Knjiga obrađena lektira književnika Ive Andrića. Lektira sadrži kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i biografiju pisca, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Analiza djela
Pripovijetka Knjiga duža je od ostalih pripovjedaka iz zbirke Aska i vuk, te se od njih razlikuje i po dubljoj psihološkoj razrađenosti glavnog lika, po čemu je bliska psihološkoj noveli. U središtu radnje je glavni lik, dječak Latković, koji je nesiguran i sramežljiv, a tema kojom se pripovijetka bavi je njegov strah.
Riječ je o strahu koji se pojavio kao pretjerana reakcija na uobičajeni događaj, a koji je posljedica odgoja jer dječak očito nije imao osobu u životu kojoj se mogao obratiti i koja bi ga usmjerila kako da postupi u takvoj situaciji. Njegovo psihičko stanje pratimo kroz cijelu pripovijetku te se vrlo zorno prikazuje osjećaj anksioznosti, izrazite zabrinutosti, srama i manje vrijednosti.
Osim pitanja odgoja, pripovijetka također razmatra odnos jačih ili starijih osoba prema slabijima i mlađima, pitanje osuđivanja od strane društva i izrugivanja. Kako je navedeno u samom uvodu, dječji strahovi ponekad su neutemeljeni, ali mogu ostaviti duboke posljedice ukoliko ih odrasli zanemaruju ili olako prelaze preko njih.
Književni elementi
Vrsta djela: pripovijetka
Mjesto radnje: bosansko mjesto u kojem je dječak pohađao gimnaziju
Vrijeme radnje: od septembra do januara
Tema: dječakov veliki strah zbog oštećene knjige
Ideja: dječji strahovi ponekad su neutemeljeni, ali mogu ostaviti duboke posljedice ukoliko ih odrasli zanemaruju ili olako prelaze preko njih
Kratak sadržaj
Na početku pripovijetke nalazi se talijanska narodna pjesma s prijevodom koja govori o velikom strahu za vrijeme učenja male knjige. Ta pjesma uvodi u temu, a to je dječji strah. Ovisno o tome kakav je prvi dodir djeteta s društvom i njegovim zakonima, taj strah ili iščezava s godinama ili ostaje u djetetu i lomi mu dušu cijeli život.
To su sitni, ali sudbonosni događaji iz djetinjstva koje odrasli često ne primijete ili olako prelaze preko njih. Glavni lik, dječak o kojemu znamo samo da se preziva Latković, vratio se s ljetnih praznika u bosansko mjesto gdje se školovao. Bio je rujan i krenuo je u treći razred gimnazije. Vratio se u školu teška srca nakon igre i slobode.
Svoju đačku sobu dijeli s jednim kolegom, a stanuju kod stroge i brižne udovice, koja također ima dva sina koji se školuju u gimnaziji. U hodniku gimnazije na ploči su bila ispisana imena onih koji su dobili pismo. Učinilo mu se da umjesto sličnog prezimena piše njegovo, ali se ubrzo razočarao. Činilo mu se da u njegovu životu nema ničeg lijepog ni neobičnog, samo dužnosti i obaveze, sve je jednolično.
Na manjoj ploči pisalo je kada i gdje se izdaju besplatne školske knjige za učenike koji su siromašni ili nemaju roditelje. To su bile već korištene, uništene knjige, a njemu se gadilo što će morati cijelu godinu učiti iz takvih knjiga. Jedina svijetla točka i nada u njegovom životu bila je mogućnost korištenja knjiga iz knjižnice, na što su imali pravo učenici od trećeg razreda.
Dvije godine je čekao taj trenutak i kada je napokon ušao u knjižnicu, osjećao je da mu se ostvario san. Radost se ubrzo pretvorila u bol kada je shvatio da mora izabrati samo jednu knjigu tjedno i to ako knjižničar odobri. Sve to činilo mu se uvjetovano i ograničeno u usporedbi s tim što postoji toliko knjiga i ljudi koji ih mogu slobodno čitati.
