Koko u Parizu

Koko u Parizu jedan je od poznatijih hrvatskih dječjih romana svih vremena. Autor spomenutog romana, a i brojnih drugih Kokovih pustolovina jest Ivan Kušan koji je veliki dio svog stvaralaštva posvetio upravo radu na dječjim romanima, časopisima i emisijama.

Kokove pustolovine ovog su puta smještene u Pariz, glavni grad Francuske, u kojem se Koko i njegov najbolji prijatelj Zlatko, nađu upleteni u krađu najpoznatije slike svih vremena, Mona Lize.

Kompoziciju romana čine trideset poglavlja, a roman počinje razgovorom Koka i Zlatka. Oni se pripremaju na putovanje u Pariz, u posjet Zlatkovom ujaku koji je u Francuskoj poznat kao Poklé. Koko uči francuske nepravilne glagole i jednostavne rečenice kako bi se tamo mogao bolje sporazumijevati, a Zlatko ga zamara svojim neiscrpnim pričama o brojnim opasnostima koje bi ih mogle zateći u Parizu. Nisu ni sanjali da će se zbilja zateći u jednoj od njih.

Dva dana nakon njihova dolaska u Pariz, događaju im se razne pustolovine koje nalikuju radnji nekog filma. Zlatkov ujak ih vodi u potkrovlje kako bi im pokazao čuvenu sliku, Mona Lizu. Bilo je potrebno izraditi kopiju originala za snimanje filma poznatog redatelja Allesa Worsona, no slika s Poklepovićeva tavana nestaje i Zlatkov ujak upada u probleme.

Koko i Zlatko odluče riješiti misterij nestale slike i upliću se u velike opasnosti – Koko se izgubi u Parizu, otmu ga, Zlatko ga pokuša zamijeniti za sliku, no plan im propada i bježe od otmičara Jeana i Michela. Upoznaju nove prijatelje – Katsaridu i Marie s kojima udružuju snage i dolaze do konačnog rješenja zagonetke.

U romanu nailazimo na niz konflikata i petlji koji prema kraju postaju sve zamršeniji i zanimljiviji. Svaki novi lik sa sobom donosi i nova pitanja. Za vrijeme čitanja nikako ne možemo doći do glavnog krivca sve dok se radnja ne otpetlja i ne saznamo komičan preokret – sve je bio samo Kokov san.

Svi likovi i događaji spoj su Zlatkovih priča u Parizu te poznatih ličnosti i činjenica na koje je Koko naišao kroz čitanje. Tako je primjerice slavni redatelj, Orson Welles, u snu postao Alles Worson, Zlatkovog ujaka slikara je izmislio na temelju lika iz Kušanove knjige Lažeš, Melita, a Kokov ljubimac, pas Car u snu je postao papagaj César.

Prije nego što se otkrije da je sve bio Kokov vrlo maštovit san, u liku bogalja prepoznajemo i pisca Ivana Kušana koji je samog sebe postavio kao lika romana koji upravlja radnjom i usmjerava je što daje djelu posebnu čar.

Roman spada u detektivske romane. Kroz njega se proteže tema nestanka slike i pokušaj odgonetanja pravog počinitelja tog djela. Napisan je za djecu, jednostavnim i razumljivim jezikom, ali je istovremeno pametno osmišljen i nudi zabavu i uživanje u čitanju. Osim toga, autor nas upoznaje s brojnim ulicama, trgovima i znamenitostima Pariza pa je roman vrlo poučan.

Vrsta djela: detektivski roman

Književni rod: epika

Vrijeme radnje: jedno ljeto

Mjesto radnje: Zagreb, Pariz

Tema djela: Kokove i Zlatkove avanture u Parizu

Ideja djela: snovi su često mješavina stvarnih događaja, a nemirna savjest ih može učiniti vrlo zanimljivima

Kratak sadržaj

I.

Netko prepadne Koka stegnuvši mu ruke oko vrata. Bio je to njegov najbolji prijatelj i susjed Zlatko Brnčić. Njih su dvojica za tjedan dana trebali otputovati u Pariz.

“Prije dvadeset dana, točno uoči svršetka školske godine, došao je u njihovu kuću doktor Brnčić, Zlatkov otac, i predložio Kokovim roditeljima da dopuste svom sinu da otputuje sa Zlatkom u Pariz. Ondje će obojica biti gosti Zlatkova ujaka koji je slikar i živi u Francuskoj.”

Zlatko je već bio tamo, no ovaj put mu se nije išlo bez najboljeg prijatelja. Koko je taj izlet shvatio vrlo ozbiljno i danima je listao knjige o Francuskoj, Parizu, uvježbavao nepravilne francuske glagole i učio o običajima. Zlatko ga je plašio svojim pričama o opasnostima koje vrebaju tamo.

“Ondje svaki dan ima tri tisuće otmica. Najviše otimaju dečke naših godina, pogotovo strance…”

Pričao mu je i o brojnim znamenitostima koje će tamo vidjeti poput Eiffelovog tornja s kojeg se pružao pogled na cijeli Pariz i crkve Notre-Dame.

Koko se nadao da mu se na putu ništa neće dogoditi te da će sve što tamo doživi, moći ispričati prijateljima.

II.

Sedam dana je prošlo, a Zlatko i Koko (pravog imena Ratko Milić) su se uskoro našli u Parizu. Na aerodromu ih je dočekao Zlatkov ujak koji ih je vodio kroz podzemnu mrežu vlakova u kojoj bi se zasigurno izgubili da ga nije bilo. Nakon što su izmijenili četiri različita vlaka, konačno su se našli u slikarevoj ulici Bretonneau, iako je Zlatko odmah htio pokazati Koku sve znamenitosti.

Slikar je bio u žurbi i djelovao je tajanstveno, kao da nešto krije. Kada su stigli u stan odao im je tajnu. Iza tri zaslona na tavanu, čuvao je sliku Leonarda da Vincija koja je inače stajala u Louvreu. Bila je to slika Mona Lize.

Zlatko ju je odmah prepoznao i ništa im nije bilo jasno. Slikar ih je umirio, utišao i upozorio da su oni jedini koji su za to znali. Zabrinuto su se pogledavali.

“Koko se počeše desnom rukom iza lijevog uha. Predosjećao je da će njegov izlet u Pariz, kome se toliko radovao, biti uzbudljiviji od najstrašnijeg sna.”

III.

