Krilati karavan

“Krilati karavan” lirski je roman o jatu divljih gusaka koje s dalekog sjevera lete na jug, u toplije krajeve. Autor simboličnim slikama o letu divljih gusaka pričao o ljepoti prijateljevanja, o ljudskoj dobroti i smislu žrtve. Svijetu odraslih suprotstavljaju se djeca pa tako dječak Zoran spašava guska Geka, odnosi ga kući i liječi mu rane, a na proljeće ga vraća da zauzme mjesto vođe i odvede jato na sjever.

Kritičari za Bulajića kažu da je pjesnik prirode, a njegovu prozu smatraju toplom i snažnom evokacijom prošlosti. Njegove knjige su proizašle iz djetinjstva koje slika ne samo u uskoj sredini, nego i na širem životnom prostoru. Bulajićevi opisi prirode i životinjskog svijeta su nenadmašni pa se sa sigurnošću može reći da njegovi dječji romani zauzimaju posebno mjesto u domaćoj književnosti za djecu. Često je naglašavao nerazdvojivost čovjeka i pisca, priznajući da nema potrebe, želje, a ni sposobnosti da izmišlja, jer zna da svojim perom ne može iscrpiti ni dio onoga što je doživio.

U “Krilatom karavanu” se s poštovanjem i divljenjem govori o prirodi – njezinoj surovosti i raskoši. Roman je podijeljen u tri dijela: “Zeleno naselje”, “Put na jug” i “Gekova kolonija”. Jato divljih gusaka, odnosno krilati karavan, predvodi iskusni gusak Gek. Na svom putu prema jugu moraju prebroditi nevrijeme, daljine i umor, ali i lovce. Dok otac lovac u svakoj od ptica vidi potencijalni lovački trofej, njegov sin im se zbog njihove slobode divi i želi da uspješno stignu do svog cilja.

Bulajić je u “Krilatom karavanu” seobu guščjeg jata od dalekog Sjevera do Sredozemlja prikazao kao vrhovnu pustolovinu koja je toliko uzbudljiva da joj ne mogu odoljeti ni odrasli. Autor je i sam bio strastan lovac koji je puno vremena provodio u prirodi, pa je dobro poznavao svoje pernate junake i gledati njihovim očima te stvoriti čaroliju koja čitatelja tjera da stane na stranu ptičjeg jata.

Vrsta djela: dječji roman

Vrijeme radnje: jesen

Mjesto radnje: od Sjevera do Sredozemlja

Tema djela: let gusaka u toplije krajeve

Ideja djela: trebamo se brinuti o prirodi i ne utjecati na njena pravila i zakone

Kratak sadržaj

U prvom dijelu romana slikovito je opisana tiha, tajanstvena zelena močvara i svi njezini stanovnici. Jedan od tih stanovnika je i mladi, neiskusni i plašljivi gusan Gi-Gak. On je živio i rastao sam jer je njegova majka nastradala u okršaju s jastrebom, od kojeg je branila njega i njegovu braću. Ostatak obitelji se raspršio nakon majčine pogibije, a Gi-Gak je dane provodio duboko u rogozu. Hranio se oskudno pa se sporo razvijao i bio je zaostao i zakržljao za ostalim guščićima koji su živjeli u jatima.

Bližila se jesen i ostale guske su se već okupljale u jata i pripremale se za zimski put, a Gi-Gak je sam lutao močvarom i patio od gladi. Glad ga je jedne večeri istjerala iz njegovog skrovišta. Bio je toliko gladan da nije bio u stanju misliti na opasnosti koje bi ga mogle snaći. Nad močvarom se spuštala noć, a on nije ni primjećivao da se sve više udaljava od svog sigurnog skloništa. Želja za hranom ga je odvukla skroz na drugu stranu močvare, a tek kad je mrak postao sasvim gust, on shvati da je vrijeme da se vrati nazad.

