“Kameni spavač” Maka Dizdara, izdan 1966. godine, smatra se jednom od najboljih zbirki pjesama 20. stoljeća. Zbirka je nastala u vrijeme pjesnikove književne zrelosti, kada je iza sebe već imao nekoliko objavljenih djela.
“Kameni spavač” nastao je na osnovu pjesničkog poticaja misli, izraženih u poemi “Majka” iz 1954. godine. Inspiraciju za pjesme Dizdar je našao i u stećcima kojima Bosna obiluje. Pjesnika su od malih nogu fascinirali ornamenti na njima, pa se zato djelo i zove “Kameni spavač” , jer “kameni spavač” je spomenik koji stoji na zemlji. Ti spomenici vječna su uspomena na one koji su bili nekada živjeli te podsjetnik su da ćemo svi jednoga dana doživjeti svoj kraj i dobiti svoj spomenik.
Zbirka se sastoji iz četiri zapisa: “Slovo o čovjeku”, “Slovo o nebu”, “Slovo o zemlji” i “Slovo o slovu”. U zbirku je pjesnik unio elemente iz cijele bosansko-hercegovačke književnosti. Pjesnik je bio veliki vjernik i najsnažnije poruke koje šalje temeljene su upravo na vjeri. Pjesnik upozorava pojedince da spoznaju istinu o pravim vrijednostima, da prave vrijednosti nisu one materijalne te da moramo živjeti u vjeri ako želimo imati mir i blagoslov u duši.
Sve pjesme iz zbirke šalju duboke poruke. Dizdar se osobito bavi pitanjem ljudskog postojanja i smisla života. Smatra kako smo svi stvoreni s razlogom i trebamo biti zahvalni za dar zvani život. U njegovim pjesmama osjeti se i ljutnja prema ljudima. Ogorčen je jer ljudi ne poštuju svoju vjeru, prirodu, svoje okruženje, druge ljude, ne poštuju kulturu, prošlost i nemaju osjećaj za buduće naraštaje. Šalje poruku da moramo poštovati svoju zemlju, prirodu, svoju domovinu.
Mnogo stihova je posvetio izrečenim riječima i njihovoj veličini. Ukazuje nam da ljudi nisu svjesni izgovorenih riječi; kakve posljedice mogu donijeti loše riječi. Pjesnik najveću povezanost osjeća s djecom i tek rođenim bebama. Smatra da su djeca čista i neiskvarena bića, ali je i zabrinut za budućnost djece, jer kada se suoče sa surovim svijetom i oni su primorani promijeniti se kako bi opstali. Ono što je još zanimljivo u ovom djelu jest pjesnikova dječja iskrenost i radovanje malim stvarima.
Posebnu poruku pjesnik šalje kada su u pitanju njegove riječi, to jest, njegova djela. Kao što je već napisano, iskreno se raduje malim stvarima, primjerice, najviše raduje kada se njegova djela čitaju. On se nada da će i nakon njegove smrti, preko svojih djela biti živ, da će njegove riječi biti žive, a one mogu biti žive jedino bude imao svoje čitatelje. I nekoliko godina nakon njegove smrti, može se reći da je Dizdarev strah bio neopravdan, jer njegove riječi još uvijek žive među nama.
Slovo o čovjeku – analiza pjesme
Zbir pjesama koje se nalaze u dijelu “Slovo o čovjeku” govore o čovjeku, borbi koju čovjek vodi sa samim sobom, o njegovim intimnim mislima, željama i strahovima. Pisac se osjeća zatvorenim u svome tijelu, u svojoj koži. Osjeća da je njegovo srce zarobljeno. Njegov svijet nalazi se u tami. U tom svijetu on sanja o vječnom suncu. Pjesnik je željan kruha i vina, željan je uživanja, te osjeća toliki teret kao da su se nebo i zemlja složili. Njegovo tijelo se nalazi u teškim okovima.
On ne vidi izlaz, život vidi kao jednu veliku patnju i bol, koju najbolje opisuje sljedećim stihovima:
“U žilište slišćen zatvoren u krvi
U tom kolu bola,
Potonji il’
Prvi?”
Slovo o nebu – analiza pjesme
Ovo poglavlje također govori o ljudima, ali ljudima koji su položili svoje živote za tuđe ideale i ciljeve. Pjesnik odaje počast ljudima koji više nisu među živima, a s druge strane odaje počast i onima koji su im podigli spomenike jer su spomenici bili uspomena na njih. Oni su priznanje njihovom životu kojeg su hrabro dali za svoju domovinu. Pisac im upućuje riječi molitve; također pjesnik se moli da na ovom svijetu ima kruha i moli se za svoj opstanak. Pjesnik ima želju biti sokol:
“Zemlja priteže
nebo visoko
O da sam ptica
da sam soko.”
