Maskenbal u šumi

“Maskenbal u šumi” zbirka je pjesama za djecu autorice Nasihe Kapidžić-Hadžić. Nekadašnja profesorica književnosti, radila je kao urednica radijskog dječjeg programa, tako da su joj priče za djecu i općenito dječja književnost bili i karijera i hobi. Osim što je bila pjesnikinja, za djecu je pisala i priče, ali i drame. Najpoznatije knjige za djecu bile su joj “Maskenbal u šumi”, “Vezeni most”, “Skrivena priča”, “Kad si bila mala”, “Glas djetinjstva”, “Liliput”, “Od tvog grada do mog grada” i još mnoge druge. Priče i pjesme koje je objavila u ovim zbirkama, objavljene su i još mnogim antologijama, čak i onima na stranim jezicima.

Za svoj rad, pjesnikinja je dobila mnoge nagrade, od kojih su najznačajnije 27.Julska nagrada, Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva i nagrada Banjaluke Veselin Masleša.

Pjesme Nasihe Kapidžić-Hadžić vrlo su rado čitane među najmlađima, jer autorica vrlo vješto prikazuje one najbolje trenutke djetinjstva, bilo da se radi o igri, maštanju, pričama o životinjama i prirodi… svemu onome što golica dječju maštu. Osim toga sve pjesme prenose poruke dobrote i nježnosti.

Bajka o jezeru

U jednoj prastaroj šumi nalazi se jezero u kojem breza voli ogledati svoj vitki struk. U njemu se kupa i hast, usput pjevajući tako da ga cijela šuma sluša, slušaju ga čak i zec i vuk. U jezeru su skrivene sićušne školjke koje se noću bude iz sna. Na površini vode stoje lopoči s bijelim cvjetovima, tako lijepima da mame cijeli svijet. Ispod breze pored jezera svako toliko šumar zasjedne i malo odspava, a pjesnik šeće obalom i piše bajke o vodi. I tako sve dok ne padne večer.

Kada sunce zađe, šuma postane tamna. Bube zaspu ispod gljiva, a krijesnice upale svoje svijeće. Tada iz svojih skrovišta izađu srne i počnu gaziti po šumskim stazama, ali vrlo tiho da ne bi probudile cvijeće. Srne predvodi jelen koji na čelu ima sjajnu zvijezdu i tako svom stadu osvjetljava put. Svake noći srne dođu na jezero piti vodu, a čim sunce svane, one se sakriju.

Preko dana sunce obasja brezu i čigru u vodu, pa onda i samo zapliva po jezeru. Sunce je toliko plivalo po jezeru da mu je isušilo svu vodu, pa kada su navečer došle srne i zečevi, vidjeli su da jezera više nema. Od silne tuge životinje su počele plakati i to toliko da su suzama ponovo napunile korito jezera. Na starom mjestu ponovo je zablistala voda!

Proljetna pjesma

Negdje pored rijeke stoji skriven predivan dio svijeta. On je dom za mnoge leptire, ptice i cvijeće. Na tom je pustom kraju svijeta procvala prelijepa višnja, ljepša i od suncokreta. Ali višnja je tugovala jer nikoga nije imala da joj kaže koliko je lijepa. Bila je nemirna cijelu noć i dan, čekajući nekoga da joj dođe. Nadala se da će joj netko doći noću, spustiti se sa zvijezda, ili joj u zoru sići s oblaka. Ali i kada bi zvijezde izblijedile, nitko joj ne bi došao, čak ni ptice.

Tako je čekala lijepa višnja, u tom pustom kraju svijeta, sve dok joj nije došao cvrčak, putnik i svirač koji je svijetom putovao sam. Čim je vidio višnju, ostao je začaran. Rekao joj je da je prošao puno svijeta, ali da nikada nije vidio stablo tako lijepo, čak ni breze ili smreke. Odlučio je odustati od putovanja u Sunčanu goru i umjesto toga zasvirao je skladnu pjesmu. Od pjesme su se prenule ptice, rijeka i trava, ptica se pridruži cvrčkovom pjevanju, a njima i rijeka. Sve se prenulo od sreće i višnja je napokon bila sretna. Spustila je glavu i dala cvrčku jedan bijeli cvjetić iz svoje krošnje.

Maskenbal u šumi

U velikoj šumi priređen je maskenbal, pa se iz šumske sale širio zvuk muzike. Sala je bila raskošno uređena, s mnogo gozbe i plesa, krov joj je bio od smreka, pod od kukurijeka, a svitci su je osvjetljavali. Svijetlili su malo jedni, malo drugi, palili se i gasili kao reklame po gradu. Svjetlo se isijavalo po jezeru koje je bacalo zlatne odsjaje po čitavoj šumi, a u njegovoj vodi ogledavale su se smreke i breze.

Nitko tu večer nije spavao u šumi, ni ptice ni drveće ni trava. Grmlje gloga obuklo se u bijelo odijelo, a đurđice procvjetale svojim najljepšim cvjetovima. Životinje su se za svoj maskenbal obukle kao ljudi, svatko sa svojom maskom na licu. Labudovi su se obukli u balerine, a rode su obukle krinoline. Srna se obukla u Snjeguljicu jer je imala najljepše lice, a njen jelen obukao se u princa. Lisica se obukla u damu i cijelo vrijeme je iz prikrajka mirno promatrala balerine. Vuk se obukao u pastira i cijelo vrijeme maštao da čuva svoje ovce.

