Igra đinđuvama

Hermann Hesse je 1943. godine objavio svoje najveće djelo, a to je roman “Igra đinđuvama”. Spomenuto djelo pisao je 12 godina, a vjeruje se da je ovo veliko životno djelo i razlog zbog kojeg mu je 1946. godine uručena Nobelova nagrada.

Radnja romana odvije se u budućnosti, odnosno u 25. stoljeću. Autor je radnju smjestio u državu Kastaliju. U to vrijeme, Kastalijom je upravljala intelektualna elita koja je smještena i na sam vrh obrazovnog sustava. Školovanju mogu pristupiti samo najdarovitiji učenici pa se pristup školovanju smatra i izuzetnom čašću za pojedinca. Oni koji školovanje ne uspiju završiti, izopćeni su iz društva. Školstvo je usmjereno prema učenju humanističkih i umjetničkih predmeta, no u prvom planu obrazovanja je Igra đinđuvama. Pravila ove igre moraju se učiti nekoliko godina. U njoj su sadržane sve glavne značajke Kastalijske kulture, a posebna pozornost pridaje se glazbi i matematici. Vrhovno vodstvo Igre ima najstroži nadzor u svemu pa tako odlučuje i o obogaćivanju jezika te o možebitnom uključivanju sadržaja.

Duhovni pokret je započeo u važnom povijesnom razdoblju Kastalije, a u tom razdoblju ljudi su većinom bili na strani individualizma.

Nakon završetka Srednjeg vijeka, duhovni razvoj Europe se dijeli na dva djela. Prvi dio bavi se oslobađanje utjecaja vjere na način razmišljanja. U tom se djelu isticala velika borba suverenog razuma koja je ponajprije bila usmjerena protiv Rimske crkve. Drugi dio razvoja odvijao se u tajnosti, a označavao je traženje za priznanjem te nove slobode nekim drugim autoritetima. Taj novi autoritet bi proizašao iz duha. Na kraju, duh je ovu bitku uglavnom osvojio.

Vodile su se i bitke za “oslobođenjem” duha, što je dovelo do toga da je u “feljtonističkom” razdoblju duh i imao pravu slobodu. On se tada oslobodio od državnog i crkvenog utjecaja iako još nije pronašao svoj zakon kojem bi se priklonio i kojeg bi priznao.

U nazivu “feljtonističko razdoblje”, riječ “feljton” označavala je članke koji su izlazili u dnevnim novinama, a bili su prepuni informacija o primjerice doživljajima poznatih osoba i tome slično. Uz to, vodila su se i razmatranja o važnim i aktualnim temama o kojima su razgovarali imućni ljudi. Jedino što je ovdje bilo bitno, je povezati neku poznatu osobu s trenutno aktualnom temom.

U tim desetljećima prijelaza, kultura je i dalje bila na nivou iako je pomalo propadala u svijesti mnogih pojedinaca. Bez obzira na to, ona je dospijevala do velike istančanosti samoispitivanja i budnosti. Postupak se dijelio u dvije skupine. U jednoj je kulturna svijest bila orijentirana na istraživanja metoda glazbe kroz povijest jer je tada glazba dostigla svoj vrhunac. Drugu skupinu otpora obuhvaća je braću koja su više pažnje pridavala duši, a označavali su bratovštinu Putnika na Istok. Upravo iz toga dolazi današnji oblik Igre đinđuvama.

Putnici na Istok imali su sposobnost da kroz tajne i stare vježbe putuju u davna vremena i kulture. Među njima su se nalazili i pjevači i glazbenici koji su staru glazbu mogli izvoditi upravo onako kako je ona bila izvođena 1600-e ili 1650-e godine. Tako su se približili današnjim izvorima i njihovom shvaćanju kulture. U te izvore možemo ubrojiti matematiku, povijest, estetiku glazbe, mudri stav Putnika na Istok te odvažan stav prema trajanju kulturnih razdoblja. Najvažnije za shvaćanje tog stava je odbijanje stvaranja umjetnina, izdvajanje duhovno bogatih ljudi ili svjetovnog života te Igra đinđuvama. Glazba je bila najbitnija i ona je najviše utjecala na Igru. U tim davnim vremenima glazba je značila čaroliju te je bila priznato sredstvo magije. U prvom planu kod glazbe bio je njezin ritam, a njime je pokušavala sve ljudi dovesti do jednakog raspoloženja. Bilo je važno uskladiti njihovo disanje, otkucaje srca te opće stanje. Ritam je bio važan kod mnogih stvari. Njime su se prizivale vječne sile, njime se hrabrilo na njihovo istjerivanje, a ali on je poticao i na činjenje svetih djela, na borbu, ratne pohode i na ples.

Smatra se da je Igra đinđuvama nastala u isto vrijeme u Engleskoj i u Njemačkoj. Također, smatra se da je za njezin razvoj bila ključna vježba igranja koju su provodili glazbenici i učenjaci radeći na svojoj novoj teoriji glazbe. U početku, Igra se provodila samo kao oblik vježbe poticanja pamćenja, a bila prvenstveno namijenjena glazbenicima i studentima. Iako više nije sadržavala đinđuve, ime je ostalo nepromijenjeno.

Bastian Perrot, teoretičar glazbe iz Calwa i vjerojatno pripadnik Putnika na Istok, u svojim se kompozicijama služio đinđuvama umjesto notama, brojkama, slovima te drugim znakovima. On je bio oduševljen neobičnom navikom igranja koju je uočio kod svojih učenika. Naime, učenici bi dovikivali skraćenim formulama neke motive ili same početke kompozicija, a oni koji su bili prozvani, morali su dalje odgovoriti s njihovim nastavcima. Tako se odvijala vježba improvizacije i pamćenja.

Perrot je za sebe napravio konstrukciju po uzoru na dječje igračke sa šarenim kuglicama za brojenje. On je prema tome napravio okvir na koji su se mogle nizati đinđuve raznim veličina. Žice su označavale notne crte, a đinđuve vrijednosti nota. Iz đinđuva je gradio glazbene citate i izmišljao nove teme, a učenici su s oduševljenjem prihvatili tehniku.

