“Kelila i Dimna” zbirka je indijskih basni književnika Abdulaha Ibn al-Mukafe. Ovo se djelo smatra začetkom arapske umjetničke proze i jedno je od najpoznatijih djela svjetske literature. Zbirka je zapravo prijevod kojeg je Abdulah Ibn al-Mukafa napravio sredinom osmog stoljeća, i to prijevod s srednjoperzijskog jezika na arapski.
“Kelila i Dimna” izvorno je zbirka indijskih basni nastalih na Sanskritu, pod originalnim nazivom Pančatantra. Pančatantru je napisao indijski filozof Bejdeba iz grada Kašmira, gdje je živio oko 300. godine prije naše ere. Kako izvorna verzija ove priče nije u potpunosti sačuvana, Abdulahov prijevod na arapski jezik jedan je od važnijih tragova koji svjedoče o porijeklu ovog djela. Sirijski prijevod drugi je poznati trag.
Kroz stoljeća i stoljeća, ovo djelo se usavršavalo. Abdulah je djelo usavršavao tako što je izbacivao neke dijelove koji bi mogli uvrijediti vjerske osjećaje vjernika islamske vjeroispovijesti, a ubacivao je citate iz Kur'ana. Djelo je postalo popularno u islamskom svijetu, a kada je prešlo u Europu u 11. stoljeću, dobilo je još više čitatelja. Djelo ima više priča koje se nadovezuju jedna na drugu, ali kada bi se one i zasebno čitale, opet bi svaka priča imala vlastiti smisao.
U priči indijski car Depšelim zahtijeva od filozofa Bejdebija da mu priča priče o tome kako bi se vladar trebao ponašati prema svojim podanicima, te kako bi se ljudi trebali ponašati jedni prema drugima. Filozof Bejdebi prvo je počeo s pričom o Kelili i Dimni, dva šakala koja su čuvala kapiju svog kralja lava. Ta prva priča nazvana je “Lav i vo” i najveća je priča u cijeloj zbirci. Kelila je bio pravedan šakal, razuman i pošten. Dimna, njegov brat, bio je pohlepan i sanjao je o boljem položaju kod kralja. Tako je Dimna raznim spletkama pokušao doći na bolji položaj u kraljevstvu, ali njegove spletke su otkrivene, pa je kralj naredio da mu se oduzme život. Kelila je pokušavao više puta urazumiti brata Dimnu, grditi ga i nagovarati, ali bezuspješno. Dimnina pohlepa bila je jača od razumnog razmišljanja i na kraju ga je dovela smrti.
Ideja ovih priča je da pouče i oplemene čovjeka, potaknu ga na razmišljanje o ljudskom karakteru, dobrim i lošim ljudskim djelima te o rezultatu lošeg ljudskog ponašanja. Priče su napisane u formi kratke basne u kojima se životinje ponašaju i govore kao ljudi. Na prvom mjestu bile su namijenjene vladarima i kraljevima, a tek onda običnom čovjeku. U tome i jeste ljepota ove zbirke. Priče iz nje trebaju nas potaknuti na razmišljanje koliko često osudimo nevinog čovjeka bez ikakvog dokaza, koliko loše riječi mogu narušiti nečije odnose te koliko je daleka ljudska pohlepa i glad za bogatstvom.
Pouka djela je da trebamo biti ponizni, pošteni, vrijedni, ne pričati loše o drugima, ne osuđivati i ne mrziti druge, već širiti ljubav i biti sretni što imamo dar od Boga zvani život. Taj dar moramo iskoristiti
Vrsta djela: zbirka indijskih basni
Mjesto radnje: šuma, kraljevstvo kralja lava
Vrijeme radnje: oko 300. godina prije Nove ere
Ideja djela: Ne smijemo spletkariti, jer tako štetimo najviše sebi. Moramo se potruditi živjeti na najljepši mogući način.
Kratak sadržaj
Car Depšelim i filozof Bejdebi počeli su razgovor o prijateljstvu. Iako ono može biti čvrsto, ipak se može naći neki lažljivac koji će to prijateljstvo raskinuti. Bejdebi je naveo primjer caru u kojem je jedan starac imao tri sina. Sinovi su odrasli i počeli trošiti očev teško stečeni novac. Otac ih je savjetovao da svoj novac moraju pošteno zarađivati i da moraju znati upravljati njime. Ako čovjek ne upravlja svojim novcem kako treba i ako troši kao da sutra ne postoji, tog će novca brzo nestati. Stoga su sinovi odlučili poslušati oca.