Knjižničar ga je trgnuo iz razmišljanja. Pitao ga je je li došao spavati ili uzeti knjigu. Dječak je bio zbunjen i uplašen, bojao se da će mu knjižničar nadjenuti neki podrugljivi nadimak. Uz mucanje zatražio je nešto o putovanjima. Knjižničar mu je odgovorio da mu se čini da on ni sam ne zna što hoće i žustro mu predao kratku, podeblju knjigu.
Dječak se zbunjen povukao misleći da je ovaj put sretno prošao jer nije dobio nadimak. Silazio je niz stepenice i listao knjigu. Zvala se “Ekspedicija u polarne krajeve”. Pregledavao je slike polarnih predjela, saonica koje vuku psi i snježnih šatora. Iz svih fotografija zračila je hladnoća i neprijatnost susreta s knjižničarem.
Od osjećaja potresenosti tim susretom s knjižničarem, dječak se spotaknuo i pao niz stepenice. Knjiga se rasula i njezina unutrašnjost istrgla se iz korica. Brzo je pojurio kući i pogledao nije li ga tko vidio. Putem je cijelo vrijeme razmišljao o šteti i nezgodi s knjigom.
Nakon ručka otišao je igrati se s društvom i zaboravio na knjigu dok nije pao sumrak. Poslije večere, u tajnosti je izvukao knjigu i vidio da je već jednom bila oštećena i lijepljena. Pitao se što treba napraviti. Zaključao je knjigu u kovčeg da je nitko ne vidi.
Za vrijeme nastave samo je razmišljao o tome kako će izaći pred knjižničara jer je mislio da se knjiga ne može popraviti. Njegova je briga svakim danom bivala sve veća. Prolazili su mjeseci, počeo je izbjegavati prijatelje. Nije znao treba li se kome povjeriti i tražiti savjet, bojao se osude od drugih.
Mislio je pisati ocu ili priznati knjižničaru. Jedini spas vidio je u molitvi. Tražio je Boga da učini čudo i sastavi knjigu. Svako jutro provjeravao je knjigu, ali ona je bila ista. Poželio je umrijeti prije kraja semestra, kada je morao vratiti knjigu. Od tada molio je samo da umre.
Povukao se u sebe, smršavio, profesori su primijetili da je popustio u učenju. Gledao je kako ostali vraćaju knjige i posuđuju nove, a on nije imao hrabrosti ponovno stupiti pred knjižničara. Jednom ga je netko pitao zašto ne posuđuje knjige, a on je odgovorio da još nije pročitao prvu. Podrugljivo su mu odgovorili da ne može mjesecima držati istu knjigu i da će je morati vratiti ako je netko drugi zatraži.
Ta pomisao povećala mu je strah. Skupio je novac i kupio ljepilo. Kad je bio sam kod kuće, rastopio ga je i komadićem drveta namazao knjigu. Kad ju je zalijepio, pritisnuo ju je drugim knjigama i teškim predmetima. Nije mogao spavati jer je mislio da nije dobro zalijepio i da je time nepopravljivo sve pokvario.
Ujutro je pogledao knjigu. Na prvoj i zadnjoj stranici vidjeli su se tragovi lijepila. Svakodnevno je ponovno procjenjivao je li lijepljenje uspjelo i može li vratiti knjigu. Došao je kraj semestra i dan kada svi trebaju vratiti knjige u knjižnicu jer bez toga neće dobiti svjedodžbu. Noć prije nije mogao spavati, planirao je da će ići u knjižnicu kada bude puno ljudi, da će biti ravnodušan i da neće ničime privlačiti pažnju na sebe.
Bojao se oštrih riječi knjižničara i kazne, sramote i plaćanja. Bio je siječanj i krenuo je u školu. Obilazio je vrata knjižnice i ušao kada su ispred njega bila trojica. Zubi su mu cvokotali od straha. Nije primijetio da su trojica ispred njega već otišla i da je došao na red. Našao se licem u lice s knjižničarem.
Knjižničar je izgledao drugačije: imao je velike podočnjake, izgledao je zabrinuto i bolesno. Dječak je razmišljao je li to opasnije ili povoljnije za njega. Utučen i mrzovoljan knjižničar nije ni pogledao dječaka, uzeo je knjigu, zabilježio da je vraćena te je odložio među ostale vraćene knjige.
