Mali princ autora Antoinea de Saint-Exupéryja djelo je pisano prvenstveno za djecu, ali zahvaljujući izrazitoj slojevitosti samog djela ima što ponuditi i odraslima. Djelo je prožeto simbolikom i alegoričnim smjernicama. Biljke i životinje su u djelu personificirane i kompleksne, kao da se radi o ljudskim likovima.
Analiza
Sam tijek priče popraćen je autorovim crtežima. Autor stavlja naglasak na univerzalne teme, ponajprije na ljubav i prijateljstvo. Čitava je radnja prožeta upravo ovim temama, no ključan dio radnje u kojemu se najjasnije izražavaju autorove glavne misli o njima je prinčev susret s lisicom.
Lisica je ta čiji glas autor koristi kako bi izrazio ono što smatra najvećom vrijednošću prijateljstva i ljubavi. Ono što nam poručuje jest da je prijateljstvo ono što inače jednoličnom i dosadnom životu daje boju, ljepotu i smisao. Sasvim obične stvari, ako ih pojedinac povezuje s nekime koga voli, postaju nove, drukčije i ljepše. Poručuje nam da prijateljska lica u bezličnoj masi ljudi čovjeku daju radost i smisao.
Autor se na vrlo vješt način koristi simbolikom. Primjerice, upravo je ruža, većini ljudi prepoznatljiva kao simbol ljubavi, lik pomoću kojega nam autor pokušava prenijeti suštinu onoga što predstavlja istinsku ljubav. Ljubav koju mali princ i ruža osjećaju jedno prema drugome je bezuvjetna i uvijek prisutna, bez obzira na njihove mane i sve druge nedaće koje im se nađu na putu.
Time nam autor pokušava prenijeti poruku o ljubavi, koju predstavlja upravo tako: nesavršena je i ponekad bolna, ali prava ljubav opstaje bez obzira na sve ono što bi joj se moglo naći na putu.
Također, autor prenosi i poruku da se ljubav očituje u djelima, a ne riječima. Ako netko daje sebe kako bi naš život bio barem malo ljepši, upravo to je znak ljubavi, jer riječima se lako prenese pogrešna poruka, ali djela ne lažu.
Simbolika brojnih likova koje su čitaču predstavljene kroz priču o prinčevu putovanju planetima je u tome što upravo pomoću tih pojednostavljenih i plošnih likova autor iznosi sliku cjelokupnog društva. Pomoću njih, prikazuje društvo kao cjelinu sastavljenu od ljudi koji su zarobljeni besmislenim poslovima kako bi stekli bogatstvo, ili pak preokupirani svojim problemima, ili zaslijepljeni svojom moći.
Ono što autor poručuje je to da su svi ljudi koji zaborave na istinske životne vrijednosti, poput ljubavi i prijateljstva, na koncu prepušteni besmislu i kolotečini svojih svakodnevnih života. U tome nema radosti ni topline, jer se radost i toplina pronalaze u nesebičnim odnosima s bićima koja nas okružuju, u građenju prijateljstava.
Još jedna poruka, koju nam autor šalje na samome kraju djela, vrlo slikovito prikazuje koliku moć ima ljubav. Na kraju djela prikazano je kako je ljubav veća i od smrti. Kada autor na kraju priče izgubi maloga princa, on svejedno nastavlja živjeti u njegovu sjećanju.
Njegov smijeh i sve ono što ga je on naučio, nastavljaju živjeti u autorovu srcu. To je zadnje što nam autor poručuje: ljubav i prijateljstvo obogaćuju pojedinca, ne samo nakratko, već do kraja njegova postojanja. Ono što naučimo gradeći prijateljstva čini nas boljim ljudima i pretvara besmisao u smisao.
Književni elementi
Književni rod: epika
Književna vrsta: suvremena bajka
Vrijeme radnje: nije određeno. No, budući da nam autor ovu priču predstavlja kao dio svoje životne priče, možemo zaključiti da se odvija u vrijeme u koje je autor živio, a to je u prvoj polovici 20. stoljeća.
Mjesto radnje: pustinja Sahara je mjesto na kojemu radnja započinje i završava, a tijekom priče upoznajemo i druga mjesta: rodni planet maloga princa (asteroid B 612), kao i još šest planeta koje je posjetio na svome putovanju prije nego li je stigao na zemlju: asteroide 325, 326, 327, 328, 329 i 330.
