Knjiga Mama Leone Miljenka Jergovića sastavljena je od dva dijela od kojeg je prvi dio “Kada sam se rodio, zalajao je pas na hodniku rodilišta” koji se bavi poviješću odrastanja u stravično teškim uvjetima. Od stalnog seljenja u Drevnik iz Sarajeva, života samo sa majkom, bakom i djedom do rijetkih susreta sa ocem. Drugi dio je “Tog dana završavala je jedna dječja povijest” koji se bavi sudbinama Saralija koji su se iselili tijekom rata.
Djelo je pisano u retrospekciji, a zbirka dvaju priča opisuje najintimnije dijelove života Miljenka Jergovića. Pisac govori o brigama odrastanja, mladosti, od brige oko slomljene igračke pa do briga koje mogu pratiti mladog tinejdžeta čija je mladost i djetinjstvo nadasve ograničeno ratom u Bosni.
Stil koji pisac koristi nije skoro uobičajen te ga ne možemo često vidjeti u djelima drugih pisaca. Autor govori na način pisanja riječima djeteta pa čak i razmišljanjem djeteta što možemo vidjeti kroz razna mišljenja i razmišljanja o smrti, životu, obitelji i bližnjima te ostalim stvarima koja se piscu događaju kroz period odrastanja. Iako niti u jednom djelu autor ne spominje tugu i osjećaje kroz djelo se prožima jedna žalosna nota nesretnog odrastanja u Sarajevu koji je tada bio u žarištu rata s rastavljenim roditeljima od kojih on živi sa majkom, a oca vrlo rijetko viđa.
Kratak sadržaj
Ti si taj anđeo
Na početku djela pisac opisuje svoje rođenje i spominje činjenicu da je u hodniku rodilišta bio pas koji je zalajao u trenutku kada se on rodio. Odmah po rođenju i hvatanju prvog zraka opisuje da se nalazi pred prvim paradoksom i razmišljanjem o kakvom se to groznom svijetu rodio te da koliko god on grozan bio on je dah hvatao punim plućima za taj Svijet. Kasnije kada je prepričavao svoje doživljaje sa svog poroda, naravno, nitko mu nije vjerovao jer je nemoguće da dijete s prvim plačem donosi ontološke zaključke. U početku ga je strašno živcirala činjenica da su ga svi smatrali lašcem ali se s godinama smirio te je sa pet ili šest godina već zaključio da su sve okolnosti vezane za smrt izričito nepovoljne. Navodi kako mu je Bog bio važan ali samo kao eventualni svjedok o njegovom prvom predsmrtnom iskustvu iz rađaonice. Svojoj baki Olgi postavlja pitanja o Bogu, i to ne obična pitanja koje bi postavilo petogodišnje dijete već filozofska pitanja kao “Ima li Boga za nas” na što mu ona odgovara da za nekog ima, a za nekog ne.
Nakon deset godina on još uvijek nije ustanovio da li ima Boga ili ne, ali je zaključio ipak da ga nema. Kada su svi otišli na izlet on je jedini ostao kući kako bi mogao preturati po ladicama ne bi li otkrio mračne tajne svojih roditelja. Potajno se nadao da mu je otac prikriveni homoseksualac, a majka bivša vozačica tramvaja, za djeda se nadao da je neki potajni kockar koji je izgubio pola Sarajeva. Volio je on svoje roditelje no, potajno se nadao da će otkriti njihove male prljave tajne. Tog dana pronašao je smrtovnicu svog ujaka na kojoj je pisalo da se borio za neprijatelja. Nije mogao baku o tome pitati ništa već se obratio mami.
Mama mu je objasnila da je njegov ujak bio mobiliziran u Njemačku vojsku pošto je veoma dobro govorio njemački jezik. Njegov djed ga je tražio posvuda, a baka je rekla da je bolje sa Neprijateljem u vojsci nego partizanskoj. On je bio ljut, nije noćina mogao spavati, pa kad je i zaspao budio se sav u znoju. Baki nije bilo važno, njoj je samo bilo bitno da joj se vrati sin živ. Onda su dobili vijest o njegovoj smrti, a nakon oslobođenja Sarajeva došla su četvorica partizana im na vrata. Priopćili su im da je cijela jedinica njegova ujaka dezertirala i prešla na stranu partizana. On više nije bio Neprijatelj, a baka i djed više nikad nisu spomenuli njegovo ime. Baku više nije bilo briga za vjeru, blagdane i Crkvu. U noći između petog i šestog lipnja baka je umrla. Nikada joj nije imao želju otići na grob.