To je bio prvi put da je otišao tako daleko i kad se okrenuo nazad nije znao u kojem smjeru treba ići. Nakon nekoliko uzaludnih pokušaja da pronađe svoje skrovište, počeo je ispuštati zvukove, kao da doziva pomoć. Negdje u blizini je čuo odgovor na njegovo dozivanje i uputio se prema mjestu s kojeg je dopirao taj zvuk. Nakon stotinu zaveslaja, Gi-Gak se našao na širokom vodenom proplanku gdje se nalazilo veliko jato gusaka. Malo dalje, izdvojen iz jata, plivao je krupni i snažni Gek, gusan koji je odgovorio na Gi-Gakov poziv u pomoć.

Gi-Gak se postupno navikavao na život u jatu koje je imalo svoj red. On je odrastao sam pa je bio pomalo divlji i navikao da sve može činiti prema vlastitoj volji i željama. Odmah po upoznavanju s jatom se sukobio s jednim od mladih gusana koji ga je prvi napao. U jatu je nastala uzbuna, a red je uveo Gek koji je krilima dijelio udarce po radoznalim glavama gusana. Ostatak noći su proveli u zajedničkom lovu pa je Gi-Gak po prvi put imao priliku vidjeti vještinu za koju su sposobne samo ptice koje žive u jatima.

Jato se u ranu zoru počelo pripremati za pokret. Na čelu jata je letio Gek, a lijevo i desno od njega se u vidu oštrog trokuta nalazio ostatak jata. Gi-gak se čudio kako mu dugo letenje ne pričinjava veliki napor kao ranije kada je sam letio nad močvarom. Jato se spustilo na riječnu adu koja je Gi-Gaku izgledala dosadno. Popodne se sedam mladih gusana izdvojilo iz jata i uputilo na rijeku. S njima je bio i Gi-Gak. Kratko su plivali u rijeci, a onda su se dali u let i nakon popriličnog dugog letenja su se spustili na more. Jeli su školjke, a lov ih je toliko zanio da nisu vodili računa o suncu koje je zalazilo.

Nad adom je davno pao mrak, a uzbuna u jatu nije prestajala. Nekoliko iskusnih gusana je davno poletjelo niz rijeku, u potrazi za zalutalim mladima pa su se sad lagano, jedan po jedan, vraćali, bez ikakvog rezultata. Gek je skoro odlučio dignuti jato kad su se iz polumraka javili mladi gusani, sa školjkama na kljunovima. Svi su očajno mahali glavama, a školjke na njihovim kljunovima su izgledale kao da će tu vječno ostati. Gusanim je ponestajalo daha pa ih je Gek nakon nekog vremena odveo u rijeku. Plivao je od jednog do drugog i tjerao ih da rone pa su se njihovi kljunovi nekako oslobodili od školjki koje su ih do tada stiskale. Gek je pričekao da gusani malo predahnu, a onda je dao znak da je vrijeme za let. Išli su istim putem kao i jutros, ali sada u suprotnom smjeru.

Gi-Gak je u jatu proveo nekoliko dana i za to vrijeme je ojačao, a u krilima je osjećao novu snagu i sigurnost. Koristio je svaku priliku da što više vremena provede uz Geka jer mu je nešto govorilo da je on član jata od kojeg se može najviše naučiti, a nakon nekog vremena ga krene i oponašati. Dok je živio sam, Gi-Gak je propustio naučiti puno toga, ali je samovanje u njemu razvilo neke osobine kojima su se mogli pohvaliti samo iskusni gusani. Nitko kao on nije imao tako oštro oko za opasnost pa nije ni bilo čudno kad je jedne večeri, dok su se približavali močvari, baš on prvi uočio čovjeka. Bio je to prvi put u njegovom životu da se susreće s čovjekom, ali je odmah naslutio strašnu opasnost za jato.

Glasno je kriknuo i poletio, a ostali su ga slijedili. U trenu je začuo tresak i primijetio dva oblaka dima. Jedna od ptica je oborene glave pljusnula u močvaru, a promatrajući kako se čovjek pokušava domoći ptice i pri tom se muči, Gi-Gaku se to dvonožno stvorenje učini nemoćnim i slabim. Ali to isto stvorenje je iz velike daljine uspjelo oboriti snažnog gusana, a da se uopće nije ni pomaknulo iz vrbe. Za Gi-Gaka je to bilo jedno od čuda koje ništa nije moglo objasniti i protiv kojih se nije moglo boriti, nego im se samo uklanjati s puta.

