Kraljevi na vašaru

Zbirka “Kraljevi na vašaru” sadrži 19 priča u kojima autor piše o zgodama nekoliko osnovnoškolaca. Mjesto radnje je Vakuf, a vrijeme radnje kasno proljeće i ljeto. Zbirka sadrži različite motive i teme. Djeca u igri i školi, priroda, radoznalost koja nema granica i spremnost na pomoć slabijima od sebe, samo su neke pojave koje je Ranko Pavlović uobličio u ovim pričama.

Autor se također potrudio da u pričama ima što više duhovitosti, jer mladi čitatelji to vole. U knjizi se uz priče nalazi i nekoliko ilustracija, za koje Pavlović smatra da moraju biti nadogradnja onoga što je pisac rekao, ili je htio reći.

Glavni likovi ovih priča su dječaci Jota, Anton, Šuki, Dugi i Feri. Jota se u većini priča nameće kao vođa kojeg svi ostali dječaci slušaju i prate. Dječaci, iako nekad podrugljivi, uvijek pokazuju spremnost za pomoć drugima oko sebe, bile to njihove školske kolege poput čistača obuće Bajre, prodavača peciva Kifle ili starije i nemoćne osobe.

Autor je u ovim pričama na jednostavan i zanimljiv način opisao događaje s kojima su se spomenuti dječaci suočavali na kraju školske godine i tijekom ljetnih praznika, poput požara na riječnom ostrvu, rezanja Jelinih pletenica, krađe golubova od gospođe Magdalene, hvatanja opasnog zločinca Gvozdena, poplave koja je spriječila njihov odlazak u Split, otkrivanja značajne rude zbog koje je kasnije u njihovom kraju otvoren rudnik, noći koje su proveli u kući duhova, boravku u kuli Kulina bana, pomoći baki Mariji da ubere i proda voće iz svog voćnjaka, pomoći starcu koji je prodavao drva itd.

Kao i na mnoge druge autore, i na Ranka Pavlovića i njegova djela je utjecaj imalo njegovo odrastanje. Odrastao je u Tesliću gdje su se u to vrijeme gradile pruge, putevi i pilane, što je iziskivalo dolazak raznih stručnjaka iz različitih krajeva svijeta. U njegov grad su dolazili razni čudaci, avanturisti i znatiželjnici pa su mu neki od njih poslužili kao inspiracija za stvaranje likova.

Vrsta djela: pripovjetke

Mjesto radnje: Vakuf

Vrijeme radnje: proljeće i ljeto

Tema djela: pustoloviine dječaka u Vakufu

Ideja djela: ljeta u djetinjstvu mogu biti jako uzbudljiva

Kratak sadržaj

Čistač obuće

Dječak Bajro je ispred oronule zgrade na kojoj se nalazio natpis “Kafana s prenoćištem” svaki dan sjedio za iskrzanim drvenim sandukom i ljudima čistio cipele. Nosio je šal koji bi stalno mlatarao po sanduku i slamnati šešir čiji bi obod ponekad zapeo za nogu čovjeka kojemu bi čistio cipele. Bajru su poznavali svi u Vakufu i slika centra tog gradića bi se teško mogla zamisliti bez njegovog sitnog tijela i sanduka.
Radio je i nedjeljom i praznikom, a ponekad bi mu njegova starija sestra Hedija donosila ručak u plavoj posudici. On bi, ne perući ruke, stavljao čistu krpu preko sanduka i žurno jeo, a kad bi baš tada netko došao da mu očisti cipele, Bajro bi brzo sklanjao sve sa sanduka i uzimao četku u ruke.

Kraj njega bi često prolazila skupina dječaka koji bi ga zadirkivali, a on bi ih samo bezazleno gledao ispod šešira. Znali bi mu stati nogom na kutijicu s kremom, povući ga za kosu ili za onaj kraj šala što mu je padao niz leđa, a Bajro bi se pri tom samo smješkao i nastojao ostaviti utisak da misli da se sve to slučajno događa.

Jednog su se dana dječaci zaustavili pored njega, a Zvonko ih je sve iznenadio kad mu je predložio da spakira stvari i krene s njima na utakmicu. Bajro je bio uvjeren da se radi o nekoj šali čiji smisao ne može shvatiti, a Zvonko mu je objašnjavao da ga ozbiljno poziva da se igra s njima. Bajro je odgovorio da bi ga otac ubio kad bi saznao da je otišao i da se ne bi smio vratiti kući. Zvonko se nakon toga pozdravi s njim i krene, što je bio znak i drugim dječacima da krenu za njim.

Nakon samo nekoliko koraka, javio se jedan dječak s idejom da on ostane čistiti cipele, a da Bajro ide s njima igrati nogomet. Kad je uvjerio ostale da misli ozbiljno, vratili su se i za samo nekoliko minuta su uvjerili Bajru da krene. Dječak je uzeo njegov šal i šešir i sjeo za sanduk. Bila je rana jesen i dan ranije je padala kiša pa su ljudi u grad dolazili s prljavom obućom, ali on ih je uzalud pozivao, nitko nije prilazio sanduku.

Pokušavao je oponašati Bajru, a onda je odjednom primijetio jedne cipele koje prilaze sanduku i počeo se osjećati uzbuđeno kao nekoliko dana prije nastupa na školskoj priredbi. Nespretno je čistio cipele koje su mu se odjednom učinile poznatima. Bio je to njegov otac. Brzo je pognuo glavu i još više se zbunio, a uzbuđenje je preraslo u strah. Bojao se što će mu reći otac. On je samo upitao gdje je Bajro, dječak mu je odgovorio da se igra i da ga je on zamijenio. Njegov otac je bez riječi ostavio krupnu papirnatu novčanicu i otišao.

Dječak je navečer uzalud čekao da otac spomene njihov susret, a sutradan se ranije probudio i čuo oca kako pita majku tko mu je sinoć tako lijepo očistio cipele. Kad je majka odgovorila da je to uradio dječak, on se nasmijao i otišao na posao, njegov smijeh se i dalje uvlačio u dječakovu sobu, zavlačio u krevet i od njega mu je bilo toplije.

Kraljevi na vašaru

Jednom godišnje, nekoliko dana nakon početka školske godine, u Vakufu se održava veliki vašar. Za taj se događaj danima pripremaju mjesni trgovci, a iz raznih krajeva dolaze slastičari, licitari, glazbenici, pjevačice, trgovci stokom, skitnice, varalice i brojni drugi.

Sve su to htjeli vidjeti i dječaci iz ove priče. Mjesecima su skupljali novac za ovaj događaj, ali ga nikad nije bilo dovoljno pa im je ponuda gospodina Andrije da za novac unesu i slože gomilu iscijepanih drva dobro došla. Dječaci su pobacali torbe u dvorište jednog od njih i uputili se prema Širokoj rijeci gdje su čekali da se pojave prvi kamioni.

Kad su vozila stigla, dječaci su potrčali za njima i promatrali kako od greda, željeznih poluga i lanaca nastaju čudesne vrteške. Iako su na spavanje otišli uvjereni da se više nema što vidjeti, ujutro ih je dočekala izmijenjena slika grada. Nastava je završila nešto ranije pa su opet pobacali torbe u Antonovo dvorište i požurili da što prije zarone u glazbu, vrisku, glasne razgovore i mnoštvo mirisa.

Ferid se uputio prema srednjoj vrteški, ali je Anton povikao da stane i sve ih zbunio svojim pitanjem. Pitao ih je znaju li oni što rade i kako žive kraljevi. Rekao im je kako je u jednom filmu gledao nekog engleskog kralja kako se dostojanstveno penje na kočiju i da će tako i oni na vrtešku.

Ferid je bio nestrpljiv i želio je isprobati sve, ali je Anton mudro upozoravao da kraljevi nikad ne žure. Prolazili su i razgledavali što se sve nudi i dan je odmicao, ali Anton nije priopćavao svoj plan. Miroslav je ljutito viknuo da je dosta više oponašanja engleskih kraljeva, a Anton se složio jer su sve vidjeli, ali je predložio da se prvo najedu. Svratili su pod jedan šator i pojeli ćevape koji nisu bili baš najbolji. Anton reče da kraljevi dobar zaloga uvijek zaliju dobrom kapljicom pa su svratili i na limunadu.

Nakon jela i pića se napokon upute prema vrteškama. Prvo se Ferid uhvatio za stomak i otrčao negdje među ljude. Anton je htio nešto reći, ali i on se uhvatio za stomak pa odjurio u drugom pravcu, a tako i Miroslav i glavni lik ove priče. Kući je došao blijed i s bolovima u želudcu, a kad je napokon zaspao, našao se na velikoj vrteški koja se neprestano okretala. U jednom trenutku se njegova stolica otkinula i vinula u nebo, a on je zajedno sa zmijom koja je probila šatorsko platno dugo kružio svemirom.

