Ljubav u kasabi jedna je od najpoznatijih Andrićevih pripovijetki. Pisana je u trećem licu. Uz radnju, u pripovijetci nailazimo i na tri pisma koja glavni lik šalje svom prijatelju u Beč. To su, moglo bi se reći, očajna pisma čovjeka koji nije zadovoljan svojom sudbinom, i misli da je previše kažnjen za svoja djela.
Međutim, iz pisma doznajemo kako ipak postoje dvije svijetle točke u njegovom boravku u kasabi: most i djevojka. Na početku nam pisac opisuje samo mjesto gdje se ljubav dogodila.
Iz opisa kasabe, koja je stiještena između planina može se iščitati i karakter ljudi koji ondje žive. Zatvoreni su, kako prema svijetu, tako i jedni prema drugima. Sam autor kaže kako je kasaba nastala iz nužde, pa su iz istog razloga tu došli i ljudi. Nema tu radosti, ni prijateljstva. Međutim, na tom surovom mjestu dogodila se ljubav:
“I tu se jednom javila ljubav: kad je Rifka zavoljela Ledenika.”
Upoznajemo Ledenika, avanturista koji potječe iz hrvatske plemićke obitelji koji se zbog niza okolnosti morao sakriti u Bosni i to kao kapetan šuma u kasabi. S druge strane tu je Rifka djevojka nestvarne ljepote, za koju pripovjedač govori kako ne može ni proći čaršijom, a da sve oči nisu uprte u nju.
Djevojka je naglo stasala u ljepotice i svi “dižu glave s posla, cvrkuću, kašljucaju i dozivaju se.”
Rifka i Ledenik se zaljubljuju jedno u drugo i u početku krišom sastaju. Narod priča, a njezina obitelj ju želi udati kako bi stišali govorkanja. Vrhunac radnje je kada se Rafika napokon odluči sastati s Ledenikom.
U tim svojim susretima prvo pričaju preko ograde, ali ni ona nije spriječila Ledenika da dođe do Rafike i da vodi ljubav s njom. Zatim vlasti odlučuju Ledenika maknuti iz kasabe, a Rafika biva zatvorena u svojoj sobi.
Na žalost, Rafika završava tragično bacivši se u Drinu, a kasabu pogodi nezapamćena suša. Na kraju se kiša ipak pojavi i sve oživi, a u kasabi se pojavljuje nova ljepotica, kći Perka opančara.
Tema- tragična ljubav Ledenika i Rifke
Kratak sadržaj
Na početku pripovijetke dobivamo opis kasabe, odnosno gradića. Kasaba je stisnuta između Rzavskih bregova, olujačkih stijena i Liještanske kose. Isto tako tu se nalaze dvije gorske rijeke čiji je tok nestalan. Saznajemo da kasaba tu nikad ne bi nastala da nije bilo velikog kamenog mosta koji je bio važna točka na putu za Istok.
“Kasaba leži u kotlini. Rzavski bregovi, olujačke stijene i Liještanska kosa zatvaraju je visokim, gotovo pravilnim krugom čiji prečnik nije veći od po sata hoda. Na pjeskovitu i vodoplavnu ušću, među dvije gorske rijeke nestalna toka, koje prijete i haraju poplavom po dvaput na godinu, tako stisnuta vijencem bregova da joj se poslednje kućice oslanjanju o njihove izdanje, ljeti bijena sušama a zimi usovima, u proljeće neočekivanim mrazovima.”
Kasaba je stvorena kao nužda, pa život u njoj nikome nije bio lak. Neki ljudi se jesu obogatili, ali to nikada nisu pokazivali, jer to stečeno bogatstvo nije bilo jamstvo da neće doći do oskudnih godina.
Zemlja je ovdje siromašna, česti ratovi su bila svakodnevnica i to je djeci koja su se tu rađala davalo kasabijski izgled:
“…borben i manijački. Kad bi mladić dorastao, oženio se, stekao djecu i navršio dvadeset petu godinu, on je već bio oboružan za život u kasabi i završen kao tip: mrk, pognut, žilav, oštra žmirkava pogleda, poslovan, ponajviše ćutljiv i zabrinut.”
Stanovnici ovoga kraja nisu znali za veselje. Saznajemo da se tu dogodila ljubav između Rifke i Ledenika. Ledenik dolazi iz hrvatske plemićke obitelji, a stjecajem okolnosti završava u Bosni u kasabi u kojoj radi kao šumarski kapetan. Rifka je prekrasna mlada djevojka, kći Jevrejina. Roditelji su je poslali u Sarajevo u školu.
Sami ljubavnici su zaboravili kada su se i kako prvi put upoznali. Ledenik joj je pisao kako je ona njegova zvijezda, slao joj šarene bombone i htio da se vide noću, kada ostali spavaju. Rifka je njemu slala cvijeće, a kada su mještani vidjeli Ledenika kako šte ispred njene kuće počeli su govoriti. Njezin otac nije znao što da napravi. Htio ju je udati za rabina, ali ljudi su i dalje pričali, pa su bili prisiljeni zatvoriti Rifku. Nitko ih više nije vidio zajedno, ali to ih nije spriječilo da si šalju pisma.
