Poezija velikog srpskog pjesnika Jovana Dučića obilježila je prve godine 20. stoljeća, a živi još i danas. Dučić je u srpsku poeziju pod velikim francuskim utjecajem unio nove teme i izvore inspiracije te je u isto vrijeme iznimno obogatio.
Prvu zbirku pjesama objavio je 1901. godine u Mostaru od izdanjem “Zore” iz Mostara. Druga zbirka izašla je 1908. godine u Beogradu pod izdanjem “Srpske književne zadruge”. U istom izdanju izašle su i pjesme i stihovi u prozi “Plave legende” i “Pesme”
Njegove najpoznatije pjesme su “Jablanovi”, “Ljubav i žena”, “Leto”, “Suncokreti”, “Zvezde”, “Zalazak sunca”, “O mržnji” i mnoge druge.
Jablanovi – analiza pjesme
Pjesma “Jablanovi” vrlo je kratka, sastoji se od dvije strofe. Svaka strofa ima šest stihova. Tema pjesme je maleni čovjek obuzet strahovima koji stoji pred prirodom.
Pjesma započinje pjesnikovim pitanjem pa možemo dobiti dojam kao da se obraća čitatelju i traži od njega pomoć kako bi saznao tajnu koja je pred njime sakrivena. Prva dva stiha donose napetost, uzbuđenje i nemir.
“Zašto noćas tako šume jablanovi,
Tako strašno, čudno? Zašto tako šume?”
Prvim stihovima pjesme, pjesnik zapravo koristi stilsku figuru – retoričko pitanje, kojom nas uvodi dalje u pjesmu. Na neki način on nas odmah na početku pokušava zaintrigirati kako bismo pokušali pronaći odgovor na dato pitanje.
Ovim pitanjem pjesnik ustvari ne očekuje odgovor od čitatelja, već ga sam naslućuje i daje nam do znanja kako se osjeća – on osjeća strepnju.
Pjesnik je u središte pjesme postavio motiv jablanova koji su ovdje simboli snage, visine i samoće, a njihov šum u noći obasjanoj žutim mjesecom u nama budi dodatne osjećaje. Jablanovi šume pomalo čudno, strašno i nesvakidašnje. Priložnom oznakom “noćas” pjesnik nam ukazuje na posebnost tog šuma koju tu noć izazivaju jablanovi. To specifično značenje pjesnika uznemirava i pobuđuje u njemu tamne slutnje. Kao da jablanovi nagovješćuju neki strašno događaj koji se mogao dogoditi.
Uz motiv jablanova, pojavljuju se još motivi njegovog lišća koje šumi, žutog mjeseca, humovi (brjegovi) u daljini te motiv mirne vode. Sve to stvara u nama osjećaje koje pobuđuje noć. Na prvi pogled bismo mogli zaključiti da se radi o deskriptivnoj pjesmi jer pjesnik nam opisuje prirodu i njezine moći. Ona to na prvi pogled i je, ali svakako moramo sagledati i one dublje, unutarnje i skrivene slojeve koje nam je pjesnik zadao da otkrijemo. Tada ćemo doći do zaključka da se radi o misaonoj poeziji.
Atmosfera koja je proizašla iz pitanja u prvim stihovima, zvukovima šuma lišća i tajanstvenom noći, možemo zaključiti da je predmet događanja u pjesmi zapravo čovjek koji sam sebi postavlja pitanja, a jablanovi su samo jedan od motiva što stoje pred njime.
Pjesnik stilskom figurom poredbe u posljednja dva stiha prve strofe otkriva odnos prema onome što gleda i svoje postojanje.
“Žuti mesec sporo zalazi za hume
Daleke i crne ko slutnje”
Pjesnik koristeći riječ “hum” što znači brežuljak želi od nas da se još više uživimo u sumorne osjećaje koje nam želi prenijeti. Jer hum nas u ovom slučaju lako može asocirati na grob. Uz mjesečevu svjetlost koja polako tone, pjesnik nam metaforički nagovješćuje smrt koja se sve više bliži i koju ne može izbjeći. Prenosi nam melankolične osjećaje, osjećaj prepuštenosti prirodi i osjećaj samoće.