Nakon što se tako provodila dva ili čak tri desetljeća, Igra je izgubila na popularnosti među učenicima glazbe. No, tada su je preuzeli matematičari. Zanimljivo za spomenuti je to da je Igra dobivala na popularnosti kod znanosti koja je u to vrijeme doživljavala svoj vrhunac.

Igra je za matematiku bila bitna jer su se pomoću nje, odnosno pomoću posebnih skraćenica i znakova mogli predočiti i najteži matematički postupci. Takva vrsta Igra u matematici tražila je od znanstvenika veliku koncentraciju i pozornost.

Kako je vrijeme odmicalo tako su Igru preuzele sve znanosti. Tako su glazbeni tijekovi bili obuhvaćeni čak i matematičkim formulama. Igra đinđuvama u potpunosti je pobijedila feljton. Ponovo je pobudila želju za izvođenjem vježbi duha, a one su bile od posebne važnosti za osnutak novog strogo duhovnog odgoja.

Mnogo godina kasnije, u Igri se počeo primjenjivati novi pojam “kontemplacije”. Sada više nije bilo važno da pamćenjem i pozornošću prate ideje, već je puna pozornost bila na duhovnoj predanosti. Vođa Igre bi prizvao određeni znak, a prisutni bi u potpunoj tišini razmatrali njegov izvor, smisao i sadržaj.

Pod Igrom đinđuvama danas se misli na javne i svečane Igre čije održavanje vode malobrojni Meštri koji su podređeni Meštru Igre, odnosno Magistru ludi. Meštrov zadatak je osim upravljanja Igrama bilo je unapređenje škola Igre kao i same Igre.

Kratak sadržaj

Životopis Meštra Igre Josefa Knechta

Priča započinje životom Josepha Knechta. Ne zna je li on rano ostao bez roditelja ili mu je Odgojno poglavarstvo pomoglo tako da ga je izbavilo iz loših životnih uvjeta i posvojilo ga. Tako je on bio pošteđen sukoba roditeljske kuće i elitne škole.

Prvi puta kada je osjetio veliki poziv duha, on nije došao od znanosti već od glazbe. Kada je imao 12 ili 13 godina u njegovu školu je stigao Meštar glazbe kako bi ga upoznao i kako bi procijenio je li dobar kandidat za elitnu školu. Svidio se Meštru glazbe, a malo toga već su zajedno svirali. Knecht je bio dječak iznimne skromnosti, a njegovo divljenje glazbom bilo je ogromno. Uz to mogao se podrediti te je znao kako služiti kultu.

U Kastaliji su se nalazile elitne škole, a njihovo poglavarstvo je provodilo izbor onih najtalentiranijih iz svih zemalja koji će činiti novi naraštaj njihovog odgojnog sistema. Inače, poglavarstvo se sastojala od Savjeta s dvadeset savjetnika od kojih su desetorica činila Odgojno poglavarstvo, a druga desetorica Red.

Obične škole, gimnazije i sve ostale pripremaju učenike za takozvana slobodna zvanja. One završe s ispitom zrelosti koji ujedno znači i da mogu pristupiti u visoke škole u kojima se opredjeljuje za struku i studij. Uz to, postoje i elitne škole. Elitne učenike biraju učitelji slobodnom procjenom te ih preporučuju onima u Kastaliji. prvo učitelj predloži učeniku elitnu školu, a kada je on spreman, traži se odobrenje i roditelja. Tada on može biti primljen u elitnu školu na probu.

Učenik nakon elitne škole može pristupiti “Redu” i učenom Poglavarstvu i to na položaje od učitelja pa sve do najviših mjesta. Na najvišim mjestima se nalazi dvanaest ravnatelja, a to su “Meštri” i Magister ludi – ravnatelj Igre đinđuvama. Zadnji tečaj elitne škole završi se obično s dvadeset ili dvadeset i pet godina i primitkom u Red. Glavni propisi koje Red zahtijeva su celibat i neimaština, a narod ih zove “mandarinima”.

Knecht je pohađao školu Eschholz koja se nalazila u najvećem školskom naselju u Kastaliji. Knecht je jednom prilikom upitao učitelja glazbe zašto u elitnim školama nitko ne zna ništa o slobodnim zanimanjima i iz kojeg su razloga ta zanimanja slobodna. Na to mu je učitelj odgovorio da je on rob i da ga vjerojatno zato tako jako privlači sloboda. No, također mu je rekao da je sloboda prividna. Svi ti ljudi sami mogu birati svoje zanimanje, ali to je i kraj slobode. Rekao mu je da oni prolaze stroga pravila studija i polaganja ispita te time postaju i robovi nekih niskih sila. Oni naime, ovise o novcu, uspjehu, koliko će se svidjeti drugima… A elitni učenici ne biraju sami zanimanje jer smatraju da njihov učitelj to može bolje učiniti za njih. No, nakon što pristupe elitnoj školi, ubrzo imaju svu slobodu.

Nakon što je završio školu  Eschholz, Knecht se dalje školovao u Waldzellu. Ovu je školu krasila izreka “U Waldzellu se, međutim, uzgaja vješt mali narod Igrača đinđuvama”.

Ta je škola na prvi pogled djelovala kao i ona prethodna osim što je imala vježbe meditacije. Igra đinđuvama nije bila službeni predmet škole, ali studenti su tom predmetu posvećivali svoje slobodno vrijeme. U toj školi Knecht je upoznao i Plinija Deisgnoria. On je bio učenik-gost Knechtove škole, no imao je veliku ulogu u njegovom životu. Naime, uobičajeni postupak je bio da elitnu školu povremeno posjeti učenik koji se nakon završenog obrazovanja vrati u svjetovni život. Patricijske obitelji imale su običaj da jedan od sinova, ako se dokaže da je dovoljno nadaren, ode u elitnu školu kao gost. Razlika između ovih učenika i ostalih učenika je bila ta što su učenici-gosti tamo provodili samo svoje praznike i tako se nikada nisu otuđili od obitelji. No, zato su uvijek bili stranci kod kolega koji su ondje provodili čitavo vrijeme.

