Stevan Bulajić za svoje knjige govori da su njegova sjećanja, a kad piše za mlade čitatelje, on se vraća u svoju prošlost i postaje dijete. Pokušava misliti i osjećati tim uzrastom. Neke od događaja u kojima piše u svojim knjigama doživio je sam, a on što se nije dogodilo njemu osobno, proživio je kroz prepričavanja drugih. Knjigu “Izviđači s Vidrinog jezera” napisao je po povratku s odmora na kojem je upoznao izviđače. Tijekom odmora bi navečer oko vatre slušao priče zapovjednika Borka o doživljajima s planine te vesele doskočice malih izviđača. Može se reći da Bulajićevi dječji romani zauzimaju posebno mjesto u domaćoj književnosti za djecu. On daje izvrsne opise prirodnog i životinjskog svijeta i duboko ulazi u ćud svojih junaka, kako ljudi, tako i vukova, pasa, srna, ptica…
Roman “Izviđači Vidrinog jezera” govori o grupi učenika/izviđača koji sa zapovjednikom Borkom logoruju na obalama Vidrinog jezera. Dječaci bi se na tom logorovanju trebali naučiti snalažljivosti u prirodi i hrabrosti te tako položiti ispit zrelosti. Međutim, od svih ostalih izviđača ubrzo se izdvajaju trojica dječaka – Kole, Brale i Juso. Nakon događaja sa splavom, koji je umalo završio utapanjem dječaka, zapovjednik izdaje zabranu napuštanja kruga logora.
Trojica spomenutih dječaka nisu shvaćala razlog zbog kojeg je zapovjednik tako oštro reagirao, jer su smatrali da to što su napravili nije bilo tako strašno. Nisu poslušali naredbu da ne napuštaju krug logora pa je na kraju jedan običan ribolov završio njihovim bijegom iz logora. Dječaci su iz logora izbivali pet dana. Preplašeni zapovjednik i ostatak izviđača podijeljenih u grupe neprestano su ih tražili, ali bez uspjeha. Dječaci prvu noć svog bijega provode u pastirskoj špilji, gdje dan kasnije sreću mladog pastira koji ih je nenamjerno uputio na mjesto na kojem su se susreli s medvjedom. Na kraju završavaju u jednoj vodenici pored rijeke, gdje ih pronalaze zapovjednik i dva izviđača.
Vrsta djela: roman
Vrijeme radnje: nepoznato
Mjesto radnje: Vidrino jezero
Tema djela: izlet dječaka
Ideja djela: sve što učinimo ima svoje posljedice
Kratak sadržaj
Četa umornih izviđača-poletaraca spuštala se niz planinu do Vidrinog jezera. Zapovjednik Borko je objasnio da će logorovati tu na obali jezera. Postavili su sedam velikih šatora, a nasred logora su od borova sagradili stražarski toranj. Do njega su se nalazili stolići i klupe ukopani u zemlju, a iza šatora je bio obilježen krug za logorsku vatru. Logor su uredili izviđač-brđani koji su dan ranije bili u velikom izviđačkom maršu.
Poletarci su se nakon večere razmjestili po šatorima i zaspali, a zapovjednik Borko je jedini ostao budan. On je neko vrijeme držao stražu na tornju, a onda je odlučio provjeriti jesu li poletarci naučili dužnost stražara. Prvi koji je trebao poći na stražu bio je dječak Kole. Njemu je godilo što on jedini vodi brigu o logoru, dok svi ostali spavaju. Osjećao se jače i smjelije zbog povjerene mu dužnosti, a na tornju mu je bilo toliko zanimljivo da je poželio da smjena nikad ne završi. Dužnost je ipak morao predati dječaku Jusi, a on se uputio na spavanje.