Pjesnik ima želju biti sokol zato što je sokol najbrža ptica. Pjesniku se čini da je ono i najbrža životinja na svijetu. Kada bi pjesnik bio sokol, imao bi mogućnost putovati u njemu nedostižne krajeve svijeta, imao bi mogućnost visoko se uzdignuti u nebo, letjeti plavim prostranstvima i uživati u slobodi.
Pjesnik je ljut na ljude, pa veću povezanost osjeća sa životinjama. Ljut je zato što su ljudi nemarni jedni prema drugima, prema životinjama i prirodi. Pjesnik smatra da ljudi svjesno i nesvjesno uništavaju prirodu, pale šume, zagađuju, iako dolaze mladi naraštaji koji bi također željeli uživati u blagodatima prirode. Zato moraju izvršiti pošumljavanje, jer ako se nastavi sjeći šuma bez pošumljavanja, planeti prijeti izumiranje.
Pjesniku je izrazito čudno kako to da ljudi u većoj mjeri ne primjećuju prirodne ljepote. On se danima divio mjesecu, njegovoj mladosti i nježnosti. Mjesec ponosno plovi nebom i tako budi izgubljene. Pjesnik upozorava čitatelje da trebaju obratiti pozornost na prirodu koja ih okružuje. Upozorava da bismo trebali zagrliti biljke, da bismo trebali za zastati i uživati u sunčevim zrakama, ponovno se spojiti sa svojim srcem, osluškivati ga i odbaciti iz sebe svoju okorjelu kamenitost.
Pjesnik također upozorava da trebamo biti zahvalniji Bogu što nam je dao priliku da živimo ovaj život; dao nam je zdravlje koje ne smijemo olako shvaćati. Ne smijemo biti pohlepni i težiti za višim ako već imamo dovoljno. On to najbolje opisuje u ovim stihovima:
“Ova ruka kaže ti da staneš
I pomno pogledaš na svoje ruke
Ona te poziva da odahneš
I zamisliš se nad svojim rukama.”
Čovjek mora biti svjestan svog postojanja i tko mu je to postojanje podario. Također, moramo biti svjesni da nam ne pripada ni život ni smrt. Pjesnik upozorava da ne smijemo zaboraviti našeg Stvoritelja kojeg su osudili na smrt, a on ju je pobijedio. Nisu pronašli ni njegovo tijelo, ni kosti, ni krv, stoga moramo biti svjesni da smo mi ljudi samo Božja sjena, a naš život je u njegovim rukama. Trebali bismo poštivati svoju vjeru, kao i tuđu.
U pjesmi “Vrata” pjesnik govori o svom osobnom razvoju ka zrelosti. Ne može se pomiriti s činjenicom da će doći dan kada će se morati suočiti sa surovim svijetom koji ne oprašta. Svijet pjesnik vidi kao mračnu stranu u kojem vjetar razdire. Ali najteže mu je ostaviti majku, oca, brata i sestru među zvijerima, kako bi on pronašao svoj put. Pjesnik dolazi do spoznaje da je njegov put Krist i ako bude išao tim putem, on će osjećati sigurnost i imat će snagu izboriti se sa svime.
U ovim stihovima on iskazuje žalost jer mora napustiti oca i majku:
“Ostavi zato oca i majku ostavi brata i sestru
Oslobodi se svijeta prezri njegov cvijet
Ostavi grad na ishodu ostavi grad na zapadu
Izgradi grad u sebi okreni lice svom gradu
Jer je vrijeme blizu”
Možemo primijetiti kako pjesnik ne koristi mnogo interpunkcijske znakove u svojim pjesmama. Nekorištenje tih znakova možemo protumačiti kao slobodu pisanja. S druge strane, pjesnik piše u naletu inspiracije, on izbacuje svoje osjećaje i misli, stoga i ne čudi da u naletu “bijesa i loše volje” ne pridaje važnost interpunkcijskim znakovima.
Pjesnik upozorava da trebamo misliti na vrijeme, na njegovu prolaznost, jer smatra da vremena imamo malo, a onda ga više neće biti. Ljudi nisu svjesni prolaznosti života, nisu svjesni da sutra možda neće postojati, da neće stići uraditi sve što su željeli. Trebamo cijeniti vrijeme kao dar od Boga, a život kao Božji blagoslov.