Tema: putovanje malog princa na kojem otkriva tajne prijateljstva i ljubavi
Ideja: može se najbolje sažeti citatom iz same knjige: ‘‘Samo se srcem dobro vidi. Ono bitno je nevidljivo očima.” Ono što životu daje ljepotu je ono što u svome srcu osjećamo. Ono što stvarima i ljudima oko nas daje vrijednost, jest ljubav koju prema njima osjećamo, a ono što ih čini posebnima i jedinstvenima je prijateljstvo koje s njima dijelimo.
Kratak sadržaj
Na samome početku, autor nam priča kako je, kad mu je bilo šest godina, vidio sliku boe kako guta zvjerku te je nacrtao svoj prvi crtež, crtež zmije boe kako guta zvjerku. No, svi su odrasli gledajući taj crtež mislili kako je nacrtao šešir.
”Pokazao sam svoje remek-djelo odraslima i pitao ih boje li se mog crteža. Odgovorili su mi: Zašto bi se tko bojao šešira?”
Autor je pokušao ponovno, nacrtavši bou iznutra, kako bi odraslima pojasnio kako je riječ o boi koja guta slona, no odrasli mu poručuju kako bi bilo bolje da se bavi nečim drugim, a ne crtanjem zmija boa. Zato on pronalazi novo zvanje te uči o upravljanju zrakoplovima i postaje pilot.
Jednoga dana, dogodi mu se kvar zrakoplova u pustinji Sahari, a budući da je sam, mora ga sam i popraviti. Pitke vode ima za svega osam dana. Prvoga jutra u pustinji budi ga glasić, moleći ga da mu nacrta ovcu. Budući da naš autor zna nacrtati samo bou iznutra i izvana, nacrta mu crtež boe, no čovječuljak ga iznenadi kada kaže:
”Neću! Neću! Ne treba mi slon u boi. Boa je vrlo opasna, a slon je glomazan. Kod mene je doma tijesno. Meni treba ovca. Nacrtaj mi ovcu.”
Na to, autor crta nekoliko crteža ovce, no čovječuljak za jednu govori da je odviše bolesna , za drugu da nije ovca, već ovan, a za treću da je prestara. Na koncu mu autor crta sanduk i daje mu crtež govoreći da je ovca u sanduku. Time je čovječuljak zadovoljan – naime, baš je to i htio. Tako je naš autor upoznao malog princa.
Mali je princ mnogo zapitkivao, no nije odgovarao na pitanja. Tajnu o sebi otkrio je slučajno i malo – pomalo. Primjerice, kada mu je autor objasnio kako je predmet koji popravlja zrakoplov kojime on inače leti, mali se princ nasmijao i upitao ga s kojeg planeta dolazi.
Naš autor tada dolazi do zaključka da postoji mogućnost da mali princ dolazi s nekog drugog planeta. Kada kaže malome princu da će mu, ako bude dobar, dati i uže kojim može vezati ovcu kako ne bi noću odlutala, mali se princ nasmije i odgovara kako ne može daleko odlutati, jer je kod njega doma strašno tijesno.
”Kud te noge nose, neće te odvesti daleko…”
Uskoro otkrivamo kako je planet s kojega mali princ dolazi vjerojatno planet po imenu asteroid B 612, a priču o malom princu i kvaru zrakoplova u pustinji autor nam priča šest godina nakon što se ona dogodila.
Trećeg dana mali princ nam otkriva priču o problemu s baobabima. Priupita našega autora brste li ovce grmlje. Potvrdni odgovor ga razveseli, jer ako brste grmlje, postoji mogućnost da jedu i baobabe. Istina je da su baobabi veliko drveće, ali dok su još skroz maleni, ovca bi ih možda i mogla pojesti.
Mali princ svakoga dana čupa baobabe koji niču na njegovom planetu. Njegov je planet vrlo malen pa kad bi dopustio da veliko drveće poput baobaba slobodno raste, planet bi se mogao rasprsnuti. Autor nam kao upozorenje crta crtež zapuštenog planeta jedne lijenčine koja nije čupala baobabe pa je planet obrastao. Govori nam kako je to njegov najuspješniji crtež jer ga je crtao svjestan opasnosti koju takav nemar donosi.
”Možda ćete upitati: Zašto u ovoj knjizi nema još tako veličanstvenih crteža kao što je crtež baobaba? Odgovor je vrlo jednostavan: Pokušao sam ih napraviti ali nisam uspio. Kad sam pak crtao baobabe, ponijela me spoznaja neposredne prijetnje.”