Pjesnik u tami svemira polako sve više tone, a jedina svjetlost koja mu je osvijetlila put bila je njegova sjena koje se sve više boji. Ne postoji više nada u snove jer noć je sve tamnija, beznadna i gusta, a čovjek je sve ranjiviji, manji i beznačajan.
“…i snovi
U toj mrtvoj noći pali su na vodu,
Ko olovo mirnu i sivu, u mraku.”
Izmjenjuju se osjećaji straha, neizvjesnosti što noć donosi te samoće, a pjesnik je okružen snagom i voljom nepredvidive prirode. On traži nekoga tko osjeća isto što i on, nekoga tko nosi sličnu sudbinu kako bi ga razumio. To je pronašao u jablanovima, a podudarnost s njima naglasio je personifikacijom. Jablanovi su usamljeni poput njega, moćni i visoki kada ih promatra čovjek. Oni drhte pred nekom neobjašnjivom silom.
“Jablanovi samo visoko u zraku
Šume, šume čudno, i drhću u svodu.”
Zadnja strofa u prvi plan nam donosi lirskog subjekta. U zadnjoj strofi čovjek se odlučio stopiti s prirodom, a tada je shvatio i koliko je malen. Iz tog osjećaja javlja se strah.
“Sam, kraj mirne vode, u noći, ja stojim
Ko potonji čovek.”
On se osjeća usamljeno, poput zadnjeg (potonjeg) čovjeka na svijeta. Ne postoji nitko s kime može podijeliti svoj strah iako je prvo mislio da to može s jablanovima. No, oni su visoko gore i sami se bore sa svojom nesigurnošću. Pjesnik nema nikoga na koga bi se mogao osloniti. Sam je, a crne slutnje koje osjeća postaju sve izvjesnije.
“Zemljom, prema meni,
Leži moja senka. Ja se noćas bojim
Sebe, i ja strepim sam od svoje seni.”
Sjena koju može uočiti u zadnjim stihovima pjesme, sigurna je asocijacija smrti. No, ipak, u tom stihu ne stoji odgovor na postavljeno pitanje. Pjesnik je upotrijebio dva oblika iste riječi – “senka” i “sen”, a time je vjerojatno pokušao izbjeći ponavljanje u tako kratkom vremenu. Sen može značiti i dušu umrlog koja i dalje nije pronašla mir. Sada se možemo zapitati čega se zapravo pjesnik boji? Sebe? Možda je stanje straha došlo do točke iza koje više ništa nije predvidljivo. No, direktan odgovor na pitanja nismo dobili.
Jovan Dučić biografija
Jovan Dučić rodio se 1871. godine u Trebinju. Pohađao je učiteljsku školu u Sarajevu i u Somboru nakon koje je postao učitelj i predavao u Mostaru i u Bijeljini.
Bio je jedan od osnivača časopisa “Zora”, a neko vrijeme radio je i kao urednik. Studij je pohađao u Ženevi i to Filozofsko -sociološki fakultet. Iz Ženeve je često putovao u Pariz.
Nakon 1907. godine počeo je raditi u Srbiji u diplomatskoj službi gdje je bio zadužen za Atinu, Sofiju i Carigrad. Radio je i u diplomatskoj službi Jugoslavije te je tada bio delegat Lisabona.
1941. godine preselio se u Geri u Sjedinjene Američke Države, a svije godine kasnije, u travnju 1943. je umro. 2000. godine njegovi posmrtni ostaci su prema njegovoj posljednjoj želji preneseni u Trebinje.
Njegove najpoznatija djela su: “Jablanovi”, “Ljubav i žena”, “Leto”, “Suncokreti”, “Zvezde”, “Zalazak sunca”, “O mržnji”…
Autor: M.L.
Komentariši