Kako sam počeo vikati u snu
Pred kraja ljeta i djed je umro. Miljenko je tada bio na moru kod tetke Lole, a u kalendar je upisao križić čisto da se zna da mu je djed umro. Tetka Lola mu je ispekla pun tanjur kolača i stavila pred njega da jede. On nije znao što bi napravio, jeo, plakao ili pitao kako je umro. Pojeo je sve kolače a trbuh ga je toliko bolio da je stisnuo oči, prdnuo i zaspao. Nakon sedam dana došle su njegova majka i tetka iz Sarajeva obje u crnini. O djedovoj smrti se šutjelo. Nakon šest mjeseci od djedove smrti prestala se nositi crnina, na stol se postavio bijeli svečani stolnjak a ujak mu je priopćio da danas slave sjećanje na djeda. Grozno je bilo što su slavili sjećanje na djeda, a nisu ga uopće spominjali. U snu je tada vikao.
Djevojka sa bisernom naušnicom
Pisac nam govori o svom prvom rođendanu i kako je spavao kod bake u sobi na čijem su stropu bili pauci, te o tome kako je provodio vrijeme kao trogodišnjak u plićaku u moru ispred kuće te kako je ulovio raka. Otkidao je jednu po jednu štipaljku raku, a zatim i jednu po jednu nogu i ostavio ga na kamen. Pokušao je vidjeti rakove oči, čisto da vidi da li je rak ljut. Uzeo je kamen i udario po njemu. Rasprsnulo se i on je saznao da je rak iznutra sav žut. Gledao je sliku što ga je naslikao njegov djed, pitao se kome je ona namjenjena. U trećem razredu osnovne škole imao je povijest umjetnost, na 489. str stajala je slika Djevojke s bisernom naušnicom. Ta slika ga je promijenila u tolikoj mjeri da više nije otkidao udove rakovima
Što će reći mama Allende
Kada je krenuo u školu odmah je dobio jedinicu iz matematike te odlučio to prešutjeti jer je roditeljski bio tek za petnaestak dana. Odlučio je prešutjeti i svaku drugu jedinicu sve dok se ne umori od prešućivanja. Kući je došao sa tajnom, a na tv-u se vrtila vijest o smrti Salvadora Allendea a on se pitao da li će i njegova majka gledati na TV-u slike njegove smrti kao što to radi i majka Salvadora Allendea.
Neću šlafen
Pisac nam govori koliko ne voli spavati i kako se bori protiv spavanja svim snagama, te kako ga je baka stavljala na schlafengehn, a on se borio s njom. Kada je baka otišla u Rusiju, mama ga je stavljala na spavanje. Rekla mu je “Idemo spavati”, on je otvorio usta da kaže neću šlafen ali je zastao. Nije rekla riječ schlafengehn. Polegla ga je, a on je samo ležao. Kada je baka bila u Rusiji nije sanjao ružne snove već samo tužne, budio se nesretan a njegova majka je bila očajna zbog toga. Kada se baka vratila iz Rusije donijela je mrtvu lisicu oko vrata. Počeo je ponovno sanjati ružne snove.
Ovo dijete nikad ne paničari
Pisac priča o tome kako je majka njegova morala ići u Ljubljanu u bolnicu zbog “ranice”, nije mu bilo jasno kako to da je on za operaciju krajnika išao u Sarajevo a njegova majka zbog “ranice” mora ići čak u Ljubljanu. Baka mu je čitala o bijelom očnjaku, a on se pitao da li će se njegova mama uspjeti vratiti iz Ljubljane prije Bijelog očnjaka. Osjetio je da se baka boji da mama ne umre. Svi su bili zabrinuti osim njega. On jedini nije paničario jer je znao da dijete jednostavno ne smije ostati bez majke.