Marie Cléver je kći poznatog novinara koji piše za časopis Večernja truba, Marcela Clévera. Zamjerala mu je što je nije poveo u posjetu poznatom redatelju Allesu Worsonu koji će ovih dana u Parizu snimati novi film. Radnja filma temeljila se na jednoj od poznatih pokušaja krađe Mona Lize u kojoj jedan Talijan, smatrajući da tamo pripada, pokuša ukrasti sliku i vratiti je u domovinu, bez želje za profitom. Djevojčica je velika ljubiteljica detektivskih priča, a i sama se, poput oca, bavi pisanjem.

Istovremeno, njen otac, Marcel razmišlja hoće li se djevojčica ljutiti na njega što je nije poveo sa sobom u posjet redatelju.

“Žao mi je što nisam poveo Marie, sigurno je ljuta na mene, ali zbilja nisam mogao… Posao je posao, a ona je još premalena da je uvlačim u svoje novinarske pothvate. Osim toga, Alles Worson bi se ljutio da još nekoga povedem sa sobom, jer sam ja jedini novinar kojemu je dao svoju adresu…”

Redatelj ga je izvijestio da je sve spremno za snimanje filma Slika za milijardu dolara koja će proslaviti i samog novinara. Sastanak je predviđen za sljedeći dan u osam sati u Louvreu. Slikar je trebao stići prije i ponijeti sliku.

IV.

U kući bogatog grčkog brodovlasnika, Nikolasa Somaisa, vladao je nemir. Urlao je na svog sina Katsaridu dok ga je izvjestio da se želi baviti biciklizmom.

“Nikako nije bio zadovoljan svojim sinom i nikako nije mogao obuzdati srdžbu.”

Želio je da mu sin bude glazbenik, pijanist, no Katsarida je imao drukčije planove. Bio je razočaran što se otac ljepše ponaša prema papagaju Césaru nego prema njemu. Nikolas se otresao i na slugu Mauricea pa otišao. Katsarida je znao da ga nešto muči pa je o tome pitao slugu Mauricea.

“Tata mi ne da ni pogledati bicikl i urla na mene za svaku sitnicu više nego ikad. Uvjeren sam da ima velikih briga. To nisu obične poslovne brige. Ti znaš, Maurice, što njega muči.”

On mu prizna da je novi brod nazvao Mona Liza. Katsarida se sjeti posljednjeg broda kojeg su nazvali Kleopatra i problema koji su tad imali s njima. Dječakov otac oduvijek je sanjao da će postati slikar, no kako nije imao talenta, ostala je ljubav prema umjetninama. Zbog toga je svaki novi brod nazvao prema drugoj slici. U razmišljanju ga je prekinula Marie koju je morao što prije izvijestiti o novostima pa su dogovorili susret.

V.

Slikar Poklepović šalje svog nećaka i Koka na šišanje. Koko je razočaran jer je mislio da će do tada već posjetiti neke od većih znamenitosti Pariza. Priznao je, pogledavši Zlatka, da im je šišanje potrebno.

Kada su stigli do brijača, slučajno su čuli i više o snimanju novog filma, ali i planu za pljačku dvojice koji su bili prerušeni u brijače. Koko nikako nije razumio plan slikara.

“Film će se snimati s lažnom Mona Lizom, a prava će biti negdje duboko pod zemljom iza trideset brava i lokota.”

Iz brijačnice su izašli loše ošišani. Zlatko je jedva čekao sve ispričati ujaku jer je mislio da su brijači lopovi. Saznali su da je tako bila ukradena i slika Kleopatre i bila pronađena u grčkoj luci te se nikada nije otkrilo tko ju je ukrao. Još im nije bila jasna uloga papagaja i bogalja u cijeloj toj priči.

VI.

Koku se činilo da Zlatko konstantno sabotira njihov posjet znamenitostima. Plašio ga je pričama o Parizu po noći kada su se događale razne opasnosti. Odlučio je Koku objasniti sve što se događalo.

“Eto, vidiš. To je prava Mona Liza. Slika koja vrijedi milijarde. O tome kako je jedan Talijan uspio ukrasti tu sliku prije mnogo godina, o tome se sada snima film. Uostalom, čuo si u brijačnici, iz novina, kako su i Kleopatru, isto tako čuvenu sliku uspjeli ukrasti prije dvije godine. Kad se snima film, onda se ondje mota tisuću ljudi. Teško je osigurati sliku. Može je netko u gužvi dignuti. Osim toga, jaki reflektori bi mogli naškoditi slici, uprava muzeja ne bi dopustila da je previše osvijetle. A bez svjetla se ne može snimati.”

Zbog toga je Zlatkov ujak radio repliku slike koja će se koristiti za snimanje filma.

Koko se popeo na tavan da još jednom vidi sliku, no kada je stigao, slike nije bilo. Viknuo je od zaprepaštenja. Zlatko ga je umirio rekavši mu da je zacijelo ujak odnio sliku jer mu je trebala.

Kada su se vratili na tavan, slika je opet bila na mjestu. Koko je bio zbunjen sve dok nije izišao na terasu i ugledao mali crveni auto i bogalja. Zlatko ga nije stigao vidjeti i mislio je da Koko radi budalu od njega. Koko nije želio odustati i pod svaku je cijenu htio dokazati da i on jednom ima pravo.

VII.

Marie Cléver je bila  sigurna da se sviđa Katsaridi (Katsaru kako ga je zvala jer nije mogla izgovoriti cijelo ime). Čula je očev glas iz druge sobe koji je govorio mačku da će otputovati na dva-tri dana. Otac ju je pozvao na šetnju do brijačnice jer se planirao ošišati.

“Dakle, tata, Worson te izbacio? Priznaj! Nema ništa od razgovora, intervjua, velikog članka… Zato ti i kidaš.”

Djevojčica je htjela sve saznati. Otac joj objasni da ima sve u rukama te da je razlog izbivanju iznenađenje. Djevojčica je nakon razgovora krenula svojim putem, a otac u brijačnicu. Brijač ga je vrlo nespretno ošišao, a osim toga, novinar mu je zamjerao što nema Večernju trubu, najčitanije novine u Parizu.

“Kad mu je Frédéric napokon oprao lice, prestrašeni je novinar ugledao u zrcalu nepoznatu glavu koja je samo bila nalik na njegovu. Kosa je stršala na sve strane, a obrazi i vrat bili su mu krvavi.”

