Knjiga o džungli najpoznatije je djelo engleskoga pisca i nobelovca Rudyarda Kiplinga i jedno od najistaknutijih dječjih ostvarenja koje je objavljeno 1894. godine. Popularnosti ovoga djela svjedoče i brojne adaptirane kazališne predstave i animirane izvedbe. Na taj se način djelo još više približilo djeci i danas gotovo da nema djeteta koje nije gledalo ili čitalo ovo vrhunsko ostvarenje.
Knjiga o džungli zbirka je pripovijetki o Mogliju, dječaku kojega su odgojili otac Vuk i majka Vučica, a preživljavanju u džungli uče ga medvjed Balu i pantera Bagira. Družinu u džungli čine i Moglijeva braća s kojom je odgajan, zmija Kaa, vođa čopora Akela i strašni tigar Šir-Kan koji pokušava ubiti Moglija. Šir-Kan je pritom primjer zle i ohole životinje. Važni likovi koji se pojavljuju su i Moglijeva prava majka Mesua, kao i seljani koji su ga nazvali vražjim djetetom i pokušavali ga ubiti. Svi su životinjski likovi prikazani s ljudskim osobinama i kod Moglija razvijaju sve one karakteristike koje se mogu nazvati pozitivnima i poželjnima.
Pripovijetke prikazuju Moglijev uzbudljivi život u indijskoj džungli koja ima svoja pravila i inspirirane su autorovim životom u Indiji, a nastale su za vrijeme njegova boravka u SAD-u. Knjigu je autor posvetio kćeri Josephine koja je preminula od upale pluća. U početku su priče izlazile u časopisima u razdoblju od 1893. do 1894. godine, a bile su popraćene i ilustracijama. Za neke od njih zaslužan je autorov otac John Kipling.
Djelo je organizirano u dvanaest poglavlja od kojih prvih šest pripada jednom, a drugih šest drugom svesku knjige. Svako poglavlje donosi novu priču i dodatak u stihovima, a u toj su formi najčešće pjesme pjevane u džungli i pojašnjenja zakona same džungle. Neki od zakona koji se odnose, primjerice, na vukove su sljedeći: Kada se u džungli čopor s čoporom sretne i jedan drugome se ne sklanjanju s puta, ti lezi dok govore vođe – može i dobra riječ riješiti spor. Ubij za sebe, ubij za ženu, za djecu, koliko im treba i koliko možeš; ali ne ubijaj iz zadovoljstva i ne ubij nikada čovjeka! Navedenih zakona pridržavaju se svi stanovnici džungle, a zakon o neubijanju čovjeka najvažniji je jer ubijanje čovjeka životinjama donosi zlo i ugroženost. Osim toga, čovjeka smatraju najslabijim bićem.
Životinjskom skladnom suživotu i slozi ne pripadaju majmuni jer oni nemaju svoj jezik, besramni su i ne poštuju nikakva pravila te se smatra se da bi lako mogli učiniti zlo. Likovi su u ovim pripovijetkama oslikani tako da su životinje oličenje mudrosti i dobrote, dok su ljudi, osobito seljani, prikazani kao okrutna bića koja su zadovoljna samo onda kada učine zlo. Ipak, bez obzira na to, nitko ne može pobjeći od svoje prirode i čovjek ne može iskočiti iz svoje kože.
Godinu dana nakon svoga remek-djela, autor je objavio i Drugu knjigu o džungli koja je također stekla veliku popularnost. Pojedini kritičari Kiplingu zamjeraju imperijalističke i kolonijalističke elemente koje iznosi uz pomoć brojnih alegorija. No, neosporna je činjenica da je ova knjiga jedno od najboljih dječjih ostvarenja, a što je najvažnije, svaka generacija u njoj može izvući bezvremenske pouke o mudrosti, autoritetu i dobroti. Obje su knjige utjecale na pokret izviđača, čiji je utemeljitelj bio Robert Powell, Kiplingov prijatelj.
Vrsta djela: zbirka pripovijetki
Vrijeme radnje: neodređeno
Mjesto radnje: Indija
Tema djela: pustolovine dječaka Moglija koji je od rođenja živio i odrastao u džungli.
Ideja djela: Trebamo više cijeniti životinje koje su po mnogočemu bolje od ljudi i od kojih možemo svašta naučiti.
Kratak sadržaj
Moglijeva braća
Oko sedam sati jedne tople ljetne večeri u brdima Sioni probudio se Vuk, počešao se, zijevnuo i protegnuo noge, a majka Vučica ležala je s dugom sivom njuškom položenom preko četiri svoja mladunčeta. Mjesec je sijao u otvor pećine gdje su svi stanovali. Vuk je krenuo u lov, a šakal Tabaki mu je poželio sreću.
Šakala Tabakija prezirali su svi stanovnici džungle jer je svugdje pravio probleme, ogovarao i jeo dronjke sa seoskih smetlišta. Međutim, svi su ga se i bojali jer je pod naletom bijesa znao juriti kroz šumu i ujedati sve što naiđe. Bojao ga se čak i tigar, a za divlje životinje bjesnilo bijaše najveća sramota. U lice je hvalio svu djecu, a Vuk i Vučica bili su svjesni da to nije dobar znak. Uz to, Tabaki je obznanio kako će tigar Šir-Kan od sada u džungli loviti ljude.