Saznajemo još jednu zanimljivu činjenicu o prinčevu planetu. Kao i na Zemlji, zalazak sunca uvijek se događa na nekome dijelu planeta. Problem je što je Zemlja prevelika kako bismo putovali od mjesta do mjesta i gledali više zalazaka sunca dnevno, no mali se princ na svom malenom planetu mora samo malo pomaknuti kako bi ponovno gledao zalazak sunca. Tako je jednoga dana zalazak sunca gledao četrdeset i tri puta.
”- Čuj… kad si tako tužan, voliš sunčeve zalaske…
– Onoga dana kad ih je bilo četrdeset i tri, znači da si bio zbilja tužan?
Ali mali princ nije mi odgovorio.”
Petog dana malog princa zanima jedu li ovce i cvijeće, a kada dobije potvrdan odgovor, zanima ga jedu li i cvijeće puno trnja. Zaokupljen popravljanjem zrakoplova, autor mu poprilično nestrpljivo odgovara kako trnje ne služi ničemu, već je samo obična podvala cvijeća.
Malog princa to uznemiri i odgovara da se cvijeće samo brani onako kako najbolje zna. Zatim nastavlja zapitkivati te dolazi do prepirke jer mu autor odgovara da ne može sada misliti o cvijeću jer se bavi ozbiljnim poslom, što maloga princa jako uzruja. Mali princ počinje objašnjavati da je rat između cvijeća i ovaca jako ozbiljan jer je neizmjerno važno hoće li ili neće ovca pojesti cvijet koji je jedinstven, jedini takav na cijelome svijetu. Nato brizne u plač.
”Ako netko voli cvijet koji postoji samo u jednom primjerku među milijunima i milijunima zvijezda, dovoljno mu je da bude sretan kad gleda tolike zvijezde… On kaže sam sebi: Moj je cvijet negdje tamo… Ali, ako ovca pojede cvijet, to je za nj kao da su se odjednom utrnule sve zvijezde! Pa da to nije važno!”
Autor staje s poslom i pokušava ga utješiti, iako nije siguran kako.
”Njihao sam ga. Govorio mu: Cvijetu, koji voliš, ne prijeti opasnost… Stavit ću brnjicu tvojoj ovci. Nacrtat ću oklop tvome cvijetu… Ja… Nisam baš znao što bih rekao. Osjećao sam kako sam nespretan. Nisam znao kako mu se približiti, stati uza nj… Kad je zemlja suza tako zagonetna!”
Saznajemo još o prinčevu cvijetu. Cvijet je na njegovu planetu isklijao iz zrna koje je doneseno tko zna otkud, a mali ga je princ pažljivo motrio kako klija. Cvijet se dugo sređivao prije nego je procvao te nije bio odviše skroman kada je konačno pokazao svoje latice.
Mali se princ brinuo o njemu, no primijetio je da je cvijet pomalo tašt. Cvijet je govorio kako se sa svojim trnjem ne boji ni tigrova. S druge strane, zahtijeva od princa da ga zaštiti od propuha, jer mu je noću hladno. Mali princ tek sada shvaća da nije trebao slušati riječi cvijeta, već gledati njegova djela:
”Obasipao me mirisom i svjetlom. Nikako nisam smio uteći! Morao sam osjetiti njegovu nježnost iza jeftinih trikova. Cvijeće je tako puno oprečnosti! Samo što sam ja bio premlad da bih znao voljeti.”
Prije nego je napustio svoj planet, mali ga je princ još jednom brižno uredio. Pročačkao je vulkane kako ne bi izbacivali lavu, iščupao izdanke baobaba i zalio cvijet. Donio je zvono pod koje ga je stavljao da ga zaštiti od propuha i rekao mu zbogom, no cvijet mu nije odmah odgovorio.
Kada je progovorio, zamolio je princa da mu oprosti i zaželio mu sreću. Rekao mu je da ga voli, iako to nije uvijek znao pokazati, kao što ni princ nije uvijek znao pokazati svoju ljubav. Na kraju mu je rekao neka ga ne stavlja pod zvono; nije prehlađen, gusjenice mora podnijeti ako želi upoznati leptire, a ima i trnje za borbu protiv zvijeri. Zatim kaže princu neka ode ako je odlučio otići, neka s time ne otežava. Bio je tako ponosan da nije htio pokazati princu svoje suze.
”Cvijet, naime, nije htio da ga vidi kako plače. Bio je to vrlo ponosan cvijet…”
Princ je krenuo na svoje putovanje. Na prvome planetu koji je posjetio živio je kralj. Kada je kralj ugledao malog princa, odmah ga je proglasio svojim podanikom, jer kralju je svaki čovjek podanik. Stoga mu kralj krene izdavati naredbe.