Plinio Designori bio je nadaren mladić nemirna duha pa je često zadavao probleme pročelniku Zbindenu. Nikada nije zaboravio svoj poseban status kojem je bio podvrgnut. Njegove riječi uvijek su bile ratoborne i slobodne te se njima jasno izjašnjavao za svjetovne i nekastalske nazore. Čak je govorio da Kastalci ništa ne stvaraju, ne pišu ništa, oni se samo bave izučavanjem stilova kroz povijest. Govorio je da ne zarađuju sami za svoj kruh, da vode život istovjetan onom umjetno uzgojenih ptica pjevica. Zamjerao im je i da ne znaju ništa o borbi kroz život te da žive na račun drugih, onih siromašnih, na temelju kojih se i temelji njihova egzistencija. Zbog svega navedenoga Knecht je tražio savjet Meštra.

Nakon Meštarovog posjeta i razgovora s pročelnikom, Knecht je mogao prihvatiti Plinijevo prijateljstvo. Mogao je iskusiti njegove napade i utjecaje, a učitelji se u to nisu smjeli miješati. Ipak, mentori su mu dali zadatak. Morao je braniti Kastaliju i njihov sukob dovesti na viši nivo. Iz tog razloga Knecht je morao detaljno upoznati osnove reda Kastalije.

Malo nakon toga, Meštar je uvidio da Knecht djeluje zabrinuto i povučeno. Nije znao što mu je jer mu se nikada nije povjeravao. Meštar mu je odlučio ispričati jedan događaj iz njegove mladosti. Naime, u vrijeme kada je studirao, Meštar je postao previše zasićen učenjem pa se pitao ima li sve to nekog smisla. Otišao je jednoga dana kod čovjeka imenom Yogin, a ovaj mu je rekao da je razlog tomu to što zanemaruje vježbe meditacije. Meštar je zaključio da je on u prvu te se vratio ponovo meditacijama. Knecht je shvatio o čemu se radi i uskoro je prešao preko krize.

Godine studija

Nakon što je bio otpušten iz Waldzella kada je imao oko 24 godine, završeno je doba učenja Josepha Knechta. Sada je mogao pristupiti slobodnom studiju.

U nekim je vremenima u visokim pretkastalskim školama sve bilo puno mladića čija je narav bila faustovska. Oni bi se slobodno otisnuli u znanost i akademsku slobodu te su morali trpjeti sve zbog svoje ljubavi prema znanosti. I Faust je bio prototip ljubavi prema umjetnosti i njegove tragičnosti. U Kastaliji su studenti imali još i veću slobodu, ali bez obuke u elitnoj školi i vježba meditacije sve to bi bilo opasno kao što smo se mogli uvjeriti na primjerima nekih nadarenih ljudi iz ranijeg vremena.

Jedna od vježbi za studente za vrijeme studija bila je da napišu lažan životopis. Naime, trebali su napisati svoj životopis, ali tako da se zamišljaju u nekom ranijem razdoblju. Morali su pisati i stilom i jezikom toga vremena te koristiti sva znanja koja imaju kako bi životopis izgledao što vjerodostojnije. Svrha takvih životopisa bila je da se stvori nadoknada zbog zabrane pjesništva i stvaranja te da student piše o osobi koja predstavlja njegov uzor. Postoje tri sačuvana Knechtova životopisa.

Nakon što je bio uveden u Igre đinđuvama, Knecht je primljen i u Igrače drugog stupnja što je bilo posebno odlikovanje. Nakon toga počeo je studirati i kineski jezik i klasike u istočnoazijskoj školi Sv. Urban. Posebno ga se dojmio Ji-Ching, Knjiga mijena. Tražio je mnogo podataka te je bio uporan pa su mu ih Kinezi i dali. Spomenuli su mu i “Starijeg brata” te su mu rekli da živi u Bambusovom gaju. Knecht ga je odlučio posjetiti te ići kod njega na obrazovanje. “Stariji brat” bio je njegov nadimak jer se svima obraćao s riječima “moj stariji brate”. Posjedovao je veliku vještinu u proricanju, odlično se služeći peteljkom stolisnika.

Odmah kada je Knecht došao k “Starijem bratu”, on je krenuo proricati da pita je li Knecht spreman za učenje. Vadio je tako iz drvene posudice mnogo štapića načinjenih od stapki stolisnika, brojao ih je i stavljao sa strane sve dok nije ostalo samo par stapki. Njih je položio na lijevu ruku između dva prsta i učvrstio. Opet ih je brojao, čitao iz njih simbole i zapisivao ih. Naposljetku, konačno je pročitao proročanstvo, a ono je glasilo da Knecht može na poduku.

Nakon nekog vremena i Knecht je naučio iščitavati proročanstvo. Svirao je klavikordu, a jednoga je dana “Starijem bratu” rekao da radi na tome da uvede u Igru đinđuvama sustav Ji-Chinga. Na to se “Stariji brat” nasmijao i rekao mu da pokuša.

Knecht se uvijek pitao je li Igra ono krajnje, vrhunsko i vrijedno doživotnog služenja. Igra je započela prije puno godina i bila je neka vrsta nadomjestka umjetnosti. No, postupno je za velik broj ljudi postajala nešto više, nešto poput religije i predanosti. No, Knechta je mučila borba između estetskog i etičkog. Jednom je nakon dugo vremena sreo svog prijatelja Plinija. Obojica su se jako promijenila otkada su se zadnji put vidjeli. Plinio je sada pravnik koji teži za angažmanom u politici, a bio je i zaručen. Došao je kako bi gostovao u Igri đinđuvama. Kada je ugledao Knechta činilo mu se da je ohol u svojoj duhovnosti. S druge strane Knechtu se činilo da je Plinio grub i da previše teži vanjskome.