Život u logoru je od prvog dana tekao po utvrđenom redu. Dječaci su jednog dana pronašli stari splav i odlučili ploviti jezerom. Otkrili su malu rijeku koja je izvirala iz jezera. Rijeka je na izvoru bila plitka, ali je nekoliko stotina metara dalje prelazila u živahne brzace, zapjenjene i bogate ribom. Dječaci su u logoru oduševljeno pričali o tome kako su dalje plovili rijekom i naletjeli na podvodnu stijenu. Splav se razbio u komadiće, a oni su se jedva izvukli. Zapovjednik Borko ih je prekorio jer su se mogli utopiti, a on je bio odgovoran za njih. Naredio je da mu se od tog trenutka mora javiti svaki izlet van logora. Svi su osjećali da je jako ljut, a dječaci su se pokušavali opravdati. Ponovio im je da su mu dužni javljati svaki pokret izvan logora te rukom označio krug koji ne smiju napuštati, a on je bio prilično uzak. Iako su svi bili potišteni, Kole je predložio da sutradan pokušaju još nešto, a Brale se složio s njim.
Tri dječaka su se poslije ručka našli kod rijeke, s namjerom da ulove ribu. Sat vremena su čekali priliku da se riba pokaže i na kraju su uspjeli uloviti veliku ribu. Oduševljeno su mjerili ribu i pitali se što će reći zapovjedniku jer su se iskrali iz logora. U tom trenutku se iza njihovih leđa pojavio stari lovočuvar koji je rekao da će svi zajedno poći u logor te ispričati sve o njihovom podvigu. Lovočuvar je u šali prijetio da će biti kažnjeni što ostima uništavaju ribu, i zatvoreni u podrum s miševima. Dječaci su bili zbunjeni i uplašeni, a što su više razmišljali, to im se njihova greška činila sve većom.
Kroz razgovor su saznali da starac ima reumu pa je Kole odlučio pobjeći, a Brale i Juso su ga pratili. Kad su se dovoljno udaljili od starca, zastali su jer nisu znali gdje bi išli dalje. Kole im je predložio da ga pričekaju u gaju iznad logora, a on će se uvući u šator i donijeti im najpotrebnije stvari. Kole je u logor stigao prije lovočuvara. Uzeo je nekoliko komada kruha, dvije posude, dva pokrivača, mali lovački nož, zračnu pušku i šibice. Na krevetu je ostavio papir na kojemu je napisao da su njih trojica osramotili četu i da se ne mogu vratiti, a sve će im objasniti lovočuvar.
Dječaci su zašli duboko u šumu i već je pala noć. Našli su se pred ogromnom stijenom bez drveća, a na nebu su se uskoro pojavile munje. Naglo se pojavio i pljusak, a njih trojica su počela trčati prema stijeni i tražiti zaklon. Pronašli su pastirsku špilju i ognjište, a nekoliko minuta kasnije su sjedili pored vatre. Namjestili su postelje i počeli drijemati oko vatre, ali Kole je pomislio kako bi bilo dobro da netko čuva stražu pa se razbudio i zagledao u mračni otvor pećine. Bilo mu je toplo i lijepo pa se ni on nije mogao oduprijeti snu. Sanjao je san koji je u početku bio lijep, ali se kasnije pretvorio u noćnu moru. Ujutro su na ulazu u pećinu opazili velikog ovčarskog psa koji je lajao i jurio prema njima.
Bio je to Rundov, pas desetogodišnjeg pastira Gojka. Cijelo njegovo selo je za vrijeme ljeta odlazilo u planine gdje su vodili stoku na ispašu i živjeli u malim kolibama. Gojko je pojurio u pećinu za svojim psom, a ono što je ondje opazio, začudilo ga je više nego da je sreo medvjeda. Smirio je psa, a zatim upitao dječake što oni rade tu u pećini i pripadaju li ostalima koji logoruju na Vidrinom jezeru. Dječaci nisu željeli da se otkrije odakle dolaze pa su slagali da su krenuli na izlet. Gojko je zaključio da su trebali doći prespavati u njihovim kolibama, a iako je dječacima ta ideja bila primamljiva, pomisao da za to može saznati netko u logoru tjerala ih je da idu dalje.
Razgovarajući ispred pećine, Gojko im je otkrio da se na vrhu Papratnog brijega nalazi polje s mnoštvom jagoda. Dao im je kruh i sir koje je imao i uputio ih u kojem smjeru trebaju ići da bi stigli do polja s jagodama. U znak zahvalnosti, Kole je njemu poklonio džepni nožić. Također ga je zamolio da nikome ne govori da ih je vidio, a Gojko mu je obećao da će tako učiniti.
