Kirka

Mehmedalija Mak Dizdar smatra se jednom od najvećih pjesnika Bosne i Hercegovine, a njegove pjesme najznačajnijim poetskim ostvarenjima bosanskohercegovačke književnosti cijeloga 20. stoljeća. Među najznačajnijim pjesmama i pjesničkim zbirkama su mu Kameni spavač i Modra rijeka. Ono što je karakteristično za stvaralaštvo ovog pjesnika je da tematsko i idejno uporište pronalazi i u kršćanstvu i u islamu, ali i povijesno-kulturološkim motivima Bosne u srednjem vijeku., pogotovo u nadgrobnim spomenicima čije je natpise ukomponirao i u svoju poeziju, najviše kako bi istaknuo njihovu simboliku prolaznosti života.

Najbolje i najvažnije zbirke Maka Dizdara su njegovi Kameni spavač, izdan 1966. godine i Modra rijeka, izdana 1971. godine. One su predstavnice njegova djelovanja i pjesničke veličine. Napisao ih je kao već kreativno pročišćen i već zreo pjesnik, stoga ne čudi što se zbirke ne mogu ograničiti na jedan pjesnički stil. Izraz u njima je moderniziran s obzirom na formu prijašnjih pjesama, ali progovara ne toliko o osobnim, koliko o socijalnim temama. Iako mu forma ima naznake ekspresionizma, motivi i ideje su realistički, odnosno socrealističke. I sam Dizdar je rekao da su motivi njegove lirike u službi čovjeka, ali unutar kriterija koji mora odgovarati umjetničkoj istini.

Pjesma Modra rijeka smatra se krunom Dizdarove poezije i definitivno nova smjernica njegova stvaralaštva. Njome je bosanskohercegovačku poeziju smjestio među europsku i to jednako zbog narodnog utjecaja, koji se vidi u ritmu, pa sve do motiva koji su prikazuju ujedno ono nedokučivo, kao i sveprisutno. Simbol rijeke posve je ostavljen čitatelju da se rastumači, ali nesumnjivo navodi na prolaznost života ili granicu između ovoga i zagrobnog života. Iako se lako naslućuju što “modra rijeka” predstavlja, teško je pronaći pravu riječ koja će to do kraja definirati.

Povezivanje tradicije, pogotovo one bosanske, s modernističkim, socijalnim i realističkim idejama, jasno dolazi do izražaja u većini Dizdarevih pjesama, pogotovo onih iz njegova ranija opusa, poput onih iz zbirke “Koljena za Madonu”, objavljene 1963. godine. Ta zbirka smatra se pretečom njegove poeme “Plivačica”, objavljene 1954. godine, u kojoj se jasno vide utjecaj tradicije i orijentalnih motiva. Bosanska tradicija posebno dolazi do izražaja u njegovim zbirkama epitafa iz 1961. godine. Upravo oni najbolje prikazuju Dizdarovu tematiku o prolaznosti čovjeka, ali vječnosti njegove ostavštine.

O tim vječnim pitanjima, koja su toliko sveprisutna da se više ni ne smatraju posebnima, Dizdar je učinio posebnima zbog načina na koji o njima govori. Arhaičnost jezika stapa da se s originalnošću njegova izraza kojem daje vlastiti autorski oblik. Zbog toga njegove pjesme odišu tajanstvenošću i slobodom. Upravo je zbog toga Mak Dizdar ostavio toliko neizbrisiv trag u književnosti ovih prostora.

Kirka – analiza pjesme

Kirka je poznata pjesma Maka Dizdara u kojoj se dotiče svoje fasciniranosti starogrčkom mitologijom, kulturom i književnosti. Progovara o klasičnoj temi kako bi kroz nju iznio dozu ironije, usmjerenu prema vlastitom životu, ali i modernoj kulturi. Glavni lirski motiv pjesme je starogrčka božica Krika, što vidimo i u samom naslovu. Već prvim stihovima Dizdar oživljava motive iz Homerove Odiseje, u kojoj je Kirka Odisejeve ljude pretvarala u divlje životinje, hraneći ih kolačima:
Ona odavno eno glasno već pjeva

A ne znamo zapravo ni ko je ni šta je

I kad pojedemo dobro pečene kolače i slasne
Koje nam sama i mijesi i služi
Bićemo pretvoreni u lavove vukove svinje
Životinje divlje bez njihove divljine

Posljednji stih odigrava ulogu ironije koja se može primijeniti na moderan život, u kojem je čovjek odredbama društva i postavljenim pravilima, prisiljen zatomiti vlastite instinkte. Time oni ne nestaju, samo su duboko zakopani. Čovjek je još uvijek (divlja) životinje, samo sada bez svoje “divljine”, odnosno uvjeta i okolnosti u kojima može pokazati svoju pravu prirodu i živjeti prema njoj.

Pretvaranje ljudi u životinje, prikazano u pjesmi, obrnuto je od onoga što se u događa evolucijom, prema kojoj su se ljudi iz životinja pretvorili u inteligentnija bića. Povratkom na staro, Dizdar navodi na se njihovi životi ne gube, nego jednostavno mijenjaju. Time nikakva šteta nije učinjena.