Neka ne zijeva, neka zijeva, neka sjedne, neka ga pita… Mali princ uoči kako je kraljev planet malen te ga upita kime on to vlada. Nato mu kralj odgovara kako on vlada cijelim svemirom. Kralj izdaje samo zapovijedi koje se mogu izvršiti, no njegova vlada malom princu nije bila odviše zanimljiva.
”- Htio bih vidjeti sunčev zalazak… Smilujte mi se… Naredite suncu da zađe…
– Zapovjedim li generalu da leti od cvijeta do cvijeta ili da napiše tragediju, ili da se pretvori u morsku pticu i, ako general ne posluša moju zapovijed, tko će biti kriv, on ili ja?”
Stoga odluči otići, ali kralj ga zaustavlja nudeći mu da radi za njega. Budući da mali princ ponuđeni posao ne smatra privlačnim, ipak odluči otputovati. Na kraju kralj za njime dobaci da će ga onda proglasiti svojim veleposlanikom, sve kako bi se ipak ispostavilo da mu se princ čak i svojim odlaskom pokorio. Zaključujući kako su odrasli zbilja čudni, mali princ odlazi.
Na drugom planetu, koji je mali princ posjetio, živio je oholica. Čim je ugledao malog princa, zaključio je kako se zasigurno radi o njegovom obožavatelju, jer za oholice su svi ljudi obožavatelji. Princ primjećuje oholičin smiješni klobuk, a oholica mu govori kako mu taj klobuk služi za pozdravljanje. Govori malom princu da pljesne. Kada mali princ udari dlanom o dlan, oholica ga otpozdravi dižući šešir. Ta je igra malog princa jedno kratko vrijeme zabavljala, no budući da oholica nije čuo ništa osim hvalospjeva, princ nije vidio mnogo smisla u tome da ostane na ovome planetu.
”- A što treba učiniti – upita on – da bi klobuk pao?
Oholica ga nije čuo. Oholica čuje samo hvalospjeve.”
Stoga ode i s oholičina planeta, zaključujući ponovno kako su odrasli zbilja vrlo čudni.
Na trećem planetu kojega je posjetio, živio je vinopija. Taj je posjet rastužio našega princa. Naime, na pitanje što radiš, vinopija je odgovorio da pije, na pitanje zašto piješ odgovorio je da pije da zaboravi. Kada ga je mali princ upitao što to želi zaboraviti, vinopija kaže da želi zaboraviti svoj sram. Na pitanje čega se srami odgovara kako se srami što pije. Ovaj je razgovor zbunio maloga princa te je otputovao dalje.
”Odrasli su zbilja vrlo čudni, ponavljao je u sebi tijekom putovanja.”
Četvrti planet na koji je mali princ stigao bio je planet na kojemu je živio poslovni čovjek. Bio je sav u svom poslu pa nije ni pozdravio maloga princa kada je stigao. Samo je nastavio računati. Kada ga je princ upitao što on to zbraja, poslovni čovjek je bio previše zaokupljen svojim poslom pa mu nije odmah odgovorio. No, budući da mali princ nikada nije odustajao od svojih pitanja, poslovni mu čovjek nakon nekog vremena ipak daje odgovor na pitanje. On broji zvijezde.
Malog princa zanima što će mu te zvijezde, a on mu odgovara kako ih treba da bi bio bogat i da bi mogao kupiti još zvijezda. Mali princ u takvome poslu ne vidi nikakav smisao:
”Ovaj čovjek, pomisli mali princ, rasuđuje kao moj vinopija.”
Princ nastavlja s pitanjima te ga zanima kako se to uopće mogu imati zvijezde, a čovjek mu odgovara da su njegove jer se on prvi sjetio. Malom princu i dalje nije jasno što će mu određeni broj zvijezda zapisan na papiru te govori o stvarima koje on ima, vulkanima i cvijetu. Vulkani i cvijet od maloga princa imaju koristi, a zvijezde od čovjeka nemaju. Na ovo čovjek nema odgovora, a mali princ odlazi dalje svojim putem, još jednom potvrđujući koliko su odrasli neobični.
Na petom planetu nalaze se samo plinska svjetiljka i njezin pripaljivač. Iako malom princu nije jasna svrha plinske svjetiljke i njena pripaljivača na planetu na kojemu nitko drugi ne živi, u ovome poslu vidi barem neku ljepotu.
”Kad on pripali svoju svjetiljku, to je kao da udahne život još jednoj zvijezdi ili cvijetu. Kad ugasi svjetiljku,uspava cvijet ili zvijezdu. To je prelijep posao.”