Za to vrijeme je lovočuvar sa svojom pričom u logoru izazvao uzbunu. Svi su cijelu noć tražili dječake, ali bez uspjeha. Zapovjednik Borko je ujutro okupio petnaest najokretnijih poletaraca, podijelio ih u nekoliko grupa i uputio u potragu u raznim pravcima. On sam se uputio duboko u šumu i ubrzo pronašao pećinu. Odmah mu je bilo jasno da su dječaci bili tu. Vikao je i dozivao pastira, jer je vidio ovce, ali nitko se nije odazivao. Gojko je znao da će netko tražiti dječake pa se sakrio među stijene, da ne prekrši obećanje koje im je dao.
Zapovjednik je ostavio znak ostalim izviđačima da je bio tu pa se uputio dalje, sljedeći tragove. Gojko je želio nekako dojaviti dječacima da ih netko traži, ali nije imao rješenje. Njegov pas Rundov je negdje bio nestao, a kad se napokon vratio, motao se oko njegovih nogu, kao da traži zaštitu. Gojko se odjednom sjetio priče lovca Marka, koji je pričao da je tamo u polju jagoda jednom prilikom sreo ogromnog medvjeda. Marka nitko nije shvaćao ozbiljno, ali Gojko je tek sad prvi put povjerovao u tu priču pa je potrčao obavijestiti svoje ljude o nestanku nepoznatih dječaka.
Zapovjednik je stigao do mjesta gdje su bili dječaci i pronašao prevrnutu posudu s jagodama i pokrivač umrljan medvjeđim šapama. Bojao se da su dječaci nastradali i nije znao što će učiniti. Iz misli su ga prenuli pucnjevi. Prema njemu je trčalo nekoliko ljudi, a ispred njih je bio Gojko. Krenuli su u potragu za medvjedom, koji je puno ranije osjetio hajku i pobjegao i zavukao se u svoje sklonište. Grupa ljudi je shvatila da je hajka propala i da će ih medvjed napasti ako dođu u njegov brlog pa su odustali.
Borko je bio očajan i nije znao što će reći roditeljima pa je odlučio sam krenuti na medvjeda, noseći samo nož. Gojko mu se želio pridružiti sa psom, ali on ga je potjerao nazad. Na kraju mu se pridružio i lovac Ratko pa su njih dvojica zajedničkim snagama ipak uspjeli savladati medvjeda. Svejedno nisu pronašli dječake.
Njih trojica su se skrivala u riječnoj vodenici, koju su pronašli spuštajući se niz rijeku. Ondje su pronašli nešto kukuruza koji su samljeli i napravili sebi obrok. Dok su jeli, prisjećali su se susreta s medvjedom i zadirkivali jedan drugog. Medvjed se zadovoljio jagodama pa mu nije bilo na kraj pameti da ih proganja. Dječaci su bili umorni od prijeđenog puta pa su brzo utonuli u san. Noć je bila tiha i obasjana mjesečinom. Bralu je u dubokoj noći probudio neki šum. Ugledao je njušku koja je pokušavala ući u vodenicu i na kraju uspjela u tome. Brale je bio uvjeren kako je riječ o vukodlaku pa se ukočio dok je životinja stajala otvorenih usta nekoliko centimetara ispred njegovog lica. Bio je to Rundov kojeg su na kraju pokrivačem poklopili Kole i Juso kad su skočili iz sna. Njih dvojica su se rugali Brali jer se jako prepao psa, a zatim su svi opet zaspali.
Ujutro su se dogovorili da krenu u potragu za hranom. Brale je trebao poći uloviti ribu, Juso u obližnjem selu isprositi malo brašna od neke lakovjerne bake, a Kole je htio iskušati svoju lovačku sreću. On i Rundov su se uputili niz rijeku. Ondje su zapazili ronjca, ali i cijelu njegovu obitelj pa su na kraju odustali od lova.