S druge strane, Gek je dobro poznavao čovjeka i za njega je on bio najmoćniji i vještiji od svih neprijatelja. Strepio je od čovjeka i mrzio ga je jer nikada nije mogao prozreti sva njegova lukavstva. Odmah sutradan je poveo jato dalje od močvare i dalje od svih mjesta na kojima se nalaze ljudi. Letjeli su uz morsku obalu, a Gek nije dopuštao da se odmore sve dok nije ugledao ono što mu je trebalo. Bio je to široki poluotok na čijoj obali se sunčalo krdo tuljana. Jato se odmah po slijetanju raspršilo u potrazi za hranom.

Gek je za vrijeme leta osjetio gotovo neprimjetna zračna strujanja za koja je znao da najavljuju studene bure i da ne smije dopustiti da ga iznenadi zima. Ipak, nije bio u strahu jer je znao da mu ostaje još nekoliko dana. Jato se vratilo do močvare koja je već bila pusta jer je većina stanovnika otputovala. Gek nije dao da ga prestigne noć pa je okupio jato i započeo put na jug.

U drugom dijelu romana je opisan put prema jugu. Gek je vodio jatom istim putem kojim su njegovi preci išli ranijih godina. Letjeli su dugo, bez zaustavljanja, a jato se sa zalaskom sunca prvi put suočilo s grabežljivcima. Napao ih je par sokolova. Gek je uspio savladati jednog, ali drugi se okomio na neiskusnog Gi-Gaka koji je napravio grešku i izdvojio se iza jata, pa je tako postao još lakša meta. Ukočio se od straha i počeo naglo padati i prije nego što je došlo do sudara, a upravo taj neočekivani potez je doveo do toga da sokol promaši svoj plijen.

Stariji gusani su porazili i tog sokola pa je jato nastavilo svoj put na jug. U sumrak su se spustili na barovito zemljište i svi odmah zaspali od umora, svi osim Geka, on je držao stražu. On je bio vođa jata pa je najviše morao “misliti” o tome kako će ptice uspješno prevaliti veliki put. Gekovo su jato trećeg dana putovanja prestigla dva jata divljih pataka. Dok su letjeli, ispod njih su se smjenjivala pokošena žitna polja i kukuruzišta sa šumama i ogromnim selima. Gek je opravdano nastojao zaobilaziti sela u širokom luku. Iza podne je u daljini opazio gomilu pataka koje su letjele na sve strane, a ispod njih su prolijetale neke ogromne ptice. Nije mu dugo trebalo da shvati da se radi o kragujima, pticama koje su poznate po svojoj krvoločnosti i vještini da ubijaju, a koje su ljudi izvježbali da im vjerno služe u lovu.

Patke su upale u zamku i Gek shvati da je put presječen pa učini ono što je bilo jedino moguće. Naglo obori jato prema zemlji i kratkim krikom naredi da budu mirni. Noć je bila daleko pa se nekoliko najbržih gusana izdvoji iz jata kako bi zavarali kraguje i odvukli ih od jata. Dok su oni obavljali svoj dio posla, Gek se trudio da jato neprimjetno prebaci preko ugroženog pojasa. U suton im se pridružio jedini preživjeli gusan i put se nastavio kao da se ništa nije dogodilo.

Put su kasnije prekinuli duboko usred ravnice kako bi se jato odmorilo i nahranilo. U potrazi za hranom su se pomjerali ravnicom, a taman kada je Gek ocijenio da više nema potrebe zadržavati se tu, jato je upalo u kišu olova. Sreća je što su ljudi pucali iz daljine pa je olovo izgubilo svoju ubojitu snagu. Ubrzo se opet začuo pucanj, a stradala je jedna od starijih gusaka iz jata. Gi-Gak je osjetio potrebu da joj pomogne i pri tom se predugo zadržao kod nje. Približio im se lovac i ispalio još jedan hitac koji je odnio nekoliko pera iz Gi-Gakova repa pa on shvati da mora bježati.