Princ zapita pripaljivača zašto gasi svjetiljku samo da bi je nekoliko trenutaka kasnije opet upalio. Dobiva odgovor da je takav propis, a propise treba slijediti, a ne razumjeti. Nastavlja se žaliti kako je njegov posao grozan. Naime, propisi se ne mijenjaju, a planet se svake godine okreće sve brže. Zato on sada pali i gasi svjetiljku jedanput u minuti.
Mali princ se dosjeti načina na koji bi se pripaljivač mogao odmoriti. Otkrije mu da, ako se malo po malo pomiče po svome planetu, njegov dan može potrajati koliko god on to želi. No, pripaljivač najviše u životu voli spavati pa mu to i nije od neke koristi. Ovo je prvi čovjek s kojim bi se mali princ mogao sprijateljiti, a i njegovi brojni sunčevi zalasci privlačni su malom princu. No, planet se čini premalen za dvojicu pa mali princ odlazi dalje.
Šesti planet bio je nešto veći. Na njemu živi zemljopisac. Mali princ se razveseli – konačno pravi posao! Priupita zemljopisca o oceanima, gradovima, rijekama i pustinjama na njegovom planetu, no on ništa od toga ne zna. Kaže kako je on zemljopisac, a ne istraživač.
”- Ali ja nisam istraživač. Imam premalo istraživača. Nije zemljopiščev posao da popisuje gradove, rijeke, planine, mora, oceane i pustinje. Zemljopisac je odviše važan da bi dangubio.”
Zaključivši da bi mali princ mogao biti istraživač, jer dolazi izdaleka, zemljopisac ga upita o njegovom planetu. Mali princ mu kaže o svojim vulkanima i o svome cvijetu. Zemljopisac mu odgovara kako cvijeće ne zapisuje jer cvijeće je kratka vijeka. Čuvši to, mali princ osjeti grižnju savjesti jer je ostavio svoj cvijet sam. Zemljopisac mu na kraju predloži da posjeti planet Zemlju. Mali princ odlazi na put, razmišljajući o svome cvijetu.
Sedmi planet koji je mali princ posjetio bila je Zemlja. To je bio velik planet s mnogo kraljeva, zemljopisaca, poslovnih ljudi, pijanaca, pripaljivača svjetiljki i oholica.
Kada se mali princ našao na Zemlji i okrenuo se oko sebe, začudio se što nikoga ne vidi. No, uskoro ugleda zmiju i upita je na koji je planet pao. Odgovara mu da je došao na Zemlju, u Afriku, a tu nema nikoga jer je tu pustinja. Princ otkriva kao je svoj planet napustio jer ima muke s jednim cvijetom, a zatim upita gdje su ljudi jer bez ljudi je malo pusto.
Zmija mu kaže da je pusto i među ljudima. Kada joj mali princ kaže da ne djeluje odviše snažno, ona mu odgovara kako se onaj koga ona dotakne, vraća zemlji koju je napustio. Ne želi mu zlo, ali bude li mu trebalo pomoći, ako će previše patiti za svojom planetom, ona može biti ta koja će mu pomoći.
”- Žao mi te, tako si slabašan na ovoj granitnoj Zemlji. Mogla bih ti jednom pomoći, budeš li odviše patio za svojim planetom. Ja mogu…”
Mali princ je putovao pustinjom tražeći ljude i, nakon mnogo truda, dogodilo se da je nabasao na cestu. Cesta ga odvodi do vrta ružičnjaka. Taj je vrt bio prepun cvijeća nalik na njegov cvijet.
”Spopala ga strašna tuga. Njegov mu je cvijet slagao da je jedini te vrste u svemiru. A ima ih, samo u jednom vrtu, pet tisuća posve jednakih!”
Saznavši da njegov cvijet nije jedinstven u cijelom svemiru, već je obična ruža, a on ima samo nju i tri vulkana, zaključi kako on i nije pravi princ. Nato se rasplače.
Tada dođe lisica. Mali princ je moli da se s njim igra jer je tužan, no ona mu odgovori da ne može jer nije pripitomljena. Mali princ ne zna što to znači pa mu lisica objasni da to znači biti vezan.
”Ti si za mene još običan dečko, nalik na stotinu tisuća takvih dječaka. I ja tebe ne trebam. Niti ti trebaš mene. Ja sam za tebe samo lisica nalik na stotinu tisuća lisica. Ali ako me pripitomiš, postali bismo potrebni jedno drugome. Ti bi za mene bio jedinstven na svijetu. Ja ću za tebe biti jedinstvena na svijetu…”
Mali princ odgovara kako on na svome planetu ima jedan cvijet za koji mu se čini da ga je pripitomio. Lisica govori da bi bilo lijepo kada bi on nju pripitomio. Sve bi bilo obasjano jednim drukčijim svjetlom. Žitna polja podsjećala bi je na njegovu zlaćanu kosu, prepoznavala bi njegov korak, a ono što je sada dosadno, podsjećalo bi je na njega. Ako uistinu želi nekoga upoznati i ako želi prijatelja, neka je pripitomi. To se događa malo pomalo.
