Lađarski put

Lađraski put je knjiga koja započinje plovidbom dječaka i njegova oca Savom. Otac je u upravljao čamcem i pričao dječaku kako je radio na lađi. Putujući lađarskim putom, zaustavili su se u hladu vrbe, te se približavaju ušću Ukrine u Savu, a u travi bez obje noge leži Savo.

Savo moli Huanovog oca da ga upuca i da mu tim olakša muke i patnje koje proživljava i koje će tek doživjeti ukoliko ostane na životu. Sama bit knjige nam poručuje da trebamo biti ustrajni u onome što želimo i na čemu radimo.

Kratak sadržaj

Sava je pod ledom, a ribe sigurno otežano dišu, jer plavičaste mrlje nafte prekrivaju Savu, a zrak miriše na benzin. Februarsko inje ne opada s grana, a ljeti plove brodovi, jer je tada rijeka najdublja. Momci su se okupili, kupili sanduk piva i loptu pa zaigrali, a grudvama se kažnjavaju slabi potezi. Navijači skakuću i galame, kako ne bi cvokotali od prijepodnevne studeni. Sve dok Burdana nije napao pas i utakmica je izgubila svoj smisao. Nitko se nije sjetio ni posvađati oko podjele sanduka piva. Brežuljci Save se bijele. Februarski dan, pun je bjeline i kratkotrajnih zraka sunca. Bijeli se voćnjak, livade, vrbe i pod ledom maleni potčići. Dva lovca Dedo i Nisvet, koračaju njihovom i idu u lov, a njihovo oružje je veoma čudno. Vilama love zečeve, jer maleni zečići ostavljaju tragove u snijegu i lako ih je uhvatiti. Vjerovatnoća da će pogoditi zeca je vrlo mala, ali nikad se ne zna. Nadaju se da će im se posrećiti. Uspiju li vilama uloviti zeca, to će biti doživljaj o kojem će se pričati. Na oštrim šiljcima vila, vide se samo tragovi zemlje.

Nastavili su zabijati vile u snijeg, jer gdje je jedan zec, sigurno će biti i drugi. No Dedo ugleda ispod snijega na zemlji, zlatnu narukvicu. Gledali su je i uživali u žutom iznenađenju. Razmišljali su kako s narukvicom mogu kupiti čamac, najljepši čamac na Savi. San im je kratko potrajao, jer su se sjetili Nešanu koji je nestao i pomislili su da je to Nešanova narukvica i da će ga možda opet vidjeti ako razglase da su našli narukvicu. Nešan je star čovjek, kojeg smatraju vrlo bogatim, jer se svako proljeće seli, a možda ima i ženu i djecu. Čim zamiriše zemlja i rijeka nabuja,  Nešan nestaje, putuje bez pozdrava. Starac je šutljiv i svake zime boravi kod Nikole. Kod njega radi po cijeli dan, a zauzvrat dobije stan i hranu, pa tako svake godine, bježi kod Nikole, a onda od Nikole bježi u rodni kraj, Dubočc. Optužili su ga da je ukrao Nikolinoj Veri narukvicu i zato je pobjegao, ali Dedo i Nisvet žele obraniti starčev obraz.

Zimska je noć puna zvijeda, studena tišina, čak se čuje kako pucaju grane pod snijegom od studeni. Gluha mica, makazama reže dječje hlače. Baba Kaja je ponudi rakijom, rekavši joj da potegne. Mica oplakuje Andriju kojem je rekla da ne ide u rat. A Kajin muž i sin su sjeli na čamac i plove maglovitom Savom. Drvena lađa je naletila nan podvodno kamenje i raspala se, sina su našli i sahranili ga, ali oca nikada.  Andrija se još nije vratio. Tri unuka nose njegovo ime, a njega još nema.

Proljeće je, zimske igre završavaju, a proljeće miriše nad Savom. Sava je naglo nadošla. Na vrhu visoke jarbole učvršćena je alka,  a za nju je zavezan konopac. Na lijevoj strani Save, koja je okrenuta prema suncu, ima mnogo zmija. Takve gmizave zmije mu se uvlače u san i ne daju mu mira. Majka mu je rekla da mu se zmije u san javljaju zato što je žedan, te da je samo to razlog zašto ga zmije posjećuju u snu. Jednom, kada je bila teška zima, kada ni prstom vani nisi mogao izaći, a otac je sjedio i pričao kako je po takvoj studeni studeni radio na lađi. Put kojim Hum gazi, zove se lađarski put.  Put je zarastao u vrbinu.

Ispred pošte u Derventi stoje  stara kola, iskrivljena i sasušena, a ispred njih opregnuti maleni konj poderana repa. Odma se vidi da se taj konj i kola godinama ne rastaju. Kolima prilazi starac i nešto reče konju, starac se zove Marka,  a konj Putko. Iz  obližnje pekare, osjeti se miris peciva, pa se Putko zaustavi i pogleda na stranu gdje je pekara. Starac kupi kiflu i daje pola Putku,  a pola ostavlja sebi. Kada su se zasladili, nastavili su dalje.