Da se nikad ništa ne dogodi
Smije se kad god na televiziji vidi male kosooke majke pored svojih mrtvih malih muževa. Sajgon i Hanoj imena su prvih komedija u njegovom životu. Smatra da riječi tuge moraju biti tužne, a ne smiješne kao njihova imena. Govori o svojoj opreznosti i posebnoj dobroti pred Božić, Novu godinu i svoj rođendan jer očekuje onda dobre poklone. Mama mu poklanja potkošulje, a tata željeznice i autoputove. Najbolje poklone mu daje Nano, tj Rudolf Stubler. No, Nano ubrzo pred Novu godinu umire.
Drago moje glupavo
Pisac govori o tome kako mu je tata donio macu krajem novembra, a ona se poečtkom maja omacila. Baka je utopila sve mačiće, a on joj je to jako zamjerio toliko da je udarao glavom o zid dok mu čelo nije prokrvarilo. Onda mu je umro i pas. Sahranili su ga u dvorištu, a on je htio odkopati grob kako bi ga sahranio sa lancem.
Ako vidiš da je auto, reci mi
Pisac pravi od obične kutije auto. Ostavlja pismo roditeljima da ih napušta, sjeda u svoj “auto” i odlazi daleko. Čak ga je i neki čovjek iz Njemačke slikao dok je bio u svojoj igrački u autu i to im poslao poštom. Sjedio je na tuti cijeli dan zbog tablete koju je popio jer nije mogao kakiti. Na kraju su mu stavili u guzu klistir kako bi mogao kakiti, to mu je bilo nejneugodnije iskustvo životu.
Kad se čovjek jako uplaši
Profunda je nekoć bila kuća nekoga Mate Terina, a onda je počeo rat, došli su Talijani i Mati zapalili kuću. Tamo su odlazili da vide magarce gdje spavaju. Moglo se penjati i hodati po zidovima dok mali Vjeko nije pao i umro. Na kraju zbog rasprave s bakom da li je on Sarajevac ili Sarajlija nije otišao na Profundu.
Nebo je bilo lijepo kada ti se nađe pod nogama
Priča o Barbi Momčilu koji je bio nekada pukovnik, a sada je umirovljeno vojno lice. Ima ženu Mirjanu i sina Bobana. Miljenko govori o njegovoj prisnosti sa tetom Mirjanom koja ga je naučila hodati i dvije stvari koje on najviše voli kruh i prebranac koji mu je ona posebno spremala.
Smiješan si nam i budi opet
Priča o Hansu, Njemcu koji svaki puta kada dođe na more se prehladi jer i po zimi skače u more. O svađi između njega i njegova djeda te kako Hans više nikada nije došao na more.
Kad umrem vidjet ćeš koliko je boljih ljudi
Djed mu priča kako se ne boji smrti. Priča o Nikoli koji boluje od tuberkuloze, što je bilo sramota za reći da boluješ od tuberkuloze. Kako je Nikola umro i nitko nije plakao jer su svi bili sretni jer u njihovom kraju više nitko nema zaraznu bolest tuberkulozu.
Molim te, nemoj da skoči
Pisac priča o događajima osam mjeseci nakon smrti njegova djeda. On putuje u Sarajevo i priča svoje doživljaje. O smradu, prljavštini, užeglom asfaltu itd. Govori o tome da otkad su došli u Sarajevo on i majka otkrivaju ružne navike jedno drugoga i strahu njegova oca za njegovu majku kad se popela na visoku skakaonicu bazena u hotelu.
Mama je uzdahnula kao Marija na prkosima
Posljednjeg dana jeseni putuje u Pionirsku dolinu gledati životinje. No kad u došli tamo nije bilo nikoga. Ipak su išli razgledati životinje koje kao da su se iznenadile otkud sad oni.
Jeste li za slatko od ruža
O njegovoj drugoj baki kojoj ne želi spominjati ime, koja nije bila sretna kada je njegov otac oženio njegovu majku i nije pretjerano voljela njegovu majku no kad god bi došla neprestano ju je nudila slatkim od ruža. I kako su svi na stolu gledali oglođanu kost od govedine.