Pjesnik govori o važnosti riječi. Smatra da je riječ slika i onoga što vidimo i onoga što ne vidimo. Nekim se riječima divimo, a nekih se stidimo. Riječ je velika, veća nego što mislimo, Ima svoj miris, boju i svoj glas. Neke riječi su beskorisne, jer njima ništa ne postižemo. Neke riječi su tihe i krhke. Takvim riječima moramo dati snagu da bismo doživjeli neke promjene. Nekada riječi brzo dođu i brzo odu, a neke traju.
Riječ može postati riječ tek onda kada je čujemo – tada ona dobiva važnost – mada pjesnik smatra kako je ponekad najveća riječ ona koju ne izgovorima, stoga je ne možemo ni čuti. Riječi mogu značiti sve, ali i ne moraju. Zbog loših riječi ljudi mogu biti povrijeđeni, stoga ih moramo pažljivo birati.
Pjesnik ponovno spominje Krista. Krist je govorio jasnim i glasnim glasom. Ništa nije želio kriti. Govorio je riječi kakve nitko prije njega nije govorio. Ali njegova riječ je bila drugačija; ona je liječila rane i bolesti. Krist je govorio toplo i meko, smjerno i vjerno. Želio je riječima stvoriti put. Svoje riječi je koristio i da bi grdio loše ljude i loše postupke. Krist je govorio Božjim riječima, a Bog je slao svoje poruke preko svoga Sina. Tako i sam Krist govori:
“Govoreći tako ja vam ne govorih sam od sebe ništa
To što vam glagoljah samo je moje tijelo i moja pišta
Ja rekoh vam riječ od drugog što je stekoh
Ja rekoh riječ tek onoga
Koji je kroz mene
Rekao”
Pjesnik je pokušavao naći prave riječi o Riječima, ali nije mogao. Vratio se duboko u sebe, srušen. On nije mogao naći prave riječi kojima bi oslovio Boga, kojima bi dočarao Božji dar nama ljudima, dar u obliku govora. Taj dar ljudi su iskoristili, ali ne znaju ga cijeniti.
Najsnažnija poruka koju pjesnik šalje vezana je za smrt. On vjeruje da smrt ne postoji, a takvo mišljenje povezano je s njegovom vjerom, budući da je Krist doživio uskrsnuće, to jest, život poslije smrti. Mnogi se ljudi plaše smrti, ali ne i on.
Također, pjesnik ukazuje da je ovaj svijet pun raznih ljudi. Neki imaju previše, a neki ništa. I oni koji imaju previše, ne znaju pružiti ruku. Neki su opsjednuti svojim bogatstvom, zaslijepljeni su novcem. Neki su svojim radom pokušavali steći nešto više, ali su ih drugi sputavali. Nema lijeka za ljudsku oholost i pohlepnost. Nama ljudima jedino preostaje molitva. Jedino molitvom možemo pronaći sebe, mir u duši, jedino nam molitva može otvoriti oči i pokazati da pravo bogatstvo nisu materijalne stvari.
Slovo o zemlji – analiza pjesama
U ovom dijelu zbirke pjesnik je napisao mnogo zapisa o svojoj zemlji i o osjećajima koje gaji prema njoj, posebice osjećaj poštovanja i ljubavi. Voli sunce koje mu prži tjeme na glavi, voli zemlju po kojoj hoda, voli dan koji odlazi i ponovno se vraća, voli životinje, pa i zmije, koje mu ipak nisu omiljena životinja.
Ljudi rade svoje poslove i spuštaju glavu, pa ne primjećuju ljepote prirode. Ma koliko pjesnikov život bio težak, on ne želi biti poput ostalih. I on ima svoje teške trenutke u kojima bi vrisnuo iz sveg glasa, ali on je i unatoč njima zahvalan Bogu na svakom novom danu koji mu pruža.
Pjesnik je bio ogorčen kada je vidio čudno lice koje sjedi u Vatikanu i obavlja dužnost pape. Ne slaže se da je taj papa idealan za voditi katolike u vjeri. Također, smatra da to lice nije Božje lice, već vražje.
Pjesnik je smatrao kako je već dovoljno dugo poživio. Ovu pjesmu napisao je kada je već bio navršio 88 godina. Osjeća svoju smrt, svoj kraj u ovozemaljskom životu. Svjestan je da ništa neće ponijeti sa sobom u sljedeći život, sve njegovo blago ostat će iza njega. Pjesnik ima blago, ali ga proklinje. Smatra da su ljudi nesretni zbog svog blaga, jer umalo gube i svoje živote zbog njega.
Pjesnik piše i o svom životu dok je bio vojnik. Nikada nije mislio da bi mogao biti vojnik, jer u životu ne bi mrava zgazio, a pogotovo ubio čovjeka. Bio je dugo vremena u vojsci. Nije nikada bio ranjen, ali su zato njegovu dragu odveli u roblje. To mu je bilo gore nego da su ga ranili ili ubili.