Životinje su tako svako proljeće organizirali maskenbal i tako slavili svoj mir.

Okupani vrt

Poslije svake kiše vrt bude lagan kao pjena, svaka ruža je morka i zato sve lijepo miriše. Čak su se i u lozu sakrile kapljice, pa ih je Sunce tražilo i pitalo naokolo gdje su. Kapljice su molile da ih se ne oda Suncu, neka ih i dalje traži. Cijeli svijet bio je pokisao, zbog čega je trava brže rasla. Mokri su bili i zvončići i bršljan. Vrt je najljepši poslije kiše.

Pismo Stamenki

Ova pjesma je pismo napisano u stihu, pjesnikinja ga iz Beograda šalje maloj Stamenki u Oslo. U pismu će šarenim bojama biti napisane sve novosti iz Stamenkine zemlje. Otkako je djevojčica otišla, prestala je i hladna zima, a došlo proljeće, pa nestaje i snijeg s njenih brjegova. Brana se počela igrati po bašti i kada je netko pita za Stamenku, onda odgovara da će doći tek na ljeto. Tada će joj Brana pokazati sve male vrapce, bube, igračke i svoju kuću.

Pjesnikinja u pismu pita Stamenku je li vidjela bijelog medvjeda u svojoj novoj zemlji. Ima li i tamo ptica i ljubičica? U Beogradu je zasjalo sunce i sva su djeca sada vesela. Cvjetaju bagremi i voda Dunava je zablistala.

Nakon što je napisala pismo, pjesnikinja je, prije nego ga je poslala u Oslo, svratila u šumu. Tamo je na listu suhog lista vidjela puža s malom kućicom. Klizio je polako i nije mogao daleko stići, zato ga je samo pozdravila i pitala zašto vuče svoju kuću sa sobom. On joj kaže da ti čini zbog stambene krize. Plaši se za svoj dom, pa ga nosi na sebi da se u njega ne bi naselili mravi.

Pjesnikinja nastavi dalje šumom i čuje glasne cvrčke. Na putu sretne zeku u zelenom kaputu i velikom torbom u kojoj bi mogao nositi i pismo. Dade mu pismo da ga odnese u daleku Norvešku, zemlju punu snijega. Ali zec kaže da nema vremena jer ima mnogo pisama koje mora dostaviti u jednom danu, a Norveška je daleko i tamo nikada nije bio.

Pjesnikinja nastavi svoju šetnju, vrlo oprezno da ne zgazi koju bubu u travi, kada sretne medu. Pred sobom je imao lonac pun meda. Nasmijao se pa je nije bilo strah, uostalom, nije ni bio gladan jer je imao meda. Ona produži jer je znala da medo nije poštar.

Spustio se suton i pjesnikinja je došla do aerodroma. Tamo ju je dočekao plavi avion s velikim propelerom. Dala mu je pismo i on s njim nestane na nebu. Tako je Stamenka primila u Oslu vesele pozdrave iz Beograda!

Branino proljeće

Napokon je došlo proljeće i dan se smije, a šume pjevaju. Pčele su počela sa sakupljanjem meda, dok Brana napokon sređuje svoj vrt. Jako je sretna kada radi tako usred trave. Plijevi puteljke, broji leptire i hrani ptice, brine se za svoje cvijeće, pogotovo ljubičice. Brana je odlučila urediti cijeli vrt kako valja, očistiti ga cijelog, pa čak i premjestiti kokošinjac. Jedino će mali pilići smjeti ući u njen vrt.

Jedina stvar koja je muči i od koje ne može spavati je to što je njena baka srušila lastina gnijezda. Brana je molila baku da to ne čini, a ova joj je odvratila da joj smeta cvrkut ptica od kojih ne može spavati cijelo ljeto. Baka nije znala da je Brana obećala lastama da će im čuvati gnijezda do sljedećeg ljeta, dok se ne vrate iz toplih krajeva. I sada Brana ne zna što će od stida kada se laste vrate. Morat će se sakriti iza zida i potajice im napraviti nova gnijezda.

Brana ima jednu želju – otići u šumu kod mede Marka i provjeriti kako je nakon zime. Pronaći će ga na visokom brijegu, a ako nije tamo, to znači da se nje boji. Nema veze ako ga ne pronađe, Brana će umjesto toga potražiti gljive i tragove od zečeva, ali i lijepe, plave zumbule.

Enjino ljetnje putovanje

Jedne zime, nakon što je utonula u san, pjesnikinja je u mašti ponovo oživjela svoje ljetno putovanje. Ono joj je bilo najbolji ljetni doživljaj, voljela ga je kao neku staru priču koje se sa sjetom sjeća. To putovanje bila je noćna vožnja u seoskim kolima, na sijenu. Nebo je bilo nevjerojatno zvjezdano, a mjesečina jaka. Pazili su svi kada će pasti neka zvijezda da mogu poželjeti želju. Ušli su u tamnu šumu koja je ispod tih zvijezda spavala i čuvala gnijezda jelena. Činilo se da iz svakog mraka gledaju ih neke oči, ali to je bila samo varka.