Plinio mu je pričao o svojim putovanjima, o ispitima i političkim skupovima, a rekao je i jednu rečenicu puno prijetnji i upozorenja. Naime, rekao je da će uskoro doći do velikih ratnih vremena i da će i djelovanje Kastalije biti dovedeno u pitanje. Iako su zahtjevi Kastalaca i više nego skromni, cijela zemlja ima velike troškove prema Kastaliji.

Knecht je primljen u Red, a njegov je zadatak bio drži predavanje u Benediktinskom samostanu. Tema njegova predavanja bit će uvod u Igru đinđuvama.

Dva reda

Kada se Joseph priključio Redu osjetila se promjena naspram njegovih kolega. Naime, sve do jučer oni su bili jednaki, a sada je on ipak bio na višem mjestu. Jedini koji se i dalje ponašao jednako prema njemu bio je Fritz Tegularius, njegov prijatelj. Fritz je bio jako dobar igrač đinđuvama, ali njegovo zdravlje je bilo loše. Iz tog razloga unaprijed je znao da nikada neće biti na nekom vodećem mjestu. Imao je čestih problema s nesanicom i depresijom, često je imao potrebu biti sam, a najviše se bojao odgovornosti. Ponekad je razmišljao i o samoubojstvu.

Gospodin Dubois bio je političar čija je dužnost bila briga oko privrednog i državnopravnog opstanka Kastalije, ali brinuo je i o njezinim odnosima s vanjskim svijetom. Bio je zaslužan što je Knecht naučio kako se odnositi prema vanjskom svijetu prije nego je otišao svojim zadacima.

Kastalci su živjeli u Pedagoškoj provinciji i u Redu. Taj njihov svijet, gdje su sada živjeli, nastao je polako uz bitke kada je završilo jedno ratno razdoblje, i oni su to znali. Znali su da su ti ljudi uložili veliki napor, no s druge strane sve je to nastalo iz potrebe opustošenih i iscrpljenih naroda koji su žudjeli za zakonom, redom, razumom, normom i mjerom.

Glavna funkcija “Provincija” i Redova bila je da se ograniče od nadmetanja i vladanja i jamče stalnu provedbu duhovnih zakona i mjera.

Samostan Mariafelsistako se u stvaranju povijesti zapada. S vremenom se našao u razdoblju svoga procvata i preporoda, ali iskusio je i padove i poraze. Posjedovao je veliku biblioteku teologije Srednjeg vijeka, a jednom je prilikom postao i mjesto na kojem je došlo do potpisivanja mirovnog ugovora. Nakon osnivanja Kastalije odnosi između dva radu su bili dosta hladni, a to se nastavilo sve dok nije došao opat Pius. On je pokazao veliko zanimanje za Igru đinđuvama, a s vremenom su redovi vodili sve više razgovora što se razvilo u pravi prijateljski odnos.

Nakon što je održao svoj prvi sat predavanja kao uvod u Igru đinđuvama, Knechtu je bilo jasno zašto je ovdje. Naime, shvatio je da je znanje Igre đinđuvama dosta površno. Sprijateljio se s Peterom Jakobusom, a nije znao da je on vodeći političar svoje kongregacije.

Misija

Knecht je nakon povratka saznao da je vlast Kastalije vidjela vrhunac njegove misije u tome da pridobije Jakobusa. Stari Meštar je upozorio Knechta da će se susresti s mnogim opasnostima u diplomaciji. Također, rekao mu je da gospodin Dubois i Veliko poglavarstvo planiraju osnovati u Rimu kod Svete Stolice svoje kastalsko predstavništvo. Sada su željeli Knechta poslati ponovo u Mariafels kako bi održao predavanje iz Igre đinđuvama, a ustvari je trebao pridobiti Jakobusa i dobiti njegovu podršku za osnivanje predstavništva u Rimu. Knecht je znao da je njegov zadatak vrijedan i koristan pa ga je prihvatio.

Pater Jakobus jednom izravno upitao Knechta koji je točno njegov zadatak pošto se vidjelo da to zapravo nije predavanje iz Igre đinđuvama. Knecht mu je iskrenuo odgovorio, a Jakobus mu je rekao da će o tome razmisliti jer je želio biti dio kastalskog sustava.

U to vrijeme Knechtova pažnja bila je zaokupljena sa sudjelovanjem u velikom natjecanju. Bilo je godišnje natjecanje koje je bilo organizirano za waldzellsku elitu. Glavna poanta natjecanja bila je da se na osnovi dvije ili tri teme razrade nacrti igara. Velika važnost pridala se onima koji su uspjeli u originalnom, novom i hrabrom povezivanju tema, u isto vrijeme uz veliku kaligrafiju i čistoću. Ovoga puta Knecht se orijentirao na psihološku metodu. Njegova igra bila je jasna te je imala klasičnu kompoziciju. Znao je da će se takva igra najviše svidjeti pateru Jakobusu.

Postojala su dva tipa kako se mogla igrati igra. Jedan je bio psihološki, a jedan formalni. Knecht i Tegularius bili su zaduženi za psihološki tip igara, no Knecht je takve igre nazvao “pedagoškim tipom”. Zadaća formalne Igre bila je u tome da se iz stvarnih sadržaja, iz elemenata matematike, muzike, lingvistike i drugih, stvori što bolje formalno jedinstvo. S druge strane psihološka igra je težila skladu i jedinstvu, savršenost i kozmičku zaokruženost u meditaciji koja je uslijedila nakon etapa. Takva igra vodila je doživljajima božanskog i savršenog. Knecht je osvojio prvu nagradu u svojoj Igri.

Magister ludi

Knecht se ponovo nalazio u Walzellu i to upravo prije početka održavanja velike Igre đinđuvama. Došlo je do neočekivanih problema. Naime, Magister ludi (Thomas) je bio bolestan i bilo je pitanje hoće li ove godine moći voditi Igre.