Svakoga dana može joj prići sve bliže i bliže, a bilo bi dobro i kada bi svaki dan naišao u isto vrijeme, kako bi unaprijed znala u koje vrijeme da otvori svoje srce. Postupno, mali je princ pripitomio lisicu. Kada je došao trenutak njihova rastanka, lisica se rastužila. Mali joj princ govori kako je sama tome kriva – on joj, naime, nije želio ništa nažao, ali ona je željela da je pripitomi, čime ona nije ništa dobila jer će sada biti tužna.
No, lisica smatra kako je unatoč tome nešto ipak dobila. Svijet je sada kada ima prijatelja obojan drukčijim bojama. Prije nego princ ode, lisica mu otkriva tajnu – njegov je cvijet ipak jedinstven na svijetu. Jedinstven je jer je njegov prijatelj, kao što je i lisica koju je učinio svojom prijateljicom sada za njega jedinstvena među svim drugim lisicama. Sve su ruže lijepe, ali samo je jedna ruža njegova prijateljica.
”Vi niste nimalo nalik na moju ružu, vi još niste ništa – reče im.”
Princ i lisica pozdrave se, a lisica mu govori:
”Slušaj moju tajnu. Vrlo je jednostavna: Samo se srcem dobro vidi. Ono bitno je nevidljivo očima.”
Vrijeme koje je mali princ utrošio na svoju ružu je ono što je čini važnom. Ljudi se te istine ne sjećaju, ali zauvijek si odgovoran za onoga koga si učinio prijateljem.
Na svom putu, princ uskoro susreće skretničara. On odašilje vlakove koji voze putnike. Ljudi putuju jer nitko nije zadovoljan ondje gdje jest, kaže skretničar. Mali princ zaključuje kako samo djeca znaju što traže, jer djeca znaju što im je važno.
”- Samo djeca znaju što traže – napomene mali princ. – Ona gube sve vrijeme na jednu krpenu lutku i ona im je najvažnija na svijetu, pa ako im nju oduzmu, rasplaču se…”
Skretničar govori kako za djecu još uvijek ima nade.
Sljedeći čovjek kojeg princ susreće je trgovac pilula koje utažuju žeđ. Naime, ako čovjek ne mora piti, uštedi čak pedeset i tri minute tjedno. Mali princ tako je naišao na još jednoga čovjeka čiji mu se posao čini besmislenim.
”Kad bih ja imao, pomisli mali princ, tih pedeset i tri minute na raspolaganju, ja bih se polako-polako uputio prema prvom studencu…”
Cijelu je ovu priču o svome putovanju mali princ ispričao našem autoru. Približio se osmi dan zrakoplovnog kvara i vode više nije bilo. Mali princ pokušava ga utješiti, govoreći kako je lijepo i važno imati prijatelja, čak i kada si u smrtnoj opasnosti. Zatim zajedno kreću u potragu za zdencem.
Daljnjim razgovorom autor i mali princ ponovno otkrivaju tajnu koju je princu otkrila lisica: ljepota je u onome što ne vidimo. Za malog princa, ljepota zvijezda je u cvijetu koji ne vidi. Ljepota pustinje je što se u njoj negdje krije zdenac.
Kada se mali princ umorio i zaspao, autor ga uzima u naručje i nastavlja dalje, razmišljajući o princu. Ono što je na njemu lijepo je njegova odanost njegovom cvijetu. Čak i kada spava, ta odanost zrači iz njega. Ona je dio same njegove biti.
”Ono što me toliko snažno obuzima u zaspalom princu, čak i kad spava, to je koliko je on odan svome cvijetu, to je slika ruže koja zrači iz njega kao plam svjetiljke.”
U zoru, naš autor otkriva zdenac.
Kada su se oboje napili vode, nastavili su svoj razgovor. Mali princ podsjeća autora na obećanje koje mu je prije dao – treba mu brnjica za njegovu ovcu kako bi bio siguran da ona neće pojesti njegov cvijet. Ta on je ipak odgovoran za taj cvijet. Zatim otkriva kako je uskoro godišnjica od njegova dolaska na Zemlju.