Pridružio se ostatku jata koje se držalo na sredini rijeke jer zbog magle nisu mogli letjeti dalje. U sredini jata primijeti da je jedan od mladih gusana ranjen pa mu je svojim tijelom dugo pomagao da se održi na rijeci. Kad je pala noć, Gek i jedan od starijih gusana su poradili na tome da izliječe nogu ozlijeđenog mladog gusana. Jato je sutradan nastavilo svoju seobu, unatoč svim nevoljama koje su im se događale. Neprestano su izmicali zimi koja ih je pratila u stopu, a mjesta koja su ostavljali za sobom su već nakon dva-tri dana bila pod snijegom. Geku je neki tajnih predosjećaj govorio da će ova zima biti surova pa se cijelo vrijeme žurio, a kasnije će se pokazati da je bio u pravu.

Tijekom dana je preveo jato preko visokog gorja čije je vrhove pokrivao snijeg. Gekovo jato se spustilo na gorsko jezero koje se nalazilo na južnoj padini planine. Dok su se mladi gusani odmah dali u potragu za hranom, Gek je promatrajući okolo zapazio nekoliko grabežljivaca pa je krenuo upozoriti jato, a onda se poigrao s lisicom. Ta igra ga je mogla koštati života, ali se na kraju ipak izvukao.

Jato je nastavilo svoj let prema jugu, ali ih je navečer zaustavilo loše vrijeme. Bilo je hladno, padao je snijeg i vjetar je bio toliko jak da nisu imali snage letjeti. Zaklon su pronašli u jedinom grmu koji se nalazio u blizini, a ondje je bilo i jato prepelica koje je sljedećeg jutra dočekala smrt. Nisu uspjele preživjeti hladnoću. Gek je bio zgrožen prizorom mrtvih prepelica, ali jato je moralo nastaviti svoj put.

Nakon dva dana su ih stigle snježne bure, a mećave su gotovo neprekidno jurile jato. Jedne noći su izgubili pravac i našli se točno iznad nekog grada, ali unatoč Gekovom strahu od ljudi, sve je prošlo bez problema. Jato je nakon brojnih hladnih i sniježnih noći napokon stiglo u svoje zimsko prebivalište. Gi-Gak je u njemu vidio puno sličnosti sa svojim zavičajem. Jedino što je smetalo njemu i ostalima je to što rijeka nije obilovala hranom. Prošlo je nekoliko dana od dolaska i jato je polako vraćalo snagu izgubljenu na teškom pohodu. Gek je bio zadovoljan jer je uspješno doveo jato do cilja. Ubrzo je nastupilo razdoblje bura i sve je naglo utihnulo i pritajilo se, čak i ljudi. Gek se radovao burama jer se ljudi po takvom vremenu nisu usuđivali odlaziti daleko od svojih kuća.

Dani su prolazili, ali zima nije popuštala pa Geka obuzme strah, jer je naslutio da im dolazi zima s kakvom se još nije suočio. Ubrzo je snijeg stvorio debeli pokrivač na zemlji, a jata gusaka i pataka su bezglavo plovila po rijeci. Vođa jednog jata pataka kao da je osjećao da se nešto sprema, a svojim glasanjem kao da je upozoravao ostale stanovnike rijeke. Ubrzo se ispostavilo da su ptice upale u zasjedu lovaca i po rijeci su pljuštala tijela ustrijeljenih ptica. Kad se sve utišalo, na rijeci su ostali samo ljudi. Bili su zadovoljni uspjehom pa je odjekivao njihov smijeh. Napunili su čamce pobijenim pticama i trebalo je samo podijeliti plijen. Nitko više nije gledao u rijeku koja je bila pusta i okrvavljena.

Tužni i zbunjeni Gek je letio sa svojim jatom iznad bijelog polja. Za njega na zemlji više nije bilo skrovišta jer se nigdje nije osjećao sigurnim i nije mogao vjerovati da fali nekoliko članova njegovog jata. Gi-Gak je bio prestrašen prizorima koji su se još uvijek zadržavali u njegovom pamćenju.
Jato je lutalo do podne, a onda ih je Gek okrenuo natrag i jurnuo prema rijeci. Ptice su popadale u snijeg na polju i tako dočekale noć. Jato je bilo izloženo svačijem pogledu, ali Geku je jedino to preostajalo. Možda su ih ljudi mogli odmah opaziti, ali je i Gek onda mogao kontrolirati svaki njihov pokret. Hajke su postajale sve učestalije i sve lukavije, a Gek je morao sam “misliti” protiv ljudi koji su u rukama imali blistave sprave.