Kada je stigao, Knecht se javio gospodinu Duboisu kako bi ga izvijestio o misiji. Sada je njegova zadaća bila puna posvećenost Igrama i do daljnjeg se nije morao brinuti o “rimskom planu”.

Meštar je imao privilegiju da sam bira svog zamjenika (“sjenu”) koji bi ga mijenjao kada bi on bio spriječen. No, takav zamjenik nikada nije bio njegov nasljednik u slučajevima povlačenja s dužnosti ili smrti.

Magister Thomas von der Trave je imao zamjenika Bertrama. On je bio veliki Igrač, vješt i savjestan te prije svega izuzetno odan Meštru. No, ipak, iz nekog razloga nitko ga nije volio, niti mlađi naraštaj elite, a niti činovništvo. Na sam dan održavanja Igre stigla je obavijest da Magister neće moći voditi Igre zbog bolesti pa ga je zamijenio Bertram.

Kako su dani prolazili Meštar je bio sve više iscrpljen. Kružile su priče da mu život visi o niti. Čak se proširila i legenda o Meštru i “sjeni”. Pričalo se da Meštar može voditi Igru, ali da je činio žrtvu zbog velikih ambicija svoje “sjene”. S druge strane Bertram nije bio dorastao svom zadatku i činilo se kao da će Igre razočarati. Meštar je znao da je on odgovoran i za Igre i za “sjenu” pa se zbog toga i njegovo zdravlje pogoršalo. Dan uoči održavanja Igre, Magister je preminuo.

Nakon što su Igre završile, Bertram je otišao u planine na odmor. No, nakon toga se nikada nije vratio. Kružile su priče da je pao niz jednu strmu klisuru i umro.

Sljedećih dana Odgojno poglavarstvo i Poglavarstvo Reda imali su sastanke. Nekoliko je puta i sam Knecht bio pozvan da im se pridruži. Jedne je večeri do njega došao Tegularis i obavijestio ga da će izgleda on biti novi Meštar Igre. I tako je i bilo. Par dana kasnije, dobio je obavijest od Poglavarstva Reda da je on novi Meštar Igre.

U službi

Knechtova “sjena” bio je Tegularis. Knecht je započetak odlučio pročitati “Džepni kalendar za Meštra Igre” koji je bio napisan prije sedamdeset ili osamdeset godina, a napisao ga je Ludvig Wassermwler. Nakon što je kalendar bio napisan, svaki je Magister mogao nešto svoje dodati u njega. Pa su se tamo mogle naći njihove primjedbe i bilješke te sam vodič kroz Igru.

Jednoga dana Knechta je posjetio mladi učenik Petrus kojeg je poslao stari Meštar glazbe. Rekao mu je da je Meštar nekako sve više odsutan, slabo priča te izgleda kao da se gasi iako nije bolestan.

Knecht je odlučio posjetiti Meštra, a Meštar glazbe mu se jako razveselio. No, nije mu odgovorio niti na jedno pitanje. Cijelo je vrijeme šutio i samo se smješkao. U jednom trenu rekao je Knechtu da se previše zamara. Knecht je tada shvatio da je Meštar glazbe postao svetac. Kada je Knecht to rekao Ferromonteu, on mu je odgovorio da, iako su svi vidjeli neku promjenu, nitko nije shvatio da se radi o prosvjetljenju.

Dva pola

Knecht i Tegularius bili su veliki prijatelji. Ono što ih je vezalo i što su pronašli jedan u drugome bilo je samo njihovo. Naime, Tegularius je bio opčinjen Knechtovom plemenitom naravi dok je Knecht kod Tegulraiusa cijenio njegovu nadarenost, ali isto tako i njegove mane i slabosti. Tegularius nije želio prihvatiti bilo kakvu disciplinu, red i meditaciju, a zbog toga je patio od poroka. Uvijek je bio samovoljan i mušičav te se odbijao prilagoditi. djelovao je u zajednici čiji su ideali bili red i disciplina, a on im je bio stalno upozorenje. Kada bi se Kastalija samo malo promijenila, odnosno kada bi postala manje disciplinirana, Tegularius više ne bi bio čudan, on bi bio predstavnik Kastalije koje se u isto vrijeme rađa i propada. Sve je to Knechtu bilo jasno.

Nakon št je Meštar glazbe preminuo, njegov omiljeni učenik Petrus upao je u stanje velike tuge. Prestao je jesti, a u prostorijama u kojima su se nalazila glazbala pokojnog Meštra, on je čuvao kao da pripadaju nekoj svetinji. Knecht mu je pokušao objasniti da je kult idealiziranja pokojnika moguć u Kastaliji.

Jedan razgovor

Knecht se sve više bavio razmišljanjem da bi trebao naći neki novi put u slobodu. Tada je sreo Plinija Designorija. Plinio je postao jedan od članova za nadzor budžeta Kastalije. On je prema Knechtu imao veliko poštovanje pa mu se obraćao s “vi” iako mu je Knecht već dva puta bio rekao da se riješi tih formalnosti. Plinije je bio nekako potišten, a njegova otvorenost koja ga je prije krasila, sada je nestala. Knecht je bio upoznat s takvim ponašanjem i obično se događalo ljudima izvan Kastalije.

Knecht je više puta zvao Plinija i on se sada odlučio da ga posjeti u Waldzellu. Ispričao mu je sve što mu je na duši. Rekao mu je da on njega ustvari ni ne može razumjeti jer on živi drukčije od njega, on živi izvan Kastalije. Ispričao mu je sve o životu i o obitelji iz koje dolazi. Njegova obitelj je konzervativna i sastoji se od viših činovnika i zemljoposjednika. S druge strane Kastalci ne znaju što je obitelj jer je nemaju. Knecht je zaključio da na svijetu ne postoje dvije osobe koje mogu prisno komunicirati i razumjeti se. No, ipak, svatko se može sporazumjeti s onim drugim.