Autor primjećuje kako je neobično što ga je gotovo godinu dana nakon njegova dolaska na Zemlju pronašao toliko daleko od naseljenih mjesta. Pita ga vraća li se na mjesto gdje je sletio.
”- Ipak nije slučajno što si, kada sam te upoznao onog jutra prije osam dana, sam-samcat šetao tisuću milja daleko od naseljena mjesta! Možda se vraćaš na mjesto gdje si sletio?”
Mali princ ne daje odgovor, samo pocrveni i kaže autoru neka se vrati na posao i svrati do njega opet sutra navečer. Autor odlazi pomalo tužan. Čini se da je i njega naš mali princ pripitomio.
Sutradan se autor vratio do zdenca i pronašao maloga princa kako sjedi na kamenome zidiću i razgovara s nekime koga autor ne vidi. Dogovorili su se da se nađu te noći. Autor konačno ugleda s kime mali princ razgovara – sa zmijom, jednom od onih koje mogu ubiti čovjeka! Dotrči do maloga princa i uzme ga u naručje.
Princ progovara i kaže da mu je drago što je autor uspio popraviti svoj zrakoplov pa se sada može vratiti kući. I sam princ se, naime, vraća kući. Autor je zabrinut za maloga princa. Dok ga je grlio, činilo mu se da mu ne može nikako pomoći. Mali princ djelovao je uplašeno, no ustrajao je da će se noćas vratiti doma. Ono što govori našem autoru kako bi ga utješio je, ponovno, da se ono najvažnije ne vidi.
Kada će autor noću gledati zvijezde, i prinčeva će zvijezda biti među njima. Tako će sve zvijezde biti prijateljice našem autoru. Činit će mu se, dok će ih gledati, da čuje prinčev smijeh. Tako će se sve zvijezde smijati. Princ i autor dovijeka će biti prijatelji. Princ moli autora da te noći ne dolazi kako ga zmija ne bi ugrizla, no autor ga ne želi ostaviti samoga. Zato princ odlazi tiho, dok autor ne gleda. Autor ga sustiže, no princ ne želi da on bude tu. Kaže mu:
”Varaš se. Bit će ti gadno. Činilo bi se da sam mrtav, a to ne bi bila istina…”
Princu je naprosto preteško tako daleko od doma, stoga on mora otići. I princ će te noći gledati zvijezde, a izgledat će mu kao da mu sve te zvijezde daju da pije vodu iz studenca, kao što mu je dao i autor.
”- To će biti strašno zabavno! Ti ćeš imati pet stotina milijuna zvončića, ja ću imati pet stotina milijuna vrutaka…”
Dolazi zmija, a mali princ pad na pod.
Vraćamo se u sadašnji trenutak. Od ispričane priče prošlo je šest godina. Autor više nije toliko tužan, ali još uvijek voli gledati u zvijezde. Sjetio se da na brnjicu za ovcu nije dodao kožni remenčić i brine ga je li ovca zato pojela prinčev cvijet.
Ostavlja nam crtež mjesta na kojem se mali princ pojavio na Zemlji, a kasnije s nje nestao na istom tom mjestu. Moli sve čitače ako tamo kada naiđu na maloga princa da ga ne ostavljaju da tuguje nego neka mu odmah jave da se vratio.
”A ako slučajno prođete tuda, popričekajte malo točno ispod zvijezde! Ako vam tada pristupi dječačić, ako se smije, ako su mu vlasi zlaćane, ako ne odgovara kad ga što pitate, pogodit ćete odmah tko je on! Ne dajte da dugo tugujem: odmah mi javite da se vratio…”
Analiza likova
Autor – pomalo preokupiran svojim poslom, ali spreman saslušati drugoga i od njega nešto naučiti. Čak i u situaciji u kojoj mu prijeti smrtna opasnost, spreman je zastati i nesebično pružiti pomoć biću na koje je naišao.
”Kad mali princ utone u san, uzeh ga u naručje i nastavih putovati. Bio sam uzbuđen. Činilo mi se da nosim krhko blago.”
Želi upoznati i shvatiti malog princa iz čega možemo zaključiti da razumije vrijednost prijateljstva.
Mali princ – prikazan je kao dijete koje ne može u potpunosti shvatiti svijet odraslih. Ono što je njemu važno je njegova ljubav prema njegovoj ruži, prijateljstvo s lisicom i autorom, upoznavanje ljudi koji ga okružuju. Time pokazuje koliko je ispunjen ljubavlju, nesebičnošću i znatiželjom. Ono što je isprazno njemu nije nimalo zanimljivo, ono čemu on posvećuje svoju pažnju, ono je što ispunjava njegovo srce toplinom.