Ujutro se rano probudio i išuljao iz kuće s džepom punim sitniša i s netaknutom stodinarkom, ali je bilo kasno. Više nije bilo šatora, vrteški, trgovaca, vreve ni vike. Na ugaženoj travi nogometnog igrališta su se nalazile kojekakve bezvrijedne sitnice za koje će se kasnije otima djeca, a on nije imao volje da se saginje i glupostima puni džepove.

Požar na Ostrvu s blagom

Sve je počelo onog jutra kad je Ivan došao u školu neispavan i crvenih očiju. U rukama je imao knjigu “Ostrvo s blagom” koju nije mogao ostaviti sve dok nije pročitao posljednje slovo. I ostali u razredu su se počeli otimati za knjigu pa se ni kod jednog od njih se nije zadržavala duže od jednog dana. Ujutro bi u školu svi dolazili neispavani i znali su da će sljedećeg dana tako izgledati i onaj tko toga dana ponese knjigu.

Jednog nedjeljnog jutra su se svi obali Široke rijeke dogovarali čime će ispuniti sunčani dan. Jota predloži da odu na njihovo Ostrvo s blagom. Ostali su navikli da im on priređuje iznenađenja, ali ovaj put ga nisu razumjeli pa su svi šutjeli. On ih pozove da krenu za njim. Odveo ih je nizvodno, otprilike kilometar iza posljednje vakufske kuće i tada im je sve postalo jasno.

Pred njima se nalazilo malo riječno ostrvo s nekoliko stabala, grmljem, kupinama i visokom travom. Jota je rekao da će to od sada biti njihovo Ostrvo s blagom pa su svi skinuli odjeću, podigli je visoko iznad glava i prošli vodom do ostrva koje nije bilo kao ono opisano u knjizi, ali to ih nije razočaralo. Shvatili su da imaju mjesto gdje se mogu sakriti od stalnih roditeljskih dozivanja.

Sljedećih nekoliko dana su dolazili s alatom i kopali kanale, napravili zemunicu, izgradili zemljanu peć, stol i svije klupe. Prisjećajući se crteža iz knjige koju su već morali vratiti u biblioteku, Jota je nacrtao kartu njihovog Ostrva s blagom i uskoro je svaki od njih imao vlastitu kartu. Upozorio ih je da se karte moraju dobro čuvati, a ako nečija dospije u ruke nekoga izvan družine, sudit će mu se po gusarskim zakonima.

Šest dana prije završetka školske godine dječaci iz A razreda su im zakazali natjecanje u skupljanju sličica nogometaša. Oni koji izgube moraju pred svim učenicima s jednog kraja dvorišta na drugi na leđima nositi dječake iz pobjedničkog razreda. Istog popodneva su skupili više od tisuću sličica na jednu hrpu, a Jota zaključi da je to pravo blago i da će ga čuvati na njihovom Ostrvu s blagom.
Požurili su prema Širokoj rijeci da stignu prije sumraka, a kad su došli, Jota im nije dozvolio da prijeđu na ostrvo nego je sam sakrio sličice. Rekao je da su na skrovitom mjestu i da će on to mjesto ucrtati samo na svoju kartu.

Jotino plivanje u rijeci pred sumrak je rezultiralo jakom upalom pluća pa je prevezen u dobojsku bolnicu. Ostali su sljedećih nekoliko dana razmišljali samo o ocjenama pa su zaboravili na sličice. Na njih ih je podsjetio Radovan iz A razreda kad im je rekao da će sličice brojati u ponedjeljak nakon nastave.

Jota se nije vraćao iz bolnice, niti je išta poručivao po roditeljima, a nitko od ostatka ekipe nije imao priliku posjetiti ga u bolnici. Nije im preostalo ništa drugo nego da cijelu nedjelju provedu u potrazi. Pregledali su svaki kutak, ali bezuspješno. Dok su ostali tražili , Ivan je u zemljanoj peći naložio vatru i ispekao krumpir koji su ponijeli sa sobom.

Jednog od njih je kasnije te večeri probudio zvuk vatrogasne sirene. Pridružio se roditeljima koji su vani razgovarali sa susjedima. Otac mu je objasnio da gori ostrvo na Širokoj rijeci. Nikome od odraslih nije bilo jasno kako je došlo do požara, ali on je znao da je kriva vatra iz njihove zemljane peći. Vatrogasci su se vratili neobavljena posla uz objašnjenje da se nisu ni trudili jer tamo nije bilo ničega što treba spašavati.

Djeca su ipak od svega toga imala nekakve koristi jer su dječacima iz A razreda u povjerenju rekli da su sličice skrili na svom Ostrvu s blagom i slagali im da su ih, bez obzira na to tko pobijedio, mislili pozvati da cijelog ljeta uživaju s njima kao pravi gusari. Jedino što im dječaci iz drugog razreda nisu htjeli povjerovati je to da su imali više od tisuću sličica, ali nisu zahtijevali da ih nose po dvorištu.
Kad se vratio iz bolnice, Jota im je objasnio da je sličice sakrio u udubljenju najvećeg stabla na njihovom Ostrvu s blagom.

Pletenice

Jela je imala lijepe, duge i debele pletenice i znala ih je nositi na različite načine. Jela je s Anicom sjedila u drugoj klupi srednjeg reda, a iza njih se uvijek vrpoljio i šuškao visoki, plavokosi Miroslav. On nije bio pretjerano dobar učenik, a baš je Jela sa svojim pletenicama bila kriva što je Miroslav na kraju drugog polugodišta imao dvije slabe ocjene u knjižici.

Sve je počelo tri dana prije završetka polugodišta. Miroslav je trebao odgovarati povijest, a znao je da će mu nastavnik zaključiti dvojku ako dobije pozitivnu ocjenu. Problem je bio u tome što je trebalo napamet znati nekoliko datuma i godina. Oko toga su se mučili i odlični učenici, a kako onda ne bi i Miroslav. Zbog toga je zamolio Jelu za jednu uslugu. Na sićušnom papiru bi zapisao godine, a Jela bi ga uplela u desnu pletenicu tako da on može čitati. Zamisao je bila odlična, ali Jela je sve pokvarila. Rekla je da to neće učiniti jer nije pošteno. Miroslav je u početku mislio da se ona šalim ali kad je ponovila da od toga nema ništa, morao se pomiriti s jedinicom iz povijesti.

Miroslavu je najviše muka zadavalo pamćenje podataka i formula. Ostalo je mogao nekako naučiti, ali to nikako pa je sutradan prije sata matematike bio zabrinut. Opet se obratio Jeli i rekao joj da mu mora pomoći jer njegov otac neće moći progutati dvije jedinice. Tražio je od nje da u pletenicu uplete nekoliko formula i molećivo gledao u desnu pletenicu, kao da se njoj obraća. Jela ga odbije odsječnim i ledenim glasom koji je iznenadio sve prisutne. Nikome nije bilo jasno što se odjednom dogodilo s njom.

U dnevniku pored Miroslavova imena se našla još jedna jedinica. Miroslav se zahvalio i sjeo kao da se ono što se dogodilo ne tiče njega. Svi su s nestrpljenjem očekivali kraj sata jer su znali da će se nešto dogoditi, ali nisu mogli pretpostaviti što. Bili su sigurni da Miroslav neće udariti Jelu, niti je gurnuti ili povući za pletenice jer to ne bi bilo u njegovom stilu.

Nisu dugo čekali na odgovor. Čim je zazvonilo i nastavnik napustio učionicu, začuli su Jelin vrisak. Svi oni koji su vidjeli što se dogodilo mogli bi se i danas zakleti da se na podu, kao živa, grčila Jelina odrezana pletenica. Jela je plakala, vrištala i prijetila da će otići po oca, a Miroslav je kao da ga se to nikako ne tiče, uzeo torbu i otišao iz učionice. Svi su pretpostavili da je otišao kući, ali on se nakon nekoliko trenutaka vratio sa širokom brazdom neravno odrezane kose od potiljka do čela. Jela se prva nasmijala, a kad je kasnije došla do daha, zamolila je Miroslava da odreže i drugu pletenicu, ali da pripazi da bude ravno. On se sa zadovoljstvom prihvatio toga, a u svoj galami je samo Anica čula Jelu kako govori da je Miroslav bezobraznik jer je mislio da njezine pletenice služe samo za formule. Istina, Miroslav je bar ranije mogao reći Jeli da ima duge i lijepe pletenice.

Kifla Pekar i svježi pereci

Safetov otac se izdaleka doselio u Vakuf i u centru otvorio pekaru. Dječaci bi ujutro na putu do škole svraćali u tu pekaru i kupovali pecivo, a prodavao bi ga Safet. On bi kruh i peciva prodavao do posljednjeg trenutka, a onda bi žurio da ne zakasni u školu. Poslije nastave bi opet trčao u pekaru i tamo ostajao do večeri, kada je izlazio u grad s košarom punom pereca.