Nije mogao vjerovati što je upravo proživio. Nije mu ni platio za usluge šišanja i brijanja, a brijač to nije ni tražio. Brijač je za to vrijeme nazvao prijatelja Charlesa kojem se jadao kako je unakazio mušteriju i kako on to “više ne može”.

Zatvorio je brijačnicu i krenuo prema Charlesovoj brijačnici gdje su sjedili Koko i Zlatko.

VIII.

Koko je sada trčao kroz Pariz motiviran željom da dokaže Zlatku da griješi i da nije lud kao što se to možda činilo njegovom prijatelju. Nije mu bilo jasno zašto slikar nije zaključao vrata terase, a sliku je čuvao zaključanu s četiri lokota.

Lutajući mislima, napokon shvati da se našao na nepoznatom trgu u nepoznatom gradu te se nije znao vratiti. Padao je mrak i Koko se sjeti svih Zlatkovih priča o opasnostima koje vrebaju.

Pomislio je da je bilo prilično glupo samo pobjeći i uplašio se da više nikada neće vidjeti Zlatka. Osim toga, bio je i strašno gladan. Šetajući dugo uz rijeku Seineu, ugleda poznatu mu crkvu Notre-Dame. Šetkarao je okolo sve dok mu prsti nisu stegnuli vrat.

IX.

Katsarida je sjedio u naslonjaču i čitao sve dok nije čuo pištanje zviždaljke. Zvala ga je Marie koja je ga je čekala u dvorištu. Nije se usudio pozvati je unutra jer mu je otac bio vrlo osjetljiv. Marie nije bila zadovoljna njegovim ponašanjem – trebalo mu je dugo da izađe i bojao se svog oca, nije radio stvari koje je volio i želio raditi iz straha prema njemu. Sakrili su se u sjenicu i tamo razgovarali.

Katsar je priznao Marie kako sumnja na svog oca. Ponašao se jednako kao dok je bila ukradena poznata slika Kleopatra.

“Tata je tada baš dao ime Kleopatra svom novom prekooceanskom brodu… Bio sam na tom brodu na njegovom prvom putu iz New Yorka u Pirej, u Grčkoj… Tata se strašno uzrujavao, boljela ga je noga… Čuo sam kako se tuži na nekog pariškog novinara koji ga optužuje da je ukrao Rafaelovu Kleopatru i to samo zato što je slučajno dao svom brodu isto ime… Onda sam jedne noći, kad sam izašao na palubu… onda sam otkrio… da tata svake noći odlazi u neku malu prostoriju ispod kapetanove kabine i da se ondje zaključava. Sutradan sam slučajno našao u njegovoj kabini Večernju trubu, i sve mi je postalo jasno.”

Kada su se vratili u Pariz, otac mu se smirio, a slika je bila nađena u malom lučkom gradiću. Sada se bojao da će se ista krađa ponoviti s Mona Lizom. Marie je bila oduševljena njegovim opažanjima i zaključcima. Morali su nešto poduzeti.

X.

“Frédéric Brange imao je sina Jeana a Charles Croitier imao je sina Michela. Jean i Michel bili su nerazdruživi prijatelji iako nisu bili istih godina. Štoviše, Jean je bio stariji čak pet godina i ove je godine položio veliku maturu, dok je Michelu bilo jedva trinaest godina. Roditeljima nije bilo jasno kako su ti dječaci različite dobi tako prisni prijatelji. Čak ih je bilo smiješno vidjeti na ulici: Jean je bio visok, viši za dvije glave, nosio je već brčiće i pušio a Michel, svilenkaste crne kose, kosih očiju uskih na kraju i jako ispučenih jagodica, trčkarao je uvijek pokraj njega uzalud pokušavajući stići dugačke Jeanove korake.”

Jean je imao i vozačku dozvolu – vozio je mali Citroën. Tog su dana dogovorili sastanak ispred Louvrea. Obojica su bili nesretni jer, iako su kući donijeli svjedodžbe s dobrim ocjenama, njihovi očevi ipak neće moći ispuniti obećanje te će biti prisiljeni cijelo ljeto ostati u Parizu.

Kada su se našli, sjeli su u auto i besciljno kružili Parizom istovremeno se jadajući na roditelje. Jeanu je nešto bilo sumnjivo oko ponašanja njihovih očeva, bio je uvjeren da opet planiraju neke poslove kako bi zaradili.

Parkirali su ispred Notre-Dame i počeli planirati neku psinu kako bi kaznili očeve za neispunjavanje njihovih želja. U njihovom ih planiranju prekine bogalj koji predloži da otmu nekog “klinca”. Oni se zaprepaste jer nikada nisu vidjeli čovjeka koji im se sada tako nasumično ubacio u razgovor. Brzo su se udaljili, a zatim ugledali izgubljenog Koka kako stoji pred crkvom.

XI.

“Slikar Poklepović, zvani Poklé, zadovoljno je pogladio bradicu i ustao s poda pošto je punih deset minuta klečao pred slikom Mona Lize. Dječake je poslao na šišanje samo da bi mogao sam uživati u čuvenom djelu. Slična igra se ponavljala već nekoliko dana. Isprva bi jedva dočekao da nekoga dovuče u svoj prljavi stančić u Ulici Bretonneau a onda, čim bi mu pokazao sliku, poželio bi da ostane sam s njom i da mu nitko ne smeta.”

Bio je ponosan što je naslikao repliku slike koju ni stručnjaci ne mogu razlikovati od prave. Odlučio je otići u šetnju. Kako nije imao šibice, prišao mu je bogalj i ponudio mu jednu. On prihvati šibicu, odbije njegov poziv na čašu vina i udalji se. Bogalj mu izdaleka preporuči brijačnicu Kod Charlesa.

Koko i Zlatko nisu više bili tamo, a slikar se grizao jer ih nije nahranio. Odlučio je da će to učiniti odmah nakon brijanja. Čuo je glasove iza zastora kako se došaptavaju. Planirali su zadržati slikara u stolcu što duže pa je Charles dugo oštrio britvu, a još ga sporije brijao. Slikar je samo htio što prije pobjeći od tih “mesara”.

XII.

Jean i Michel su odlučili oteti Koka. Otvorili su vrata svog automobila i strpali ga unutra. Koko je mislio da sanja. Sve Zlatkove priče o strašnom Parizu postale su stvarne. Upitali su ga jesu li mu roditelji bogati, no kako nisu bili, nisu znali što bi s Kokom. Morali su iz njega izvući neku korist. Jean i Michel su vozili izvan grada. Upozorili su Koka da idu prema šumi u kojoj se najčešće odvijaju razni zločini.

