripovjedač pripovijeda sjećanje na djetinjstvo. Živjeli su on i njegova obitelj u podnožju jedne planine gdje su gromovi i jako nevrijeme bili česti. To bi sijevalo i treslo na sve strane, bljeskao i kiša padala strašno. Tako su jendom on i majka ostali sami kod kuće. Došlo je nevrijeme. Tada svi u mjestu mole Boga i traže pomoć da ih očuvala. Bljeskalo je u voćke i treslo ih, a majka je govorila čudne i nepoznate riječi iz Kurana. Dječaku je bilo lijepo gledati gromove. Odjednom je nasred njive tako bljesnulo u krug, a majka brzo izvela dječaka u polje i rekla mu da ih više ne priziva jer će izgorjeti. Majka je počela nešto tražiti, a dječak je tak kasnije saznao da je tražila gromovo đule. Tko nađe gromovo đule, nakon što udari grom, a to je nešto jako jako sitno i zakopa ga pred ulaznim vratima, neće nikad stradati od gromova, osigurat će kući, no majka nije to pronašla. “Tek mnogo poslije, saznao sam šta je tražila. Đule gromovo. Nije, kažu, veliko, sitno je kao golubije jaje. Ko ga nađe pa zakopa negdje pred kućna vrata, dokle ga tako drži, kuća će mu biti sigurna od vatre, od puške i noža, od krađe i vradžbine.” Dječak kad je kasnije odrastao vjerovao je da se sprijateljio s gromovima jer kad je bio sam nasred planine i oko njega gromovi nijedan ga nije pogodio, a u ratu da mu nisu poginula dvojica braće vjerovao bi da mu je majka stvarno našla gromovo đule. “Bilo je tako nekoliko puta i u ratu, među kuršumima i granatama. Da mi dva brata nisu poginula, prosto bih povjerovao da je mati našla, i tajno negdje zakopala, gromovo đule. Vjerujem i ne vjerujem, ali i danas tražim gdje ga je zakopala.”
Likovi:
Dječak – ne boji se ničega, osjeća se povezan sa svijetom i prirodom pa tako i sa gromovima, predstavlja hrabrost dječaka. Dok su se svi molili za pomoć božju on jedini nije jer se nije osjećao ugroženim
Majka – strahuje od gromova, vjeruje u to da se može spriječiti mogućnost požara od gromova (praznovjerje). Voli svoje dijete te ga moli da ne priziva gromove, želi zaštiti cijelu obitelj pokapanjem gromova đuleta
Jesam li vidio zvijezdu repaticu
Jesam li vidio zvijezdu repaticu priča je o tome da svatko ima svoju zvijezdu koja ga vodi kroz životni put, a na nama je da odaberemo koji ćemo put izabrati, dobar ili loš. Ujedno, ovo je priča i o različitim viđenjima svijeta, o različitim tumačenjima iste stvari i pojave, mladih i starih. Dok su djeca u zvijezdi repatici vidjela samo pitanja koje je bolje, kako je velika, jesi li je vidio, stari su u njoj vidjeli uvijek neko zlo (primjerice rat). Autor unutar ovog proznog teksta iznosi i svoj dječački san o repatici koja mu je pobjegla pa piše: zvijezda sebi, a ja sebi. Hoće li nam repatici imati simboliku dobra ili zla, na nama je, ali upravo pisac govori da nam može biti vodilja. Upravo taj autorov san nam pokazuje da ljudi kako stare drugačije razmišljaju, ali još uvijek teže za onim čistim, dječjim, nevinim razmišljanjem jer je tada svijet puno ljepši.
“Srećan put onoj stvarnoj, ako još putuje, i pokoj joj lijepoj duši ako je umrla negdje u nebeskom azuru, ova moja je živa i putujemo! A možda je i na onoj neko ovako putovao? Možda je i ona bila nečiji san? Možda je moj san bio lijepa java, a repatica o kojoj se pričalo ružan san?”
Skender Kulenović biografija
Skender Kulenović bio je bosanskohercegovački pjesnik, dramatičar, pripovjedač, a prije svega esejist.
Rodio se 2. septembra 1910. godine u Bosanskom Petrovcu. Tamo je završio osnovnu školu, a nakon osiromašenja porodice sele u majčino rodno mjesto o čemu piše u pripovijetki Šarenka.
Odselili su u Travnik i tamo od 1921. do 1930. godine ide u Jezuitsku gimnaziju. S prvim književnim radom pojavljuje su u trećem razredu gimnazije, sa sonetima Ocvale primule. Od 1930. godine studira pravo na zagrebačkom sveučilištu koje nije završio.
1933. postaje član SKOJ – a, a 1935. KPJ-a. Surađivao je s brojnim listovima i časopisima. 1937. godine pokreće u Zagrebu muslimanski časopis Putokaz zajedno s H. Kikićem i S. Krupićem. Bio je kazališni dramaturg u Sarajevu nakon rata. Obavljao je razne političke dužnosti u Beogradu. U posljednoj fazi književnog stvaranja boravio je u Mostaru.
Kulenovićevo djelo u žanrovskom i poetičkom pogledu obilježeno je snažnim kontrastima. Počeo je ciklusom soneta Ocvale primule (1927), a sonetu se vratio i mnogo godina kasnije, već pri kraju književne karijere (Soneti 1968, Soneti 1974). Kulenović je apsolutnu pjesničku slavu u Jugoslaviji postigao partizanskom poemom Stojanka majka Knežopoljka (1942) i Ševa (1952).
Kulenović je objavio i nekoliko drama: A šta sad? (1946), Djelidba, Večera (1947), zbirki pripovjedaka: Divanhana (1972), Gromove đule (1975), te pred kraj života roman Ponornica (1977). Posthumno je objavljen pronađeni rukopis poeme Na pravi sam ti put, majko, izišo.
Umro je 25. januara 1978. godine u Beogradu.
Autor: L.F.
Komentariši