Najstariji je zato otišao u zemlju Mejun. Na put je krenuo kolima, a kola su vukla dva vola: Šetreba i Bendeba. Na tom putu Šetreba je zapeo u blatu i nije mogao dalje. Sin je ostavio svog prijatelja da pripazi na vola, vjerujući da će ga dovesti kada se blato osuši. Prijatelju je dosadilo čekanje, pa je ostavio vola. Sustigao je prijatelja koji mu je ostavio vola na čuvanje i rekao mu kako je Šetreba uginuo.
Međutim, vol nije uginuo. Izvukao se iz blata i otišao je u obližnju šumu. U šumi je živio lav i još mnoge životinje. Također, tu su živjela i dva šakala. Jedan se zvao Kelila, a drugi Dimna. Šakali su bili oštroumni, učeni i lijepo odgojeni. Jednog dana, Dimna je upitao svog brata Kelilu zašto taj lav nikuda ne ide. Kelila mu je rekao da o tome ne brine, ni ne razmišlja; oni su tu da čuvaju svog kralja i da rade ono što im kralj zapovjedi. Također, rekao mu je da se oni moraju boriti da na tom položaju i ostanu, da se pokoravaju kralju i ne čine ono što kralj ne voli ili ne odobrava. Njih dvojica imaju dostojanstvo i to dostojanstvo trebaju očuvati. Dimna je rekao da će se pokušati izboriti za veći položaj kod kralja. Kelila mu je rekao da se ne nada previše jer kralj odabire samo najbliže suradnike za veće položaje. Dimna je imao namjeru podvoriti se kralju i steći njegovo povjerenje kako bi dobio veći položaj. Kelila mu je rekao kako to nema smisla, jer tri su stvari na svijetu koje se usudi napraviti samo lud čovjek. Te tri stvari su druženje s kraljem, povjeravanje tajni ženama i pijenje otrova samo da bi se i otrov probao.
Dimna se ipak odvažio doći pred kralja. Kralj ga je pustio da govori, jer je poznavao njegovog oca. Dimna je počeo svoj govor, a kralju se svidjelo kako je on pametan i razborit. Tako se Dimna približio kralju i počeli su svaki dan razgovarati. Jednog dana Dimna je primijetio da je kralja uznemirila neobična rika, pa mu je savjetovao da ga ona ne treba uznemiravati. Dimna je odlučio umjesto kralja otići izvidjeti situaciju i saznati odakle dolazi ta rika. Kralj ga je pustio, ali nakon što je malo razmislio, pokajao se što je Dimni odao svoje tajne i pustio ga bliže sebi. Dimna je kralju ispričao da ta vika dolazi od vola, stoga ga je kralj poslao da ga dovede. Vol se uplašio za svoj život, pa je pošao sa Dimnom.
Ubrzo su se kralj lav i vol Šetreb sprijateljili i jako se zbližili. Dimna je bio razočaran što se lav toliko zbližio s volom, pa je zaključio da je jedino rješenje vola lišiti života, kako bi se opet mogao približiti svome kralju. Brat mu je rekao da to nije dobra ideja, ali Dimna ga nije slušao. Jednog dana, kada je kralj bio sam, prišao mu je i započeli su razgovor. Dimna mu je rekao kako je vol izdajnik jer je čuo kako razgovara s nepoznatim životinjama. Navodno se vol sprijateljio s kraljem lavom kako bi mogao uzeti njegovo kraljevstvo. Lav je odlučio razgovarati sa Šetrebom. Dimna ga je pokušao uvjeriti da nema smisla razgovarati sa Šetrebom; time bi se lav uvjerio da Dimna ne govori istinu. Stoga je Dimna rekao kralju da ako se vol pojavi i okrene se lijevo, desno, pa počne rikati, to je siguran znak da ga ne smije puštati blizu sebe.
Dimna je zatim odlučio otići kod vola i uvjeriti ga da je kralj protiv njega. Dimna je savjetovao vola da bježi i spašava se jer je čuo da ga lav želi zaklati, pa tim mesom nahraniti sebe i svoje prijatelje. Vol je Dimni povjerovao. Odlučio je boriti se s lavom, jer mu se činilo da mu ništa drugo ni ne preostaje. Vol i lav su se borili i lav je na kraju ubio vola. Lav je osjećao grižnju savjest. Dimna ga je ohrabrivao, a lava su u tom trenutku zadovoljile Dimnine riječi. Međutim, ubrzo je lav saznao da je Dimna lagao, te ga je smaknuo na najgori mogući način.