Zadržaćemo sve ono što nas inače krasi
Ljudska pristojnost Hrabrost trenutnu
Kičmu savitljivu I još onu kukavnu nadu

Bićemo pretvoreni u njuškala
Bez značaja i užitka
Koje će zvati imenom našim
Kakvo je sada

Upravo ovakav razvoj događa povlači pitanje što čovjek zaista jest, što određuje ljudskost i koja joj je svrha. Dizdar suptilno navodi da je ono što ljude pretvorene u životinje od pravih životinja razlikuje samo imenovanje, odnosno jezik. To povlači ideju da je upravo jezik – mogućnost govora, pisanja, općenito izražavanja i komunikacije – osnova visoke inteligencije, civilizacije i čovječnosti. Bez jezika, bez imena, ostajemo divljaci.
Dizdar ne pokušava čovjeka prikazati većim od drugih, većim od same prirode, štoviše, on ga s prirodom i povezuje:

Al treba znati da ovo je kopno
Na kome smo i od nedavno nikli

U nicanju trava podnožnih snaga je
Treba znati

Što žive za krupan plod Za cvijet
Za smrt ne samo

Opašimo se čvrsto travama ovim braćo
Jer mi smo dubkom u njima

I u maču ovom čije gromolje sočne
Rodila je zemlja
Ista

Dizdar jasno govori da je čovjek nastao iz prirode, ona je njegov dom i dokle god je dio nje, ne poznaje smrt. Priroda čovjeka time je kompleksna. On je jednako mudar i jednako grješan, kako navodi dalje u stihovima, zbog čega je toliko potpun da mu i bogovi zavide:

Pomiješano s pravom mjerom lukavosti
Dovodi u juriš jedva primjetan
Al dobro sračunat i siguran
Do uzmaka dovodi savršenstva izlišnog
Za koji znaš savršena izlišnost da je

Dolazi zakletva onog ko osvojen je
I život nenadno lijep na kome zavide
I bogovi Ti koji su mnogo mudri
I mnogo grješni

Na kraju

Ljudi su u ovom slučaju prikazani kao superiorni bogovima. Ako bogovi zavide čovjeku, znači da ne posjeduju nešto što posjeduju ljudi. Ovo je kontroverzna ideja, kako u starogrčkoj književnosti, tako i danas, jer bogovi su ti koji su stvorili ljude i dali im sve što imaju, a opet, često su na njih ljubomorni i bijesni, pa ih uzaludno pokušavaju uništiti. Slično je i s današnjim vjerovanjima, pogotovo onima religijskim – ljudi su bogu inferiorni, ali bog stalno ima svoje zahtjeve, pravila i propise iz kojih se ne da iščitati ništa, nego da tu postoji ljubomora.  Dizdar o tome progovara na delikatan način, što ostavlja mnogo prostora u tumačenju njegovih stihova.

Mak Dizdar biografija

Mehmedalija Mak Dizdar jedan je od najvećih i najznačajnijih bosanskohercegovačkih pjesnika, ne samo 20. stoljeća, nego i općenito. Rođen je 1917. godine u Stolcu, na jugu Bosne i Hercegovine, koji je tada pripadao Austrougarskoj. Roditelji su mu bili Muharem i Nezira Babović, a imao je i starijeg brata Hamida i sestru Refiju. Dizdar je kao dijete od 6 godina ostao bez oca. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu i nakon toga otišao u Sarajevo.

1936. godine maturirao je u sarajevskoj gimnaziji i tada započeo književno-stvaralačku karijeru svojim prvim književnim dijelom – Vidovopoljska noć. Već ta prva pjesma naišla je na cenzuru i iz nje je izbačeno sve što se nije slagalo s ideologijom tadašnjeg režima. Tada Dizdar počinje pisati za časopis Gajret, čiji urednik je bio njegov brat. Dizdar je tada preuzeo svoj pseudonim Mak i koristio ga  cijelo svoje stvaranje, pogotovo za vrijeme Drugog svjetskog rata, a onda i do kraja života. U tom ratu borio se na strani partizana, zbog čega su mu majka i sestra ubijeni u konc-logoru u Jasenovcu 1945. godine. Smatra se da je to bila nacistička osveta za njegovo antifašističko djelovanje.

Nakon rata, Dizdar je nastavio pisati za časopise i novine, ali dijelom se skrivajući u ilegali. Bio je glavni urednik dnevnog lista Oslobođenje do 1951. godine. Nakon toga počeo se baviti izdavaštvom, pa je pokrenuo izdavačku kuću Seljačka zadruga, koja je nedugo nakon osnutka prerasla u Narodnu prosvjetu, jednu od tadašnjih najznačajnijih izdavačkih kuća na Balkanu. Izdavačka kuća opstala je sve dok nije objavila roman Ćamila Sijarića Bihorci i nakon toga proglašena je prokapitalističkom, pa pripojena drugoj izdavačkoj kući, zbog čega je zaustavljen njen samostalni rad, a Dizdar je izgubio posao.

U to vrijeme aktivno se bavio književnim radom te uvelike profesionalno napredovao s obzirom na svoje ranije pjesništvo. 1954. godine napisao je poemu Plivačica, kojoj je preteča bila zbirka pjesama Koljena za Madonu iz godine ranije. 1961. godine izdao je zbirku Stari bosanski epitafi, a 1966. godine jednu od svoje dvije najvažnije zbirke – Kameni spavač. Drugu najznačajniju zbirku, Modra rijeka, izdao je 1971. godine, a dvije godine ranije objavio je Stare bosanske tekstove.

1964. godine Dizdar je postao glavni urednik časopisa Život i istovremeno je djelovao kao predsjednik Društva književnika Bosne i Hercegovine. Izvan svoje zemlje bio je nepoznati pjesnik, ali zato njegova poezija bila uključena u antologije suvremene poezije Jugoslavije.

Dizdar je umro u Sarajevu 1971. godine, iste kada je objavio svoju Modru rijeku, zbirku i pjesmu koja govori upravo o prolaznosti života i prelasku u smrt.

Autor: V.B.