Nije imao vremena igrati se s ostalom djecom pa su ga slabo poznavali. Čim se doselio, netko mu je dao nadimak Kifla Pekar i svi su ga tako zvali, zaboravljajući njegovo pravo ime. Navečer bi ispred kina “Slavica” prodavao perece, a dječaci bi ga zadirkivali. Njemu to nije smetalo jer je njegova košara tada privlačila pozornost prolaznika.

Jedne se večeri prikazivao film koji je obećavao obilje uzbuđenja, ali dječaci nisu imali dovoljno novca da kupe ulaznicu za svakog od njih. Jota zamoli Kiflu Pekara da im posudi novac za karte i obeća da će mu odmah sutra vratiti. Kifla ih je odbio jer je znao da bi ga otac istukao kad bi došao s manjkom novca, ali Jota zgrabi njegovu košaru s perecima i otrči do ljudi okupljenih ispred ulaza u kino. Prodao je deset pereca i zaradio onoliko koliko im je bilo potrebno da kupe ulaznice pa je Kifli Pekaru vratio košaru i obećao da će mu vratiti novac.

Sutradan ujutro su na prozorčiću pekare umjesto Kifle ugledali njegovog oca, smrknutog i zabrinutog. Pitao ih je jesu li vidjeli njegovog sina jer se sinoć nije vratio kući. Pomislio je da je Safet mogao otići kod tetke Ramize u Pilanske kolone, ali zna da takvo nešto ne smije napraviti bez pitanja.

Dječaci su znali da su oni krivi za Safetov nestanak pa su odmah požurili potražiti Ramizinu kuću. Našli su kuću i pokucali na vrata, a otvorila im je starija žena iza koje je virio preplašeni Kifla. Žena je počela vikati na njih i tjerati ih, a Jota je rekao kako su došli vratiti Kifli novac. Tetka je postala malo blaža, a Jota je pozvao Kiflu da krene s njima.

Kad su se udaljili od tetkine kuće, dječaci krenu skupljati novac i ustanove da im fali još pedeset dinara, ali njih je Feri posudio od strica pa su na kraju imali dovoljno. Kifla im je tek uvečer, dok je Jota ispred kina nosio košaru i prodavao perece, ispričao kako je prošao kod oca i pokazao im modrice koje je zaradio jer je otišao bez pitanja. Nije stigao ni dovršiti priču jer se Jota već vratio s praznom košarom. Pružajući mu zarađeni novac, rekao je Kifli da ubuduće ponese više pereca, da mogu prodavati sve do početka predstave.

Stećak

Dragan je bio iz sela Karač koje je bilo udaljeno pet-šest kilometara od Vakufa i smješteno na strmim padinama Lješevice. U školu je dolazio pješice – u proljeće znojan i prašnjav, u jesen blatnjav i mokar, a zimi promrzao i prehlađen. Nije imao vremena igrati se poslije nastave s ostalim dječacima pa su ga slabo poznavali.

Jednog dana, dok je nastavnik pričao o stećcima, Dragan ga prekine i kaže da zna kako izgledaju jer ih je vidio. Nastavnik nije mogao prikriti svoje uzbuđenje i do kraja sata su samo njih dvojica razgovarali. Dragan je objašnjavao da u Karaču ima jedan takav kamen i da ga je on vidio nekoliko puta, ali da ne sjeća gdje je točno. Rekao je da će pitati oca i susjede ima li još negdje takvog kamenja pa će povesti nastavnika kad sazna, ili još bolje, zamolit će oca da zaprežnim kolima dovezu jedan u školsko dvorište.

Svi u razredu su imali nešto čime se mogu pohvaliti, ali Dragan ih je sve nadmašio pa su mu zavidjeli. S nestrpljenjem su očekivali dan kada će Draganov otac dovesti stećak u dvorište, ali to se nije dogodilo. Draganu je bilo neugodno pa je sviju izbjegavao koliko je mogao, ali nastavnik povijesti ga je na svakom satu podsjećao na stećak. Dragan bi mucajući pronalazio stotinu razloga da se opravda, a djeca su ga počela zadirkivati. On nije odgovarao na njihova zadirkivanja pa je sve izgubilo svoju draž i s vremenom su svi zaboravili na stećak.

Zaboravili su ga sve dok se Dragan jednog jutra nije pojavio na prozoru učionice. Kad ga je nastavnik upitao što radi tamo i pozvao da uđe u učionicu, Dragan je odgovorio da ne može jer će mu pobjeći volovi. Ubrzo je zazvonilo i svi su istrčali u dvorište, a tamo ih je pored zaprežnih kola dočekao Dragan. Na kolima se nalazio kamen. Dragan im je rekao da su dobili stećak ida ga sad mogu prestati zadirkivati, a onda je potjerao volove i rekao ostalima da ga opravdaju na ostalim satima.

Svi su kao opčinjeni stajali pored kamena i pregledavali ga sa svih strana, a ubrzo su stigli i nastavnici, direktor i učenici iz drugih odjeljenja. Pridružio im se čak i portir Anto koji je zaboravio da treba zvoniti za početak sljedećeg sata. Nastavnik je kasnije uzaludno pokušavao saznati od Dragana gdje je pronašao neobičan nadgrobni spomenik. On je rekao da su stećak pronašli on i brat ali da se više ne bi znali vratiti tamo. Također je rekao da su pretražili sve okolo i da više nema ničeg sličnog.

Draganova tajna se možda nikad ne bi otkrila da jednog dana nije pao vlažan i težak snijeg. U njihovu učionicu je upao starac Mitar sa štapom i prijetio da će prebiti Dragana. Nastavnik ga je zaustavio i tražio da objasni tko je i što hoće. Mitar je ispričao da su Dragan i njegov stariji brat ljetos ispod njegove staje izvukli najveći kamen pa je sada teški snijeg pritisnuo krov i staja se nakrivila toliko da izgleda kao da će se srušiti svakog trena.

Nastavniku nije bilo jasno kako se iz temelja može izvući kamen pa mu je Mitar objasnio kako oni u Kraču grade svoje staje, a nakon toga nastavio prijetiti kako će prebiti Dragana. Ispalo je da je Mitar u temelj svoje staje ugradio vrijedan povijesni spomenik pa mu je nastavnik napomenuo da je to zakonski kažnjivo djelo. Čim je čuo riječ zakon, Mitar se počeo povlačiti prema vratima učionice.

Dragan je nakon njegovog odlaska ispričao da na jednoj čistini u Karaču ima dosta stećaka, znatno većih od onog koji je on dovezao u dvorište. Kad je vidio koliko su i shvatio da nijedan od njih neće moći dovesti do škole, odlučio je izvući onaj koji je Mitar stavio u temelje svoje staje.

Ne mareći za snijeg, nastavnik je požurio s Draganom u Karač i ondje ostao nekoliko dana. Oduševljen onim što je vidio, obavijestio je stručnjake u Sarajevu, a odmah u proljeće je stigla cijela ekipa stručnjaka. Za kratko vrijeme je izgrađen i put prema stećcima, koji su djeca dugo zvala Draganov put.

Golubovi gospođe Magdalene

Djeca nikako nisu mogla shvatiti zašto gospođa Magdalena živi sama u velikoj kući i nisu znali ima li ona uopće prezime, ali su bili sigurni da se u cijelom Vakufu jedino za nju govori da je gospođa. Ona je živjela u staroj, ali lijepoj i dobro očuvanoj kući s velikom terasom. Nitko osim mljekarice Olge nije zalazio u njezino dvorište. Olga bi joj svakog jutra donosila mlijeko, a jednom mjesečno i košare pune sira, jaja, kajmaka, kukuruza i pšenice. Gospođa Magdalena je nikad nije pozivala u kuću nego bi joj na širokom natkrivenom stepeništu davala novac i uzimala namirnice.

Sva su djeca bila ljuta na gospođu Magdalenu zbog voća. U njezinom su se vrtu mogle naći različite vrste voća, ali bi sve propalo jer ga nitko nije brao. Ni djeca ga nisu mogla brati jer je dvorište bilo ograđeno velikom željeznom ogradom, s oštrim šiljcima na vrhu.

Ključ od ulaza u dvorište je imala samo Olga pa je jedino ona mogla doći do kuće koja je bila duboko uvučena u dvorište. Djeca su ipak dva puta tjedno viđali stariju gospođu kako hrani sive golubove koje je držala u kućici napravljenoj od dasaka, ispred koje je bio kavez napravljen od tankih letvica.

Djeca su bila ljuta zbog voća pa su se odlučili osvetiti gospođi Magdaleni. Đuro Kopanja je predložio da ukradu golubove dok gospođa Magdalena bude spavala popodne. On je bio ushićen zbog svoje zamisli, dok se ostalima baš i nije sviđala, ali nisu mogli naći nijedan dovoljno uvjerljiv razlog koji bi ih odvratio od toga.

