Kula obrađena lektira književnika Ive Andrića. Lektira sadrži kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i biografiju pisca, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Analiza dela
Kula je zanimljiva pripovijetka koja također opisuje dječji svijet na drugačiji način. Stara turska barutana poprište je zbivanja i dvaju događaja iz Lazarova djetinjstva, koji su obilježili njegov odrasli život.
Njegovo djetinjstvo, opisano kao jedino doba kad se živi životom svojih želja i doživljava sve što se želi, odjednom su presreli događaji koje tada nije mogao razumjeti. Prvi od njih bio je nenamjerni udarac koji mu je zadao jedan od prijatelja u igri, koga je tada shvatio kao pravog neprijatelja u pravom ratu.Taj je događaj izazvao nepoznati bezrazložni strah kojega pamti kao svojevrsnu traumu.
Drugi je od njih susret dječaka s djevojčicom Smiljkom. I taj je događaj izazvao emociju nepoznatog straha, kada je Lazar promatrao na koji način će se Đorđije ponašati prema njoj. Kako je bio jedini koji se odvažio na taj pothvat, zaradio je poštovanje od strane Lazara.
Ta dva događaja, “presretača” Lazarova djetinjstva urezala su se u njegovo pamćenje jer oni predstavljaju “uljeze” iz odraslog svijeta koji su poremetili idiličan svijet njegova djetinjstva. Uz pripovjedača u trećem licu koji je potpuno nepristran, čitatelju se ostavlja prostor za samostalnu procjenu i zaključke o ovom djelu.
Književni elementi
Vrsta djela: pripovijetka
Mjesto radnje: kula na kraju grada
Vrijeme radnje: poslije prvog svjetskog rata
Tema: doživljaj Lazara u djetinstvu u kuli
Ideja: neke posebne doživljaje iz djetinstva nikad nećemo zaboraviti
Kratak sadržaj
Majka je dočekala Lazara riječima: “Lazare, crni sine!”. Uvijek bi ga dočekivala tim riječima kad bi se vratio nakon igre u kuli, a otac bi ga ponekad dočekao s batinama. Kulom su dječaci nazivali staru tursku barutanu na kraju grada. To je bila napuštena, zarasla ruševina u kojoj je bilo mračno i gnijezdili su se miševi.
U proljeće i ljeto služila je kao igralište gradskoj djeci. Lazar i dječaci tu su doživljavali najsretnije trenutke igrajući se. Svoj život dijelili su na dva svijeta: prvi, koju je činila škola, kuća i porodica i koji je za njih bio nevažan i dosadan, te drugi, koji je činila kula, to je za njih bio glavni i istinski svijet.
Najčešće su se igrali rata i bili su podijeljeni na Srbe i Turke. Bili su naoružani drvenim mačevima i limenim štitovima. U bojevima su napadali i branili se vikom i trkom. Borbe su bile bezazlene, bez pravih udaraca, ali dogodio se izuzetak po kojem je Lazar zauvijek zapamtio svoje ratovanje u kuli.
To je bio boj u kojem je “neprijateljski vojnik” svom silom nekoliko puta uzastopno udario Lazara po zgrčenim prstima, što ga je strahovito boljelo. Udarci nisu bili namjerni, ali napadač nije u mraku mogao procijeniti udara li stvarno koga i kojom snagom.
Poslije toga Lazar je sjedio pokraj potoka i močio prste u hladnoj vodi čudeći se što je uopće ostao živ jer za njega je to postao pravi rat i pravi neprijatelj. Od toga dana Lazara je bilo strah proći tim mračnim dijelom kule.
Jednom je pokušao sam onuda proći, kada nije bilo nikoga, ali je pobjegao od straha koji je bio toliko moćan, a bezrazložan. Nije povjerovao svojim očima kada je uspio izaći iz kule i ugledao svjetlost dana. Nije razumio čega se plašio i od čega je bježao. Odlučio je da nikome neće o tome govoriti.
Jednoga dana, dok su se dječaci u kuli prepirali nakon zamorne igre, neočekivano se pojavila djevojčica po imenu Smiljka i u ruci držala prut. U igrama u kuli nisu sudjelovale djevojčice, a sada se odjednom pojavila Smiljka. Prestrašeno ih je gledala, zatim promrmljala da traži izgubljenu kozu.
Najstariji od njih, Đorđije, prišao joj je i pitao je zašto je izgubila kozu. Govorio je neprirodno i otezao slogove da bi prikrio zbunjenost, a zatim pooštrio ton i ponovio pitanje. To je zvučalo lažno i neprijatno. Djevojčica je gledala u pod. Na zaprepaštenje svih, Đorđije je odjednom nesigurno pružio ruku prema njezinoj glavi.
U tom trenutku Lazar je osjetio užasan strah. Nije znao hoće li je Đorđije udariti, pomilovati ili će se dogoditi “ono nešto” što se događa između muškarca i žene, što mu je bilo potpuno strano i nepoznato. Đorđije, koji mu je dosad bio odvratan, sada mu se činio stariji, uzvišen, dostojan i žaljenja i divljenja. Djevojčica je ravnodušno, bez straha čekala odluku.