Dan prije početka velikog zimskog lova se pojavio jedan starac sa zelenim šeširom. Bio je opremljen puškom i raznim pomagalima za lov, a sa sobom je vodio i čopor lovačkih pasa. Uputio se do kolibice zatrpane snijegom, a od tamo dalje u lov. Uporno je gazio po snijegu u potrazi za lovinom, ali nije imao sreće pa se često ljutio. Iako taj dan nije bio uspješan po pitanju lova, starac je ipak bio zadovoljan jer je zahvaljujući cjelodnevnoj šetnji uz rijeku prozreo lukavstvo kojemu su pribjegli Gek i njegovo jato da bi spasili živote.

Uz put je stvarao planove za sutrašnji lov. Lovci su ga izabrali za lovovođu pa je on, ponosan zbog toga, odlučio doći ranije i pripremiti se. Ostatak lovaca mu se predvečer pridružio u kolibici. Među svim tim odraslim ljudima se nalazio i trinaestogodišnji dječak Zoran. Lovci su neumorno razgovarali i nisu pomišljali na spavanje. Lovovođa im je otkrivao što je otkrio tijekom današnje izvidnice. Lovci su na kraju njegovog izlaganja oduševljeno zapljeskali, ali Zoranu još nije bilo sve jasno.

Starac je hvalisavo nastavljao objašnjavati svoj plan, koji su na kraju potvrdili ostali lovci. Došlo je vrijeme za spavanje, ali mali lovac Zoran još dugo nije mogao zaspati. Kad mu je san napokon došao na oči, prvo što je vidio bio je stari lovovođa koji je sav crn od baruta skupljao ptice u torbu.

Gekova kolonija je sada okupljala nekoliko stotina ptica koje su svakodnevno pristizale u logor. U koloniji je vladao savršen red i raspodjela dužnosti koji su nastali kao rezultat ranijih iskustava. Geku su najviše problema zadavali ljudi jer ih nikako nije mogao prozreti, ali oni su brzo prozreli njega. Lovovođa Filip ga je pročitao odmah kod prvog izviđanja rijeke. Dok se u lovačkoj kolibi spremalo uništenje kolonije, Gek je za to vrijeme bezbrižno plivao rijekom s jednim ciljem, a to je da se nahrani.

Još je uvijek bilo mračno kad se dvadesetak naoružanih ljudi postrojilo pred kolibom. Zoran se s ocem nalazio na kraju reda. Lovovođa Filip im je podijelio upute, rasporedio ih, a zatim dao znak za početak hajke. Dječaka Zorana je pozvao da krene s njim. Zoranu je lovovođa bio smiješan i činilo mu se da su svi ti lovci pomalo djetinjasti. Odbio je poziv lovovođe da krene s njim i ostao uz oca.

Jutro je bilo vedro i svježe. Lovci su se pritajili toliko dobro da su Gekovi izviđači mirno preletjeli mnoge zasjede. Ubrzo se pojavila velika grupa gusaka i nekoliko trenutaka kasnije su se začuli pucnjevi. Zoran je promatrao oca i ostale kako užurbano pune oružje, nišane i opet pucaju. Gdje god da je pogledao, dječak je vidio isti prizor. Kad su pucnjevi utihnuli, bio je red na pse da odrade svoj dio posla. Duž obale se sve utišalo, a lovci su se skupljali noseći lovinu. Zoran je primijetio da lovovođa nije zadovoljan, unatoč dobrom ulovu. Razlog je taj što mu je umaknuo najveći gusan, iako je on uvjeren da ga je ranio.

Jata koja su se uspjela izvući na rijeci, naletjela su na drugu zasjedu ispod planine. Zasjeda je odbila ptice nazad pa su lovovođa i ostatak lovaca opet bili u iščekivanju. Uplašene i zbunjene ptice su opet dočekali pucnjevi pa su mnoge od njih popadale u snijeg. Sve to je rastužilo dječaka Zorana pa je počeo i plakati. Bilo mu je teško i nije imao snage ni pitati zašto sve ovo rade. Otac je bio zbunjen i pokušavao je utješiti Zorana. Iz spremnika je izvukao preostala tri metka i bacio ih u snijeg, a onda je pružio ruku dječaku i njih dvojica su prošli pored zasjeda prema mostu. Otac reče Zoranu da će sada pomoći guskama pa njih dvojica nestanu na drugoj strani obale.