Pjesnik piše i zapis o časti, jer za njega je čast velika stvar. Čast je za njega dar od Boga namijenjen velikim ljudima; pri tome misli na ljude velike dobrote i dobrog srca. Pjesnik iskazuje čast bosanskim kraljevima i vojvodama koji su vodili našu zemlju. Također, iskazuje čast i knezovima, vlasnicima, njihovim obiteljima, vlasteli… Mudro i vješto udjeljuje čast svima podjednako, iako njemu od te časti nije ostalo ništa.
Pjesnik se ipak najviše divi djeci i tek rođenim bebama. Ta djeca još nisu iskusila gorčinu života pa su neiskvarena. Bebe su za njega nježna, krhka i čista stvorenja. Kosa im je svilena, usne su im kao pupoljak ruže, ruke plave kao da navještaju zoru, noge su im kao ljiljani. Pjesnik se pita kako će to djetešce poći u svijet tako nezaštićeno. Dijete će živjeti među ljudima, a nema riječi kojima bi se zaštitilo; živjet će među vukovima, a nema zube kojima bi se odbranio.
Pjesnik želi da tom djetetu ruke rastu što brže, kako bi se mogao s ljudima izboriti. Pjesnik daje savjet djetetu da mudro šuti u životu, a ako i bude što govorio, neka govori samo istinu. Neka njegove riječi budu teške kao istina i neka ta istinita riječ bude upućena čovjeku.
Za pjesnika je dijete tijelo njegova tijela i duša njegove duše. Pjesnikov smisao su njegova djeca. Za njih živi, njima se raduje, zbog njih tuguje. Najteže će mu pasti rastanak od djeteta kada bude morao poći na drugi svijet, a dijete ostaviti da se bori sa zlim ljudima na ovom svijetu.
Slovo o slovu – analiza pjesama
Ovaj dio zbirke govori o slovima i igranju s njima. Neka slova su krta, neka škrta, jedno je od okova, a druga su od olova. Slovo treba biti slovo dok se ne probudi, a kada se probudi, treba izreći istine i lijepe riječi.
Nekada slova spavaju, kao da ih nema. Neka su slova nova, a neka su stara, ali i stara i nova slova žive jedno za drugo. Slova možemo naći i u vjeri i u sumnji. Neko slovo može biti zlatno, a neko blatno. Neka su meka, a neka teška. Slova koja trče za slovima postaju jedno, postaju riječi. Slova trebaju biti slika naše duše.
Pjesnik je najsretniji kada se njegova slova ugnijezde u njegovu pjesmu i daju joj sjaj i život. To su slova koja dolaze iz njegove duše. Smatra da je on zdrav sve dok slova izlaze iz njegove duše, a kada slova prestanu izlaziti, to jest, kada prestane pisati, tada će oboljeti.
Na kraju, pjesnik šalje osobnu poruku čitateljima. Kada pjesnik više ne bude među živima, poručuje da čitateljima ne bude bitno gdje je on živio, kako i s kime. Samo želi da njegove riječi i dalje budu žive, a bit će žive tako što će ih budući naraštaji čitati.
Mak Dizdar biografija
Mak (Mehmedalija) Dizdar hrvatski je i bosanskohercegovački pjesnik, rođen u Stolcu 1917. godine. U Stolcu je završio osnovnu školu, nakon čega u Sarajevu završava gimnaziju. U to vrijeme objavio je svoju prvu zbirku pjesama “Vidopoljska noć” i tako ušao u javni književni život.
Njegov brat bio je urednik sarajevskih novina i časopisa Gajret, za koje je tada i Dizdar počeo pisati. Nakon 2. svjetskog rata, bio je urednik lista Oslobođenje i Narodne prosvjete. Kasnije se posve posvetio književnosti, ali je svejedno uređivao i časopis Život.
Nakon svoje prve zbirke pjesama, izdao je zbirku “Plivačica” i to nakon 18 godina. Nedugo nakon toga uslijedile su zbirke “Povratak”, “Okrutnost kruga”, “Koljena za madonu”, “Minijature” i “Ostrva”.
Jedna od najboljih Dizdarevih zbirki je “Kameni spavač”, izdana 1966., dakle pred kraj njegovog stvaralačkog života i nakon što je pjesnik već stvaralački sazreo i pročistio svoju formu. Nakon nje, izdao je i svoju posljednju zbirku “Modra rijeka”, izdanu 1971. godine.
Te je godine u Sarajevu Mak Dizdar umro.
Autor: M.Š.
Komentariši