Dječak je ostao šokiran, nije izašao sam iz knjižnice, nego su ga izgurali drugi. Očekivao je da će ga netko zvati da se vrati. Dogodilo se čudo – ništa se nije dogodilo. Nije više bilo knjige, ni straha, ni odgovornosti. To je bio jedini ishod koji nije predvidio. Vratio se kući i sjedio dugo pognute glave kao premoren čovjek, nije se mogao radovati.
Analiza likova
Likovi: dječak Latković, knjižničar
Dječak Latković potječe iz siromašne obitelji, što možemo zaključiti iz toga što je morao koristiti već upotrijebljene školske knjige. Bio je mršav, preplanuo, kosa mu je izblijedjela od sunca, odijelo mu se činilo teško, a cipele su ga žuljale kao tuđe. Spominje se da je imao oca, od njega je htio zatražiti savjet što da učini s knjigom. Kroz pripovijetku možemo pratiti kako se mijenja stanje njegovih osjećaja. Na početku je radostan i slobodan. Kako se vraća u školu, postaje razočaran. Osjeća se malen, zbunjen i neugledan u gradu. Ono što ima malo je prema onome što mu se nudi i onome što bi htio imati. Taj osjećaj prerasta u monotoniju koja se iznenada prekida susretom s knjižničarem, koji je na njega ostavio iznimno negativan dojam. Postao je tjeskoban i zabrinut, što se odrazilo na svim područjima njegova života. Briga i strah oko knjige, kao i osjećaj posramljenosti i manje vrijednosti nestao je nakon što je vratio knjigu, ali ostao je u stanju šoka, zbog čega nije mogao osjetiti radost.
Knjižničar je opisan kao otresit, imao je jake šake i vrat, kratko ošišanu crvenu kosu, brkove i zelene oči. Njegov pogled bio je podrugljiv, iz njegovih očiju moglo se vidjeti da zna što hoće i što treba raditi, te isto očekuje i od drugih u svakom trenutku. Knjižničar se postavio nadmoćno nad nesigurnim dječakom iskoristivši njegovu slabost da bi uzdigao sebe. Prema njemu se ponašao s ponižavanjem. Na kraju se njegov izgled promijenio, razbolio se te više nije o ničemu vodio brigu. Postao je mrzovoljan, utučen i udubljen u svoje brige i misli.
Ivo Andrić biografija
Ivo Andrić (1892.-1975.) rodio se pored Travnika u Bosni, a s obitelji se često selio. Tako je živio i u Višegradu i u Sarajevu. U Sarajevu je i završio gimnaziju.
Bio je veliki pjesnik, novelist, romanopisac i esejist. Njegova prva pjesma bila je objavljena u časopisu imenom “Bosanska vila”. U Zagrebu je započeo studij povijesti, filozofije i slavistike, a nastavio ga je prvo u Beču pa u Krakovu. Studij je završio 1924. godine u Grazu, a njegova tema rada bila je kako živjeti pod turskom vlašću.
Pošto je bio naklonjen pokretu Mlada Bosna, početkom Prvog svjetskog rata je bio čak i pritvoren. Poslije 1917. godine odlazi u Zagreb gdje se počinje baviti književnošću.
Sudjeluje u mnogim časopisima i novinama kao što su: “Vihor” i Hrvatska njiva”. Prvo zbirke lirske proze objavio je također u Zagrebu i to su bili naslovi “Ex Ponto” i “Nemiri”.
1919. godine počinje raditi u diplomaciji i to u veleposlanstvima Kraljevine Jugoslavije. Bio je smješten u Rimu, Parizu, Madridu, Bukureštu, Grazu, Bruxellesu, Ženevi i Berlinu.
Nakon rada u diplomaciji, utočište je pronašao u svom novom domu u Srbiji.
1961. godine dobio je Nobelovu nagradu za književnost za djela “Na Drini ćuprija” i “Travnička kronika”.
Njegova najpoznatija djela su: “Nemiri”, “Lica”, “Ljubav u kasabi”, “Pod Grabićem”, “Izabrane pripovetke”.
Autor: M.F.
Komentariši