Poezija velikog srpskog pjesnika Jovana Dučića obilježila je prve godine 20. stoljeća, a živi još i danas. Dučić je u srpsku poeziju pod velikim francuskim utjecajem unio nove teme i izvore inspiracije te je u isto vrijeme iznimno obogatio.
Prvu zbirku pjesama objavio je 1901. godine u Mostaru od izdanjem “Zore” iz Mostara. Druga zbirka izašla je 1908. godine u Beogradu pod izdanjem “Srpske književne zadruge”. U istom izdanju izašle su i pjesme i stihovi u prozi “Plave legende” i “Pesme”
Njegove najpoznatije pjesme su “Jablanovi”, “Ljubav i žena”, “Leto”, “Suncokreti”, “Zvezde”, “Zalazak sunca”, “O mržnji” i mnoge druge.
Ljubav i žena – analiza pjesme
Velik broj stihova pjesnika Jovana Dučića govori o ljubavi, o njezinoj slavi i u njezinu čast, a jedna od onih koje se ističu svakako je pjesma “Ljubav i žena”.
Pjesnik je stihove pjesme ispjevao konkretno prema ženi, od osjećaja koje pruža jedna takva strast pa do same žene kao simbola ljubavi. Pjesnik svojim stihovima uvjerava čitatelja da najvrjednije i najbogatije misli o umjetnosti i o životu mogu doći samo kroz velike osjećaje ljubavi.
No, pjesnik je bio svjestan činjenice da ljubav ne može biti nepresušna, ona raste iz unutrašnjosti osobe i suprotstavlja se svime što joj se nađe na putu. U tome se nalazi njezina velika ljepota. Ljubav pobjeđuje onda kada se suprotstavlja smrti i kada u tome uspije. Samo to je jedini smisao lirike ispjevane u čast ljubavi.
Pjesnik se pita je li ovo što osjeća istinska, prava ljubav ili je samo željan osjećaja ljubavi. Njegovo srce pati i on zna da ni suze neće razbistriti njegov um. Ni kada suze poteknu on neće znati je li zaljubljen ili mu je potreban osjećaj ljubavi.
Predivna ljubavna lirika nastala je upravo iz tog uvjeravanja samog sebe u ljubav. Ljubavna lirika je ponekad simbolična i apstraktna, a ponekad zavodljiva, upravo onakva kakva ljubav može biti.
O ljubavi nitko nije ljepše pjevao nego Jovan Dučić. I kada pjeva o ljubavi kao zagonetki, i tada je njegova ljubav savršena, jasna i muzikalna. No, Dučićeve pjesme imaju mnogo dublji smisao i za razliku od svih ostalih pjesnika, on je ljubav prikazao kao mitologiju, gradeći stihove na tome da je ljubav bezgranična, da je nagovještaj dobroga, više nego stvarnost.
Stihovi pjesme nagovještavaju nam da je ljubav nesretna, nedostižna i melankolična. Iako čezne za njom, svjestan je da ona može proći i iza sebe ostaviti veliku bol i patnju.
“Dosta jadna ženo, sve je zalud! Dosta!
Mi smo jedno drugom davno sve dali.
Pogasimo lampe lira! Kao vali,
Sve je već proteklo i ničeg ne osta…”
Žena nije stvarna nego pjesnik sanja san o njoj. On uživa u njezinoj ljepoti koja mu se čini nestvarna i strepi od toga da će se probuditi iz sna.
Jovan Dučić biografija
Jovan Dučić rodio se 1871. godine u Trebinju. Pohađao je učiteljsku školu u Sarajevu i u Somboru nakon koje je postao učitelj i predavao u Mostaru i u Bijeljini.
Bio je jedan od osnivača časopisa “Zora”, a neko vrijeme radio je i kao urednik. Studij je pohađao u Ženevi i to Filozofsko -sociološki fakultet. Iz Ženeve je često putovao u Pariz.
Nakon 1907. godine počeo je raditi u Srbiji u diplomatskoj službi gdje je bio zadužen za Atinu, Sofiju i Carigrad. Radio je i u diplomatskoj službi Jugoslavije te je tada bio delegat Lisabona.
1941. godine preselio se u Geri u Sjedinjene Američke Države, a svije godine kasnije, u travnju 1943. je umro. 2000. godine njegovi posmrtni ostaci su prema njegovoj posljednjoj želji preneseni u Trebinje.
Njegove najpoznatija djela su: “Jablanovi”, “Ljubav i žena”, “Leto”, “Suncokreti”, “Zvezde”, “Zalazak sunca”, “O mržnji”…
Autor: M.L.
Komentariši