“Otmica je ozbiljna stvar i ne smijemo se šaliti. O svima nama ovisi kako će nam pothvat uspjeti i koliko ćemo se proslaviti… Reci, Koko, kod koga si ti ovdje u Parizu?”

Dječak je opisao svoj dolazak u Pariz i boravak kod prijateljevog ujaka Poklepovića. Ispričao je i o slici koju je slikar držao u potkrovlju. Dječaci su odmah vidjeli priliku u krađi slike. Mislili su da bi im mogla donijeti puno novca. Dali su Koku upute da izvijesti slikara kuda treba odnijeti sliku. Koko je obavio razgovor i slikar je rekao da će donijeti sliku.

XIII.

Slikar je bio zgrožen svojim odrazom – brijači su ga potpuno izmučili i nikada nije izgledao gore. Požurio je kući kako bi što prije nahranio dečke.

“Crne slutnje stegnule su ga u grlu i on se htio uhvatiti za bradu da mu bude lakše, ali brade gotovo više nije imao. Kako je samo zaboravio da je baš danas petak i trinaesti!”

Pomisao na sliku ga ipak smiri. Krenuo je prema potkrovlju i vidio da su svi lokoti otključani. Tamo nije bilo ni Koka ni Zlatka, a nije bilo ni slike. Slikar se onesvijestio. Kada se pola sata kasnije osvijestio poželi pozvati policiju, no onda se sjeti da to nije dobra ideja.

“Jesam li poludio? Samo bi mi policija još trebala… E, to bi, bome, bila lijepa priča… I što bi mi Grk rekao? Kakav bi cirkus napravio Alles Worson… Samo mirno, samo mirno, moram se sabrati… Vraga ću se sabrati… Kako da se saberem? Ja sam uništen. Ja sam upropašten.”

Zazvonio je telefon. Bio je to Alles Worson koji ga je molio da sutra donese sliku za snimanje. Zlatkov se ujak tresao, potražio broj brodovlasnika, no odluči da bi ga to razljutilo i spusti slušalicu.

Vratio se na potkrovlje u nadi da će ugledati sliku, no umjesto toga ugleda poruku koju prvi puta nije vidio. Bio je to Zlatkov rukopis, a u poruci je objasnio da je on uzeo sliku kako bi spasio Koka iz ruku opasnih “gangstera”.

Što Zlatko nije znao jest da je u slikarovom potkrovlju bila prava Mona Liza, dok je njegova kopija sada već stajala u Louvreu.

XIV.

Zlatko je čekao da se slikar i Koko vrate. I on je već lagano osjećao glad. Prekinula ga je zvonjava telefona. Bio je to Koko koji mu je objasnio što se dogodilo te da otmičari traže sliku kao otkupninu. Zlatko je umotao sliku u novinski papir i požurio prema postaji Pelleport. Putem je sreo stranca i upitao ga gdje je policijska postaja.

Ispričao mu je sve o otmici, a stranac mu obeća odvesti ga do stanice. Stranac ga je svladao, zavezao i bockao ga oštrim predmetom kako bi hodao ispred njega. Bio je to Jean – pobrinuo se da Zlatko ne izvede neki trik. Obojicu je strpao u auto. Jean i Michel spomenu bogalja, a dječaci na zadnjem sjedištu se značajno pogledaše. Zlatko je shvatio da je Koko bio u pravu. Jean i Michel su se dogovarali oko cijene za koju će Grku ponuditi Mona Lizu.

XV.

Marie je smislila plan, a na Katsaridi je bilo samo da slijedi upute. U vrtu ga je, na papiriću, čekala adresa slikara Pokléa kojeg je trebalo nazvati. U slučaju da Poklepović na bilo koji način pokaže da nešto muti s njegovim ocem, Grkom, znači da su Marie i Katsarida bila u pravu.

Katsarida je skupljao hrabrost da nazove slikara, a onda ga prekine zvonjava telefona. Nazvao je slikar, ispričavao se gospodinu Somaisu (Katsarida se pretvarao da to on), jer je nestala slika Mona Lize – i to ne kopija, već original.

Slikar je bio očajan  što nije mogao u početku ni sakriti. Sve to jako je prepalo dječaka koji se ubrzo smirio i utješio slikara. Dogovorili su se da će se slikar javiti. Olakšanje, nažalost, nije dugo trajalo jer je telefon zazvonio i drugi put. Zvali su ga “gangsteri otimači” koji su htjeli prodati sliku Mona Lize brodovlasniku Somaisu. Katsarida nije bio siguran što bi trebao učiniti sljedeće pa je obećao deset milijuna franaka za sliku.

XVI.

Koko i Zlatko proveli su noć u autu. Gotovo su se sprijateljili s otmičarima.

“Michel je, poslije telefonskog razgovora s Grkom, donio četiri golema sendviča sa šunkom i piletinom koje su zalili s dvije boce coca-cole.”

Koko se pokušavao dosjetiti kako bi se mogli izvući, a Zlatko je sažalijevao svog ujaka. Sjetio se kako je prijetio da će se baciti s Eiffelovog tornja ako mu sve ne uspije. Bojao se da se nije upleo u neku veliku igru. Koko je Zlatkovo filozofiranje uspavalo. Probudili su ih u rano jutro kuckajući po staklu. Trebali su stići na drugi kraj Pariza.

“Zapalivši cigaretu, Jean im tada polako opiše svoje i Michelove nevolje: kako su se nadali da će ići na more i do čudesnih starih dvoraca na rijeci Loiri, ali kako su očevi, tata Frédéric i tata Charles, u posljednji čas odustali od svog obećanja.”

Koku je bilo žao tih dečki, ali Zlatko im nije vjerovao. Približavali su se trgu na kojem su se trebali sastati s bogatim brodovlasnikom. U blizini su vidjeli četvoricu policajaca koji kao da su samo njih čekali. Jean ih je istjerao iz auta i obećao im je vratiti se po njih. Koko je cvilio da je gladan pa je Michel otišao po mlijeko i peciva. Nije se sjetio da je ostavio zarobljenike same. Zlatko je snažno povukao Koka u autobus koji je taman stao pred njima. Zarobljenici su nestali u smjeru iz kojeg su došli.

Jeana su zaustavili policajci i oduzeli mu vozačku iako se Jean mogao zakleti da do prije deset minuta znaka nije bilo.