Najbliži prijatelj kralja lava bijaše panter. Jedne večeri panter je u gluho doba noći krenuo k lavu. Kada je stigao do kapije, čuo je razgovor između Dimne i Kelile. Kelila je grdio Dimnu što se služio lažima i spletkama da se približi lavu. Panter je sve saslušao i otišao majci kralja lava, pa joj sve ispričao. Dobio je njenu riječ da neće nikome reći što je čuo. Međutim, ujutru je majka otišla kod svog sina lava. Vidjela je koliko je lav tužan zbog smrti svoj prijatelja vola, pa mu je rekla da nije smio ubiti vola bez ijednog dokaza. Odat će mu tajnu koju je čula, ali neće otkriti od koga ju je čula. Smatrala je majka lavica da je odavanje tajne manje zlo nego prikrivanje iste. U tom se pojavio Dimna i pitao lava zašto je toliko tužan. Majka lava mu je tada u bijesu rekla kako je on kriv za Šetrebinu smrt i da će biti osuđen. Dimnu su zatvorili u tamnicu. Kada je njegov brat došao u tamnicu vidjeti ga, plakao je i proklinjao Dimnu što je bio tako pohlepan, Ispao je žrtva vlastitih spletki. U tamnici je bio i leopard, ali Dimna i Kelila ga nisu vidjeli. Leopard je pomno slušao svaku njihovu riječ.
Lav je naredio da Dimna ide na sud. Pozvali su i svjedoke kojima su zabranili da lažno svjedoče. U protivnom će i oni biti tretirani kao sudionici. Dimna se i dalje ponosno branio i osuđivao sudije da ne znaju raditi svoj posao. Dimna ih je sve zaslijepio svojim oštroumnim i lukavim riječima. Međutim, majka lavica je nagovorila panteru da izađe pred lava i ispriča mu što je čuo. Kada je lav sve saslušao, javio se i leopard koji je u tamnici čuo Dimnino priznanje. Lav je potom osudio Dimnu, te su ga u tamnici ubili.
Car Depšelim je potom upitao filozofa Bejdebija kako prijatelji postaju iskreni jedni prema drugima; na koji način je moguće očuvati iskreno prijateljstvo? Kao odgovor na to pitanje, filozof mu je ispričao događaj između Goluba grivnjaša, miša, srne i gavrana.
U zemlji Sekavendidžin živjeli su neki lovci. Jednog dana, lovac se približio drvetu u kojem je živio gavran. Lovac je prosuo zrna na mrežu kraj tog drveta. Golubovi su poletjeli na zrna i uhvatili se u mrežu. Među njima je bio i golub grivnjaš. Kada su golubovi shvatili da su u zamci, udružili su snage i poletjeli zajedno s mrežom. Lovac je bio iznenađen i odlučio ih pratiti, jer je vidio da golubovi neće moći dugo tako letjeti. Golub grivnjaš savjetovao je ostalim golubovima da lete iznad naseljenih mjesta, jer će ih tako lovac brže izgubiti iz vida. Tako je i bilo. Golubovi su stigli do grivnjaševog prijatelja miša koji im je prerezao mrežu.
Cijelu priču s golubovima i mrežom vidio je jedan gavran. Najprije se skrivao u drvetu, pa je odlučio poletjeti za golubovima. Vidio je i što je miš učinio za golubove. Kada su golubovi odletjeli, gavran je prišao mišu i želio se s njim sprijateljiti. Miš se isprva nije želio sprijateljiti s gavranom, ali je nakon dugog razgovora odlučio biti gavranov prijatelj. Gavran ga je nakon nekog vremena nagovorio da se preseli kod njega jer će im tako biti lakše nabavljati hranu. Miš na to pristade.
Živjela je blizu gavrana i jedna kornjača. Zaželjela je mišu dobrodošlicu, nakon što joj je gavran ispričao kako je miš pametan i domišljat. Tako im je miš počeo pričati razne priče. Govorio je što mu se sve događalo dok je odrastao. Kornjača je bila posebno oduševljena pričama i suosjećala je s mišem. Potom je došla i srna. Isprva su se svi uplašili srne, ali kornjača je onda opazila da je srna jako žedna te da samo traži vodu. Srna je rekla kako su je lovci natjerali iz njenog staništa. Odlučili su gavran, miš i kornjača pozvati i srnu da ostane živjeti kod njih.
Jednog dana, srna se nije pojavila u skrovištu i svi su se zabrinuli. Gavran je vidio kako je pala u zamku, stoga su miš, kornjača i gavran odlučili spasiti je. Miš je pregrizao zamku, gavran je odletio, miš se sakrio pod kamen, a srna potrčala. Lovac je jedino spazio kornjaču pa je nju odlučio svezati. Jedne nevolje su se spasili, a upali u drugu. Ali pravo prijateljstvo je neraskidivo, stoga su gavran, miš i srna spasili kornjaču od lovca.