A Dženis je vodio poslove oko kolibe i radovi samo što nisu završili. Koliba je na lijepom mjestu, blizu vode. Ovdje ribe grizu bolje, nego na drugim mjestima. Skrivena je međuu vrbama, na samoj obali uz Savu. Pruća ima u izobilj, a velika vrata gledaju točno prema Savi. Krov je ispleo najljepšim štapovima.  S najvećom pažnjom, unosio je u posao svoje umijeće. U ovoj kolibi bi u slučaju nevolje, čovjek mogao provesti cijelu zimu.  A Dženis i Dena mu se čine kao praljudi u ovom pripitomljenom dijelu uz Savu

Na autobuskom stajalištu, u ljetno predvečer je uvijek živo.  Sa autobusima dolaze posljednje vijesti koje se odma šire selom. Netko će doputovati iz svijeta,  a netko će ostati tužan, a bit će i onih koji će nadodavati na vijest ono što joj nedostaje.  Tako se jednom na autobuskoj stanici pojavio visok i vitak mladić. Mladić se široko i srčano nasmijao, kao da daje na znanje da je miroljubiv i da nema nikakvih zlih namjera. A baba Katja, koja je cijeli svoj život provela  u Dubočcu, kada je vidjela crnog i prekrasnog mladića, sasvim lijepog i mirnog, onesvijestila se i pala na prašinu. Madić im je bio čudo neviđeno. Afrikanac koji je došao u njiove krajeve. Diraju ga, trče oko njega, približuju mu se kako bi mu što bolje vidjeli lice. Gledali su kofer, očekivajući da će iz kofera uzaći krokodil, kojeg će pustiti u Savu i koji će ih kasnije naganjati. Svi su bili u šoku gledajući crnog čovjeka. Vrata avlija su se otvarale kako bi ga precizno vidjeli i njegove ruke koje mu vise do koljena. Tu noć se nikad više i nikad češće nije razglabalo o dalekoj Keniji. Zaključili su da i tamo ima naroda, samo su im malo čudni ljudi iz Kenije. A kada se istog dana pojavi na plazi u bijelom kupaćem kostimu i bijelim osmijehom, svi su se okupili, i stari i mladi i gledali ga u nevjerici.

A Matan, hoda po selu i prodaje korpe. Svaka kuća je imala jednu Matanovu korpu, jer on je od toga živio. Matan je gluh i on ne zna kako je to kada te miluje topla ljudska riječ, kako je prekrasno čuti ljudski smijeh, dječji plač i osluškivati zvukove prirode.

A lađarske mrlje nafte, čak i zrak miriše na benzin. Kao gusarska zastava, ovio ih je crni dim. Približavajući se Zbjegu osjeća se strah, jer u imenu toga sela postoji nekakav strah. S brda se vidi Huanova jarbola, a kako su se približavali ušću Ukrine u Savu, vidjeli su veliko riječno ostrvo koje je pripadalo Mrkalju, očevu prijatelju. A Hum je u jednoj priči vidio njega i oca,  a s njima je bio i Savo. Bježali su kroz gust travu, te je Savo ostao bez obje noge. Kako je bio pri svijesti, moli Huanova oca da ga upuca i da ga na taj način oslobodi muka. Nakon toga je Hum noćima sanjao Savine noge, jer nije znao što je otac učinio. No otac mu je bio jako bolestan, dugo i teško je Huanovoj majci šaptaoo kako mu se dizala kosa na glavi, a njegova majka je plakala, no on je u mašti vidio kako njezine suze padaju na njega, te kako očevo lice postaje zdravije i kako nestaju žutilo s njegovog lica.

Glavni likovi: Huan i njegov otac, Savo

Analiza likova

Huan je još dijete koje živi u svijetu mašte. Ima bolesnog oca koji ih unatoč svojoj bolesti uzdržava i omoćuje im dostojan život, ali on silno želi da njegov otac ozdravi kako bi mogli imati normalan i dostojan život. Kako ne bi morao maštati o majčinim suzama koje liječe njegovu bolest. Zbog toga on u svojoj mašti stvara sliku kako majčine suze liječe njegova oca. Možemo uočiti da je Huan potišten zbog stvari koje se događaju u njegovoj obitelji, jer on bi htio da je i njegov otac zdrav poput očeva njegovih prijatelja. Huan je poput većine dječaka dobronamjeran i naivan, te zbog toga misli da se neke stvari mogu jako lako promijeniti i ići na bolje.

Alija Hasagić Dubočanin biografija

Alija Hasagić Dubočanin je bosanskohercegovački književnik, rođen 1949.godine u Bosanskom Dubočcu.

Književnošću se počeo baviti još u srednjoj školi, a njegovo najznačajnije umjetničko djelo je “Dječja književnost naroda i narodnosti BIH u 20 knjiga”.

Svestran je književnik, u čijem se opusu nalaze romani, kratke priče, pripovjetke, pjesme i eseji.

Bio je inicijator pokretanja tokom rata, a i uređivao je list za mlade “Lastavica” te novine za djecu “Vrelo Bosne”.

Njegov roman “Behar u Sarejevu”, u kojem su opisane prve dvije godine opsade u Sarajevu, smatra se jednim od najboljih književnih djela koji obrađuju tu tematiku.

Autor: A.N.