XVII.

Od ranog su se jutra pred Louvreom okupljali ljudi, iščekujući početak snimanja filma. Policija je ogradila prilaz vrpcom kako bi se Slika za milijardu dolara mogla neometano snimati. Stiglo je i puno kamiona s opremom. Zaposlenici su nosili kablove, pripremali rasvjetu i kostime.

Nakon što su pripreme završile, počeli su pristizati i glumci koje je trebalo našminkati i pripremiti za snimanje. Redatelj Alles Worson je nestrpljivo čekao dolazak slikara koji je već trebao biti tamo. Naredio je nekome da ga potraže na adresi. Gomilom se pročuje vijest da se slikar nije pojavio sa slikom te da snimanje ne može početi. Netko je čak vidio redatelja kako sprema pištolj u džep. Neki muškarac unakažene kose i brade se onesvijesti, a Marie potraži pomoć.

XVIII.

Koko i Zlatko sišli su s autobusa nakon tri stanice. Zlatkov plan je bio da se vrate na Pelleport kako bi ujaku vratili sliku. Mislili su sići u podzemnu kad odjednom Zlatko ugleda Eiffelov toranj. Odluče se popeti. Koko je vjerovao da će pomoću dalekozora moći pronaći Zlatkovog ujaka.

“Kakav je to prizor bio! Kakav splet ulica, trgova, spomenika, mostova, drvoreda, parkova – i to sve dokle pogled seže. A buka prometa odjekivala je gore glasnije od najjače ljetne grmljavine. Koko je čak zaboravio na strah i muke, a Zlatko na ljutnju i brige. Tumačio je Koku gdje su najpoznatija mjesta u gradu a pokazao mu je, po prilici, i smjer u kojem se nalazi ujakova kuća.”

Pogledali su kroz dalekozor, Koko je ugledao neobičan prizor helikoptera kojem Zlatko, s druge strane, nije pridavao mnogo važnosti. Slučajno je laktom trznuo i gurnuo sliku preko ruba ograde gdje ju je Zlatko naslonio.

XIX.

Slikar Poklepović se onesvijestio u gomili koja je čekala početak snimanja filma. Pošpricali su ga vodom pa je došao k sebi, a prvo mu je pitanje bilo kuda je otišao redatelj Worson. Rekli su mu da je već odjurio u svom automobilu. Poklepović je zvao Marie i zahvalio joj.

Marie je dogovorila sastanak s detektivom, no slikar je želio samo što prije stići do Eiffelovog tornja. Gubio je svaku nadu iako ga je Marie pokušala utješiti. Odlučila ga je pratiti do tamo.

Žurili su kao da ih netko prati. Marie je vjerovala da je to bio stari par, a njezin je detektivski instinkt nije varao. Mijenjali su vlakove i preskakali stanice kako bi im izmakli. Uputila je slikara u gostionicu kako bi popio čašu vina i smirio se, a ona je otišla na sastanak s detektivom. Stari par koji ih je pratio bili su prerušeni Charles i Frédéric. Vratili su se u brijačnicu kako bi provjerili je li papagaj donio neku poruku.

XX.

Katsarida je bio taj kojeg je Marie predstavila kao “čuvenog detektiva”. Njega je zaposlila da čeka, fotografira i u stopu prati dječake kud god išli. On je nazvao slikara i predstavio se kao detektiv koji je upoznat s krađom slike. Obećao je pomoći slikaru. Plan je propao kada su Jeana zaustavili policajci radi vožnje u krivom smjeru pa ih Katsarida nije mogao snimiti ni pozvati policiju i objasniti im krađu.

Marie je morala improvizirati pa je krenula sa slikarom Poklepovićem prema kavani u blizini Eiffelovog tornja, a Katsaridin zadatak bio je da prati dječake koji su nosili sliku. Marie i Katsarida sastali su se u kavani Malacoff koja je bila u podnožju Eiffelovog tornja.

Dok su pratili kretanje dječaka, Katsar izvijesti Marie o jučerašnjim sumnjivim događajima koji su se ticali njegovog oca i Mauricea. Izašao je, a to nije učinio u vremenu otkad je bio njihov sobar, dakle deset godina.

Kada se Katsarida jučer vraćao kući, spazio ga je kako nešto vadi iz očevog automobila, nešto zamotano u papir, poput slike. Njihov razgovor prekine slika koja je pala s Eiffelovog tornja.

XXI.

Brodovlasnik Somais je bio ljut pa je pozvao svog slugu Mauricea. Optužio ga je za prevaru i pitao ga zna li Katsarida išta o krađi.

“Ni govora, gospodine Somais. Mladi gospodin je sigurno bio u svojoj sobi, kad smo, kad smo unosili… kad smo se ušuljali u vrt s onim… tako da…”

Somais je bio ljut jer je netko snimao film o krađi Mona Lize u isto vrijeme kada je on završavao svoj najveći prekooceanski brod. O tome su pisali i u Večernjoj trubi što ga je dodatno uzrujalo.

Maurice je tvrdio da ih Katsarida nije mogao vidjeti jer je bio u svojoj sobi. Grk je tražio da mu se odmah da adresa Marcela Clévera. Maurice se toliko pogrbio i nije mogao gledati brodovlasnika pa je ovaj primijetio kako se sobar čudno ponaša i tražio ga da mu kaže sve što zna.

“Jadni sobar koji nije znao lagati, ispričao je, kako je najbolje znao, jučerašnji razgovor s Katsaridom. Debeli brodovlasnik je mrko slušao Mauriceovu priču o tome kako ga uhodi vlastiti sin, kako se zanima za njegove poslove i kako sumnja u njega.”

Nakon što je to čuo, Grk je istjerao Mauricea iz sobe. Za kratko vrijeme ga je pozvao i tražio nečiji broj, a onda shvati da nema papagaja. Maurice ga je odnio na terasu i sada je ostao na kiši. Kad su došli na terasu, vidjeli su da se boja s njegovog perja isprala. Somais ga je čvrsto primio i vidio da mu iz grla viri žica – prisluškivali su ih.

XXII.

Turisti, koji su se fotografirali na prvoj platformi Eiffelovog tornja, vidjeli su da nešto pada, ali prekasno pa je muškarcu slika pala na glavu. Nitko srećom nije bio ozlijeđen. Dio papira se poderao.

“Ali prije nego što su se dvoje turista pribrali, doletjela su bez daha dvojica dječaka, progurala se kroz gomilu i zgrabila sliku. Uzalud ih je bogati turist nagovarao da mu sliku prodaju.”