Plinio je nastavio svoju priču. Ispričao je kako je došlo do sukoba koji se dogodio kada je završio školu. Otkrio je da taj sukob još i danas nije riješio. Kada se vratio svojoj domovini ona više nije bila ono što je očekivao. Nije se sastojala samo od očinske kuće i nije mu htjela priznati waldzellsku otmjenost.

U očinskoj kući se jako razočarao. Prije je branio svijet u kojem je živio u odnosu prema kastalskom, ali sada je vidio da mu se to osvetilo. Uvidio je sebične ciljeve, loše manire, grubi humor, nedostatak znanja… Pitao se ima li život smisla ili je beskoristan.

Kada su se posljednji put vidjeli, Plinio je došao do zaključka da je on neobrazovani stranac što ga je uistinu pogodilo. Knecht mu je govorio da je dobro opisao situaciju.

Knecht je u svim situacijama zadržao osmijeh, a Plinio je djelovao uvijek pogođeno. Susret njih dvojice za njega je bio jako bolan. Malo nakon toga održao je govor u kojem je ponovo na površinu izbijala njegova mržnja prema Kastaliji. Smatrao je da se tamo vodi sterilan život i da se svaki osjećaj guši meditacijom. Kastalci ne brinu oko ničega izvanjskoga, ne brinu oko politike, privrede i pravosuđa. Oni žive poput trutova, a jedino čime se bave su njihove učene specijalnosti dok svi ostali teško rade i žive.

Na to mu je Knecht bio rekao da za njegovu nesreću nije kriva Kastalija te je došao do zaključka da sigurno nije dugo meditirao. Plinije se na to nasmijao te mu je rekao da nije meditirao od njihova zadnjeg susreta. Štoviše, nije niti igrao Igru đinđuvama, počeo je puno piti, mijenjati žene, a ponekad kada ne može spavati uzima i opojna sredstva.

Knecht mu je rekao da je sreća Kastalaca duboka i duhovna i nikako nije površna. Ispričao mu je priču o Meštru glazbe i o tome kako je pred kraj života bio smiren i sretan.

Pripreme

Kada je ušao u stranku neoliberalnih usmjerenja, Plinio se jako posvađao s ocem. Otac je oduvijek pripadao struji koja je bila podrška vlasti. Oženio se s kćerkom vođe stranke Veragutha. Brak mu nije bio u potpunosti nesretan, ali bilo je dosta komplikacija. Sin Tito borio se oko njegove naklonosti, a na kraju se priklonio ipak majci. To je bio jedan od najtežih životnih udaraca koje je Plinio dobio.

Kada je tekla osma godina Knechtovog magisterijata, odazvao se Plinijevom pozivu i posjetio ga je. Uočio je da između Plinija i njegove supruge vlada neka čudna situacija, kao da se radi o prividnoj uljudnosti. Primijetio je i da je njegov sin Tito jako razmažen i nekulturan te se pitao zašto ga nisu poslali na školovanje u Kastaliju. Plinijeva supruga mu je objasnila da želi sina pokraj sebe, a i nisu htjeli iskorištavati prezime pošto su s Plinijevom obitelji sve raskrstili. Knecht se iznenadio da želi da joj sin živi u tako teškim uvjetima. Inače, Plinijeva supruga mu se činila inteligentna i razumna žena.

Jednom se Knecht povjerio Pliniju da želi napustiti svoj sadašnji život. Tek je kasnije to otkrio i Tegulariusu. Plinije mu je dao prijedlog da podučava njegova sina Tita, a Knecht je prijedlog prihvatio.

Okružnica

Dopis koji je Magistra Ludi uputio Odgojnom poglavarstvu ostao je zauvijek sačuvan. Knecht je u njemu opisao da sumnja u svoje sposobnosti da bude Magister Igre đinđuvama te je dao i primjer. Smatrao je da ugrožena i sama služba i Igre đinđuvama. Nije mogao pristati na to te je dao i primjer. Kako bi čovjek mogao sjediti u potkrovlju zaokupljen sa znanstvenim radom dok u kući gori požar. Njegov nagon bit će da ode dolje i spasi kuću. Tako i on sjedi na zadnjem katu građevine u Kastaliji te dobiva sve više upozorenja da negdje gori.

Smatrao je da je glavna opasnost Kastalije u učenicima koji nisu manje vrijedni, ali su neprimjereni za kastalski način života. Pitao se znaju li oni koliku narod prinosi žrtvu time što im omogućuje lagodan život. Smatrao je da je kasta ohola i nitko ne mari zaslužuje li uopće sve te povlastice. Okrenuo se i vanjskim opasnostima Kastalije. Bio je uvjeren, dođe li do rata, Kastalija više neće dobivati financijska sredstva jer će se smatrati luksuzom. sve to moglo bi se dokazati iz povijesti, ali Kastalci nisu htjeli čuti za povijest. Naglasio se da se bliži kriza i da će doći do preraspodjele moći, a do nje neće doći bez rata.

Poglavarstvo se oglušilo i odbilo molbu.

Legenda

Nakon što mu je molba odbijena, Knecht se probudio. Znao je da nema više oklijevanja i da došao trenutak. Otišao je toga dana održati predavanje, a nakon toga je otišao u vrt. Svom zamjeniku je javio da će sutra otputovati. Htio ga je poštedjeti oproštaja.

Otišao se posljednji put pozdraviti s Meštrom Aleksanderom. Ispričao mu je kako već par mjeseci razmišlja o odlasku nakon što je bio izabran. Naišao je u nekim ranijim spisima riječi jednog Meštra kako Igru đinđuvama nikada nije rano početi planirati. Tada je došao do zaključka kako će napustiti poziciju ako mu više neće donositi radost. Otac Jakobus je u Knechtu pobudio ljubav prema povijesti, a povijesti u Kastaliji nije bilo. Kastalija je bila svijet za sebe.