Bilo je proljeće. Od velike kiše stabla su oživjela i blještala. Ledenik i Rifka su gledali jedno prema drugome iako su bili jako udaljeni. Tek su se navečer rastavili. Rifka odlazi u svoju mračnu sobu, a Ledenik piše pismo svom prijatelju Gezi Durnajesu.
Piše mu kako mu je teško na poslu, jer se ne razumije u šume i njihov posao. Zatim mu piše kako su ljudi s kojima je prisiljen živjeti divljaci, prljavi i neuki. Nedostaje mu osnovni komfor, a grubost prema njemu je velika. Jedino što ga usrećuje je rimski most koji je ovdje sagrađen. Priča mu kako je taj most na jedanaest moćnih lukova ovdje završio zabunom. Uz most, usrećuje ga i žena koja je isto stranac u ovoj zemlji kao i most, jer je ona kćer španjolskog Jevrejina. Međutim, jada mu se da ju nikad ne puštaju samu, već uspiju izmijeniti tek nekoliko riječi, te se samo dopisuju.
Došlo je ljeto, a pisma od rabina su često dolazila. Iako su se njezini roditelji pripremali za rabina, Rifka se odluči na noćni izlazak s Ledenikom.
U početku su razgovarali kroz ogradu, a treće noći je Ledenik preskočio ogradu, a Rifka mu sleti u naručje.
“Ali kad on, onako s visoka, sleti u meku lijehu kraj nje, izgubi mu se obeznanjena u naručju.”
Međutim, jedne noći došao je njezin brat s pištoljem. Ledenik bjeći, a Rifka pada u cvijeće. Hajmo Romano traži da se Ledenik kazni, što mu predstojnik i obećava. Ledenik predstojniku govori kako je cijela ta stvar neznatna, ali da će se po njegovj naredbi maknuti. Odlazi u šumu na Setihovo, te živi u brvnari. Ponovno piše pismo svom prijatelju. Piše mu kako je izgubio svoju djevojku i most kojem se divio. Govori mu o optužbi i kako će u ovoj šumi morati ostati sve do jeseni.
Rifka za to vrijeme leži u sobi. Nije došla sebi od one noći kada ih je pronašao njezin brat. Više ne šalje pisma Ledeniku. Jedino što je stalno u njenom životu je grč koji se stalno javlja:
“…najprije kao nepodnošljivo golicanje u listovima, pa onda savije i ukoči noge u koljenima, zatrese grudi i steže grlo.”
Nije se mogla sjetiti ljubavi koju je osjećala. Sjeća se samo Ledenika kako bježi preko ograde. Jedne noći je pobjegla iz kuće. Teško je hodala i stalno padala. Bacila se u Drinu. Njezin leš su pronašli drugi dan. Ribe su je počele jesti. Jevreji su je pokopali u tišini. Bila je sredina ljeta, a suša je već počela.
“Napale muhe i komarci. zaudaraju kasapnice, jarci i kanali. Stoka riče po stajama, a ne mogu da je ispuste, jer niti može da miruje obadova, niti ima što da se pase na sagorjelim brežuljcima. Ljudi dahću po ćepencima i magazama: niti ima pazara, nit im muhe daju da spavaju.”
Situacija u gradiću je bila jako teška. Jedne večeri Milan Glasinčanin je sazvao susjede i rekao im kako je njemu rekao jedan Petar kako kiša neće pasti dok god se Rifka ne baci opet u Drinu ili dok joj u grob ne uliju sedam kablova vode. Odlučili su odnijeti vodu na njen grob, te su joj otkopali zemlju i ulili vodu.
Ujutro je grobar vidio što su napravili od groba i vratio zemlju u grob. Rekao je kako je to budalaština, da jedino što će donijeti vodu je Božja odluka. Kiša nije počela padati, ljudi su počeli padati pred kućama na travi. Milan Glasičanin je sišao s uma, čuo je kako se iz napunjenog Rifkina groba voda slijeva van.
U Papinoj kući je bilo tuno, sve mirno i zatvoreno. Ledenik piše svom prijatelju kako će se ubiti. Nitko se ne sjeća kada je zadnji puta bila ovakva suša, uz Milana pomahnitala su još dvojica Turaka. Tek je pred kraj ljeta došla kiša.
Rifkin otac je oženio dva sina odjednom u bogate obitelji. Ledenik je premješten u Sarajevo. Tek kada je sišao s Setihova saznao je o Rifkinoj smrti. Pripovijetka završava kako je te jeseni kći opančara Perka je stasala u ljepoticu
Vrsta djela: pripovijetka
Mjesto radnje: kasaba u Bosni
Vrijeme radnje: neodređeno (proljeće i ljeto)
Likovi: Ledenik, Rifka, mještani kasabe
Analiza likova
Narod
Narod je zatvoren kao i njihova kasaba. Nema tu među narodom nikakve strasti niti promjena. Ljudi koji tamo žive ne žive laganim životom. Autor nam kaže da otkad ta kasaba postoji u njoj nije bilo mirna posjeda niti je ikada cijela godina bila sretna.