Zakon džungle jasno nalaže da se ne ljudi ne smiju jesti, osim ako se ubija i pokazuje djeci na koji se način ubija. To se mora dogoditi izvan lovišta svoga plemena jer će doći bijeli ljudi sa slonovima s puškama i svi će u džungli patiti. Također, životinje ljude smatraju najslabijim bićem, zbog čega je nesportski napadati ih.
Ubrzo se u šumi našlo golo smeđe dijete koje je tek prohodalo i bilo je nježno i bucmasto. Njega je Šir-Kan htio ubiti, a roditelji su mu pobjegli. Vuk i Vučica sakrili su ga u špilju, znajući da Šir-Kan tamo ne može doprijeti. Odlučili su da će ga zadržati, da će živjeti s njima u čoporu i da će ga zvati Mogli žabom. Otišli su do Skupštinske Stijene kako bi ga pokazali Akeli, velikom sivom osamljenom vuku koji je snagom i lukavstvom vodio čopor.
Medvjed Balu i crna pantera Bagira govorili su u korist tome da zadrže mladunče jer nikome neće nauditi i bit će od pomoći. Bagira je Baluovim riječima dodao i jednoga bika kao cijenu otkupa za Moglija. Šir-Kan je smatrao da mladunče mora pripasti njemu i bio je bijesan jer mu ga nisu dodijelili, ali Akela reče ocu Vuku:
“Povedi čovjekovo mladunče – i odgoji ga, kao što priliči pripadniku slobodnoga naroda.”.
Mogli je svoje djetinjstvo proveo s vucima, a otac Vuk i ostali učili su ga zakonima džungle i to mu je postalo važno jednako kao poslovnom čovjeku rad poduzeća. Ponekad bi znatiželjno promatrao seljake, ali u ljude nije imao povjerenja. Lovio je kao i ostali vuci, ali nikada nije smio ubiti ili pojesti govedo jer je zbog bika bio otkupljen.
Bagira je upozoravao Moglija da ne smije vjerovati Šir-Kanu i da ga jednoga dana mora ubiti. Bagira mu je otkrio i da je i on rođen među ljudima te da se zato zalagao da ga prime. Također, rekao je Mogliju da će se on vratiti ljudima ako ga drugi vukovi ne ubiju baš zbog toga što je čovjek. Savjetovao mu je da donese crveni cvijet, odnosno vatru, da se može zaštititi od drugih jer je osjećao da se nešto sprema. Akela je sve više ostario i promašio je plijen, što je značilo da će ga uskoro ubiti, kao i Moglija.
Međutim, Mogli je s vatrom dobio moć na skupštini i zaprijetio Šir-Kanu da neće biti ratova među čoporima, da puste Akelu na miru i da će se on vratiti među ljude. Stoga je Mogli bio izgnan iz džungle. Tada je i prvi put zaplakao jer je nije htio napustiti. Oprostio se sa svojom vučjom obitelji i obećao da će ih posjećivati. Majka Vučica rekla mu je da ga je voljela više od vlastite djece. Mogli im je rekao da ga ne zaborave i da će kada ponovno dođe, razapeti Šir-Kanovu kožu na Skupštinskoj Stijeni:
“Zora je počela rudjeti kada je Mogli, osamljen, pošao nizbrdo onim zagonetnim bićima koja se zovu ljudi.”.
Kaaov lov
U ovoj priči radnja se vraća na razdoblje prije Moglijeva odlaska na selo. Balu ga je učio zakonima džungle i stari dostojanstveni medvjed radovao se što ima tako marljivoga đaka. Ipak, Mogli je kao čovjekovo mladunče morao puno više učiti. Dobro se verao po drveću, plivao i trčao. Učitelj zakona, Balu, učio ga je i zakonima vode i šume. Tako je Mogli saznao da stanovnici džungle ne vole da ih se uznemirava i da su spremni baciti se na onoga koji narušava njihov mir.
Mogli je naučio i lovačku lozinku tuđinca koju svaki stanovnik džungle, kada želi loviti na tuđem zemljištu, treba neprestano ponavljati. Ta lozinka glasi:
“Dopustite mi da ovdje lovim, jer sam gladan.” A odgovor glasi: “Lovi hrane radi, ali ne iz obijesti.”.
Mogli je sve ovo morao učiti napamet i to ga je zamaralo, a Balu bi ga ponekad nalupao kako bi ga potaknuo na učenje. S druge strane, Bagira je govorio kako je Moglijeva glava još uvijek mala da bi u nju mogle stati sve te priče. Balu na to nježno odgovori kako ništa u džungli nije suviše malo da bi bilo ubijeno i da ga zato svemu uči, a ponekad ga i izlupa. Najvažnije je bilo da je Mogli naučio lozinke džungle:
“Ti i ja, mi smo od iste krvi – odgovori Mogli medvjeđim govorom, kojim se služe svi lovački narodi.”.