Prvi metak koji je lovovođa ispalio tog dana je ranio upravo Geka. Tek kad je došao na sigurnu visinu, on primijeti crvenu mrlju na svojim prsima. Gore je shvatio da kolonija propada i da najgore tek dolazi jer su opkoljeni. Zbog rane je letio sve sporije i teže, a pratila ga je grupica od desetak gusaka. Među njima je bio i Gi-Gak. Posljednje što je Gek učinio za jato bila je odluka da se spuste na skriveni otočić. Ostatak kolonije je i dalje bio na meti lovaca, a velika hajka je izgubila svaku lovačku draž jer se pretvorila u ubijanje bespomoćnih ptica. Torbe koje su ljudi nosili su već odavno bile pretrpane pobijenim pticama, ali lovci su i dalje pucali.

Zoran i njegov otac više nisu sudjelovali u lovu, ali su bili nemoćni da zaustave hajku. Prizori lova su bili suviše teški za dječaka čije su se oči punile suzama. Pored rijeke se pojavio ranjeni Gek i nekoliko gusana, a jedan od lovaca je usmjerio pušku baš prema njemu. Zoran se istog časa stvori pored tog lovca i odgurne mu ruku pa puška promaši Geka i opali u prazno. Lovac je bio zbunjen dječakovim vikanjem, a otac ga zamoli da ispuni dječakovu želju i pusti guske na miru jer su ih ionako već dosta ubili. Lovac je bio ljutit ali je pristao poštedjeti guske.

Gusani su pedesetak metara dalje iscrpljeni popadali po snijegu i čak ni strah od smrti ih više nije mogla pokrenuti. Ljudi su radoznalo gledali prema jatu, a Gek u njihovim pokretima po prvi put nije vidio nikakve zle namjere. Dječak im se približio i uhvatio Geka koji je još uvijek imao toliko snage da se pokuša osloboditi iz stiska dječakovih ruku. Pokazivao je Geka ocu i lovcu koji su se čudili njegovoj veličini. Lovac primijetio da je gusan ranjen i zaključi da su šanse da ostane živ nikakve. Zoran je odlučno rekao da će ga on izliječiti pa je uzeo očev šal i u njega uvio Geka.

Bilo je blizu podne i lovci su se pripremali za odlazak. Svaki od njih je pobijenu divljač morao predati lovovođi da se izvrši prebrojavanje i podjela plijena. Dječak je cijelo vrijeme stajao po strani i držao ranjenog Geka, odlučio je da će ga izliječiti po svaku cijenu i tu je odluku priopćio ocu pri polasku na željezničku stanicu. Otac složio i šapnuo dječaku da dobro čuva svoj ranjenika jer on po lovačkom običaju pripada lovovođi Filipu, pošto ga je on ranio. Dječak vikne da ga neće dobiti pa još jače stisne Geka, koji je u tom trenutku osjetio da u tom dječaku ima prijatelja.

Nakon nekog vremena je toplo jugo smanjilo debljinu snježnog prekrivača, a proljeće je sredinom veljače uvelike osvajalo rijeku. Gi-Gak je tih dana s ostatkom jata boravio skriven u riječnoj okuci. Nakon velike hajke i Gekovog nestanka stao je na čelo jata. To se dogodilo sasvim slučajno i on više nije imao izbora. Morao je “misliti” i voditi jato onako kako je Gek to činio.

S pojavom južnog vjetra, došlo je i do pojave nejasnog nagona za putovanjem kod Gi-Gaka. Uskoro su se oko njegove grupe počeli skupljati i ostaci drugih jata. U jatu se prije polaska okupilo nekoliko desetina gusaka i jaka grupa plovki. Gi-Gak je tih dana napravio nekoliko izleta kako bi sredio jato.