Ljubičasta smokva indiana
Pisac priča o svom pradjedu Josipu kojeg njegova baka nikad nije zvala po imence već Stari vrag, kojeg su se svi bojali i spuštali glavu kad god bi progovorio. O tome kako se kod njih u kući ne pije, ali u kući ima jako puno pića. Likeri od njegove majke kada ga je rodila do pića koje su dobili zbog običaja da se piće donosi kad ti netko umre. Pisac se prisjeća da se pitao kako bi to bilo da je alkoholičar.
Dvorac za kraljicu zaboravku
Priča o teti Doležal koja mu je pričala priče kad bi došla kod njih. Ispričala mu je priču o Zaboravki, priču koja nije imala kraj, a on nije znao da li mu se sviđa priča ili ne. Teta Doležal imala je moždani udar i sve zaboravila. Nije se više nikoga sjećala, a kasnije se nije mogla ni iz kreveta ustati. Umrla je pred Novu godinu, a samo su joj oni bili na sahrani i susjedi.
Da se još jednom slikamo svi
Priča o tome kako su u goste došli njegov ujak koji je zaboravio fotoaparat, a mama je pozvala Dobru koji im je posudio fotoaparat da se svi slikaju. Nakon tri mjeseca poginula je teta Vesna, to je bila prva smrt u obitelji. Ostala im je posljednja slika sa tetom Vesnom.
Tamo žive mrtvi Peruanci
Priča o tetki Loli, Dundi Andriji i njihovom sinu Željku koji je bio pilot. O Željku se ne govori jer se on pridružio “domobranima” koji su bombardirali Sarajevo. I on je bombardirao Sarajevo ali se trudio da ne pogodi njihovu kuću. Sahranjen je u Dubrovniku, a oni su se preselili u Peru. Više se nikome nisu javili.
Mama Leone
O svojoj majci koja se previše bojala da bi ga pustila da samog okolo šeće, no nikad nije pokazala taj svoj strah. O tome kako se s njom posvađao kada je već bio tinejdžer zbog njegove djevojke Nataše koju je smatrala odvratnom. Njegova djevojka Nataša je kasnije za vrijeme rata bila u Beogradu, a on u Sarajevu. Kako ju je zvao iz Židovske općine da joj kaže da ju voli.
Tu gdje umiru vjeverice
Pisac priča o trenutku kada je završilo njegovo djetinjstvo. Kako su pronašli mrtvu vjevericu i kako je Deda ju nosio van na žlici da ju zakopa.
Kad kondor leti ne boj ga se ti
Priča o Borisu koji se maskira u turista i dolazi na ljetovanje na dva dana. Koji govori kako voli more i trajekte, a zapravo ih voli. O njegovom susretu sa Majom, ljubavlju njegova života koja dolazi sa svojim suprugom i malenim djetetom. Koliko mu je teško i žao što nije okrenuo njen broj niti jednom otkad su se rastali.
Ho freddo, ho molto freddo
Put u vlaku na relaciji Trst – Mestre, o vožnji sa ljudima u kupeu i malenoj Azri, sedmogodišnjoj djevojčici profesorice kojoj je majka umrla nakon poroda. Kako je ona u kupeo plakala, a svi su se trudili da ju nasmiju, zabave i smire.
Kao djevojčica i jako star pas
O djevojci Marini koja stiže kući. Njezina razmišljanja u autobusu dok je putovala i susret sa psom Astorom koji ju nije prepoznao.
Betlehem nije daleko
Priča o baki Eriki koja je zbog bolesti na Božić u stanu njenih unuka za koje misli kako su mladi danas nekulturni. Strašno voli Luju, no ne može više podnijeti što joj ne govori više istinu. Ona ne zna više tko su svi ti ljudi oko nje i čeka Božićnu večeru da ih upita jel ona u njihovom stanu ili oni u njenom i tko su oni. Nakon što otpjeva pjesmu Betlehem nije daleko ona odluči saznati istinu. Priča završava, a mi ne saznajemo da ih je pitala.