Knecht je otišao k Designoriju kako bi se našao s njegovim sinom Titom i kako bi zajedno otputovali u Belpunt, u ladanjsku kuću. No, Tito je otputovao sam i roditeljima je ostavio poruku da će u kući čekati svog učitelja.

Knecht je stigao u vrijeme kada je trebala biti poslužena večera. Osjećao se loše, a razlog tomu vjerojatno je bio odlazak na planinu jer je visinska razlika bila velika.

Ujutro, kada se probudio, ugledao je Tita u položaju Pozdrav Suncu. Nakon toga, Tito je skočio u jezero na kupanje iako je voda bila hlada. Pozvao je svoga učitelja da mu se pridruži, na što je Knecht skočio s malom zadrškom jer je znao da je voda jako hladna. Njegovo srce bilo je preslabo da bi izdržalo tako hladnu vodu. Umro je. Tito je bio užasnut i sebe je krivio za njegovu smrt.

Tri životopisa

Tvorac kiše

Davno prije, prije tisuće i tisuće godina, na vlasti su bile žene. U jednom od plemena, svi su štovanje iskazivali nekoj prababi. Sve žene iz sela redovito su joj dolazile kako bi joj iskazale poštovanje. Pričale su joj svoje priče, probleme i donosile djecu kako bi ih ona blagoslovila.

Njezina kćerka pričala je o mudrostima roda. Tu se nalazio još jedan čovjek koji je imao veliko znanje, a njegovo ime bilo je Izazivač vremena odnosno Tvorac kiše. Među okupljenim mnoštvom, čučao je i maleni dječak imena Knecht. On je jako volio Tvorca kiše, a zato je bio blizak i s njegovom kćerkom Adom. Često je dolazio po nju kako bi zajedno išli slušati priče, a nakon toga bi je pratio kući.

Jednoga dana, prababa je ispričala priču o vješticama i o tome kako je jednom prilikom jedna djevojčica zalutala, a vještica ju je otela i odvela u vještičje selo. Sve zle žene koje su bile protjerane iz sela lutale bi šumom, a ako bi se snašle došle su u vještičje selo. One nisu imale djecu pa su zato često otele drugu i vodile ih u selo.

Ada se jako prepala ove priče pa ju je Knecht odlučio odvesti Turu, Zazivaču vremena. Pošto je Knecht često pratio Turua i pomagao mu s njegovim poslovima, postao je i njegov naučnik.

Jednoga dana, Turu je rekao da će se Knecht i Ada vjenčati, a ako će imati sina, duh Turua će biti u njemu. Knecht će mu nadjenuti ime Turu, a i on će biti Zazivač vremena. I tako je i bilo. Knecht i Ada su se vjenčali i on je postao pomoćnikom Tvorca kiše. Turu je umro, a od tada je Knecht bio Tvorac kiše. Učio je puno o mjesecu, o njegovom utjecaju na mijene i godišnja doba.

Nakon dugo vremena, dogodilo se da je loše vrijeme prouzročilo slab urod, a cijelo se selo zato okrenulo protiv Knechta. Knecht je dugo živio i bio je jako mudar. Znao je da će oni nesretni i bolesni prije prihvatiti mišljenje vračarija nego ostali razuman narod. Čovjek nikada ne smije izgubiti ljubav. No, nikada ne smije biti bahat te dopustiti da ludosti i želje njime ovladaju.

Knecht se jako razočarao u svog potencijalnog nasljednika Mara. Maro je htio naučiti, ali samo iz razloga da se može hvaliti svojom moći. Htio je liječiti djecu uz naknade.

Ponovo je stiglo veliko zlo, zvijezde su s neba padale. U zemlji je zavladala nestašica. Knecht je odlučio da svog sina Turua predloži za nasljednika, a on će se ponuditi prababi kao žrtva. Prababa je prihvatila njegov prijedlog i tako je Turu postao Tvorac kiše.

Ispovjednik

Radnja se odvija u Gazi za vrijeme sv. Hilarija, u njegovoj starosti. Tamo je živio Josephus Famulus. Do tridesete godine živio je slobodno i bez ikakve vjere, a onda je prihvatio kršćanstvo. Posjedovao je veliki dar slušanja. Slušanjem se činilo kao da i sam prihvaća dio krivice svojih ispovjednika. Šutnjom su riječi koje je čuo postale prošlost. Nekada je htio napustiti život.

Jednom prilikom ugledao je grupu hodočasnika. Htjeli su mu prići no je pobjegao i napustio je svoj poziv. To se dogodilo zato što je čuo razgovor koji su vodila dva muškarca. Jedan je htio njemu na ispovijed, dok mu je drugi rekao da on ništa ne govori i da se boji žena te da je bolji jedan drugi ispovjednik – Dion Pugil. Pugil kažnjava i daje pokore dok Josephus samo sluša i ljubi grešnike u čelo. Također, ispričao je kako mu je jednom prilikom na ispovijed došla bludnica koje se preobukla u muškarca, a on je slušao njezine laži te je na kraju i poljubio. Nakon što je sve to čuo, Josephus je smatrao da je iznevjerio poziv. Odlučio je otići do Pugila.

Krenuo je na put i našao ga. Ispočetka, starac mu nije rekao kako se zove. Rekao mu je svoje strahove i sumnje te kako je pobjegao da ga ljudi na nađu. Nakon što je završio, Pugil ga je poljubio nasred čela i isrctao mu znak križa. Josephus je često slušao Pugila kako ispovijeda.

Pugil se jednoga dana odlučio ispovjediti Josephusu. Rekao mu je da se i njemu dogodilo isto. Naime, osjetio je zamor svog poziva i on je htio pronaći njega. Osjećao je kao da mu je Josephus postao sin te mu se obratio s velikom zahvalnošću. Ako će ikada ponovo osjetiti umor, neka mu Bog da sina, isto ovako dragog, ljubaznog i strpljivog. Sljedećeg jutra Dion se nije probudio na molitvu. Umro je.