Tišinu i iščekivanje prekinuo je uzbuđen glas žene koja je dozivala Smiljku i približavala im se. Prekorila ju je pitanjem zar se tu čuvaju koze i nazvala je nesretnom nesrećom. Uzela je njezinu ruku i prut te zaprijetila dječacima. Svi su se odmah razbježali osim Đorđija, koji je polako odstupio. Lazar je dugo pamtio taj događaj i udarac po prstima.
Stara kula srušena je i na njezinu mjestu sagrađen je park sa stazama, klupama i drvećem. Većina Lazarovih doživljaja izblijedila je, ali u njegovu su se pamćenju zadržali oni koji su bili neizrečeni i neshvatljivi. Nekad ih se sjeti u snu ili kada sluša glazbu, ili u potpuno neočekivanim trenucima.
Analiza likova
Likovi: Lazar, njegova majka, dječaci, Smiljka, Đorđije, Smiljkina majka
Lazar je glavni lik pripovijetke. Radi se o dječaku koji je na pragu odrastanja. Njegovo djetinjstvo činilo mu se bezbrižnim i predivnim periodom dok se nisu zbila dva događaja koja tada nije mogao razumjeti. U prvome je osjetio strah koji ga je još dugo pratio. Taj strah izazvan je udarcima, što se može povezati s time što se na početku pripovijetke navodi da je ponekad dobivao batine od oca. To što je taj događaj doživio kao pravi rat, simbol je nekih nepoznatih događaja i osjećaja iz svijeta odraslih. Sličan je dojam na njega ostavio i susret Đorđija sa Smiljkom, u kojem je stekao divljenje prema njemu jer se pokazao najjhrabrijim time što je prišao djevojčici. Riječ je o dječaku koji se u tim godinama nije snašao sa novim emocijama koje su ga snašle, pa ga je bilo stid i odlučio ih je zadržati za sebe.
Lazarova majka spominje se samo na početku djela. Prikazana je kao stroga jer ga je dočekivala s pogrdnim riječima. Na taj način ga je dočekivala vjerojatno iz zabrinutosti što je provodio vrijeme u kuli, koja nije bila namijenjena kao mjesto za igru. Na početku se također spominje i da ga je dočekivala s rashlađenim ručkom, ali se ne navodi je li razlog bio njezin nemar ili se Lazar predugo zadržavao igrajući se u kuli.
Smiljka je djevojčica svijetle kose i plavih očiju. Živjela je u sirotinjskoj kući na periferiji grada, u blizini kule. Kada se susrela s dječacima, nosila je izblijedjelu haljinicu ispod koje su se nazirale izgrebane preplanule bose noge. U susretu s dječacima najprije je bila prestrašena, a zatim je instinktivno prihvatila interakciju s Đorđijem, kada je opisana kako ravnodušno očekuje njegovu odluku. Nedvojbeno se dječacima svidjela, ali za njih je taj osjećaj bio stran i nisu znali kako postupiti.
Đorđije je bio najstariji među dječacima. Pokazao se kao najjači među njima time što je jedini imao hrabrosti istupiti i razgovarati sa Smiljkom. Svoju je nesigurnost prikrio time što je prema njoj povisio ton. Postupio je instinktivno pruživši ruku prema njoj, smatrajući je podređenom, premda ni sam nije bio siguran što treba učiniti.
Smiljkina majka ponijela se zaštitnički prema njoj, pokazala je i dozu zabrinutosti s obzirom na to da je kćer pronašla u kuli s dječacima. Također, pokazala je i netrpeljivost prema njima, iz čega se može iščitati da nije htjela da njezina kći u toj dobi počne upoznavati dječake.
Ivo Andrić biografija
Ivo Andrić (1892.-1975.) rodio se pored Travnika u Bosni, a s obitelji se često selio. Tako je živio i u Višegradu i u Sarajevu. U Sarajevu je i završio gimnaziju.
Bio je veliki pjesnik, novelist, romanopisac i esejist. Njegova prva pjesma bila je objavljena u časopisu imenom “Bosanska vila”. U Zagrebu je započeo studij povijesti, filozofije i slavistike, a nastavio ga je prvo u Beču pa u Krakovu. Studij je završio 1924. godine u Grazu, a njegova tema rada bila je kako živjeti pod turskom vlašću.
Pošto je bio naklonjen pokretu Mlada Bosna, početkom Prvog svjetskog rata je bio čak i pritvoren. Poslije 1917. godine odlazi u Zagreb gdje se počinje baviti književnošću.
Sudjeluje u mnogim časopisima i novinama kao što su: “Vihor” i Hrvatska njiva”. Prvo zbirke lirske proze objavio je također u Zagrebu i to su bili naslovi “Ex Ponto” i “Nemiri”.
1919. godine počinje raditi u diplomaciji i to u veleposlanstvima Kraljevine Jugoslavije. Bio je smješten u Rimu, Parizu, Madridu, Bukureštu, Grazu, Bruxellesu, Ženevi i Berlinu.
Nakon rada u diplomaciji, utočište je pronašao u svom novom domu u Srbiji.
1961. godine dobio je Nobelovu nagradu za književnost za djela “Na Drini ćuprija” i “Travnička kronika”.
Njegova najpoznatija djela su: “Nemiri”, “Lica”, “Ljubav u kasabi”, “Pod Grabićem”, “Izabrane pripovetke”.
Autor: M.F.
Komentariši