‘‘- Vidio sam planet na kojem je živio grimizni Gospodin. On nikada nije bio pomirisao cvijet. Nikada nije vidio zvijezdu. Nikada nije nikog volio. Neprestano je samo zbrajao. I ponavljao kao ti: Ja sam ozbiljan čovjek!, i nadimao se od ponosa. Ali on nije čovjek, on je gljiva!”
Cvijet – prinčev cvijet pomalo je tašt i ponosan, ali i naivan, neupoznat s opasnostima koje život donosi. Kiti se svojom ljepotom i smatra da su njegova četiri trna dovoljna da ga obrane od svih životnih nedaća. Bez obzira na svoju taštinu, zna kako osjetiti ljubav, a naučio je kako je pokazati, što vidimo kada se pozdravlja s malim princom prije njegova odlaska na putovanje.
”- Da, volim te – pripomene cvijet. – Nisi ni slutio, ali tome sam ja kriv. To uopće nije važno. A i ti si bio glup kao i ja. Nastoj biti sretan…”
Cvijet mu se ispriča za trenutke kada nije bio obziran, a princ shvaća kako je cvijet svoju ljubav cijelo vrijeme pokazivao, možda ne uvijek riječima, ali djelima.
Zmija – mudra, zna odgovore na prinčeva pitanja. Lukava je, ne želi nauditi nevinom biću kao što je on, ali daje mu izbor da joj to samostalno dopusti.
”- Koga dotaknem, vraćam ga zemlji koju je napustio – dometne ona. – ali ti si čist i dolaziš sa zvijezde…”
Lisica – ta koja uči princa o prijateljstvu i iznosi citat koji u sebi sadrži glavnu ideju djela. Prijateljstvo je ono što smatra važnim. Shvaća kako je upravo prijateljstvo ono što život čini ispunjenim te mu daje boju i posebnost.
”- Ljudi su zaboravili tu istinu. – reče lija. – Ali ti je ne smiješ zaboraviti. Zauvijek si odgovoran za ono što si pripitomio.”
Ljudi koje princ susreće na putovanju planetima – oličenje su pojedine ljudske osobine ili preokupacije. Nemaju čak ni imena, već su prozvani prema svojoj osobnoj preokupaciji – to je sve što oni jesu. Primjerice, oholica je oličenje ljudske taštine, poslovni čovjek zaluđenosti ispraznim poslom i materijalnim bogatstvom, vinopija je oličenje čovjeka koji je izgubio smisao u svome životu i sada se od života skriva. Pripaljivač je čovjek koji slijepo slijedi propise, pri tome ih nikada ne propitkujući, zemljopisac čovjeka koji živi u okvirima jedne preokupacije i nije spreman baciti se u neki novi izazov, a kralj je pak oličenje čovjeka kojemu je jedino važno da njegova riječ bude glavna.
”Odrasli su zbilja vrlo neobični, morao je misliti tijekom putovanja.”
Antoine de Saint-Exupéry
Antoine de Saint-Exupéry francuski je pisac i poznati zrakoplovac rođen 29.6.1900. godine u Lyonu. Svjetsku je slavu stekao djelom Mali princ koje je objavljeno 1943. godine.
Završio je zrakoplovnu školu te tečaj za pilota, a u 20-im godinama 20. stoljeća radio je u sjevernoj Africi kao pilot. Nakon toga, 30-ih je godina boravio u Južnoj Americi zbog istog posla. Neko je vrijeme odrađivao i posao pilota za razne putničke agencije.
Sudjelovao je u Drugom svjetskom ratu na mjestu francuskog ratnog pilota za što je dobio i zasluženo odlikovanje. U drugom svjetskom ratu je i poginuo kada su 1944. godine zrakoplov kojim je upravljao, oborili njemački ratni zrakoplovi.
Osim njegovog najpoznatijeg dijela, Malog princa, objavio je i nekoliko pripovijedaka i romana, a to su: Ratni pilot, Noćni let, Zemlja ljudi i mnogi drugi.
Mali princ je ostalo njegovo najpoznatije djelo koje se preporučuje i mladima i starima. U njemu je slikovit način objasnio čovjekove potrebe za ljubavlju, prijateljstvu i bliskošću. Dotiče se tema koje su uvijek prisutne i nikada ne zastarijevaju, a to su teme usamljenosti, željom za bogatstvom i vlašću, površnosti i druge.
Tragično je preminuo 31.7.1944. godine, u Marseilleu, u Francuskoj.
Autor: S.P.
Komentariši