Zlatko i Koko morali su pobjeći što prije. Svaki njihov korak pratili su iz kavane Malacoff. Zaputili su se prema ulici Bretonneau. Koko je predložio da idu preko terase kako bi preplašili lopove ako su oni već unutra. Ušli su tiho i oprezno, a odmah zatim čuli i zvonce na vratima. Zlatko je poveo Koka do ujakove radionice.

“Nepoznata osoba pred vratima nije bila nitko drugi nego glavom čuveni filmski glumac i redatelj Alles Worson. Uzrujan zbog duge vožnje kroz parišku vrevu u kojoj se njegova golema crna limuzina jedva kretala, on je skakutao pred vratima Poklepovićeva stana i drmao svom snagom kvaku na vratima.”

Brava je u jednom trenutku popustila, redatelj je izgubio ravnotežu i naglavačke uletio u stan. Koko i Zlatko su ga zgrabili i vezali za stube. Koko primijeti da je to čovjek kojeg su vidjeli u helikopteru dok su dalekozorom promatrali Pariz na Eiffelovom tornju. Prekinula ih je zvonjava telefona, morali su otići.

“Nemoj zafrkavati, Koko. Neću valjda pred njim govoriti kamo idemo. Jasno je kamo idemo. Onamo odakle je počela cijela gužva. Idemo ravno u neprijateljski glavni štab, dragi moj.”

XXIII.

Marie je odjednom počela shvaćati stvari. Ona i Katsarida odlučili su pratiti dvojicu dječaka koji su imali Mona Lizu. Marie je pretpostavila da su Koko i Zlatko preoteli sliku otmičarima te da se planiraju vratiti Zlatkovom ujaku.

Pratili su ih sve do kuće broj tri gdje je bio Poklepovićev stan. Kada su ga tražili, unutra je nastao pravi kaos. Koko i Zlatko izašli su iz stana prije nego što su u njega stigli Michel i Jean. Marie i Katsar su, da izbjegnu nepoznate provalnike, ostali izvan stana. Jean i Michel koji su došli s planom da uzmu Mona Lizu, pretražili su redatelja kojeg su svezanog pronašli u stanu i otkrili da ima lažnu bradu. Uputili su se na adresu koju su našli na jednoj od njegovih podsjetnica.

Dok su oni sjedali u Citroën, Somais je ljutito parkirao auto do njih te se uspeo do posljednjeg kata. Iako je sve pretražio, nije pronašao ni slikara ni Mona Lizu, samo redatelja svezanog na dnu stuba. Kako nije želio ostaviti dokaze, ostavi i stan i redatelja te se uputi prema svojoj kući.

XXIV.

Koko i Zlatko su sa slikom krenuli prema kući brodovlasnika Somaisa. Koko je opet bio gladan i bilo mu je dosta Pariza. Kada su prošli kraj brijačnice, uvidjeli su da je zatvorena što je učvrstilo Zlatkovo uvjerenje da su Charles i njegov prijatelj Frédéric nekako umiješani.

“Zlatka je jedino tješilo što je vjerovao da je njegov ujak, slikar Poklepović, samo slijepo oruđe u rukama bogataša Somaisa koji mu je obećao veliku nagradu i tako ga prisilio da sudjeluje u prijevari.”

Zlatku se također činilo da on nije jedini koji se pokušao domoći slike. Bili su upleteni i bogalj, brijač, Jean, Michel, redatelj…

“Prošli su uskom stazicom koja je mimo gusto obrasle sjenice vodila ravno prema velikoj vili Somaisovih.”

Prekinuo ih je pisak zviždaljke – bili su to Katsarida i Marie. Marie se predstavila, a nakon toga je svatko morao reći sve što zna o slučaju Mona Lize. Djevojčica je pozorno slušala nakon čega iznosi svoju teoriju.

XXV.

Jean i Michel stajali su ispred kuće slavnog redatelja Worsona. Na ulazu nije bilo imena stanara pa nisu bili sigurni jesu li stigli na pravo mjesto.

Vrata im je otvorila Worsonova tajnica koja se predstavi kao Linda. Mislila je kako su se dvojica dječaka očito našla na adresi redatelja kako bi dobili autograme. Rekla im je kako redatelj nije u uredu jer se upravo u Louvreu snima njegov film o krađi Mona Lize. Ona ga je sama bila otpratila na krov te je on odletio u svom helikopteru. Jean i Michel su je uporno molili da provjeri radnu sobu. Tamo je zaista bio redatelj Worson.

Zaključili su kako je u stanu redatelja bio netko tko se samo pretvarao da je redatelj. Worsonu je cijela ta priča bila smiješna i bilo mu je dosta takvih priča pa odluči da će se s dječacima odvesti u svom helikopteru kako bi se sam uvjerio u to što su mu ispričali.

XVI.

Frédéric i Charles sjedili su u stražnjem dijelu brijačnice i slušali snimku koja je odjednom prekinula – brodovlasnik Somais je otkrio da ga prisluškuju kroz žicu koju su sakrili u lažnog papagaja.

Obojica su protrnula i bilo ih je strah da je Somais otkrio da se oni kriju iza krađe. Bili su tako sigurni u svoj plan i sada je sve propalo. Charles i Frédéric su zamijenili slike tako da su pravu Mona Lizu stavili na slikarev tavan pa bi s početkom snimanja filma zapravo koristili pravu sliku, a da to nitko ne bi saznao. Upliće se, međutim i treća osoba pa tako preko noći nestaje prava slika Mona Lize.

Nisu znali koji će im biti sljedeći korak, a zatim su ugledali Somaisa u njegovom automobilu. Stao je kako bi kupio novine, a nakon što je pročitao naslov, izgledao je vrlo ljutito. Bacio je novine kroz prozor i one su sletjele na staklo automobila u kojem su se dvojica lažnih brijača vozila.

U naslovu je stajalo: “Gdje je prava Mona Liza?”.

XVII.

Dječaci su ispočetka prepričavali priču o Mona Lizi, a Marie je otišla provjeriti je li se njezin otac vratio kući.

“Zlatko je vjerovao da se njegov ujak pokušao obogatiti i da je ponudio brodovlasniku Somaisu da mu nabavi pravu sliku Mona Lize za nekoliko milijuna franaka.”