Mogli je htio vidjeti majmune i igrati se s njima, ali Balu se naljuti i kaže mu da ga je učio svim lozinkama osim lozinke majmuna jer oni nemaju zakon ni jezik, već kradu riječi od drugih. Bez vođe su, hvalisavi i brbljavi i stoga stanovnici džungle nemaju ničega zajedničkoga s njima. Kada se trude da ih drugi zamijete, treba ih ignorirati.
Majmuni su u međuvremenu smislili plan koji se ticao Moglija. Smatrali su da bi im bio koristan jer umije plesti grančice i praviti zakon od vjetra i postao bi njihov vođa pomoću kojega će postati najmudriji narod džungle, stoga su nečujno pratili Moglija, Balua i Bagiru. Dvojica najjačih majmuna uhvatili su Moglija pod ruku i krenuli s njim kroz krošnje drveća. Mogli se prepao jer je znao da su Balu i Bagira daleko zaostali pa je jastrebu Renu uz pomoć lozinke za jastrebove rekao da leti za njim i obavijesti Balua i Bagiru.
Balu i Bagira bili su izvan sebe od bijesa i očaja, a Bagira je predbacivao Baluu što je izlupao Moglija, umjesto da ga je upozorio. Bagira je rekao i da se ne brine puno jer je Mogli pametan i okretan, a ima i oči od kojih se plaše narodi džungle. Balu se sjeti da se majmuni boje Kaa, zmije iz stijene jer noću lovi njihove mlade i samo kad mu čuju ime, ohlade im se repovi. Bagira se nije slagao s tim da kod njega potraže pomoć jer ne pripada njihovom narodu i ima zao pogled, ali Balu mu kaže da će Kaau obećati puno koza jer je uvijek gladan. Kaa pak nije bio zmija otrovnica, ali njegova snaga ležala mu je u stisku.
Kada su Balu i Bagira došli do Kaa, rekli su mu kako majmuni govore da je bezub i da je beznoga žuta glista kako bi ga potakli da se naljuti na njih. Kaa odluči dati lekciju majmunima, a tada se pojavi Ren i kaže da su majmuni Moglija odveli u Hladnu Jazbinu, majmunski grad. Tom se gradu nijedan stanovnik džungle nije približavao. Mogli se ondje čudio glupim majmunskim običajima, a majmuni su bili presretni misleći kako su sada moćni. Kada su Balu, Bagira i Kaa stigli do grada, majmuni su se bacili na Bagiru i pokušali ga ubiti. Ubrzo su napali i Balua, a u tom trenutku Kaa se približio i majmuni su se razbježali. Zavladala je potpuna tišina, a Balu i Bagira zahvalili su Kaau što je spasio njihov i Moglijev život. Balu i Bagira bili su presretni što je Mogli ponovno s njima.
Mogli je Kaau rekao da od sada imaju zajednički lov. Bagira je tada sedmogodišnjem Mogliju udijelio pola tuceta udaraca zbog svega što se dogodilo. Tako su svi računi bili uređeni i nije bilo naknadne ljutnje. Mogli položi glavu na Bagirina leđa i tako čvrsto zaspa da se nije probudio čak ni kada su ga spustili u pećini pored majke Vučice.
Tigre! Tigre!
Ova priča vraća se na prvu kada je Mogli potjeran iz džungle sišao u obrađena polja gdje su živjeli seljaci. Nije htio biti previše blizu džungli jer je znao da je stekao više od jednoga smrtnoga neprijatelja pa se zaputio što dalje. Tada je naišao neki čovjek, a Mogli otvori usta i pokaza prstom unutra kao znak da je gladan. Čovjek je otrčao po svećenika koji je rekao da je to vučje dijete koje je pobjeglo iz džungle, a Mogli je mislio:
“Baš se ne zna vladati taj ljudski narod”(…)”Tako bi se vladali samo sivi majmuni!”.
Ljudi su piljili u Moglija, a jedna žena se obratila Mesui, ženi najbogatijega seljaka i upitala je ne nalikuje li on na njezina sina kojega je odnio tigar. Mesua pažljivo promotri Moglija i istakne kako je Mogli puno tanji od njezina sina, ali da zaista mnogo nalikuje. Svećenik je Mesui rekao da uzme Moglija u svoju kolibu gdje je živjela sa svojim mužem. Tako je i bilo. Mesua mu je dala mlijeka i komad kruha i ponovno je pomislila da je on možda zaista njezin sin kojega je odnio tigar i koji se sada vraća iz džungle. Zato mu kaže:
“Natu, o moj Natu!” ali Mogli nije ničim pokazivao da zna to ime. “Zar se ne sjećaš dana kada sam ti dala nove cipele?” opipa mu stopala i osjeti da su tvrde kao rog. “Ne!”, reče ožalošćeno, “te noge nisu nikada nosile cipele…ali ti si jako nalik na moga Natua i bit ćeš moj sin.”.
Mogli se osjećao vrlo nelagodno jer još nikada nije živio pod krovom, a i zbog toga što ne razumije ljudski jezik. Kada bi Mesua izgovorila neku riječ, Mogli bi je gotovo bez greške ponovio i znao je ime mnogih predmeta u kolibi.
