Klesar Tadija Tegoba

Djelo “Klesar Tadija Tegoba” počinje pričom o uskočkom plemenu koje je stiglo u selo Morašnicu. Kako je vrijeme prolazilo, članovi tog plemena počeli su umirati od gladi, bolesti i neimaštine. Samo je jedan član ostao živ i to kao posljednji član tog plemena. On je sebe nazvao Tadijom Tegobom.

Jednog dana Tadija Tegoba spasio je ženu Barbaru iz ropstva, te s njom osnovao obitelj. On je održavao grobove, iako je po zanimanju bio klesar i kamenorezac. Postao je vješt majstor i svoj posao radio je vrhunski. Vjerovao je samo u sunce i kamen. No, jedna ozljeda noge bila je dovoljna da se s Barbarom preseli u mjesto Plavnik. Tamo je namjeravao proširiti svoj posao i otvoriti klesarsku radionicu. Svi su sumnjali u njegov uspjeh jer u tom mjestu nije bilo potencijala za razvitak takvog posla. No, on nije odustao.

Ubrzo je radionica Tadije Tegobe dobila svoj pravi oblik, a njegov posao toliko se povećao da je jedva stizao ispoštovati sve narudžbe. U međuvremenu je dobio sinove Kama i Doma, koji su od malih nogu počeli učiti zanat od svoga oca i uveliko mu pomagali. Ubrzo su njegovi sinovi dobili mlađu sestru i dali joj ime Rona. Njihov život nije bio jednostavan, ali od svog rada Tadija je mogao lijepo živjeti sa svojom obitelji.

No, u nekim dijelovima svijeta još uvijek je vladao rat, tako da su i u Plavnik počeli stizati vojnici. Stanovnici se nisu mnogo obazirali na to, a Tadija se morao preseliti u drugi kraj Plavnika zbog nedostatka kamena za izradu. Novi susjedi su im obećali pomoći prilikom izgradnje nove kuće, a zauzvrat se on obvezao da će im svojim umijećem uzvratiti na neki način. Tadija je bio zadovoljan svojim životom, njegovi sinovi su rasli u prave mladiće, hrabre i vrijedne. No, vojno stanje nije bilo na dobrom glasu.

Ubrzo se Tadija morao ponovno odseliti jer je u grad stiglo još mnogo vojnika. Načulo se i da su sa sobom donijeli smrtonosne bojne otrove. Stanje je postalo takvo da su ljudi prodavali dragocjenosti iz kuća kako bi osigurali dovoljno hrane i tople odjeće te tako mogli izdržati put prema sjeveru. Tadija nije mogao vjerovati da je stanje takvo da se ponovno mora odseliti. Stoga je odlučio ostati. No, nije dugo trebalo da službeno počne rat. Tadija, njegov sin Dom i kćerka Rona nisu preživjeli. Preminuli su od rana. A njegova je žena Barbara sa svojim sinom Kamom uspjela otići iz Plavnika, iako su imali teške rane. Nitko nije znao što je poslije bilo s njima, niti jesu li preživjeli.

Vrsta djela: roman za djecu

Mjesto radnje: iznad Morašnice (malog sela na granici Hercegovine i Dalmacije), grad Plavnik, Dubrava

Vrijeme radnje: Pred i za vrijeme Drugog svjetskog rata

Kratak sadržaj

Iznad malog sela na granici Dalmacije i Hercegovine, sela Morašnice, nalaze se kamene litice s čijih se najviših vrhova može vidjeti i Dubrovnik. Nekada davno jedno se uskočko pleme naselilo baš u taj krš. Pleme se nije moglo naviknuti na taj kamen, pa su iz dana u dan žalili za svojim gradom Senjom i okolicom toga grada. Pleme se nije moglo pomiriti s tim da je njihov junak, Senjanin Tadija, mrtav i postojale su mnoge priče, legende o njegovoj smrti. Nagađalo se na koji način je umro, a najviše se vjerovalo da je pogubljen jer nitko nije znao gdje se nalazi njegov grob. Kako je vrijeme prolazilo, glad, bolesti i neimaština su činile svoje. Članovi uskočkog plemena počeli su izumirati. Ostao je samo jedan, ujedno i posljednji član tog plemena koji je tek održavao grobove ostalih, preminulih članova.