Đuro je preko ograde prebacio stari gumeni otirač koji su ranije pronašli smetlištu i uskočio u dvorište. Pohvatao je golubove i stavio ih u torbu, a lice mu je zračilo zadovoljstvom jer je uspješno ostvario svoju nakanu.

Za krađu golubova se saznalo tri dana kasnije kada je mljekarica Olga ispričala nekim ženama da je gospođa Magdalena teško bolesna i da su joj oči natečene od plača, ali da neće da otkrije razlog. Djeca su znala zašto plače, ali su šutjeli.

I sami su se uvjerili da ona više ne izlazi iz kuće. Ni nju ni golubove više nisu spominjali, kao po nekom prešutnom dogovoru, sve dok Đuro jednog dana nije predložio da u kavani željezničke stanice ili negdje kraj Široke rijeke potraže umirovljenog željezničara Mitra Solara za kojeg su smatrali da će im sigurno znati ispričati zašto gospođa Magdalena živi sama u onolikoj kući, zašto nema nikoga i zašto voli golubove.

Našli su Mitra i on im je ispričao da je s grupom austrijskih tehničara koji su prije šezdesetak godina došli u Vakuf graditi pilanu stigao i gospodin Vilim. Vilim je bio mlad, lijep i zgodan, a sa sobom je doveo istu takvu suprugu. Bila je toliko lijepa da se Vakufljanima činilo da je ona samo slika i da će nestati ako je netko dirne svojom od rada ogrubjelom rukom. Uz gradnju pilane, gospodin Vilim je za sebe i Magdalenu gradio kuću. Kuća i pilana su završene otprilike u isto vrijeme i onda se dogodilo nešto što nitko nije očekivao. Gospodin Vilim je iznenada otputovao bez riječi i više se nikad nije vratio. Gospođa Magdalena je dugo nakon toga na zvižduk vlaka uvijek istrčavala na terasu i gledala prema centru grada, očekujući da se pojavi njezin suprug, ali umjesto njega su neko vrijeme stizale novčane uputnice.

Gospođa Magdalena se nije prestajala nadati da će se njezin suprug vratiti i to je pričala ženama za vrijeme svojih rijetkih i kratkih izlazaka u grad. Njezine riječi su s vremenom bile sve manje uvjerljive pa ih je na kraju prestala ponavljati, ali je tvrdila da će joj muž pisati i poslati svoju adresu pa je valjda iz tog razloga nabavila nekoliko golubova pismonoša.

Mitar Solar je, završavajući svoje prepričavanje, zaključio da gospođa Magdalena možda još uvijek čeka svog Vilima. Djeca su nakon njegove priče vratila golubove na isti način na kojih su ih i uzeli, a nakon toga su dugo gledali kako ih gospođa Magdalena hrani na terasi i veselo razgovara s njima, kao da joj se vratio njezin suprug.

Brigu o golubovima je nakon njezine smrti preuzeo Đuro Kopanja koji je u to vrijeme već bio radnik u pilani, a u veliku kuću je smještena uprava Šumarije.

Kompas, Gvozden i Karamut

Da ljudi nisu još davno napravili kompas tko zna bi li opasni zločinac Gvozden ikad bio uhvaćen. Mnogi bi pomislili da su policajci uzeli kompas u ruke i utvrdili na kojoj strani svijeta se nalazi taj zločinac pa otišli tamo i uhvatili ga, ali priča je sasvim druge prirode.

Bližio se kraj školske godine pa se moralo učiti više nego ikada. Nastavnik geografije je prozvao Mladena kojemu su svi odavno zaboravili pravo ime i zvali ga Karamut, jer im je svake jeseni iz susjedovog voćnjaka donosio kruške koje se tako zovu. On je morao odgovoriti bar na dva pitanja ako se nije želio cijelo ljeto pripremati za popravni. Nastavnik mu je rekao da priča o kompasu, što je bilo jedno od najlakših pitanja i svi u razredu su ga priželjkivali. Karamut je samouvjereno počeo odgovarati, ali je pričao o stvarima koje nemaju veze s kompasom. Nastavnik ga je opominjao i pokušavao mu pomoći, ali jednostavno nije išlo. Karamut se zbunio i ušutio pa je nastavnik s iskrenim žaljenjem zaključio da ne preostaje ništa drugo nego da se vide u kolovozu.

Karamut je nakon nastave govorio prijateljima da se s jedinicom ne smije pojaviti pred ocem i da je odlučio pobjeći u planine. Svi u razredu su bili iznenađeni njegovim postupkom, čak su mu malo i zavidjeli jer će on lutati po Lješevici dok se oni budu znojili i strahovali zbog zaključivanja ocjena. Po povratku iz škole su izbjegavali prolaziti pored njegove kuće jer su znali da je tvrdoglav i da se sigurno uputio na planinu, a to bi bilo teško objasniti njegovim roditeljima.

Karamut se pojavio pred sumrak. Zabrinut se prikradao uličicama na kraju grada i prvo je svratio do Ivana. Prvo je pitao jesu li rekli njegovim roditeljima i dodao da ništa ni ne govore, a zatim je šapnuo Ivanu da je na planini vidio Gvozdena pa je otrčao dalje do Tonija. Obišao je sve prijatelje i svima im na brzinu ispričao da vidio Gvozdena te ih zamolio da to ostane tajna.

Da se vratio bez razloga, u razredu mu to nikad ne bi mogli oprostiti, ali susresti strašnog Gvozdena je sasvim druga stvar. Svi koji su čuli njegovu priču nisu baš puno spavali te noći. Gvozden je bio iz obližnjeg sela i bio je poznat kao svađalica i nasilnik. Jednom je usred grada zabio nož u trbuh harmonikašu koji nije znao svirati njegovu pjesmu. Nakon toga je pobjegao i bez uspjeha su ga tražili na sve strane.

Sutradan je Karamut ispričao sve u detalje i opisao kako izgleda Gvozden. Rekao je kako ga je vidio ispred ogromne pećine, pod samim vrhom planine. Još je jednom zamolio sve da nikome ništa ne pričaju, a iako su svi obećali da će šutjeti, priča se polako širila i na kraju došla do policije.

Karamut se vratio u školu i mirno čekao kraj školske godine, pomiren s tim da će ići na popravni, ali onda su se jednog dana pojavila dva policajca kod direktora. Karamut je opet pobjegao, ali nitko nije znao gdje. Njegovi prijatelji su morali odgovarati na pitanja policajaca i detaljno su im prepričali sve što im je on rekao. Sutra uvečer su se četvorica policajaca vratila s planine, a s njima i Gvozden, pognute glave i svezanih ruku. Pričalo se da su ga našli baš u onoj pećini koju je Karamut spominjao, a nastavnik je hrabrog dječaka odlučio još jednom ispitati i nagraditi ga dvojkom iz geografije.

Karamut je tek pred kraj raspusta priznao da uopće nije vidio Gvozdena. Pobjegao je iz škole i čvrsto odlučio ostati na planini, ali kad je sunce počelo zalaziti, a prazna crijeva se uznemirila, počeo je razmišljati o tome gdje će spavati i što će jesti. Prepao se planine i noći koja je dolazila pa pobjegao kući i usput smislio priču o Gvozdenu. Često je ponavljao da mu nije jasno kako je mogao pogoditi da se Gvozden skriva u pećini koju nikad nije ni vidio, nego je o njoj slušao od starijih.

Poplava

Peti C iz Vakufa je dobio pismo od petog C iz Splita i njihovom čuđenju nije bilo kraja. Nisu mogli shvatiti kako su se učenici iz velikog Splita sjetili baš njih. Dugo su gledali i pipali pismo, pitali se trebaju li ga otvoriti ili pričekati razrednicu. Prva se odvažila Jela. Otvorila je i prvo za sebe pročitala pismo, a onda i glasno da ostali čuju. Učenici iz Splita su u novinama pročitali kratku vijest o njihovoj akciji tijekom koje su u školskom dvorištu posadili šezdesetih mladih sadnica. Slično su napravili i oni sami u njihovom školskom dvorištu pa bi se htjeli upoznati. Pozvali su ih da dođu kod njih u Split. Na djeci je bilo samo da plate karte, a za ostalo će se oni pobrinuti. Očekivali su da im oni na povratku uzvrate gostoprimstvo jer su htjeli upoznati Vakuf.

Djeca su prihvatila prijedlog, a Jota se pitao zašto bi itko htio doći u Vakuf kad se tu nema što vidjeti. Učiteljica je objasnila da svako mjesto ima svoje čari i do kraja sata su se dogovarali o putovanju. Dugi je predložio da zajednički skupe novac da se ne bi dogodilo da netko ne ode jer nije imao novca. Jela je rekla da će odmah odgovoriti učenicima iz Splita, a razrednica da će dogovoriti neki poslić u pilani kako bi mogli skupiti još dodatnog novca.