Imao je poteškoće sa spavanjem jer se nikako nije mogao priviknuti da spava u krevetu pa je izišao van, gdje je stajao Sivobrat, najstariji sin majke Vučice. Rekao mu je da je Šir-Kan otišao loviti po udaljenim lovištima dok mu se ne popravi krzno i da se zakleo da će, čim se vrati, baciti Moglijeve kosti u rijeku Vaingagungu. Mogli na to odvrati da se i on zakleo i kaže Sivobratu kako će uvijek voljeti njega i sve u pećini, ali da nikada neće zaboraviti da je izgnan iz čopora.
Sivobrat upozori Moglija kako će ga možda izgnati i iz ljudskoga čopora:
“Ljudi su samo ljudi, mali brate, a njihovo brbljanje ne vrijedi više od kreketanja žaba u bari. Idući put kada dođem, očekivat ću se te u bambusovu šipragu, tamo na ivici pašnjaka.”.
Poslije te noći Mogli tri mjeseca nije izišao na kapiju i mnogo se trudio naučiti običaje i narav ljudi; nositi maramu oko boka, naučiti značenje novca i posla.
Mogli je važio za najsnažniju osobu u selu i dali su mu zadatak da vodi bivole na pašu, a on se tome silno radovao jer je mogao prisustvovati seoskim skupštinama. Buldeo je tamo pričao strašne priče o džungli, uvjeren da je tigar, koji je prije nekoliko godina oteo Mesuina sina, duh zlobnoga zelenaša jer su obojica hromi. Mogli se tome usprotivio, tvrdeći da je to buncanje i izmišljanje. Buldeo zatim kaže Mogliju da je derište iz džungle, čudeći se njegovoj drskosti.
Te se večeri ponovno pojavio Sivobrat koji je Mogliju rekao kako ga je Šir-Kan dugo vrebao, ali da je sada ponovno otišao. No, čvrsto je odlučio da će ubiti Moglija. Mogli kaže Sivobratu da ga, kada se Šir-Kan vrati, čeka u jaruzi kod drveta usred doline. Jednoga jutra Sivobrata nije bilo na zakazanom mjestu. Mogli je otišao do jaruge gdje mu je Sivobrat rekao da ga Šir-Kan namjerava večeras dočekati kod ulaza u selo i da je u zoru zaklao svinju i zatim se napio. Štoviše, da bi izbrisao trag, plivao je daleko niz rijeku.
Mogli je smislio plan. Rekao je Akeli da satjera krave i telad i odvoji ih od bikova i bivola. Htio je u velikom luku stići do gornjega ulaza u klisuru i onda s bikovima navaliti na Šir-Kana, dok bi krave zatvarale donji izlaz. Znao je da se tigar s punim želucem ne može ni boriti, niti se popeti uza strme zidove jaruge. Cijelo je stado pojurilo na Šir-Kana koji nije imao kamo pobjeći i ubrzo je pao mrtav. Mogli je odlučio razderati njegovu kožu, ali tada se pojavio Buldeo koji mu je rekao da će mu oprostiti i to što je ostavio stado da pobjegne ako mu dopusti da on odnese tigrovu kožu u Kanivaru.
Mogli je odgovorio Buldeu da će upotrijebiti krzno u svoje vlastite svrhe, a Buldeo se na to naljutio, nazvao ga je balavcem i da će umjesto nagrade dobiti porciju batina. U međuvremenu je došao Akela, a Buldeo je strepio od toga da se i Mogli ne pretvori u tigra. Akela i Mogli pustili su Buldea da se vrati na selo gdje je ispričao strašnu priču o magijama, čarolijama i vradžbinama, zbog čega se svećenik jako zabrinuo.
Kada se Mogli vratio na selo, svi su ga dočekali na ulazu, a on je mislio da je to zbog toga što je ubio Šir-Kana. Međutim, seljani su počeli vikati Mogliju:
“Čarobnjače! Vučji sine! Idi! Đavole iz džungle! Idi odavde, ili će te svećenik opet pretvoriti u vuka! Pucaj, Buldeo, pucaj!”.
Počeli su ga kamenovati, a Mogli je bio zbunjen i nije znao što se događa:
“Opet prognan? Jedanput zato što sam čovjek, a sada zato što sam vuk! Hajdemo odavde, Akela!”.
Tada je Mesua istrčala iz gomile i viknula Mogliju da je on njezin sin, a seljani su zaprijetili da će je kamenovati.
Mogli je bio sretan što više neće živjeti među ljudima pa je odlučio pustiti stado bivola na seljane. Vrativši se do brda Skupštinske Stijene, zaustavio se kod pećine majke Vučice. Rekao joj je da su ga prognali iz ljudskoga čopora, ali da se vraća sa Šir-Kanovom kožom kako bi održao svoju riječ. Kožu je raširio na ravnom kamenu i pričvrstio je pomoću četiri bambusova štapića. Cijeli je čopor bio ponosan, a jedan vuk htio je da im Mogli ponovno bude vođa.
