Igra

Stjepan Čuić relativno je nepoznat autor na donedavnom popisu lektire za osnovne i srednje škole. U svojim pripovjetkama opisuje razdoblje u kojem je živio. U kratkim djelima, jasnim i razumljivim jezikom govori o političkim temama, ljubavnim i društvenim.

Čuićeva zbirka pripovijedaka dijeli se u tri dijela. Prvi dio sastoji se od 7 pripovijetki, drugi dio od pet pripovijetki, a treći od samo jedne pripovijetke.

Autor u svojim pripovijetkama ističe društveno-političke stvarnosti (sukob dvaju nepomirljivih agensa – slobode i vlasti), a u prepoznatljivim okvirima stvarnosti autor nastoji književno artikulirati svoje kritičke ideje. Možemo uočiti komunikaciua sa stvarnošću, otkrivanje njezine anomalije i izopačenosti te razotkrivanje pojma vlasti i njezine apsurdne logike te povijesnih zadanosti.

Stil je lapidarni, dijalozi su eliptični, može se uočiti odustajanje od deskripcije i maksimalna funkcionaliziranost likova. Spisateljska strategija krajnjega redukcionizma.

Kratak sadržaj

Mladić je nazvao djevojku i pitao želi li se susresti s njim. Ponudio joj je šetnju, no ona je rekla da joj je to prebanalno. Pitao je želi li u kazalište, no odgovorila je da je tamo premračno. Rekla mu je da će ga čekati na Tuškancu. Kada je uzbuđen zbog susreta došao gore, nije je mogao naći. Ona se stvorila niotkuda i predbacila mu da je uvijek traži na krivom mjestu.

Predložila mu je da se okupaju u lokvi. Tako su i učinili. Nakon toga, ona je predložila da odu na osunčani proplanak da se osuše i utople. Kada su došli gore, ona mu je naredila da ju utopli različitim lišćem, svaki dio njezina tijela kojeg je ona otkrila jer je skinula mokru odjeću. Muškarac je to učinio, složio je mozaik od lišća. No, djevojka mu je rekla da je mislila da će biti maštovitiji i ogrnuti je s više vrsta lišća s obzirom na to da je oko njih botanički vrt. Muškarac nije imao nikakvog komentara. Obukli su se i šutke odšetali prema kući.

Priča nam govori da žena ponekad može biti prezahtjevna, imati previsoke kriterije i očekivanja, a muškarac zbunjen. Ta zahtjevnost može rezultirati bahatošću koja muškarca može odbiti. Ako je žena neodlučna i nesigurna, ne bi se trebala igrati tuđim osjećajima i zbunjivati ljude jer to nije pošteno naspram drugih.

Mjesto radnje: Tuškanac, proplanak

Vrijeme radnje: druga polovica 20. stoljeća (spominjanje Udbe)

Jezik i stil: jednostavan jezik

Likovi: žena, muškarac

Stjepan Čuić biografija

Stjepan Čuić rođen je 1. travnja 1945. u Bukovici pokraj Tomislavgrada. Školovao se u Osijeku. Studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je diplomirao književnost i ruski jezik te jugoslavistiku.

Godine 1989./1990. lektor je hrvatskoga jezika u Bambergu. Devedesetih godina piše kolumne (“Vjesnik”, “Slobodna Dalmacija” i dr.). Radio je na Trećem programu Hrvatskog radija kao glavni urednik. 1965. godine objavio je prvu zbirku pjesama “Iza bregova”. a 1985. godine, mnogo godina poslije objavio i poemu “Otok” (u suradnji s Virgilijem Nevjestićem).

Godine 1971. objavljuje zbirku pripovijesti “Staljinova slika i druge priče” (1971., 1975., 1995.), koja mu je pribavila nagradu “Sedam sekretara SKOJ-a”, a 1979. godine knjigu “Tridesetogodišnje priče”.

Godine 1980. pojavljuje se roman “Dnevnik po novome kalendaru” (knjiga je pisana 1972./1973.). Sljedeće, 1981. objavljuje drugi roman “Orden”. On je izazvao velike reakcije tadašnje vlasti. 1983. godine, uoči premijere, zabranjena je izvedba kazališne adaptacije romana.

1986. godine u Sarajevu izlazi nova knjiga “Pripovijesti”, s Ivanom Lovrenovićem. 1993. godine objavljuje svoje kolumne pod naslovom “Abeceda licemjerja”, a 1994. godine “Lule mira”.

Napisao je i roman za mladež “Tajnoviti ponor”. Prevodio je s ruskoga jezika (Puškin, Zinovjev).

Godine 2006. počela su izlaziti Čuićeva djela: “Staljinova slika i druge priče”, “Tridesetogodišnje priče” (2006.), “Dnevnik po novome kalendaru”, “Orden” (2007.).

Radio je kao voditelj Tribine DHK te je bio dopredsjednik (od 2003. do 2005.) te predsjednik Društva hrvatskih književnika (od 2005. do 2008.).

Autor: L.M.