Dan prije polaska osvanuo je tmuran i oblačan Kiša je toliko padala da su stariji spominjali mogućnost poplave. Kiša je padala cijelu noć i sljedeći dan pa su na željezničku stanicu svi stigli nenaspavani i mokri. Uvjeravali su roditelje da trebaju poći kući jer nema nijednog razloga da se vlak ne pojavi. Kasnije su svi u isti glas pričali o planovima za Split i nitko nikoga nije slušao.

Na ulazu u čekaonicu se pojavio otpravnik vlakova i obavijestio ih da od vlaka nema ništa jer je bujica noć ranije odnijela jedan most na pruzi prema Doboju i trebat će dva-tri dana da ga poprave. Ni odlazak autobusom nije bio moguć jer je i na cesti srušen jedan most.

Učiteljica je predložila svima da odu kućama, a ona će pričekati da se otvori pošta i poslati telegram u Split. Javio se Jota i rekao da odlazak kući i vraćanje svih tih pečenih pilića, kolača i ostalih poslastica ne dolazi u obzir, nego će se svi uputiti u školu i tamo će napraviti gozbu za pamćenje.

Lomača za vještice

Škola je napokon završila, a dječaci su na travi pored Široke rijeke planirali kako će provesti ljetne praznike. Dugi ih sviju iznenadi umnom rečenicom kako je ljeto samo njihovo i ničije više, te da će ga potrošiti do po posljednje sekunde, izlizati kao što putnik podere cipele na dugom putu i nakon toga ustane i ode do svoje torbe. Izvadio je jednu knjigu i počeo pričati kako ga je namučila najviše od svih knjiga i kako mu je pila krv na slamku. Pridružio se i Jota s jednom od svojih knjiga i počeo objašnjavati koliko je ona njega namučila.

Zaključio je da je knjiga vještica i objasnio ostalima da su u srednjem vijeku vještice spaljivali na lomačama. Dugi ih upita što čekaju pa baci svoju knjigu na travu. Uskoro je svaki od njih bacio po jednu knjigu, a nakon što je Jota upitao zar imaju samo po jednu vješticu, svi su pobacali preostale knjige.

Jota zatim vikne da se vješticama moraju pridružiti i zle vile pa krene bacati i bilježnice, a ostali su ga slijedili. Ubrzo se na travi našla gomila bilježnica i knjiga, a onda je Jota svečano objavio da su oni suci pa su osudili “vještice” i odlučili da trebaju gorjeti na lomači. Dok se približavao knjigama sa šibicom u ruci, Dugi poviče da pričeka jer se u jednoj od knjiga nalazi njihova zajednička slika od prošle godine. Prišao je gomili i prevrtao knjige i bilježnice. Nije pronašao fotografiju pa je odlučio pokupiti knjige jer nije bio siguran u kojoj se točno nalazi. Nakon toga je svaki od njih našao neki razlog da pokupi svoje knjige i bilježnice pa je na kraju na travi ostalo samo nekoliko listova koji su poispadali iz knjiga.
Feri je upitao hoće li zapaliti te listove, a Dugi odgovori da ostanu da ih raznese vjetar, jer ne moraju baš sve vještice ići na lomaču.

Rudnik

Tog je proljeća u Vakuf stigao mladi inženjer, a prije njegovog dolaska su se mogle čuti priče o tome kako će se na Lješevici otvoriti rudnik. Inženjer je s grupom radnika svakog jutra odlazio u planine, a vraćali su se kasno navečer prašnjavi i umorni. Čim je počeo raspust, dječaci se nošeni željom da prvi saznaju o čemu se radi upute u planine.

Stigli su na Lješevicu i zaustavili se kraj baraka. Promatrali su inženjera kako sjedi za stolom nad gomilom kamenčića i pažljivo ih pregledava. Na drugoj strani potoka su radnici kopali i razgrtali zemlju. Dječaci im nisu prilazili, već su otišli na drugu stranu vrha planine. Zaustavili su se na čistini za koju je Slobodan rekao da će biti njihov rudnik. Začas su se dogovorili i točno se znalo tko će što ponijeti sutra.

Počeli su sa svojim “istraživanjima”, a inženjer je bio Slobodan i sve su radili onako kako je on zapovijedao. Prvo su napravili stol i klupe, a zatim i baraku. I oni su, kao i radnici, svakog jutra dolazili rano na Lješevicu. Odmah sljedećeg dana su postavili i kotlić pa su mogli birati hoće li jesti kuhani ili pečeni krumpir.

Kad su obavili sve pripreme, počeli su s istraživačkim radovima. Slobodan je dugo obilazio čistinu, razgrtao zemlju i odlazio s jednog mjesta na drugo, i pri tom nikom od njih nije dozvoljavao da mu se približava. Odlučio je da će se kopati ispod jednog stabla na strmini, a ostali dječaci su se odmah sjetili s alatom i počeli kopati. Promijenili su nekoliko mjesta i tek na četvrtom iskopali kamenčić neobične boje.

Slobodan je dugo gledao kamen pa rekao da je to ono što traže i da nastave kopati. Uskoro su naišli na pravu gromadu, bila je toliko velika da joj se kraj nalazio negdje duboko u zemlji. Skupili su nekoliko odbijenih kamenčića pa se Slobodan s njima uputio prema stolu. Ostali su krenuli za njim, ali ih je on zaustavio pokretom ruke i rekao da nastave kopati, a on će vidjeti što su pronašli. Sjeo je za stol i pregledavao kamenčiće, a onda svečanim glasom po drugi put priopćio ostalima da je to ono što su tražili.

Ostali su zamolilo Slobodana da im objasni do kakvih je rezultata došao u svojim istraživanjima, a on im je odgovorio da je teško objasniti, ali da su našli ono što su tražili. Njihova istraživanja su se nastavila do sredine ljeta, a da ih pri tom radnici s druge vrha nisu nikako primijetili. Jedne večeri su se na povratku ipak sreli s njima, a jedan od radnika ih je pitao što rade u planini. Peđa je izletio s odgovorom i rekao da kopaju rudu. To je izazvalo interes kod inženjera i trebalo je dosta vremena da uvjere Slobodana da im pokaže kamenčiće koje je imao kod sebe.

Inženjer ih upita gdje su našli to, a u njegovom se glasu moglo osjetiti uzbuđenje. Slobodan je uzalud objašnjavao da moraju požuriti kući, inače će ih roditelji grditi. Morali su se vratiti do njihovog “rudnika” i tek su uvečer stigli u Vakuf. Inženjer se odmah uputio u Sarajevo, a kad se nakon nekoliko dana vratio, bio je jako sretan. Pohvalio je dječake jer su otkrili odličnu rudu koju su oni tako dugo tražili.

Radnici su se preselili na “njihovu” stranu planinskog vrha, a dječaci su se do početka školske godine igrali u njihovim barakama. Samo su sredinom dana odlazili do svog starog rudnika, gdje ih je kuhar gostio ukusnim jelom. Na Lješevici je kasnije otvoren rudnik.

Noć u kući duhova

Dječaci su se u kasnim popodnevnim satima umorni i gladni vraćali s Lješevice, a kući su odlučili ići kraćim i manje poznatim putem niz zapadne padine planine. Od Široke rijeke im je trebalo još pola sata pješačenja da stignu do grada. Prolazili su pored dotrajale kuće priljubljene uz strmu stijenu iznad puta i Boris je predložio da malo svrate. Mislio je da bi bilo dobro razgledati kuću jer možda ima nešto zanimljivo pa bi ubuduće mogli malo češće svraćati.

Umor je bio jači od straha pa su odlučili svratiti u staru kuću da se malo odmore. Prvi je krenuo Boris, a ostali su ga pratili. Prvo su ušli u podrum, ali tamo ih ništa nije privlačilo pa su otišli do ulaznih vrata koja su vodila u prizemlje. Boris je predložio da uđu, kad su već tu. Radman je rekao kako će on ostati vani jer ga boli trbuh, a Boris mu se rugao da se plaši duhova i da su mu napunili glavu pričama s kojima se plaše mala djeca. Anton je upitao je to ta “kuća duhova” o kojoj se priča. Boris je potvrdio da je to ta kuća i rekao da duhova danas ima samo u crtanim filmovima. Radman se uhvatio za trbuh i otrčao u žbunje, a dok su ga čekali da se vrati, Boris im o kući ispriča priču koju je čuo od djeda.