Sve to je iz svog dvorišta gledao dječak Zoran. Bio je uzbuđen zbog odlaska ptica jer je to značilo da stiže proljeće. Prije nego je krenuo u kuću, uputi se pregledati svog ranjenika kojeg je nazvao Sivko. Obuhvatio je Geka rukama i iznio ga vani na sunce. Rane više nije bilo, ostao je samo mali ožiljak. Dječak je bio sretan što je Gek ozdravio, a on se, ne mareći za dječakove vesele povike, odgega na sredinu dvorišta. Uznemireno je osluškivao huk južnog vjetra koji mu je donosio krikove njegovih rođaka. U dvorištu im se pridružio i Zoranov otac, koji je dječaku objasnio da se njegov ranjenik sprema na odlazak.

Gekovo tijelo je uzdrhtalo kad se iznad planine pojavilo jato gusaka, a vrlo brzo se i on odbije od zemlje. Pratio ga je dječakov glas koji mu je poželio sretan put. Dječak je pogledom dugo pratio jato, a kad su se ptice pretvorile u male točkice, on spusti oči i brzo obrisa suzu radosnicu.

Analiza likova

Gi-Gak – mladi gusak, neiskusan i bojažljiv. Rano je ostao bez majke pa je dugo rastao sam i zbog toga je zakržljao i zaostao za ostalim guskama koje su živjele u jatu. Živeći sam je podivljao i navikao da sve što radi, radi po svojoj volji i vlastitim željama. Kasnije je postao privržen jatu koje mu je pružalo sigurnost i zaštitu. Divio se vođi jata Geku pa ga je stalno pratio, jer je smatrao da od njega može najviše naučiti. Zbog neiskustva se nekoliko puta nalazio u opasnosti, ali bi se svaki put nekako slučajno izvukao. Na kraju je isto tako sasvim slučajno postao vođa jata i zauzeo mjesto gusana Geka kojemu se ranije divio.

Gek – krupni i snažni gusak, vođa jata. Iskusan, odgovoran, izdržljiv i nepopustljiv. Bojao se jedino čovjeka, jer je on bio najmoćniji i najvještiji neprijatelj njegovog roda. Zahvaljujući svojim vještinama i iskustvu, Gek je uspješno preveo jato sa sjevera na jug zemlje, ali njegov strah od čovjeka se na kraju pokazao opravdanim. Geka su ranili lovci, ali spasio ga jedan dječak pa se on na kraju pridružio svom jatu koje se vraćalo na sjever.

Zoran – trinaestogodišnji dječak, sin jednog od lovaca. Dječak je bio nježan i osjetljiv. Ubijanje ptica je za njega bilo besmisleno i nije pronalazio nikakvo opravdanje za to. Spasio je i izliječio Geka koji se na kraju pridružio svom jatu.

Filip – starac mrkog lica kojeg su ostali lovci izabrali za vođu. Prgav i hvalisav, oduševljen ulogom zapovjednika kojeg svi ostali lovci slušaju.

Stevan Bulajić biografija

Stevan Bulajić crnogorski je i bosanskohercegovački književnik i scenarist. Rođen je 22. srpnja 1926. godine u mjestu Vilusi kod Nikšića. Brat je proslavljenog crnogorskog redatelja Veljka Bulajića.

Osnovnu školu i gimnaziju Bulajić je završio u Sarajevu. Na početku Drugog svjetskog rata, bio je sudionik Narodnooslobodilačkog pokreta.   Poslije rata je u Sarajevu radio kao novinar i scenarist te kao urednik listova “Oslobođenje”, “Čičak”,”Male novine” i “Zadrugar”.

Autor je scenarija za nekoliko filmova, koje je radio i sa svojim bratom. Ipak, poznatiji je ostao kao pisac i pisac za djecu. Njegova najpoznatija djela su romani za mlade “Krilati karavan”, “Izviđači vidrinog jezera”, “Njih šezdeset”, “Nebeski mornar”, “Zemlja batina”, “Dukljan i vuk” i “Šalajko”, te zbirke pripovijedaka “Trag u magli”, “Lov do mora”.

Djela Stevana Bulajića prevođena su na razne strane jezike, a za svoj rad dobio je mnogo priznanja i nagrada.

Bulajić je preminuo 1997. godine u Sarajevu.

Autor: A.V.