Jedne večeri sreo je jednu ženu, Barbaru, koja je pobjegla iz roblja. Spasio ju je i par dana kasnije oženio. Tako je posljednji član uskočkog plemena, star već pola stoljeća, osnovao obitelj, a sebe je nazvao Tadija Tegoba. On je dakle održavao grobove, a po zanimanju je bio klesar, zidar i kamenorezac. Bio je jedino dijete svojih roditelja i shodno njegovom zanimanju, vjerovao je samo u kamen i u sunce. Bio je uistinu vješt majstor i vrhunski je radio svoj posao. No, jedne prilike ogromni je spomenik pao na njegovu desnu nogu. Ta ozljeda značila je da više neće moći raditi kao grobar.

Tadija je bio primoran preseliti se u manji grad, Plavnik i smisliti kako će dalje svojim zanatom zarađivati novac. Planirao je otvoriti vlastitu klesarsku radionicu. Svi njegovi prijatelji čudili su se što se odlučio preseliti baš u Plavnik, u mjesto u kojem nema potencijala za razvitak njegovog posla. No Tadija nije odustajao. Za početak je napravio manju ostavu za svoj alat. Ubrzo se pročulo kako je on vješt majstor sposoban za izradu kamenih ukrasa, gradskih spomenika i nadgrobnih natpisa. Ubrzo su se narudžbe za njegove proizvode počele povećavati toliko da je on jedva stizao odrađivati sav taj posao. S vremenom je i njegova radionica dobivala svoj pravi oblik i izgledala baš onako kako treba izgledati prava klesarska radionica. A i Tadijina djeca, sinovi Kam i Dom, rasli su u prave mladiće i Tadija nije mogao biti zadovoljniji.

Tadija je jedino primijetio da se broj vojnika u tom gradu povećao. To ga ipak nije mnogo čudilo jer su u pojedinim zemljama još uvijek vladali ratovi. Vojnici bi ponekad stali porazgovarati s njim i čudili se s kakvom on ljubavlju radi taj posao, kao da će živjeti stotinu godina. Tadijini sinovi su svome ocu mnogo pomagali, a kada nisu radili često su odlazili na nogometne utakmice. Braća su dobila i mlađu sestru koja se zvala Rona. I Rona im se često znala pridružiti na utakmicama, jednom kada je već bila porasla. Njihov otac bi se ljutio kada bi oni odlazili na utakmice jer ni sam nije vidio ikakve koristi u toj vrsti zabave. No, ipak ih je puštao jer ni sam kao dijete nije imao prilike uživati u svom djetinjstvu.

Tadija je bio primoran preseliti se na drugi kraj Plavnika, jer je ponestajalo kamena za izradu u dijelu grada u kojem je živio. Ubrzo je preselio sve stvari, a vojnici su srušili njegovu staru kuću i od njegovih zidova napravili golove za nogomet. Selidba je posebno obradovala njegove sinove jer su tu mogli podići malo igralište, a i ono staro na koje su često odlazili sada im je bilo bliže. I njegova supruga Barbara bila je sretna zbog preseljenja. Bila je nekako mirnija jer nije stalno viđala vojnike. Nadala se da će njena obitelj u ovom dijelu grada pronaći stalni mir. Njihovi susjedi su im obećali pomoć prilikom izgradnje njihove nove kuće, a Tadija se pak zauzvrat obvezao da će im izraditi natpise, spomenike i razne šare na njihovim vratima.

No, prilikom preseljenja njegovi sinovi zaboravili su svog psa Murvara. Postoji zapravo posebna priča kada je riječ o njihovom psu. Kam i Dom su pronašli tog psa i donijeli ga kući. Njihov otac je odbijao da zadrže psa jer je imao neku pseću bolest. Stoga su ga njih dvojica sakrili, krišom hranili i liječili. Iako se nisu tome nadali, pas je s vremenom postajao veseliji. Nisu ga mogli povesti sa sobom kada su se selili jer njihov otac nije niti znao da su ga njih dvojica zadržali.