Kuću je nekad davno kupio neki Austrijanac i u njoj je živio sa ženom i dvije kćerke. Bio je surov i mučio je radnike, a kad bi se neki pobunio, zatvorio bi ga u podrum ove kuće i tukao. Mnogo je radnika tako stradalo, a kasnije su se javljali njihovi duhovi i progonili kćerke vlasnika pilane. Jedna od njih je bježeći od duhova skočila s terase niz strme litice. Kasnije je u kući pokušavalo živjeti još nekoliko ljudi, ali svi su otišli i kuća je prepuštena propadanju.

Boris je zaključio da je sve to istina, osim dijela o duhovima jer duhovi ne postoje. U međuvremenu se Radman vratio iz grmlja pa su krenuli prema ulaznim vratima. Ušli su u mračno predsoblje pa dotrajalim stepenicama krenuli na prvi kat. Nisu htjeli gubiti puno vremena na razgledavanje pa su se uputili u veliku sobu iz koje su produžili na prostranu terasu. Ondje su se na betonskoj ploči osjećali puno sigurnije. Siniša je primijetio da je tu strašan propuh pa se vratio u sobu kako bi zatvorio vrata. Brava je škljocnula toliko jako da su to čuli svi na terasi. Kratko su se divili pogledu s terase, a onda shvatili da moraju poći da stignu kući prije mraka.

Boris je pokušao otvoriti vrata, ali su ona ostala zatvorena. Povukao je još nekoliko puta snažno, a kvaka se slomila i ostala u njegovoj ruci. I Anton je pokušao otvoriti vrata, ali ni njemu nije išlo. Branko se razljutio i rekao da ne želi provesti noć u “kući duhova” pa se zatrčao i nogom snažno udario u vrata, ali ona se nisu pomjerila. Pokušavali su na razne načine otvoriti vrata ili pronaći neko drugo rješenje za izlazak, ali su shvatili da će ipak provesti noć u toj kući.

Stajali su na terasi i šutjeli zaokupljeni strahom, a onda su na putu u tami ugledali mlinara Vlatka na biciklu. Počeli su vikati da im pomogne i on se na trenutka zaustavio, a zatim se opet popeo na bicikl i požurio prema gradu. Dječaci su se počeli svađati, a neki i plakati. Nakon svađanja i strahovanja zbog raznih zvukova koji su se čuli, dječaci su ipak uspjeli malo zaspati, a s prvim sunčevim zrakama je do njih dopro i žamor s ceste. Tamo su bili njihovi roditelji, policajac i mlinar. Tog su dana pijući čaj umotani u debele prekrivače slušali priču o tome što se događalo prošle noći.

Kad su vidjeli da ih nema, roditelji su krenuli u potragu i obišli sva moguća mjesta. Kasnije su se vratili u grad i s policajcem ponovno krenuli u potragu. Pred zoru su sreli mlinara Vlatka koji im je ispričao da su se duhovi ponovno uznemirili u “kući duhova” i da su ga sinoć dozivali. Kad su čuli njegovu priču, sve im je bilo jasno.

Dva mora

Antonov stric je s grupom zidara tog ljeta gradio kuće po Zadru pa je pozvao Antona i njegovu majku da par dana dođu na more. On je po povratku odmah morao podijeliti doživljaje s ostalim dječacima.
Dok su svi oduševljeno slušali njegovo opisivanje prizora s kojima se susreo i tvrdnje da je more beskrajno veliko i da mu nema kraja, Jota nije bio previše zadivljen pričom.  Dugo su šutjeli i pokušavali zamisliti more, a povremeno su bacali pogled prema Širokoj rijeci iz koje su upravo izašli. Jedan od njih se gotovo stidio što je Široka rijeka tako mala da se i na najširem mjestu može preroniti bez izranjanja.

Pitao se zašto je morala ostati tako mala i zašto teče baš prema Crnom moru pa je upitao Antona postoje li kraj mora ovako male rijeke kao što je njihova. Anton nije stigao ni odgovoriti jer ga je preduhitrio Jota. Što, sad ti je i naša rijeka mala? Dok Anton nije izblebetao gluposti o slanoj bari naša ti je rijeka bila ogromna, rekao je Anton. Još je dodao dječaku da nije tako mislio kad ih je ljetos iz spleta vrbinih žila dozivao da ga izvuku.

Opet su svi ušutjeli, ali ne zadugo. Anton nije mogao sputati svoje oduševljenje pa je počeo pričati o brodovima, većima čak i od njihove Destilacije drva. Nitko od ostalih dječaka nikada nije bio na moru pa su mislili da Anton baš ima sreće. Jota se nikako nije mogao kao i ostali dječaci oduševljavati Antonovim pričama pa je počeo tvrditi da je nemoguće da postoje tako veliki brodovi. Anton nastavi svoju priču, ali ovaj put o galebovima i morskim valovima. Dječaci su ga slušali pa ispitivali, ali Jota kao i dalje nije mogao podnijeti da netko ima priču zanimljiviju od njegove.

Vikne da krenu za njim i uputi se prema šumi udaljenoj stotinjak metara. Ostali su ga slijedili i zaustavili su se tek negdje u dubini šume. Jota ih ljutito upita što je sve to oko njih. Šuma, odgovori dugi, a Jota upita Antona vidi li kraj toj šumi. Anton zamuckujući odgovori da je gusta i da je drveće visoko pa ni ne može vidjeti kraj. Jota je likovao i odgovorio mu da ni njihova šuma nema kraja, ako ga nema ni njegovo more.

Ostali su bili zbunjeni Jotinom iznenadnom srdžbom pa su šutjeli dok im je on objašnjavao da i oni imaju svoje more kojem nitko ne može vidjeti kraj, da imaju gnijezda u kojima se nalaze malo drugačiji galebovi i da imaju zelene valove. Na njegove riječi da njihovo zeleno more nema brodove, ali da zato ono Antonovo nema svoje potoke, ostali se dječaci nasmiju, a on im gotovo zapovjednim glasom reče da krenu na kupanje. Dječaci su potrčali za njim sretni jer imaju svoje zeleno more i svoju Široku rijeku.

Gozba u kuli Kulina bana

Jota je kod mlinara Polašeka čuo priču o ruševinama koje su se nalazile na nepristupačnom i zaraslom vrhu Lješevice. Rukom je pokazivao dječacima prema kuli i pitao ih znaju li čija je. Jedan od njih reče da kula nema vlasnika i da mu je mama pričala da je to neki stari grad o kojemu se nitko ne brine. Jota se lukavo nasmija i reče da je to nekada bila kula Kulina bana pa započne priču od koje su se ostali osjećali kao da su na satu povijesti.

Feri ga upita otkud mu sve te informacije, a Jota objasni da mu je ispričao mlinar Polašek i da je rekao da se za ljetnih noći vidi svjetlo na vrhu brda, te da to svijetli blago Kulina bana koje je on zakopao u zemlju. Dječaci su utonuli u maštanje i razmišljali o tome što bi sve mogli imati, ako bi oni našli blago. Jota prekine njihove maštarije riječima da sutra idu gore tražiti blago. Nije im ostavio puno vremena da bilo što kažu jer je nastavio objašnjavati kako će sutra cijeli dan provesti u kuli Kulina bana i vidjeti gdje svijetli pa obilježiti to mjesto kako bi mogli doći s alatom i iskopati blago.

U priču se uključio i Dugi koji je rekao da će ponijeti kruha i pekmeza, ali Jota odgovori da to ne dolazi u obzir jer moraju prirediti veliku gozbu. Nastavi kako će on i Dugi ponijeti krumpira i soli, Toni i Feri puno kruha, a Šuki velikog šarenog pijetla iz svog dvorišta. Šukiju nije bilo jasno kako će to izvesti, ali mu on odgovori da se snađe kako zna, a da će sutra, dok se pijetao bude okretao na ražnju, smisliti što će reći mami kad primijeti da nema pijetla.

Šuki cijele noći nije mogao spavati jer je razmišljao o tome kako da neopaženo ukrade pijetla. Ipak je to izveo nekako pa su se sutradan svi uputili prema kuli. Činilo se da je svaki od njih ostavio po komadić svoje kože na grmlju kraj kojeg su prolazili. Kad su napokon stigli, umjesto sjaja, prostrane dvorane i uglačanih kamenih podova, dočekala ih je gomila kamenja obrasla divljom lozom, mahovinom i lišajevima. Dugo su šutjeli i odmarali se na travi, sve dok im stravičan krik nije iznenada proparao uši. Nisu znali odakle dolazi taj krik i što bi trebali učiniti pa su svi skočili i zbili se u grupu. Nakon drugog krika su shvatili da je riječ o Šukijevom pijetlu.