Indijski životopis

Ravana je bio veliki ratnički knez i živio je na Gangesu. On je u prošlom životu bio demonski knez. Njegov sin zvao se Daza. Višna je u jednom boju ubio demonskog kneza mjesečevim srpom.

Dazova majke je rano umrla, a maćeha ga je željela udaljiti od oca jer joj je bio smetnja. Brahman Vasudeva ju je razotkrio te je Dazu dao pastiru. Tako je on odrastao u društvu pastira te je i sam postao pastir. Jednoga dana sreo je yogja što da je podsjetilo na njegov kneževski rod.

Prošle su mnoge godine, a Daza je sa svojim pastirima bio u blizini grada kada je knez trebao najaviti sina Nala za nasljednika. Daza je poželio vidjeti svetkovinu. Tamo se zaljubio u Pravati i ostao je u gradu. Godinu dana je uživao u sreći, a onda je došlo do velike gužve.

Glasnici su javili da radža Nala ide u lov. Kada se jednoga dana Daza vratio u svoju kolibu nakon rada u polju, žene Pravati nije bilo kod kuće iako joj je bio rekao da nigdje ne ide. Otišao ju je potražiti kod tasta no nigdje je nije bilo.

Tada mu je jedan dječak rekao da je ona sada kod radže u šatoru. Daza je odlučio postaviti zasjedu te je radžu pogodio praćkom. On je pao i ležao nepomično na zemlji. Daza je u zadnji čas pobjegao te je život nastavio u progonstvu lutajući. Jednoga dana našao je yogija kojeg je prije toga vidio davno u djetinjstvu.

Daza je živio s jednim starcem i brinuo se da obojica imaju hranu te je bio zadužen za popravak kolibe. Često je pokušavao oponašati yogija, a jednoga dana odlučio mu se obratiti i sve mu ispričati na što mu se yogi samo nasmijao i rekao – “maya”. No, Daza to nije razumio. Zamolio ga je da mu objasni što to točno znači, a yogi mu je dao posudu i rekao mu da uzme u njoj malo vode iz rijeke. Daza je učinio sve kako mu je yogi rekao, napio se vode, a onda je čuo Pravatin glas. Ona ga je snažno zagrlila i rekla da je Nala mrtav te da nitko više ne traži ubojicu. Sada je Daza novi Ravanin nasljednik i traže ga kako bi ga proglasili radžom.

Govinda, neprijateljski susjed, sve je više prijetio kraljevstvu. Daza se pokušao oduprijeti, a u isto se vrijeme sve više svađao sa svojom ženom Pravati. Ona je smatrala da je on previše blag i da im je neprijatelj sve bliže, dok on s druge strane nije vidio smisao u ratu.

Na dvoru su osnovali dvije stranke. Jedna je bila Dazina i ona je bila za mir, a druga je htjela rat i bila je Gopalina i Pravatina.

Daza je sve više razmišljao o susretima s yogijem. Zbog svoje žene, napustio je mogućnost da jednoga dana živi u šumi i da bude yogijev učenik.

Neprijatelj je ušao u palaču te je zarobio Dazinu ženu Pravati i njihovog sina. Daza je brzo pohitao da ih oslobodi i borio se do zadnjih snaga. Pao je više puta na tlo, a na kraju su ga odveli u zarobljeništvo. Kada se osvijestio pred očima je ugledao ženu kako u svom krilu drži mrtvoga sina. Kada je to vidio, htio je umrijeti. Pao je u nesvijest, a kada se probudio, bio je u šumi i stajao je s posudom maya u ruci. Postao je učenik yogija i više nikada nije otišao iz šume.

Hermann Hesse biografija

Hermann Hesse rodio se 2. srpnja 1877. godine u Njemačkoj u gradu Calwu. Bio je veliki njemačko-švicarski književnik. Već je s 13 godina znao što želi u životu, da će postati pjesnik iako je njegova obitelj njegovala evangelističku vjersku tradiciju.

Prvo se bavio knjižarstvom, no ubrzo je shvatio da želi pisati. Kod stvaranja prvih djela velik utjecaj na njega imali su Hölderlin, Freud, Dostojevski, Nietzsche, čija je učenja slijedio.

Na početku je njegovo pisanje bilo usmjereno prema romantičnim pričama i pjesmama, a kasnije se istaknuo kao njemački romanopisac i pripovjedač. Prvi roman “Pod kotačem” objavio je 1906. godine te je on imao elemente autobiografije. Nadalje, 1904. godine objavio je djelo koje ga je kao književnika uvelike proslavilo, a to je djelo “Peter Camenzind”.

1912. godine otišao je u Indiju gdje su nastala njegova djela “Iz Indije” 1913. godine te djelo “Sidarta” 1922. godine. Hesse je imao čvrsta demokratska uvjerenja i pacifističke napise pa je nakon prvog svjetskog rata, 1919. godine, otišao u Švicarsku gdje je postao i njihov državljanin.

Nakon toga, okrenuo se analizama mladih usamljenih ljudi koji su se na neki način suprotstavili normama društva pa slijedom toga nastaju i romani “Demijan” koji je objavljen 1919. godine te “Stepski vuk” objavljen 1927. godine. Ta dva romana donijela su mu veliku svjetsku slavu. Roman “Demian” posebno je zaintrigirao i osvojio mlađe čitatelje jer se glavni junak romana želi osloboditi teških društvenih okvira.

Nakon toga nastavio je s pisanjem psihoanaliza te je 1930. godine objavio roman “Narcis i Zlatousti”.

1943. godine objavio svoje najveće djelo “Igra đinđuvama”. Ovaj utopijski roman napisao je za vrijeme Drugog svjetskog rata. 1946. godine dobio je i Nobelovu nagradu za književnost.

Umro je u Montagnoli, u Švicarskoj, 9. kolovoza 1962. godine.

Autor: M.L.