Bagira je istaknuo kako su od danas vuci slobodan narod. Mogli je odlučio da će sam loviti u džungli s četiri vučja mladunčeta majke Vučice. Poslije nekoliko godina postao je odrastao čovjek i oženio se.
Bijeli tuljan
Priča se odvija na mjestu Novastošna ili Sjeveroistočna Točka, na otoku Svetoga Pavla, daleko u Beringovu moru. Autor navodi kako mu je ovu priču ispričao Limeršin, zimski carić koji je vrlo čudna ptica, ali zna govoriti istinu. U Novastošni žive samo tuljani i to im mjesto pruža mnogo ugodnosti.
Tamo je boravio i Oštrozub, petnaestogodišnji sivi, veliki tuljan, s dlakom na ramenima dugačkom poput grive. Uvijek je bio spreman na novu borbu. Njegova se supruga zvala Matka, a bila je blaga i milooka žena u sjajnoj mekoj bundi. Rodio im se sin Kotik, koji je, za razliku od ostalih tuljana, imao bijelu kožu. Kotik se igrao s ostalom djecom tuljanima i učio plivati.
Krajem listopada tuljani su počeli napuštati Novastošnu, a Matka je rekla Kotiku da će iduće godine biti holušik i da mora naučiti kako se hvata riba. Poslije šest mjeseci majka ga je naučila svemu što treba znati o lovu u dubokom moru. Odjednom su se pojavili Kerik Buterin, lovac na tuljane i njegov sin Patamalon.
Birali su koje će tuljane tjerati na klaonicu kako bi kasnije bili pretvoreni u bunde od silskina. Kotiku se nisu htjeli približiti jer su ga smatrali duhom. Kotik je krenuo za Kerikom i Patamalonom, a oni su počeli udarati tuljane po glavi, stoga Kotik više nije mogao prepoznati svoje prijatelje.
Jednogodišnji je Kotik, šokiran viđenim, otišao morskom lavu kako bi mu rekao što se dogodilo, a on mu je rekao da Kerik to radi već trideset godina i da on tu ne može ništa. Morski lav uputio je Kotika do Morskoga Vješca. Kada je Kotik stigao, ružni, bubuljičavi i uvijek osorni Morski Vješac stajao je u vodi. Kotik ga je pitao postoji li ikakvo mjesto kamo bi tuljani mogli otići, a gdje ljudi nikada ne dolaze, na što mu je on odgovorio:
“Idi pa ga nađi! – reče Morski Vještac zatvarajući oči. – Gubi se odatle. Mi smo ovdje u velikom poslu.”.
Rekao mu je i da pođe pitati morsku kravu koja će sigurno znati odgovor.
Kotik je otplivao natrag u Novastošnu gdje je saznao da se nitko ne slaže s njegovim pokušajima da otkrije novo i sigurnije mjesto, a on je znao da nitko drugi, osim njega, nije vidio ubijanje tuljana. Oštrozub je sinu Kotiku rekao da je njegov posao da postane veliki tuljan, a Matka mu je rekla da nikada neće moći zaustaviti klanje i da se ide igrati.
Te jeseni Kotik je napustio obalu u potrazi za morskom kravom i za mirnim mjestom. Doživio je brojne pustolovine i pet godina proveo je u istraživanju, a četiri mjeseca odmarao bi se u Novastošni, gdje su mu se zbog njegove zamisli svi rugali. Majka ga je molila da se oženi jer je izrastao u velikoga tuljana, a postojala je i još jedna tuljanica koja je odgađala udaju. Kotik i tuljanica zajedno su otplesali vatreni ples.
Kotik je zaista pronašao mjesto koje je zbog grebena bilo sigurno od ljudi i vratio se u Novastošnu kako bi donio sretnu vijest. Jedan mu mladi tuljan reče:
“Sve je to lijepo, Kotiče, ali ne možeš ti doći ne znam otkuda i samo nas povesti odavde. Znaj da smo se mi borili za naše domove, a to ti nisi činio. Ti si se radije skitao po morima.”.
Kotik mladoga tuljana izazove na borbu i ukoliko pobijedi, utoliko će svi tuljani otići s njim na mjesto koje je pronašao.
Dogodila se velika borba u kojoj je Kotik pokazao neizmjernu snagu, a Oštrozub reče:
“Možda je lud, ali je najbolji borac na obali. Nemoj napadati svog oca, sine moj! On je uz tebe!”.
Kotik je ipak napao oca i svima dao lekciju. Većina je tuljana krenula za Kotikom do Tunela Morske Krave, a iz godine u godinu dolazilo je i sve više tuljana iz Novastošne. Na taj se način ostvarila legenda kako će bijeli tuljan sve tuljane spasiti od ljudi.