“Katsarida je mislio da je njegov otac, pohlepan za vrijednim umjetninama, uspio pridobiti jadnog slikara za ovakav opasan naum; kad je Poklepović naslikao tako savršeno sličnu Mona Lizu, Somais mu je, po mišljenju njegova sina, ponudio velike novce nagovarajući ga da lažnu sliku zamijeni za pravi i pravu ustupi njemu.”

“Koko je tvrdio da nisu krivi ni Somais ni Poklepović, nego ona ista banda lupeža koja je i njega otela. Po njegovu mišljenju ti nepoznati lopovi, na čelu s bogaljem, poslali su Michela i Jeana da njega otmu i tako se dokopaju slike znajući da će sumnja pasti na slikara i na brodovlasnika, a ne na njih.”

Marie se vratila i donijela vijest da joj otac još nije kod kuće. Prekinuo ih je Maurice koji je donio članak iz Večernje trube, a koji je napisao Marijin tata koji je navodno otputovao, a znao je za sve događaje koji su se odvili posljednjih dana u Parizu. Koko je negdje prije vidio sobara, no prije nego što je uspio išta reći, opaze da u dvorište ulazi Grk Somais.

“I tako, pošto su na stražnja vrata vile prvo ušli sobar Maurice i njegov gospodar Somais, ulaznim stubištem počela su se oprezno šuljati dva sumnjiva brijača, tata Charles i tata Frédéric.”

XVIII.

Slikar je i dalje pio vino. Obratio mu se gostioničar kojem se stane jadati. Pred njima se odjednom nađe bogalj koji je htio razgovarati s gospodinom Poklepovićem. Bio je to isti gospodin koji je dan prije slikaru ponudio šibicu.

“Bogalj je srdačno uhvatio Poklepovića ispod ruke i poveo ga za gostioničarem. Nekoliko trenutaka kasnije našli su se u maloj prostoriji u dnu gostionice. Slikar je naručio dvije čaše vinai, kad ih je gostioničar donio i izišao, bogalj je brzo ustao i zaključao vrata.”

Skinuo je drvenu nogu, ispravio koljeno pod stolom i protegnuo se po prostoriji. Bio je to pisac, Ivan Kušan. Upoznali su se i pisac objasni da je Poklepović junak u njegovom romanu.

“I, zapanjujući sve više i više blijedog slikara, Ivan Kušan ispriča kako je, zapravo, on savjetovao doktoru Brnčiću da ovoga ljeta pošalje u Pariz svoga sina Zlatka i njegova najboljeg prijatelja Ratka Milića, zvanog Koko. Kušan je, eto, htio ispričati nove doživljaje iz života svojih junaka, ali kod kuće u posljednje vrijeme nikako da oni dožive štogod neobično.”

Pisac je objasnio da nije sve prošlo kako je očekivao pa je i on sam postao zapravo najzagonetnija ličnost knjige. On je preusmjeravao tok radnje kako mu je najbolje odgovaralo pojavljujući se na najmanje očekivanim mjestima.

“Slikar ispriča, zamuckujući i štucajući, kako je uspio u Louvreu zamijeniti pravu Leonardovu sliku i na njeno mjesto staviti svoju. Njegov je plan bio jednostavan. Kad se bogati brodovlasnik počeo zanimati za njegovu Mona Lizu, jer je čuo da se ona uopće ne razlikuje od prave, on je odlučio da svoj rad učini što skupljim. Naumio je unaprijed zamijeniti slike i da, kad počne snimanje, pred brojnim svjedocima i redateljem svoju sliku skine sa zida, a objesi pravu.”

Svima bi bilo jasno da je nemoguće razlikovati kopiju i original i Polepovićeva slika bi dobila na vrijednosti. Ali onda je netko iz njegovog stana iznio pravu sliku i plan je propao. I pisac i slikar zaključe da se ovaj roman strašno zapetljao.

XXIX.

Sobar Maurice je stao pred gospodara kako bi ga zaštitio od napadača. Oni su došli kako bi uzeli sliku, no slika nije bila u kući brodovlasnika. Iza njih se pojavila Marie i ostatak grupe koja je imala sliku te su objasnili sve. Svi nazočni su počeli shvaćati što se dogodilo u protekla 24 sata.

Brodovlasnik je bio sretan što je njegovim brigama došao kraj. Kada je dao svom novom brodu ime Kleopatra, ista slika je bila ukradena pa se bojao da bi se to moglo ponoviti. Otac objasni i da je Katsarida vidio sobara i njega kako noću iz auta iznose njegov rođendanski poklon – električnu gitaru.

U sobu je iznenadno banuo Alles Worson kako bi “raščistio račune”. Doveo je i Michela i Jeana, a u njima Charles i Frédéric prepoznaju svoje sinove. Sazna se i da oni nisu brijači već da rade u osiguravajućim društvima. Brodovlasnik shvati da su tako vjerojatno ukrali i njegovog papagaja Césara kojeg je osigurao na izložbi.

Na vratima se tada pojavi nova osoba, Marcel Cléver koji objasni kako se našao u svemu tome.

“Vi znate da su se u Parizu i u svijetu širili glasovi kako se neki bogataši pokušavaju domoći slika iz francuskih muzeja. Ja nisam nikada sumnjao u gospodina Somaisa, ali sam sumnjao u druge, u mnoge male lupeže koji će iskoristiti ovu priliku i pokušati se domoći slike. Čekao sam samo tko će se prije zaletjeti. Nesretni je slikar Poklé svoj rad htio učiniti što vrjednijim i privremeno ga zamijeniti za Leonardovu sliku…”

A nakon toga se stvar samo više petljala. Povukla je u priču i druge sudionike koji se ustvari nisu ni trebali nalaziti tamo. Sada su se svi nalazili u jednoj prostoriji.

Koko je odjednom čuo glas koji mu je govorio da se probudi.

XXX.

“I sad mu još nije bilo jasno kako se tako dobro sjećao svake sitnice iz uzbudljiva sna.”

Četiri dana prije, baš uoči puta u Pariz Koko je počeo buncati o papigama, bogaljima, slikama, a ponekad čak i riječi na francuskom. Put je bio odgođen, pozvali su liječnika, a bolest je potrajala samo dva dana. Cijelog je trećeg dana Koko prepričavao Zlatku svoj san o Parizu.

Zlatku nikako nije bilo jasno kako Koko nije shvatio da je sve samo sanjao. Koko mu je dugo prepričavao sve što se u snu odvilo, a Zlatko je odmah shvatio i objasnio Koku kako su svi događaji iz njegovih snova zapravo kombinacija događaja o kojima je čitao, a ljudi neka inačica onih koje poznaje.