Odahnuli su i sjeli svi osim Jote koji je rekao da je vrijeme da krenu pripremati sve za gozbu. Očekivao je da će Šuki zaklati i pripremiti pijetla, ali on je to odbio, kao i svi ostali dječaci. Kad su na kraju rekli Joti da on to učini, prvo je dugo tražio razne izgovore pa na kraju priznao da taj posao nije ni za njega. Na kraju su ispekli samo krumpir, a nakon nekog vremena se javi Feri s pitanjem gdje ima vode. On, Anton i Dugi su krenuli u potragu za vodom, ali su se nakon pola sata vratili znojni i smrknuti.
Počeli su se svađati oko toga tko je i kada izgradio kulu, a Jota ih je pokušavao smiriti tako što ih je podsjećao na blago. Dugi je i dalje bio raspoložen za svađu pa mu odgovori da ovdje nema nikakvog blaga. Ni Jota se nije predavao pa ih podsjeti kako je mlinar Polašek rekao da je stotinu puta vidio kako blago svijetli noću. Antona je zanimalo zašto ga onda sam nije došao iskopati, a Jota odgovori da nije jer ne može ostaviti brašno i mlin.

I Feri je bio raspoložen za svađu pa je upitao što mu znači nekoliko vreća brašna prema silnom bogatstvu koje bi mu to blago donijelo. Ni Šuki nije htio ostajati po strani pa reče da je mlinar Polašek gotovo slijep i da ne može ni vreću odriješiti bez da je primakne blizu očima. Jota nije imao ništa reći na to pa su svi opet ušutjeli.

Sunce se sve više bližilo zapadu, a dječaci su počeli shvaćati da im ne treba ništa od onoga o čemu su maštali. Osim toga, mislili su, kad bi i iskopali to blago za njega bi saznala policija i zaplijenila ga. Dugi je počeo pričati kako vjeruje da se blago nalazi negdje u blizini jer mu je baka pričala da to zakopano blago čuvaju strašni zmajevi. Prvi je ustao i potrčao Feri, a za njim i Anton, Dugi i Šuki koji je tek nakon nekoliko koraka shvatio da je zaboravio na pijetla. Vratio se po pijetla pa nastavio bježati za ostalim dječacima, a Jota za njima vikne da ga pričekaju pa krene i on trčati.

Brana

Vanja, Mladen, Slaven, Milenko, Boki i Jelenko su dan provodili pokraj Polašekovog mlina. Vanja je odjednom povišenim glasom objavio da prelazi preko. Ostali su ležali umorni i bez trunke volje da se pomaknu. Bilo je zaista zanimljivo provoditi dan kod Polašekovog mlina, gdje je Polašek živio s kćerkom Anom za koju su svi u početku mislili da je njegova unuka. Polašek je rijetko izlazio van i nije vikao na djecu, ali nije ni razgovarao s njima, iako su oni gorjeli od želje da uđu u mlin i razgledaju sve.

Vanja je ostalim dječacima ljutito dobacio da bi ga barem mogli gledati dok prelazi, a oni mu dobace neka ga Ana gleda. Ana je bila krhka djevojčica koja je godinu nakon rođenja ostala bez majke. Njezin otac je želio da mu stalno bude pred očima pa nije dopuštao čak ni to da ide u školu jer bi onda morala pješačiti do grada.

Vanja ih je još jednom upozorio da kreće, a mislili su da će preplivati vir koji je udaljen stotinjak metara nizvodno. Vir je bio miran i širok, ne suviše dubok pa se tu moglo plivati bez opasnosti. Idem preko brane, vikne im Vanja. Ta rečenica je za njih bila kao da ih je netko polio kantom hladne vode pa su svi skočili na noge, okrenuti prema brani. Većina njih je mislila da se Vanja šali, a Mladen ga upita što je sa strašnim silama. Pod branom se pjenušao vir u koji nitko nije zalazio i za koji se pričalo da je toliko snažan da i najsnažnijeg kupača povuče na dno i on se više nikada ne vrati. Govorilo se da u viru postoje strašne sile i da je sigurno od njih nastradala i Polašekova žena.

Dječaci nisu ni pokušavali odgovoriti Vanju od prelaska preko brane jer su znali da je tvrdoglav i da će napraviti ono što je zacrtao. Krenuo je preko klizave, mahovinom i algama obrasle brane i u početku se dosta dobro držao, ali je u jednom trenutku izgubio ravnotežu i umjesto da padne u plićak iznad brane, strmoglavio se prema viru. Dječaci su zaprepašteno zurili u vir. Minute su im izgledale kao godine dok su čekali bilo kakav znak. Svatko od njih je razmišljao o tome što se dogodilo s Vanjom, ali nitko od njih nije imao hrabrosti reći to naglas.

Njihova razmišljanja je prekinuo Slaven koji je ugledao krv. Mladen je pomislio kako Vanju sada jedu strašne sile i počeo plakati. Baš na tom mjestu gdje su vidjeli krv, voda se odjednom uznemirila i trenutak kasnije su počele izranjati ribe. Prije nego što su dječaci primijetili da su one nataknute na štap, pojavila se prvo Vanjina ruka, a zatim i glava.

Dok su se kasnije u hladu sladili pečenom ribom, Vanja im je ispričao kako se padajući u vir opraštao od života. Mislio je da će dugo tonuti u bezdan, ali njegove noge su brzo udarile u tvrdo riječno dno. Trudio se što prije izroniti iz vode, ali je završio ispod brane. Ondje je zapazio velike klenove pa ih je pohvatao nekoliko i onda odlučio izroniti van. Kasnije su češće odlazili do Polašekovog mlina i s vremenom su se svi ohrabrili da zarone pod branu.

Dobra vila

Jota, Šuki, Dugi i Feri su odlučili kupiti pravu, kožnu nogometnu loptu pa su dan proveli berući kupine na padinama Lješevice, koje će kasnije prodati skladištu Zemljoradničke zadruge “Stražbenica”. Ispruženi u travi i zaklonjeni od pogleda prolaznika, računali su koliko kupina još trebaju ubrati da bi imali dovoljno novca za loptu.

Krenuli su raspravljati o tome kod koga će lopta biti preko noći, a njihovu je raspravu prekinuo zveket metala i prigušeni vrisak. Nije im se dalo ustajati pa su se samo podigli na laktove i kroz šipražje ugledali Jelu koja je tresla prašinu sa svoje haljine i Anicu koja je stajala pored nje. Ispred njih se nalazila prevrnuta kanta i gomila kupina u prašini. Jela je plačljivim glasom pokušala okriviti Anicu, iako je sama bila kriva za to što se dogodilo.

Tog dana su brale kupine za Jelinu mamu, a sutradan su trebale ubrati kupine za Aničinu mamu. Anica predloži da se sutra opet vrate brati za Jelinu mamu, a za njezinu će ubrati prekosutra. Krenule su prema rijeci da se Jela umije i skine prašinu sa sebe, a kad su skrenule iza grmlja, dječaci su i dalje šutjeli. Gledali su u Jotu za kojeg su bili uvjereni da će imati podrugljiv izraz lica jer s Jelom nije razgovarao još od svibnja, kada joj je u torbu ubacio gumenu zmiju.

Svi su mislili da će se naslađivati Jelinoj nevolji, ali on je ustao bez riječi, uzeo jednu od njihovih kanta s kupinama i dao im znak da ostanu na svojim mjestima. Prišao je Jelinoj prevrnutoj kanti pa je obrisao i napunio kupinama iz njihove kante. Brzo se vratio i sakrio u grmlje, a Jela i Anica su se upravo vraćale s rijeke. Bile su zbunjene i nisu shvaćale što se dogodilo, a Jela uz smiješak reče da ih je možda posjetila dobra vila i da je izašla iz bajke dok su se one umivale na rijeci.

Uzele su kantu i veselo nastavile prema gradu, a Dugi je počeo ustajati, s namjerom da im se javi. Jota ga je zaustavio i rekao da im s neće javljati, a Feri ga snuždeno upita zašto je to napravio i kako će sada kupiti loptu. Dosta sam bio zloduh, reče Jota i s kantom u kojoj je ostalo još malo kupina krene prema padinama Lješevice. Kad su ostali ustali i htjeli krenuti za njim, dao im je znak da ostanu, kao da im je htio reći da se to tiče samo njega i da će se vratiti prije zatvaranja otkupnog skladišta.

Sunca u voćnjaku

Baka Marija je živjela sama u kućici koja se nalazila u dijelu Vakufa u kojem su se stare kuće pomiješale s novima pa se nije moglo reći živi li ona na selu ili u gradu. Oko kuće je imala lijep voćnjak u kojem su se nalazile razne vrste krušaka i jabuka koje kroz lišće provirivale i svjetlucale kao raznobojna sunca. Jota je naredio dječacima da preskoče ogradu i da u jednu košaru stavljaju jabuke, a u drugu kruške te da dobro paze da ne polome nijednu grančicu.