Potom je filozof caru ispričao priču o Mehiru, caru majmunu. Kako je Mahir već bio ostario, jedan mladi majmun zauzeo je njegov položaj vladara. Majmun je zato odlučio otići na put i nastanio se na smokvinom stablu. Jeo je svaki dan smokve i bacao ih na zemlju. Tu je živio i kornjačin mužjak. On je također svaki dan jeo te smokve. Kornjačin mužjak shvatio je da majmun njemu baca te smokve, te se odlučio s njim sprijateljiti. Kako se s njim sprijateljio, nije više odlazio svojoj ženi. Kornjača se požalila susjedi da joj mužjak ne dolazi. Susjeda joj je rekla kako ne dolazi zbog majmuna. S njim se druži svaki dan i ako želi svog muža natrag, mora se riješiti majmuna. Njih dvije smislile su jedan plan.
Kada se kornjačin mužjak konačno pojavio, vidio je kornjaču bolesnu. Kornjača se, doduše, samo pretvarala da je bolesna. Došla je njena susjeda i rekla da kornjača mora pojesti srce majmuna kako bi ozdravila. Kornjačin mužjak sjetio se svog prijatelja majmuna i odlučio ga prevariti. Pozvao ga je u svoj dom i stavio na leđa kako bi ga preveo preko vode. Kornjačin muž počeo je zastajkivati i majmun ga upita što se događa. On mu odgovori da mu je žena teško bolesna i da ga neće moći ugostiti kako bi on želio. Majmun mu je rekao da ne brine zbog toga. Potom je počeo opet zastajkivati, a onda se odao i rekao kako mu treba srce majmuna da bi njegova žena ozdravila. Majmun se uplašio. Morao je smisliti kako će se spasiti. Majmun je rekao kornjačinom mužjaku da je svoje srce ostavio na drvetu jer ne smije imati srce kada bude pogledao domaćinovu ženu, inače će se njegova žena naljutiti. Kornjačin muž se obradova što se njegov prijatelj složio s njim, te se odlučili vratiti do drveta. Međutim, kada su već došli do obale, majmun je skočio i popeo se na drvo. Rekao je kornjačinom mužjaku da je on sada njega prevario i da mu neće dati svoje srce.
Car je od filozofa tražio još jednu priču. Filozof je odlučio pričati o carevoj pomirbi s onim kojeg je bez ikakve krivice kaznio. Bila je to priča o lavu i šakalu. Jedan je šakal živio u zajednici s ostalim zvijerima, ali nije bio poput tih zvijeri. Nije napadao, niti prolijevao krv kao ostali. Zvijeri su se javno bunile protiv njega, jer se on nije ponašao kao oni. Ali šakal je odlučio živjeti kako on želi, a ne kako mu drugi to nameću.
Lav, koji je bio i car, čuo je za šakala i njegovu pobožnost, te ga pozvao k sebi. Lav je odlučio staviti ga na položaj njegovog pomoćnika, dvorjanina. Šakal to nije želio jer je smatrao da nije dostojan tog položaja, ali car je bio uporan u svojoj namjeri. Na kraju je Šakal pristao. Međutim, ostalim lavovima se nije svidjelo što je šakal na mjestu carevog pomoćnika. Tako da su odlučili napraviti spletku protiv šakala.
Lav je jednog dana jeo meso koje mu se jako svidjelo, pa reče šakalu da uzme to meso i skloni ga na najsigurnije mjesto. Šakal je predao meso kuharu. Nakon par dana, lav je ponovo poželio jesti to meso, međutim nije ga bilo. Šakalovi neprijatelji su s kuharom odnijeli to meso u šakalovu kuću. Šakalovi neprijatelji optužili su šakala pred lavom i rekli da je meso odnio kući, a šakal je tvrdio da je meso predao kuharu. Lav je pozvao kuhara koji je zanijekao da mu je šakal išta predao, budući da je radio na strani šakalovih neprijatelja.
Lav je poslao svog pomoćnika da provjeri nalazi li se to meso u šakalovoj kući. Kada se utvrdilo da se meso nalazi kod šakala, car je naredi da se šakal ubije. Međutim, tada je reagirala careva majka i upozorila ga da prebrzo donosi odluke. Lav je poslušao majku, a potom se pojavio još jedan njegov pomoćnik koji je rekao da je šakal nevin. Lav je potom pozvao šakala i rekao mu da primi riječi izvinjenja. Želio je da se šakal vrati na svoje mjesto pomoćnika. Šakal je pristao, te je iz godine u godinu, sve više prirastao srcu svoga cara.