Koko optuži Zlatka za svoj san jer mu je upravo on ispričao razne priče o Parizu i opasnostima koje ih mogu dočekati. Prijatelji se raziđu. Zlatko je mislio kako će za sljedeće putovanje odabrati pametnijeg suputnika, a Koko je poželio otputovati na drugi kraj svijeta.

Analiza likova

Koko – dječak kojeg prijatelj Zlatko zove na putovanje. Prestrašen je pričama koje mu Zlatko prenosi o Parizu i svemu slijepo vjeruje. Pomalo je naivan, ali ima dobre ideje i zaključke. Uporan je u učenju francuskih glagola.

“Ratko Milić, zvani Koko, navršio je trinaest godina, što u usporedbi s nekim kavkaskim gorštacima koji žive i po stotinu i pedeset godina, nije osobito dugačak ljudski vijek, a ipak, taj dječak šiljasta nosa i kuštrave kose, naoko toliko nalik na sve svoje vršnjake, doživio je u posljednje dvije-tri godine više nego što drugi dožive u cijelom životu. Dok je još živio na selu, vrebao je noću lopove, a u gradu se borio protiv duhova i trudio se riješiti tajnu dječaka koji je imao dva imena i dva prezimena…”

“Što je drugo i radio svih ovih dana nego bubao od jutra do mraka francusku deklinaciju i nepravilne glagole?”

Zlatko – Kokov prijatelj, vodi ga na putovanje u Pariz. Ujak mu je slikar Poklepović. Voli pretjerivati s pričama o Parizu i time plaši Koka, pomalo je i tvrdoglav. Snalažljiv je i pametan, zna mnogo korisnih činjenica i brzo shvaća stvari.

“Kad bi Zlatko nešto utuvio u svoju četverouglastu glavu, onda nije bilo nikakva smisla prepirati se s njime.”

Zlatkov ujak (Poklepović, Poklé) – slikar koji se uvalio u probleme jer je htio više zaraditi. Naslikao je repliku Mona Lize koja se nije mogla razlikovati od prave i htio je unovčiti svoj talent. Shvaća da je pogriješio i kaje se za to.

“Dječak ga je pozorno pogledao da vidi je li zbilja luckast kako je Zlatko tvrdio. Nije primjećivao ništa neobično: crna, rijetka bradica, usko lice, francuska kapica i, jedino što je upadalo u oči, bila je velika brazgotina na obrazu.”

Marie Cléver  – djevojčica koja je zaluđena detektivskim pričama, filmovima i pisanjem. Poput svog oca, jednog dana želi biti novinarka. Pametna je, brzo povezuje činjenice i rješava novonastale probleme.

“Marie Cléver stala je pred ogledalo i pogledala se. Popravila je smeđe uvojke koji su joj letjeli na sve strane, nasmiješila se sama sebi krupnim sivim očima i opet sjela na kauč.”

Katsarida Somais – sin bogatog brodovlasnika. San mu je voziti bicikl i svirati gitaru, no otac za njega nema iste planove pa ga tjera da svira klavir. Dobar prijatelj od Marie, zajedno pokušavaju riješiti tajnu o nestaloj Mona Lizi

“Katsarida Somais, petnaestogodišnji dječak crne kose i velikih zelenih očiju, stajao je pred ocem oborene glave i mrštio se kad god bi otac podviknuo.”

Jean i Michel – prijatelji koji se pokušavaju osvetiti svojim očevima zbog odgođenih planova za ljeto. Otmicom Koka upliću se u krađu Mona Lize, a da toga nisu svjesni.

“Frédéric Brange imao je sina Jeana a Charles Croitier imao je sina Michela. Jean i Michel bili su nerazdruživi prijatelji iako nisu bili istih godina. Štoviše, Jean je bio stariji čak pet godina i ove je godine položio veliku maturu, dok je Michelu bilo jedva trinaest godina. Roditeljima nikako nije bilo jasno kako su ti dječaci različite dobi tako prisni prijatelji. Čak ih je bilo smiješno vidjeti na ulici: Jean je bio visok, viši za dvije glave, nosio je već brčiće i pušio a Michel, svilenkaste crne kose, kosih očiju uskih na kraju i jako ispučenih jagodica, trčkarao je uvijek pokraj njega uzalud pokušavajući stići dugačke Jeanove korake.”

Frédéric Brange i Charles Croitier – rade u osiguravajućem društvu preko kojeg se dokopaju papagaja grčkog brodovlasnika Somaisa, prisluškuju ga jer misle da ime veze s krađom Mona Lize. Otvaraju svoje brijačnice i uvijek su upućeni u zbivanja, pokušavaju se domoći slike.

Ivan Kušan biografija

Ivan Kušan poznati je hrvatski književnik i akademik koji je rođen 30.8.1933. godine u Sarajevu. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu gdje je i radio u razdoblju od 1980. do 1994. godine na mjestu redovnog profesora dramaturgije.

Osim toga, bavio se prevođenjem s ruskog, francuskog i engleskog jezika te kao urednik nekih časopisa poput Mosta i Telegrama. Uređivao je i Smib i Modru lastu, časopise za djecu i mlade. Radio je u Zagreb filmu kao urednik za crtani film, a bio je i urednik književnosti na Radio Zagrebu.

1956. godine objavio je dječji roman Uzbuna na zelenom vrhu koji je doživio veliki uspjeh te je uvršten na popis za redovnu lektiru. 1958. godine izlazi roman Razapet između koji je također doživio velikih uspjeh među čitateljima.

Nakon 1970. godine posvetio se pisanju za radio, televiziju i kazalište.

Dobio je mnoga priznanja i nagrade za svoj rad, a neke od najznačajnijih su: Nagrada Grigor Vitez i Nagrada Ivane Brlić Mažuranić za roman za mlade Koko u Parizu te Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo u književnosti.

Njegovi najpoznatiji romani za djecu su: Lažeš, Melita, Domaća zadaća, Uzbuna na Zelenom vrhu, Zagonetni dječak, Koko i duhovi i drugi. Osim toga, pisao je i romane za odrasle, a među čitateljima je ostao najzapaženiji po romanima: Zidom zazidani, Trenutak naprijed, Toranj, Razapet između.

Preminuo je u Zagrebu 20.11.2012. godine.

Autor: A.M.M.