Ljudi jesu stjecali bogatsvto ali su ga krili jer je priroda oko njih bila surova i to im je bilo jamstvo za vremena koja mogu biti oskudna. Ledenik opisuje taj narod:
“Ja živim među divljacima, prljavim i neukim. Ovi ljudi ne samo što nisu civilizovani nego se, po tom tvrdom uvjerenju neće nikad moći civilizovati, jer ono malo duha i razuma što imaju upotrebljavaju upravo zato da se otimaju svakom pokušaju civilizacije.”
Ledenik
“Ledenik je iz hrvatske plemićke familije, odrastao u Beču, bio poručnik kod dragonera pa zbog mnogih avantura i nekih novčanih nezgoda morao da napusti službu. Koristeći se dobrim vezama i svojim znanjem jezika, sklonio se u Bosnu, gdje je postavljen za šumarskog kapetana u kasabi.”
Zaljubio se u Rifku koja je za njega bila kako je rekao svom prijatelju, zalogaj za bogove. Dugo se dopisivao s Rifkom, ali ju je htio vidjeti noću dok ostali spavaju. Rifka je popustila i vidjeli su se preko ograde, ali je on odlučio preskočiti ogradu. Sve je bilo dobro dok ih nije pronašao njezin brat. Ledenik je bio poslan u Setihovu šumu.
Ledeniku se nije svidio narod kasabe i o njima je imao nisko mišljenje. Kada su saznali za njegovo nalaženje s Rifkom, on je rekao da je ta stvar neznatna. Za njezinu smrt je saznao tek kad se vratio iz šume. Otišao je za Sarajevo, ali ej tugovao za svojom Jevrejkom.
Rifka
“Rifka je kći starog Pape, Jevrejina, koji je prije pedeset godina došao iz Sarajeva kao siromah staklar, a danas je pravi gazda i trgovac. Nema joj punih šesnaest godina, a već odavno ne može mirno da prođe kroz čaršiju. Ma kako udešavala ho, sve na njoj trepti, igra i drhti: haljina, grudi, kosa.”
Kći je španjolskoj Jevrejina, zaljubljena u Ledenika. Slala mu je cvijeće i stalno se dopisivala s njim. Otac ju je odlučio udati za rabina kako bi stao na kraj govorkanjima. Odlučila se naći s njim s Ledenikom. Prvo su se viđali samo preko ograde, a onda je Ledenik preskočio ogradu. Nažalost, pronašao ih je njen brat. Od toga dana ona nije ustala iz kreveta, bila je kao u deliriju.
Jednog dana je ustala i otišla do Drine i bacila se u nju.
Prema Ledeinkovom opisu: “Kosa joj je zagasitocrvena i semitski bujna, koža začudo čista i tanka, a oči smeđe, gotovo tamne. Kratko: zalogaj za bogove.”
Ivo Andrić biografija
Ivo Andrić je rođen 1892. godine u Travniku, a umire 1975. godine u Beogradu. Srpski i hrvatski pjesnik, prozaik i književnik.
Nakon smrti oca Antuna, seli s majkom u Višegrad. Nakon Prvog svjetskog rata s još nekoliko književnika pokreće časopis “Književni krug” u Zagrebu. Studij započinje u Zagrebu, a studirao je i u Beču i Krakovu. Nakon završetka rata odlazi u Beograd i radi uglavnom u diplomatskoj službi.
Njegovo djelovanje možemo podijeliti u nekoliko cjelina. U prvoj fazi nalazimo na liriku i pjesme u prozi. Djela iz te faze su “Ex Ponto” (1918.) i “Nemiri” (1920.).
U razdoblju između dva svjetska rata okreće se prozi, pa tako nastaje zbirka pripovijedaka “Put Alije Đerzeleza” (1920.) i tri knjige pod naslovom “Pripovetke” koje izlaze 1924., 1931. i 1936. godine, u kojima se mogu naći teme iz prošlosti Bosne pod turskom i austrijskom vlasti.
U trećoj fazi, nakon Drugog svjetskog rata piše romane: “Na Drini ćuprija” (1945.), “Travnička hronika” (1945.), “Gospođica” (1945.), “Prokleta avlija”(1953.), i zbirke pripovijedaka “Nove pripovetke” (1948.).
“Na Drini Ćuprija” je povijesni roman Ive Andrića u kojem nam govori o prolaznosti ljudskog života, ali i vječnosti sagrađenog mosta. Roman “Prokleta avlija” mnogi smatraju Andrićevim remek-djelom, u kojem se pisac vraća Bosni i njezinoj prošlosti, ali nam isto tako kao i u pripovijetci “Most na Žepi” govori o izgubljenosti.
1961. godine dobiva Nobelovu nagradu za književnost za roman “Na Drini ćuprija”.
Autor: N.B.
Komentariši