Kada je u konačnici filozof ispričao sve svoje priče, poželio je caru da ga prati sreća, da poživi mnogo godina i vlada u sedam zemalja. Rekao mu je kako je razborit, hrabar, pametan, a u ovoj knjizi je napisao priče samo da bi udovoljio njegovoj želji. I na kraju je filozof kralju poželio da uvijek bude svjestan da je od njega veći samo Allah, pa da se mora voditi i njegovom voljom.
Likovi: Kelila i Dimna
Analiza likova
Kelila – Kelila je šakal koji je imao brata Dimnu. Njih dvojica čuvali su kapiju kralja lava. Kelila je bio pravedan, skroman, radio je vrijedno i pošteno i nikada nije tražio nagradu za svoj trud, a kamoli da je težio većem položaju. Nevolje su se počele redati kada je njegov brat Dimna poželio bolji položaj u kraljevstvu i odlučio učiniti sve kako bi ga dobio. Kelila je trošio riječi i riječi kako bi urazumio brata, savjetovao ga je i kudio, ali je sve bilo uzalud. Kelila se pokazao kao dobar brat i dobar podanik.
Dimna – Dimna je lukav i oštrouman šakal, ali nije bio skroman i dobar poput svog brata. Dimna je postao pohlepan i poželio je bolji položaj u kraljevstvu. Stoga je polako počeo sklapati prijateljstvo s kraljem lavom, dok nije zadobio njegovo povjerenje. Lav je počeo vjerovati Dimni, jer je Dimna bio lukav i vješt s riječima. Međutim, nevolje su nastale kada je Dimna doveo vola koji se sprijateljio s lavom. Lav i vo postali su nerazdvojni prijatelji, a Dimna nije mogao podnijeti da vo bude na boljem položaju od njega. Stoga je napravio spletku, a ishod te spletke bio je ubijanje vola, a ubio ga je lav. Lavu je bilo teško, ali uz pomoć vjernih podanika, otkrio je da je Dimna krivac što je ubio vola. Dimnu je odlučio kazniti. Pohlepa i glad za bogatstvom su bile pogubne za Dimnu.
Abdulah ibn al-Mukafa biografija
Abdulah ibn al-Mukafa rođen je u perzijskom gradu Huzu. Bio je član ugledne perzijske obitelji, a samim time, od ranog djetinjstva odgajan je prema tradicionalnim zoroastrijskim metodama. Njegovo pravo ime bilo je Ruzbeh, koje je kasnije promijenio u Abdulah.
Njegov otac radio je kao visoki poreski službenik, a Basra i Kufa bila su dva grada u kojima je Abdulah stekao arapsko obrazovanje. U zreloj dobi primio je islam. Od malih nogu posvetio se književnosti i nauci. Bio je jako obrazovan i nadaren, stoga je radio kod uglednih abasidskih halifa.
Abdulah je imao oštar jezik; bio je pisac i kritičar, pa se zamjerio s određenim uglednim ljudima. Odlično je poznavao arapski jezik, kao i perzijsku kulturu te je nastojao dobro prenijeti svoje znanje, a posebno znanje o umjetničkoj književnosti.
Abdulah je pogubljen u 32. godini života, 759. godine u Basri, u gradu u kojem je proveo najveći dio svog života. Njegovo pogubljenje odobreno je od strane halife Abu Džafera al-Mansura. Pogubljen je zbog optužbe za jeres. Jeres je bila određena vjerska istina, ali ona koja je kontradiktorna pravim vjerskim uvjerenjima.
Iako je po njima najpoznatiji, “Kelila i Dimna” nisu njegovo izvorno, originalno djelo. Ovo su zapravo jedinstvene i poučne indijske priče, koje spadaju među najpoznatija djela svjetske literature. Abdulah je djelo preveo, jer je prvotno bilo napisano na Sanskritu. Abdulah je usavršio djelo tako što je neke njegove dijelove izbacivao, a neke ubacivao.
Abdulah je bio je poznat i po prijevodima povijesnih perzijskih kraljeva, djelima “Knjiga o kruni”, “Al-Adabu-l-kabir” i “Al-Adabu-s-sagi”. U zadnja dva djela, autor daje savjete vladarima kako se trebaju ponašati prema podanicima, te kako se podanici trebaju ponašati među sobom.
Autor: M.Š.
Komentariši