Stoga su ga Kam i Dom odlučili dovesti jedne večeri kada njihov otac zaspe. Put je obasjala mjesečina, a njih dvojica su uzeli samo vreću i pješice se zaputili prema svojoj staroj kući. Kada su se već skoro približili svojoj staroj kući, jedan vojnik ih je zaustavio misleći da su lopovi. No Kam i Dom su objasnili da su oni sinovi Tadije Tegobe i da su došli po svog psa. Vojnik je znao odmah o kojem je psu riječ i tvrdio je da su ga ubili i bacili jer je bio zaražen. Njima dvojici nije preostajalo ništa drugo nego da se vrate kući, iako nisu vjerovali tom vojniku. Oni su duboko u sebi vjerovali da je njihov pas živ i nadali su se da bi on mogao sam doći njihovoj novoj kući.

Kam i Dom su nastavili pomagati svome ocu u radionici, a Barbara je dogovarala poslove s kupcima i vodila brigu o narudžbama. U mjestu se pročulo da će uskoro nestati osnovnih prehrambenih namirnica poput brašna, šećera i ulja kojih je dosad bilo u izobilju, ali Tadija i njegova porodica nisu mnogo brinuli o tome jer su imali previše posla. Kam i Dom su nastavili i dalje odlaziti na igralište, a njihov otac se sve više bunio protiv toga. Objasnio im je da je ta igra za njega besmislena i nadasve opasna, jer je kao dijete vidio jednog čovjeka koji je gadno ozlijedio nogu na utakmici i od tada je zamrzio tu vrstu igre.

Ipak, njegovi sinovi su vremenom rasli u prave mladiće, hrabre i vrijedne. Pored toga što su u školi bili odlični učenici, stizali su pomagati ocu, a riječi hvale nije nedostajalo od stanovnika tog mjesta. Jedne prilike su osobito pokazali svoju hrabrost i snalažljivost. Naime, s ocem su išli po jednu vrstu kamena koje se nalazilo malo dalje od njihove kuće. U jednom trenutku su Kam i Dom ostali sami dok je otac tražio neki poseban kamen. Čuli su neki čudan zvuk i kada su sklonili kamenje, ugledali su leglo zmija. Zapalili su vatru i spalili sve zmije. Kada su izgorjele, njihove ostatke su bacili u duboku jamu jer su znali da ako netko dođe u dodir s ostacima spaljene zmije, to može biti opasno za čovjeka. Iako su bili jako uplašeni, otac je bio ponosan na svoje hrabre sinove.

Uvečer bi klesar ostajao sa svojom Barbarom dokasno i razgovarao o svemu. Barbara mu je tako jedne večeri napomenula da bi i za njih trebao izraditi nadgrobne spomenike jer je u svijetu rat i nikada ne znaju što ih čeka sutra. Tadija se isprva pobunio i nije želio misliti na to i slutiti loše, ali se ipak složio da je to dobra ideja jer se njegovi sinovi ne bi morali brinuti oko toga ako bi im se dogodilo nešto loše. U svijetu je rat dobivao na snazi i svakim danom mogli su čuti samo loše vijesti.

Jednog dana do Tadije je navratio njegov rođak Martin koji se vratio iz Amerike. Razgovarali su o životu u svojoj domovini i tuđini. Martin mu je savjetovao da napravi sebi spomenik jer u svijetu rat ne prestaje. Također, Martin mu se požalio koliko mu je nedostajala njegova domovina, jer iako nije bio gladan, kruh je jeo sa suzama u očima. I tako je klesar Tadija počeo izrađivati svoj spomenik, ali dalje u šumi, skrivajući svoje djelo od svojih sinova da ih ne bi rastužio. Dugo je razmišljao kakve misli bi trebao uklesati na taj kamen, a onda se odlučio na one najjednostavnije, da tu u miru Božjem počiva Tadija koji je zajedno sa ostalima stradao u ratnoj oluji.

Veliki svjetski rat je trajao već dvije godine i nije mu se još uvijek nazirao kraj. Na vijestima su stanovnici Plavnika čuli da su izmislili novo oružje – rakete. U grad je počelo stizati sve više i više vojnika. Bilo je mnogo kamiona, bušilica, kompresora itd. Nikome nije bilo jasno što se točno događa. Vojska je počela graditi tunele, a stanovnici su doznali da bi tu mogli pohraniti bojne otrove. Također, bilo im je jasno ako se aktiviraju ti otrovi, oni će spaliti ljudsku kožu, a ljudi će umirati u ranama i teškim mukama. Barbara je savjetovala svog muža da se trebaju čim prije odseliti. Čak i njihovim poznanicima nije bilo jasno da se još uvijek nisu odselili. Mjesto Dubrava su nazvali “Dolinom suza” jer će poteći rijeka suza ako se otrovi aktiviraju.