Tad poželjeh žena babilonskih
Priča o Mary Kentucky kojoj Osman i Omer dolaze reći da joj otac umire, da im treba tisuću dolara da odlete u Bosnu da ga vide i sahrane, no ona u to ne vjeruje. Mary Kentucky bila je blagajnica u supermarketu i imala je životni san da postane country pjevačica. Skupljala je novac da snimi svoj prvi album. Voljela je Osmana i nadala se da mu može vjerovati, ipak je ona ta koja mu je prala čarape i donji veš, no što ako joj uzme sav novac i više joj se nikad ne javi. Ona daje Osmanu novac i odleti u Bosnu. U Zenici ga dočeka preminuli otac te ga pokopa uz suze. Na putu u Sarajevo u avionu je susreo riđokosu ženu koju je potajno gledao. Odlučio je da će poderati kartu, ostati u Sarajevu i naći riđokosu ženu te da sa Mary i Omarov više nikad neće ni riječ progovoriti.
Pogledaj me, Anadolko
Vukota se nejasno prisjećao bake Rine i gleda njene slike te odluči otići u Izrael. U Izrael stiže nakon dva mjeseca gdje ga dva vojnika odvode na ispitivanje. Na kraju ga puštaju i on uskoro pronalazi oglas za posao u filmskom studiju. Odlazi na razgovor za posao gdje susreće krhku djevojku o kojoj ništa nije znao. Nakon audicije on izlazi iz prostorije, ulaze drugi kandidati a on još uvijek razmišlja o djevojci koja je ostala unutra.
Hoću da odeš, odmah sad
Nešo je imao devetnaest godina kada se razbolio. Majka se brine za njega i odlazi kod liječnika. Nakon tri mjeseca Nešo ozdravlja te napokon staje na svoje noge i izlazi iz kuće. Bio je sretan što će uskoro ponovno zaigrati za svoj klub. Sa dvadesetpet godina bio je oženjen za Magdu, strašno ju je volio. Ona mu priopćava da se mora vratiti staroj kući što on ne želi jer se boji da će ju zateći sa drugim u krevetu. Nešo spakuje kofer i ipak odlazi.
Mala šala
Brane Konstantinović radi kod gazde Zeitinoglua na građevini. Subotom navečer izlazi u kvart oko Hauptbahnhoffa, obiđe salone s golim plesačicama, zaviri u peep-show, za pet maraka gleda lijepu Eminu koja se sada zove Susanna. Druži se sa društvom lakog morala koji obilazi sex shopove te im priča o svom životu u Sarajevu i lijepoj Lejli.
Nora kao Ibzenova
Priča o Mahir Kubatu koji se zatekao na glavnom zagrebačkom kolodvoru, bez papira i s pedeset maraka u džepu. Nikada nije ostajao u jednom gradu predugo i nitko ne zna zašto. Odlazi u birtiju na pivu gdje susreće čovjeka kojeg naziva pederčić i Mehira i Nensi koji ga primaju da prenoći u njihovom stanu. U stanu susreće još par djevojaka od kojih se jedna zvala Nora. Cijelu noć, spavajući na podu, razmišljao je o njoj. Ujutro tiho iskrada se iz stana i odlazi.
Smrt predsjednikova psa
Priča o Kosti i Rajni. Rajna je bila u kolicima, a Kosta ju je neizmjerno puno volio. Brinuo se o njoj. No smatrao je da je život doživotna robija, posebice sa ženom invalidom. Jednog dana na izlasku iz stane pročita poruku da je umro predsjednik njihovog kućnog savjeta i da se moraju svi okupiti na sastanku kako bi izabrali novog. Odabiru Kostu. Pehar, jedan od stanara, pokloni mu psa kako njegova Rajna ne bi bila sama kada on radi. Zavoljeli su psa koji kao da im je promijenio život. Zvali su ga Željko.
Drugi poljubac Gite Danon
Priča o Lotaru i Giti, ženi koja ga je voljela. Gita je bila žena koja je voljela zavoditi muškarce i provoditi vrijeme s njima. Svatko tko ju je poljubio za njeg je ona postajala prostitutka, osim za Lotara. Lotar je znao da će ona jednog dana prestati biti žena svih muškaraca i biti samo njegova. Branio je njenu čast često. Jednog dana Krezo ju je nazvao kurvom, a Lotar mu je otkinuo oba uha. Dobio je kaznu od petnaest godina robije. Nakon izlaska iz zatvora Gita ga nije htjela ni pozdraviti. Počeo je piti. Kada je imala već 50 godina Gitu više nitko nije htio ljubiti i on se ponadao da je njegovom čekanju došao kraj. Na samrti dolazi Gita koja ostaje uz njega dok je umirao. Došla mu je i ostala s njim “zauvijek”.