Riki-Tiki-Tavi
Priča govori o velikome ratu koji je Riki-Tiki vodio u kupaonici velikoga ljetnikovca u naseobini Sigauli. Pomagao mu je Darzi, ptica-krojačica, a posavjetovao ga je i muškaš Čučundra. Međutim, pravu je borbu izveo Riki-Tiki. Bio je mungos, po krznu i repu sličniji mački, ali po glavi i naravi lasica. Jednoga dana poplava ga je odnijela iz jame u kojoj je živio s ocem i majkom, a pronašao ga je dječak Tedi koji ga je primio u svoju kuću da se osuši. Lozinka svih porodica mungosa glasila je: “Idi pa vidi.”.
Tedijevi roditelji bili su dobri prema Riki-Tikiju, a ptica Darzi i njegova žena rekli su mu da su vrlo nesretni jer im je jučer ispalo dijete iz gnijezda i da ga je pojeo Nag, velika crna kobra. Zanimanje svakoga odrasloga mungosa bilo je da se bori sa zmijama i da ih jede. Nag je imao zlobnu ženu Nagainu. Nag je napao Riki-Tikija, ali on je crvenih očiju pun ljutnje uspio izbjeći napad i ubio zmiju Karaita. Dječak Tedi zahtijevao je da Riki-Tiki spava ispod njegove brade.
Nag je ušavši u kupaonicu, odlučio ubiti Tedija i njegove roditelje. Nag i Riki-Tiki počeli su se boriti, što je probudilo Tedijeva oca koji je iz svoje lovačke puške ubio Naga. Bio je dirnut time što im je Riki-Tiki svima spasio život. Riki-Tiki znao je da mora riješiti posao s Nagainom. Dok se Nagaina prepirala s Darzijevom ženom, Riki-Tiki otišao je do toploga gnoja oko lubenice gdje je Nagaina čuvala dvadeset i pet svojih jaja i svima im odrezao vrhove.
Za to vrijeme, Nagaina je ušla u Tedijevu kuću i pokušala ga ubiti. Njegovi su roditelji problijedjevši nijemo stajali, ali Riki-Tiki ušao je u kuću i rekao joj da je kod njega njezino posljednje jaje, a Nagaina je zatim pobjegla u svoju rupu. Riki-Tiki krenuo je za njom i izišao zatvorivši joj ulaz. Znao je da tako nikada neće moći izići i rekao je da svi proglase kako je Nagaina mrtva.
Tedijevi roditelji bili su zahvalni Riki-Tikiju što je svima spasio život:
“Riki-Tiki se s pravom mogao ponositi; ali nije postao suviše ohol. Čuvao je bašću, kao što mungos treba da je čuva, zubima i skokom i trkom i ujedima, sve dok se nijedna kobra više nije usudila promoliti glavu s ovu stranu zida.”.
Tumaj, gospodar slonova
Gospodar slonova, predstavljen kao Kala Nag (što znači Crna Zmija) služio je indijskoj vladi na sve moguće načine. Bio je visok dobra tri metra i sa svojim krnjim zubima mogao je učiniti više od bilo kojega drugoga slona. Indijska vlada vodi veliku brigu o slonovima i postoji ustanova koja goni slonove, hvata ih, pripitomljuje i šalje svugdje po zemlji gdje zatrebaju.
Ako je riječ o borbi, ne postoji nešto što mudri Kala Nag ne bi znao. Kala Nag bojao se jedino Velikoga Tumaja, unuka Tumaja Gospodara Slonova. Veliki Tumaj imao je desetogodišnjega sina Maloga Tumaja koji bi po običaju, kada poraste, trebao zauzeti očevo mjesto na vratu Kala Naga. Jednoga se dana Mali Tumaj sam zaputio među divlje slonove, za što je saznao Petersen Sahib, bijeli čovjek, lovac na slonove koji je o njima znao više nego itko na svijetu. Veliki Tumaj bio je bijesan na sina i smatrao je to sramotom.
Petersen Sahib upoznao je Maloga Tumaja i rekao mu da nikada više ne smije ići među divlje slonove, osim ako vidi ples slonova. Na to se prolomio grohotan smijeh jer je to bila stara šala lovaca. Vidjeti ples slonova značilo je nikada. Međutim, jedne večeri Mali Tumaj pratio je Kala Naga i otkrio mjesto na kojem stotine slonova izvode svoj ples. Otišao je do Petersena Sahiba kako bi mu to rekao, ali onesvijestio se:
“Proširili su prostor tapkajući po njemu. Vidio sam to svojim očima. Kal Nag me je ponio i vidio sam.”.
Petersen Sahib otišao je do mjesta gdje je izbrojio tragove preko rijeke, što je bio dokaz plesa slonova. Priredio je svečanost na kojoj su Maloga Tumaja preimenovali u Tumaja, Gospodara slonova, kao što se zvao njegov pradjed. Budući da je jedini koji je ikada vidio ples slonova u samom srcu planine Garo, naklonost bogova iz džungle je s njim i postat će veliki lovac na slonove. Svi su mu prisutni trebali odati počast.
Analiza likova
Mogli – ukrao ga je tigar kada je bio novorođenče i u indijskoj džungli su ga pronašli vuk i vučica, odlučivši ga zadržati. Voljeli su ga kao da je njihovo vlastito dijete. Tako je počeo njegov suživot s ostalim životinjama.