Stoga se Tadija zajedno sa svojom ženom i sinovima preselio na Dubrovačku kapiju. Ali ni tamo ga nisu dočekali s oduševljenjem. Od prvog dana su mu govorili da ni u tom mjestu nema života, jer nemaju od čega živjeti, ljudi su više gladni nego siti. Tadiji su se i rugali zbog njegovog izgleda jer su mislili da je otrov počeo djelovati pa on tako izgleda. Naime, imao je iskrivljenu kralježnicu. Trebalo je mnogo mjeseci da ga svi prihvate i da ga se prestanu plašiti. U međuvremenu su stigli bojni otrovi u mjesto iz kojeg su posljednji iselili Tadija i njegovi sinovi. Ljudi više tamo nisu odlazili jer su se plašili mogućih posljedica od tih otrova.

No, jednog dana su naišli neki razbojnici i nagovorili Tadijine sinove da se vrate u mjesto gdje su prije živjeli, u Dubravu, da provjere njihove konje, a zauzvrat su im obećali nogometnu loptu. I ne sluteći kakve bi posljedice po njihovo zdravlje ostavio taj odlazak, oni su ipak pristali na taj dogovor. Tadija je saznao da njegovih sinova nema cijeli dan, a kada je saznao da su tamo otišli, bio je siguran da se neće vratiti živi, ili ako se vrate, da će se vratiti s ranama po cijelom tijelu. No, oni su uvečer sretno stigli kući bez ikakvih rana po tijelu, a Tadija je otjerao razbojnike i zaprijetio im da se više ne obraćaju njegovim sinovima. A od svojih sinova je tražio da mu obećaju da tamo više neće ići i da će samo njega slušati. Njegovi sinovi su se pokajali što su tamo išli i obećali su svom ocu da tamo više neće odlaziti.

Nikada više nije bilo vojnika u Dubravi i Plavniku nego danas. Svi su znali da to ne sluti na dobro. A u svemu tome je najgore što su avioni počeli pristizati i kružiti na nebu iznad Plavnika. Neki su stanovnici već počeli pakovati svoje stvari. Spremali su se na put prema sjeveru gdje su vjerovali da bojni otrovi ne mogu stići do njih. Počeli su i prodavati dragocjenosti iz svojih kuća kako bi si osigurali dovoljno novca za hranu i toplu odjeću. No, neki su vojni stručnjaci izvještavali i prenosili vijesti stanovnicima da nema potrebe da se iseljavaju, jer njihovom mjestu ne prijeti nikakav potop otrova.

Tadija je sve vrijeme razmišljao da se vrati u svoje rodno mjesto Morašnicu, dok njegova žena Barbara nije bila za to. Ipak je poslušao svoju ženu i odlučio je ostati u svojoj kući. Dugo je razmišljao Tadija da pokloni svome gradu neku ploču koja će biti simbol njihovog života u Plavniku. Odlučio je da sa svojim sinovima napravi sedam ploča. Na prvoj ploči će biti njihov dolazak u Plavnik, na drugoj njegova obitelj, na trećoj će biti njihova radionica pod brdom sa skladištem baruta, na četvrtoj će biti Kamova i Domova najdraža igra – nogomet. Na petoj će biti visoki Prodor ponad grada, bušenje tunela i hodnika, vojska, crni oblaci… Na šestoj će biti dolazak na Dubrovačku Kapiju, avioni nad gradom… A što će biti na sedmoj ploči, to Tadija svojim sinovima nije otkrio.