Za to vrijeme je zapovjednik Borko pozvao poletarce Dinka i Đoku da mu se pridruže pa se uputio prema rijeci. Bio je to posljednji pokušaj da uđe u trag dječacima. Nešto mu je govorilo da su krenuli niz rijeku. Ušli su u čamac i zaplovili uzburkanom rijekom. Borko se prisjetio kad je plovio tom rijekom sa svojim bratom. Nekada se divio njezinim obalama i uživao u borbi s njezinim bučnim slapovima, a onda je jednog dana zamrzio rijeku do smrti. Dvadesetak godina prije toga, rijeka je pokazala svoju opaku ćud i Borkov brat se tada utopio.
Od tada mrzi rijeku koja istječe iz Vidrinog jezera. On sam se nije bojao njezinih zamki jer ju je jako dobro poznavao, ali je strepio za druge pa je zbog toga onako oštro reagirao na priču koju su ispričali dječaci o svojoj avanturi na rijeci. Prolazeći dalje rijekom, Borko je jače stezao veslo i okrenuo glavu na drugu stranu da dječaci ne primijete suze koje su klizile niz njegovo lice. Nije želio da saznaju da su tog trenutka prošli pokraj mjesta na kojem se utopio njegov brat.
Nešto kasnije se obratio dječacima i započeo razgovor. Volio je započeti razgovor, a onda šutjeti i slušati kako dječaci pričaju. Čudio se kako su za kratko vrijeme uspjeli dobro upoznati jedni druge. Čamac je lagano plovio obalom zaraslom u trsku, a kad su se približili vodenici, dječaci zamole zapovjednika da svrate i razgledaju staru vodenicu. Bilo je vrijeme za užinu pa je Borko pristao.
Čim su pristali, iz vodenice je istrčao Rundov i zalajao u znak dobrodošlice. Iz vodenice su dopirali nejasni glasovi pa su Borko i dvojica dječaka potrčali unutra. Unutra su pronašli tri odbjegla poletarca koji su bili zbunjeni i preplašeni. Nisu mogli zapovjednika pogledati u oči. On je pak uvidio da su dječaci okajali svoju krivicu i nije im prigovarao zbog bijega. Uputili su se natrag u logor, a Rundov ih je nakon određenog dijela puta napustio i vratio se svom vlasniku.
Vraćali su se vukući čamac uz rijeku, jer nije bilo šanse da idu veslati uzvodno uz mnogobrojne brzace. Putem su naišli na kuću starog lovočuvara, koji im je u znak isprike pripremio pravu gozbu. On noćima nije mogao spavati jer je preplašio dječake svojim pričama o zatvoru. Uveo ih je u kolibu u kojoj su ih čekale pržene ribe, vruća pogača i kajmak. Poslije jela su se pomirili, a starac im je dugo pričao o ribama i rijeci. Objasnio im je da on čuva ribu od lovokradica koji ne znaju stati dok ne izlove i posljednju ribu. Zato ih je onako preplašio. Nakon toga druženja sa starcem, zapovjednik i izviđači su stigli u logor. Dječaci su ondje shvatili koliko su brige i tuge zadali svojim prijateljima.
Dani su prolazili pa je došlo vrijeme da polažu ispit zrelosti, a prve izviđačke značke osvojili su Đoko, Dinko i mali Hamza. Oni su noć ranije boravili na brdu iznad logora, gdje su imali zadatak naložiti vatru i cijelu noć provesti na budnoj straži. Iako ih je zapovjednik nekoliko puta pokušao iznenaditi i uhvatiti nespremne, dječaci su cijelu noć bili budni pa je on svaki put bio uhvaćen.
U logoru se dan nakon ispita spremala velika logorska vatra. Svi su odlično raspoloženi i spremni za šalu. Stražaru poletarcu je bilo krivo što je baš tog dana on morao biti na straži. S ulaza je promatrao kako gori velika lomača i dosađivao se na ulazu, jedva čekajući da mu stigne zamjena.