“Ravno pred njim, držeći se za nisku granu, stajalo je golo smeđe dijete koje tek što je prohodalo – tako nježno i bucmasto majušno biće, kakvo još nije, usred noći, došlo do vučje jame. Ono pogleda oca Vuka u lice i nasmija se.”
Životinje su ga učile kako da se ponaša u njihovom svijetu, ali tigar Šir-Kan predstavljao je veliku opasnost za njega jer ga je pokušavao ubiti i tako je na kraju potjeran iz džungle. Dao je obećanje da će ga on sam ubiti kako bi se osvetio i to je i napravio.
“Kada nije učio, ležao je na suncu, spavao i jeo, i opet spavao; kada se uprljao ili kada mu je bilo toplo, plivao je po šumskim jezercima; kada bi mu se prohtjelo meda (Balu mu je objasnio da su med i orasi isto tako dobri za jelo kao i živo meso), penjao se po drveću, a Bagira mu je pokazivao kako to treba raditi.”
“Veliki, dostojanstveni stari medvjed radovao se što ima tako marljivog đaka.” (…)
Ljudi su prema Mogliju bili okrutni, potjerali su ga iz sela i htjeli ga ubiti pa se uvijek smatrao vukom i više je vjerovao životinjama. Svoj je čopor hrabro spasio od dola. Mogli je poslije izrastao u mudroga, hrabroga i osjećajnoga dječaka dobroga srca. Oženio se i ostao živjeti sa svojom majkom, iako mu je bilo teško napustiti džunglu.
(…) “Jer je bio samo dječak, mada bi on sama sebe nazvao vukom da je znao govoriti ma kojim jezikom ljudi.”
“Ali što on hoće? Ljudi su me otjerali. Što još žele od mene? – ljutito reče Mogli.”
“Narod džungle, koji ga se već bojao zbog njegove mudrosti, bojao ga se sada i zbog njegove snage, i, kada je mirno išao svojim putem, raznio bi se šapat da on dolazi, i šumski putovi bi opustjeli. Ali, pogled njegovih očiju je uvijek bio blag.”
“Stojeći tako u crvenoj svjetlosti uljanice, jak, visok i lijep, s dugom crnom kosom što mu se talasala preko ramena, s nožem koji mu se ljuljao o vratu, vijencem bijelog jasmina na glavi, ljudima se mogao činiti nalik na nekog divljeg boga iz priča o džungli.”
Majka Vučica – hrabra vučica koja je Moglija prihvatila kao svoje dijete i pazila da mu se nikada ništa ne dogodi. Voljela je ga je više od vlastite djece i zvala ga Mogli žabom. U mladosti su je zvali Rakša, što znači đavo. Htjela se osvetiti seljanima koji su bili okrutni prema Mogliju.
“Čovjekovo mladunče je moje, ti hromi Langri – i samo moje. Neće biti ubijeno, živjet će da bi jurilo s čoporom i lovilo s čoporom, i čuvaj se, ti lovče male gole djece, ti žabojedu, ti ribolovče, na kraju će ono još tebe loviti!”
“Dođi skoro moj mali goli sine! – reče majka Vučica. – jer čuj me, čovjekovo dijete, voljela sam te više od vlastite djece!”
Balu – stari, dostojanstveni medvjed koji je Moglija, ali i sve ostale, učio zakonima džungle i neizmjerno ga volio. Za vrijeme skupštine dao je svoj glas da se Moglija ne ubije i da ostane među čoporom. Spasio je kada su ga oteli majmuni. Znao je da će se on jednoga dana vratiti ljudima jer čovjek uvijek odlazi ljudima.
“U tom se trenutku Balu uspravi na zadnje šape i zamumlja – Balu, sanjivi mrki medvjed, koji je učio mkade vukove zakonima džungle, jedini tuđinac u svijetu vukova, stari Balu koji se može kretati kako ga je volja, jer jede samo orahe, korijenje i med.”
“Čovjekovo mladunče, čovjekovo mladunče? – reče Balu. – Ja govorim u korist čovjekova mladunčeta. Od čovjekova mladunčeta neće biti nikakve štete. Ne umijem držati lijepe govore, ali govorim istinu. Primite ga i pustite ga; neka juri s čoporom. Ja ću ga sam poučavati.”
“Ja sam te učio zakonu. Ja ću govoriti – reče. I, mada ne vidim stijene pred sobom, daleko vidim, Mala žabo, pođi svojim putem; osnuj svoj dom sa svojim rodom, iz svog čopora i naroda; ali ako ustreba noga, ili zub, ili oko ili riječ, da se brzo javi po noći, zapamti, gospodaru džungle, džungla je tvoja čim je zovneš.”
Bagira – crna i lukava pantera. Bio je jak i bezobziran, ali mekoga glasa i dobroga srca. S Baluom dao je svoj glas da se Mogli primi u čopor i ne ubije, otkupivši ga za jednoga bika. Kada je odlazio natrag u ljudski svijet, rekao mu je da su svi dugovi plaćeni i da zapamti da ga je volio. I on je sam rođen među ljudima, ali uspio je pobjeći.