Glavni lik: Miljenko
Sporedni likovi: Miljenkova majka Javorka, otac, baka Olga, djed mnoštvo drugih sporednih likova koji se prožimaju kroz razne priče
Analiza likova
Miljenko
Vječni filozof koji od samog rođenja postavlja pitanja o životu i smrti. Vrlo živahno dijete koje nema mira sjediti, lomi rakovima udove, prekapa po majčinim stvarima, i ostalo. Vrlo djetinjast na početku i žalostan zbog činjenice da su mu otac i majka rastavljeni. Voli svoju baku koji najradije ispituje čudna pitanja koja bi postavljala odrasla osoba.
Miljenkova majka Javorka
Vrijedna žena koja nažalost se rastaje od njegova oca no ostaje s njim u dobrim odnosima zbog svog sina. Voli Miljenka i brine se o njemu onako kako bi svaka majka se trebala brinuti.
Miljenkov otac
Otac kojeg Miljenko katkad viđa, no kad ga vidi kupuje Miljenku razne igračke što njega posebno veseli. Kada je s njim, sva njegova pažnja je usmjerena na sina.
Baka Olga
Mudra starica koja nije uvijek spremna odgovarati na pitanja dječaka i često se čudi odakle mu takve misli i pitanja. Pomaže njegovoj majci u odgoju Miljenka i neizmjerno je tužna kada joj suprug umre. Nedugo nakon njega umire i ona.
Djed
Klasičan opis djeda koji je prošao razne ratove i voli pričati ratne priče, no ne spominje svog sina za kojeg misli da se pridružio Neprijatelju. Također sudjeluje u odgoju Miljenka kojeg voli.
Miljenko Jergović biografija
Miljenko Jergović poznati je bosanskohercegovački književnik i novinar, romanopisac, esejista, scenarista i dramatičar.
Rođen je 1966. godine u Sarajevu, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu diplomirao je filozofiju i sociologiju.
U javnosti se kao književnik javlja pjesničkom zbirkom “Opservatorija Varšava” koja je objavljena 1988. godine. Za tu zbirku dobio je Goranovu nagradu i Nagradu Mak Dizdar. Uz ovu, objavljuje još dvije zbirke poezije.
Najuspješnija zbirka pripovijetki bila mu je ujedno i prva objavljena zbirka “Sarajevski Marlboro” iz 1994. godine. U njoj o zaraćenoj Bosni pripovijeda preko priča o tamošnjoj haotičnoj svakodnevici. Ta zbirka mu je osigurala međunarodni uspjeh. Nagrađena je nagradom Ericha-Marie Remarquea i nagradom Ksaver Šandor Gjalski.
Uz ovu zbirku, poznate su i njegove zbirke priča “Mama Leone”, “Kažeš anđeo”, “Historijska čitanka 2” i mnoge druge.
Jergović je objavio i niz romana, od kojih su neki “Ruta Tannenbaum”, “Srda pjeva, u sumrak, na duhove”, “Volga, Volga”, “Psi na jezeru” i druge.
Osim književnim, Jergović se bavio i novinarskim radom, a svoje radove objavljivao je u Nedjeljnoj Dalmaciji, gdje je pisao kolumnu, u sarajevskom časopisu Dani , hrvatskom dnevniku Jutarnji list i srbijanskoj Politici. Pisao je eseje i članke za Feral Tribune te hrvatski tjednik Globus. Kolumnist je portala Radiosarajevo.ba.
Osim napomenutih nagrada, Jergović je dobio još niz priznanja, poput nagrade Veselko Tenžera za novinarstvo, nagrade Matice hrvatske August Šenoa, talijanske književne nagrade Premio Grinzane Cavour, poljske nagrade Angelus, nagrade Društva pisaca BiH, te bosanskohercegovačke nagrade Meša Selimović.
Miljenko Jergović član je hrvatskog I bosanskohercegovačkog P.E.N.-a, a njegova djela prevedena su na dvadesetak jezika.
Danas Jergović živi u blizini Zagreba.
Autor: M.Z.S.
Komentariši