Analiza likova
Kole – čvrst dječak i vješt lovac. Uloga stražara na početku logorovanja učinila je da se osjeća jače i smjelije. Sviđao mu se osjećaj odgovornosti za druge. Ostali izviđači smatraju ga mudrim pa su za vrijeme potrage bili uvjereni da im se neće javiti ako ih prvi opazi. Iako je Kole uglavnom bio čvrst dječak, jednom prilikom se sjetio svoje majke i jedva je uspio zadržati suze. Može se reći da je on bio vođa među njima trojicom.
Brale – znatiželjan dječak koji se prvo uputio u avanturu sa splavom, koja je mogla završiti tragično. Kasnije pristaje na prijedlog dječaka Koleta koji ih na kraju vodi do bijega iz logora. Za njega su ostali izviđači znali da neće moći izdržati i da će im se odati ako u potrazi sretnu njega prvog, jer su bili sigurni da se poželio prijatelja i logora.
Juso – najvještiji i najrječitiji od trojice dječaka. Ostali izviđači ga smatraju nestrpljivim pa su bili uvjereni da će on sigurno neće izdržati, a da im se ne javi, ako ih on prvi ugleda. Sva tri dječaka bila su potištena i zamišljena jer ih je starac uvjerio da su lovom na ribu napravili nešto strašno, što im njihov zapovjednik i ostali izviđači neće moći oprostiti. Osjećaj krivnje ih navodi na bijeg iz logora. Kasnije sva trojica pomišljala na povratak u logor. Činilo im se da njihova krivica ne zaslužuje toliko odricanja, ali svaki od njih bio je ponosan i smatrao je da će ga ostali smatrati mlitavcem i maminom mazom ako prvi započne razgovor o povratku u logor. Bili su sretni zbog toga kako se sve odigralo na kraju – nijedan nije popustio, a ipak su se vraćali natrag u logor. Kad su stigli u logor i vidjeli koliko su brige i tuge izazvali svojim nestankom, htjeli su potrčati i zagrliti svog zapovjednika jer je ipak bio toliko blag prema njima kad ih je pronašao, ali sva trojica su smatrala da je nježnost osobina djevojčica.
Zapovjednik Borko – osoba u koju su izviđači imali veliko povjerenje, osobito nakon lova na medvjeda. Izviđači su nakon toga shvatili da je spreman učiniti i najtežu stvar kad su u pitanju izviđači pa su ga još više cijenili. S obzirom na to da je dječacima na logorovanju bio zamjena za roditelje i staratelje, bio je odgovoran do te mjere da se samo s nožem u ruci upustio u borbu s medvjedom, kako bi pokušao pronaći i spasiti trojicu dječaka. Iako je inače bio strog, a zbog bijega trojice izviđača i nesretan te očajan, kad ih je pronašao ipak se prema njima ponašao blago pa ih je uz smiješak ispitivao o njihovim avanturama.
Stevan Bulajić biografija
Stevan Bulajić crnogorski je i bosanskohercegovački književnik i scenarist. Rođen je 22. srpnja 1926. godine u mjestu Vilusi kod Nikšića. Brat je proslavljenog crnogorskog redatelja Veljka Bulajića.
Osnovnu školu i gimnaziju Bulajić je završio u Sarajevu. Na početku Drugog svjetskog rata, bio je sudionik Narodnooslobodilačkog pokreta. Poslije rata je u Sarajevu radio kao novinar i scenarist te kao urednik listova “Oslobođenje”, “Čičak”,”Male novine” i “Zadrugar”.
Autor je scenarija za nekoliko filmova, koje je radio i sa svojim bratom. Ipak, poznatiji je ostao kao pisac i pisac za djecu. Njegova najpoznatija djela su romani za mlade “Krilati karavan”, “Izviđači vidrinog jezera”, “Njih šezdeset”, “Nebeski mornar”, “Zemlja batina”, “Dukljan i vuk” i “Šalajko”, te zbirke pripovijedaka “Trag u magli”, “Lov do mora”.
Djela Stevana Bulajića prevođena su na razne strane jezike, a za svoj rad dobio je mnogo priznanja i nagrada.
Bulajić je preminuo 1997. godine u Sarajevu.
Autor: A.V.
Komentariši