“Jedna mračna sjenka pade u krug. To je bio Bagira, crna pantera. Sav kao tinta crn, ali s panterskom šarom, koja bi u svjetlosti pokatkad zasijala kao šara u svili, što se prelijeva. Svi su poznavali Bagiru i nitko se nije rado sretao s njim, jer je bio lukav kao Tabaki, jak kao divlji bivol i bezobziran kao ranjeni slon. Ali mu je glas bio blag poput divljeg meda što kaplje s drveta, a krzno mekše od paperja.”
“Ubiti golo mladunče, to je sramota. Osim toga, kad odraste, bolje ćete okušati svoju snagu na njemu. Balu je govorio u njegovu korist. Baluovim riječima ja dodajem jednog bika, i to masnog, svježe ubijenog, na pola milja odavde, ako ste spremni da po zakonu primite čovjekovo mladunče. Pristajete li?”
“Sjeti se da te Bagira volio! – viknu i pobježe. Na podnožju brda vikao je opet otegnuto i glasno: – dobar lov na novom putu, gospodaru džungle! Sjeti se da te Bagira volio.”
Akela – lukavi i stari Vuk koji je bio vođa čopora kojem je uvijek savjetovao da dobro otvore oči. Prihvatio je Moglija u čopor, a prilikom borbe s dolama, Mogli mu je spasio život. Međutim, uginuo je od posljedica teških rana i vukovi su mu pjevali pjesmu smrti.
“Akela, veliki sivi osamljeni vuk, koji je snagom i lukavstvom vodio čopor; ležao je ispružen na svojoj stijeni. Veliki sivi osamljenik vodio je čopor već godinu dana čopor. U svojoj mladosti upao je dvaput u stupicu, a jednom su ga pretukli i ostavili misleći da je mrtav; otuda je znao običaje i narav ljudi.”
“Povedi čovjekovo mladunče – reče Akela ocu Vuku – i odgoji ga, kao što priliči pripadniku slobodnog naroda.”
“Ti si čovjek, mali brate, vučiću pod mojim nadzorom. Ti si potpuni čovjek inače bi čopor bio pobjegao pred dolama. Ja ti dugujem život. Danas si spasio čopor kao što sam nekada ja tebe spasio. Jesi li zaboravio? Sada su svi dugovi isplaćeni. Vrati se svom vlastitom narodu. I opet ti velim, zjenice moga oka, ovaj je lov završen.”
Šir-Kan – Moglijev najveći neprijatelj. Hromi tigar koji je pokušao ubiti Moglija, ali spasili su ga Vuk i Vučica. Zbog toga je bio bijesan i smatrao je da pripada njemu. Pokušavao je ga je ubiti, ali Mogli je ubio njega i u čopor donio njegovu oderanu kožu. Nitko ga nije volio jer je ubijao i jeo ljude samo iz hira, iako je to u džungli bilo zabranjeno.
“S otvora pećine nestade mjesečine, jer su se golema četvrtasta i široka ramena Šir-Kanova ugurali u ulaz.”
“Šir-Kan je često sretao Moglija u džungli, jer, otkako je Akela ostario i oslabio, hromi tigar je sklopio prijateljstvo s mladim vucima iz čopora, koji su išli za njim zbog otpadaka od plijena – nešto što Akela nikad ne bi dopustio da je smio upotrijebiti svu svoju vlast. A Šir-Kan im je laskao i čudio se, kako tako dobri mladi lovci pristaju, da budu vođeni od jednog polumrtvog vuka i čovjekova mladunčeta.”
Mesua – Moglijeva prava majka kojoj su oteli Moglija, odnosno Natua. Nju i njezina muža spasio je od seljana koji su ih htjeli ubiti zbog toga što su njegovi roditelji. Molila ga je da se vrati živjeti s njom i njegovim novorođenim bratom.
“A ako si Natu, kojeg je odnio tigar – nastavi Mesua jecajući – onda je on tvoj mlađi brat. Daj mu blagoslov starijeg brata.”
“Vrati se! – šaputala je. – Sine ili nesine, vrati se jer te volim – a pogledaj, i on je žalostan.”
Rudyard Kipling biografija
Engleski književnik, pjesnik i novinar Rudyard Kipling rođen je 30. prosinca 1865. godine u Mumbaiju, a umro je u Londonu 18. siječnja 1936. godine.
Imao je značajnu ulogu u političkom životu Velike Britanije, a 1907. godine dobio je Nobelovu nagradu za književnost zahvaljujući svojoj originalnoj mašti te nevjerojatnom talentu za naraciju.
U svojem stvaralaštvu Kipling daje vjerodostojan prikaz indijskoga života i života britanskih vojnika.
Autor se izrazito zanimao za dječji i životinjski svijet, što se najbolje vidi u njegovom najpoznatijem djelu Knjiga o džungli. Pokazao je i izvrsno poznavanje egzotičnih predjela Indije.
Njegova najpoznatija djela su: Balade iz vojarne, Priproste priče s planine, Sablasna rikša i druge priče, Kim, Svjetlost se ugasila i Kako je slon dobio surlu.
Autor: A.Ž.
Komentariši