Bilo je kasno ljeto. Dječaci su prišli stablima i pažljivo počeli brati voće. Šutjeli su i natjecali se tko će ubrati krupniju i ljepšu krušku ili jabuku. Začuli su starački glas, mekan i bez imalo prijekora u sebi. Svi su se okrenuli u isto vrijeme i ugledali baku Mariju s rukama na kukovima. Trenutak je gledala što rade pa se okrenula i pošla niz dvorište. Jota zaključi da je otišla kupiti bombone da ih počasti pa pozove ostale da nastave s poslom.

Djeca su baku Mariju ponekad znali vidjeti na vakufskoj tržnici. Dok je bila mlađa, ondje je prodavala voće i povrće. Prije nekoliko dana je svratila do Šukijeve mame i pitala da joj posudi novca za, ulje, sol, šećer i kavu pa je usput ispričala da ima dosta voća koje bi mogla prodati, ali nema snage da ga ubere, niti da ga nosi do tržnice. Rekla je da će naći nekog mlađeg da pobere kruške i jabuke pa će vratiti novac koji je posudila.

Šuki je to ispričao Joti, Feriju, Dugom i Antonu pa su se dogovorili da će pomoći baki Mariji i zato su se našli u njezinom voćnjaku. Bilo im je krivo što se ranije nisu sjetili pomoći baki koja je prije tri godine izgubila sina u nesreći u rudniku.

Košare su do vrha napunili voćem i odnijeli ih pred kuću. Planirali su sutradan doći po njih i odnijeti ih na tržnicu te pomoći baki Mariji da proda voće. Feri je želio da krenu kući, a Jota se usprotivio i rekao da će pričekati baku Mariju da joj kažu da će sutra ići s njom.

Baka se tada pojavila u dnu dvorišta, a iza nje je bio mlad i snažan čovjek u uniformi. Starica je pokazala prstom prema njima, a dječaci stajali i čekali. Rekli su joj da se ispred kuće nalaze dvije košare s voćem i da će sutra rano doći da joj pomognu odnijeti to na tržnicu. Baka je otvorila usta s namjerom da nešto kaže, ali je odustala. Šutio je i policajac pa je Jota nastavio. Rekao je da će oni prodavati voće, a baka će naplaćivati. Ona je zamucala i rekla kako je mislila da su oni kao oni mangupi koji su prije par dana polomili grane u voćnjaku pa je čak i po susjeda otišla jer je mislila da kradu. Policajac doda da je i on došao pomoći i da će sutra ujutro biciklom odvesti košare na tržnicu.

Baka Marija je još neko vrijeme nijemo lomila ruke, a onda je ušla u kuću i brzo se vratila s nekoliko kocki šećera koje je podijelila dječacima.

Smiješak na starčevom licu

Dječaci su jednog vrućeg ljetnog dana sjedili na klupi u sjeni kestena i smišljali kako će ispuniti dugo popodne. Ugledali su starca koji je za sobom vodio konja na kojem su se nalazila drva koja je prodavao ljudima, bez obzira na godišnja doba. Iako su ga i prije toga vidjeli bezbroj puta i nisu pretjerano obraćali pažnju, tog dana ga odluče slijediti. Starac je uvijek hodao pognute glave i nikada nije pričao.
Pratili su starca koji se nekoliko puta okretao i sumnjičavo ih pogledavao. Starac i konj su se zaustavili negdje na čistini usred šume. Konja je pustio da pase, a on se srušio na najbliži panj i počeo jesti kruh i luk. Jeo je polako i često se okretao prema dječacima, kao da im želi reći da mu se mogu pridružiti ako to žele.

Kad je završio s objedom, uzeo je sjekiru pa se uputio u šumu gdje je tražio što bolji i deblji ogranak. Sporim zamasima umornih ruku je počeo tesati jednu debelu granu i tada Jota reče da je vrijeme da oni nastupe. Prišao je starcu i bez riječi uzeo sjekiru iz njegovih ruku pa nastavio započeti posao. Dječaci su za sat vremena skupili toliko ogranaka da bi mogli natovariti četiri konja. Dok su radili, starac je stajao i promatrao ih i dalje skrivajući oči. Kasnije je krenuo tovariti ogranke na konja, ali mu Jota pokaže da se odmakne. Dječaci su mislili da je starac nijem jer cijelo vrijeme nije ništa progovarao.

Kad je sve bilo gotovo, starac povede konja istom stazom, ali su na jednom dijelu skrenuli na suprotnu stranu. Ispred njih se našla trošna drvena kućica na čijim se vratima pojavila starica s crnom maramom. Kad ih je ugledala brzo se izgubila iza tamnog otvora. Starac se uz ljestve prislonjene uz vrata popeo na tavan i ubrzo se vratio s puno oraha i lješnjaka te suhih krušaka.

Feri upita ostale zašto starac nije prvo skinuo drva s konja, a starac, na iznenađenje svih, odgovori na su i konj i on navikli na svašta. Kad su već krenuli nazad, Jota se okrene i vikne starcu da će i sutra doći pomoći, i na starčevom licu primijetiše jedva uočljiv smiješak.

Ruši se tvrđava ljeta

Nova školska godina je kucala na vrata ljetne tvrđave u kojoj se dječaci dobro utvrdili i ogradili od svega što ih nije zanimalo. Dok su razgovarali u hladu vrbe na obali Široke rijeke, u njihov razgovor se iznenada ubacio i Veselko Antić. Kreštavim glasom koji je podrhtavao vikne da želi nadimak. Trudio se biti odlučan, a ostali dječaci su samo šutjeli. Veselko je molio za bilo kakav nadimak, ali nitko nije progovarao ni riječi.

Veselko je išao s njima u isti razred i svi osim njega su imali nadimke. Da ih nastavnici nisu prozivali imenima, već bi zaboravili kako se tko zove. Dječaci su već nekoliko puta davali razne nadimke Veselku, ali njemu nijedan nije odgovarao i prijetio im je da će ih tužiti svom ocu, strogom nastavniku njemačkog jezika, pa su ga na kraju ostavili na miru.

Bližio se početak nove školske godine i mora da je Veselko razmišljao o tome kako se svi druže i dozivaju zanimljivim nadimcima, a njemu preostaje jedino da se pridruži djevojčicama, koje su također zvali njihovim pravim imenima. Stajao je pored dječaka snužden i pognute glave pa ih plačljivim glasom nastavi moliti da mu daju nadimak.

Jota mu reče da će dobiti nadimak ali da mora obećati nešto. Nije ni završio rečenicu, a Veselko je već rekao da obećava sve. Jota mu tiho reče da će biti Cmizdro Veseli. Njemu se nadimak očito svidio pa je počeo pljeskati i skakati, a zatim je potrčao prema putu, ponavljajući stalno svoj novi nadimak i veseleći se kao dijete koje je dobilo dugo očekivanu igračku.

Rijeka je tiho šumila i zapljuskivala obalu, a dječacima se činilo kao da podriva temelje njihove ljetne tvrđave i da će je za koji trenutak sasvim srušiti.

Ranko Pavlović biografija

Ranko Pavlović je pisac, dječji pisac i pjesnik. Rođen  je 1943. godine u mjestu Šnjegotina Gornja, kod Teslića. Živi i radi u Banjaluci. Bavi se književnom kritikom i esejistikom, a piše i poeziju, prozu i dramske tekstove za odrasle i djecu

Objavio je trinaest zbirki pripovijedaka, deset zbirki pjesama, tri romana, četrnaest zbirki priča za djecu, jedan roman za mlade, deset radio drama za odrasle, dvije zbirke pjesama za najmlađe, nekoliko slikovnica, petnaestak radio igara za djecu i desetak tekstova za dječja kazališta. Neka njegova djela su, zbirke poezije Nemir sna, Kosti i sjene, Nebeski lan, Dama iz gospodske, Lov, Pjesnikov prah Dublje od slutnje i mnoge druge.

Zbirke pripovjedaka su: Priče iz Vakufa, Bljesak u košmaru, Dodir, Subote bez Ilze, Trinaest nestrpljivih priča i mnoge druge, a zbirke priča za djecu: Bajke u lijevo uho, Čistač obuće, Kuća na izlet, Kula Kulina bana, Zlatnodolske bajke, Prijatelji, Kraljevi na vašaru i mnoge druge. Romani koje je napisao su: Škola jahanja, Jahači i ostali, Kako uhvatiti leptira i Nebeske kosturnice te roman za djecu Tajne Kraljevog Grada.

Zastupljen je u mnogim čitankama, antologijama i lektiri, a Zavod za udžbenike i nastavna sredstva u Istočnom Sarajevu objavio je njegova Izabrana djela.

Njegova su djela prevedena na nekoliko jezika i nagrađivan je značajnim književnim priznanjima, a 2017. godine je na svečanosti beogradske Akademije “Ivo Andrić” dobio nagradu za životno djelo. Ostale nagrade koje je dobio su nagrada Petar Kočić, nagrada Laza Kostić, nagrada Avramov štap, nagrada Princ dječjeg carstva i mnoge druge.

Autor: A.V.