Otac je veliki dio tog posla prepustio svojim sinovima i time dao do znanja ostalim stanovnicima da vjeruje svojim sinovima i da ih smatra dovoljno odraslim, zrelim i sposobnim da naprave takav posao i poklone svome gradu takve ploče. Ostali stanovnici nisu razumjeli zašto to radi i čak su smatrali da na njega djeluju bojni otrovi koji mu uništavaju živce, pa zbog toga radi tako suludu stvar. No, Tadija nije mario za to, jer je znao kada završi svoje ploče da će mu se svi diviti. No, njihovom miru je došao kraj. Rat je službeno počeo. Nije dugo prošlo, a Tadija, njegov sin Dom i kćerka Rona su preminuli od rana. Barbara i njen sin Kam su ostali živi, ali bosi i s krvavim nogama su pobjegli iz Plavnika. Nitko ne zna što je poslije s njima bilo i jesu li preživjeli.

Likovi: Tadija, Barbara, Kam, Dom

Analiza likova

Tadija – glavni lik u djelu. Tadija je u ovom djelu predstavljen kao glava obitelji koji drži obitelj na okupu i svaki dan se bori da im pruži sve potrebno. Svoje sinove odgaja ispravno, iako im je jako često branio da se igraju na igralištu. No, kada bolje razmisli, on uvidi koliko je njemu kao djetetu nedostajala igra, jer je od malih nogu mnogo radio. Tadija je bio jako pošten i uvijek bi nekome uzvratio uslugu ili bilo kakvu vrstu pomoći.

Barbara – Tadijina supruga. Ona je uvijek podržavala svog supruga i uvelike mu pomagala u poslu. Bila je prava obiteljska žena. Vodila je brigu o narudžbama i ohrabrivala svog supruga u donošenju odluka koje su se prvenstveno odnosile na proširenje obiteljskog posla. Kada nitko nije vjerovao u njegov uspjeh, vjerovala je ona i nije mu dozvoljavala da gubi nadu i vjeru.

Kam i Dom – njih dvojica su Barbarini i Tadijini sinovi. Oni su od malih nogu pomagali svome ocu u poslu. Jako su poštovali svoje roditelje. Najviše su voljeli igrati nogomet i u tome su nalazili najveće zadovoljstvo. Iako im je otac to vrlo često branio, nisu se mogli oduprijeti tome. Kam i Dom kao pojedinci imaju različite karaktere, ali su obojica od malih nogu privrženi obitelji.

Anđelko Vuletić biografija

Anđelko Vuletić je jedan od poznatijih hrvatskih i bosanskohercegovačkih pjesnika, romanopisaca, pisaca za djecu, književnih kritičara, ali i dramskih pisaca. Rođen je u Trebinju 6. veljače 1933. godine. Osnovnu i srednju školu završio je u Trebinju, a u Beogradu i Skopju studirao je književnost na Filozofskom fakultetu. Nakon fakulteta radio je kao nastavnik u Modriči i Sarajevu, te kao savjetnik u Skupštini SR BiH. Također je radi o i kao prevoditelj tekstova s francuskog jezika. 1993. godine preselio se u Zagreb.

1956. godine objavio je roman “Gorko sunce”. U njemu govori o tragičnoj sudbini ljudi koji žive u patrijarhalnom društvu Hercegovine. Zli dio ljudske naravi obradio je u svom kontroverznom romanu “Drvo s paklenih vrata”, objavljenom 1963. godine. “Deveto čudo na istoku”, objavljeno 1966. godine, suvremena je Vuletićeva obrada mitske priče o Edipu, a romani “Dan hapšenje Vile Vukas” i “Jadi mladog karijeriste” simbolički su prikazi bosanskohercegovačkog mentaliteta.

Ostala djela Anđelka Vuletića su zbirke pjesama “Gramatika ili progonstvo”, “Jedina nada”, “Sedam vječnih pitanja”, “Kraljica puteva”, “Poezija”, “Putnik na svoju odgovornost”, “Kad budem velik kao mrav”, “Križaljka za čitanje sudbine”, “Popravni ispit”, “Pčela i metak”, “Pisma nebeskom gromu”, “Tajna večera” i “Izabrane pjesme”; romani “Klesar Tadija Tegoba”, “Čudotvorna biljka doktora Engela” i “Strijeljanje ustaše Broza”; te drama “Andrija Hebrang”.

Anđelko Vuletić je 1965. godine za zbirku pjesama “Sedam vječnih pitanja” dobio godišnju nagradu Društva pisaca Bosne i Hercegovine. Osim toga, dodijeljena su mu još mnogobrojna priznanja i nagrade.

Autor: M.Š.