Pjevale su se pjesmice, ali vrlo tiho da ne bi probudili šumu. Na nebu su se pojavila zvjezdana kola i djed je ispričao da se u njima nalazi tanka djevojka. U zimskim noćima ovo se sjećanje javljalo i obuzimalo misli pjesnikinje.

Noćna pjesma

Oko Bate je lepršao zvjezdani prah i prikazivao slike kao iz bajke. Bila je to sitna igra patuljaka koji su mahali rukama kao zastavama. Pod prozorom, u ružinom grmu, sakrio se šumski duh i zbog njega je grm cijelu večer treperio. Mali vlašići poletjeli su u nebo i provjeravali spavali li mali Bato. Sova je čuvala pospani zvonik, a šišmiš preplašio uspavano jato golubova. Sve bi te zvukove noći mali Bato slušao kad bi išao na spavanje.

Tuga na livadi

Bijela rada, odnosno tratinčica, cvjetala je na livadi, a njeno cvijeće bilo je kao kruna na visokoj travi. Ali onda su došli ljudi i koseći travu, posjekli su i nju. Nakon toga leptiri su tužno spustili krila, a sunce je zaplakalo zlatnim suzama.

Pokrij se, ptico mala

Sivi vrabac stanuje u krošnji stare jabuke. Svojim pjevanjem zabavlja pauka, zeca i mrava, a svako jutro u zoru budi Enju kako ne bi zakasnila u školu. Mnoge pjesmice taj vrabac cvrkuće, mnogo ljepše od onih što se mogu pronaći u knjigama, ali kada dođe jesen, odjednom ga počnu moriti i brige.
Padne lišće s grana i vrabac više nema s čime zaštititi se od kiše. Zato počne tugovati i roniti suze, razmišlja kamo se skloniti. Tako zabrinutog vidio ga je pauk i odlučio pomoći mu. Ispleo mu je gustu i toplu mrežu, pa njome ovio cijelu krošnju jabuke. Vrabac je tako dobio pokrov u kome je divno spavao, čak i kada bi malo prokišnjavao.

Ali onda je jedne noći zapuhala bura i odnijela mrežu i tako je vrabac opet ostao bez krova nad glavom. Tada mu dođe zec i donio kupusov list da vrabac od njega napravi krov. Pomogli bi mu i mravi, ali ljuskice klasa bile su premale da bi od njih vrabac mogao napraviti zaštitu. Došao mu je i Švrćo i donio knjigu, da se njome može pokriti. Enja je vidio sve to i odlučio i sam pomoći vrapcu. Skupio je letvice i od njih napravio krov, pa ga stavio na krošnju. Vrabac je dobio svoju novu kućicu, a jedino što je Enja tražio za uzvrat je da sutra ujutro počne malo kasnije pjevati da se naspava.

Neobična posjeta

Danas su pjesnikinji u posjetu došli dragi gosti: ptica slavuj, koja pjesmom vodi u snove, golub sivog perja koji guguće sve živo, mačak Moro što lijepo prede, lija i medo s krznom i na leđima i na glavi. Sve ih je lijepo ugostila i ponudila im da se odmore u njenoj kući jer zna du su sigurno dugo putovali do nje. Počasno mjesto u sobu dobila je lija, dok se medo izvalio u fotelju. Slavuj je sletio na cvijet u vazi, a mačak se ispružio kraj peći. Golub joj je sletio u krilo. Svatko od njih bio je poslužen s onime što voli. Lija je dobila pečenje, slavuj ružin sok, medo jednu zrelu kruškicu, a golub bijelu pšenicu. Moro je bio prehlađen pa je zamolio šolju mlijeka.

Započeo je razgovor i svi su govorili o svijetu kojeg su prošli. Pjesnikinja je pitala za Gradimira. Slavuj joj je rekao da Adi sada raste, uskoro će postati đak i napamet će čitati knjige. Slavuj mu često pjeva u zoru kako bi do jutra sanjao livade, cvijeće, more i galebove. Golub joj kaže da Adi nikada ne plače, a medo kaže da je to toliko silan dječak da ga želi upoznati.

Tako je prošao dan u priči i pjesmi, a kada su životinje otišle, pjesnikinji je ostao prazan stan. Životinje će ponovo vidjeti tek u snovima, kada zaklopi oči i zaspe.

Sjećanje na Cicu

Ova pjesma napisana je kao pismo Cici. Pjesnikinja kaže da dvaput svakog dana pomisli na nju i pita se što radi svakog dana ove jeseni. Sigurno šeta u najnovijem kaputu i skuplja kestenje s puta. Ona se često zaželi da idu zajedno u šumu i tamo beru cvijeće. Čula je da je Cica domaćica, ali ne baš dobra jer je prašina u samo deset dana uspjela pokriti cijeli stan. A kada joj mama naredi da ostane doma i čuva oca i stan te im skuha ručak, onda ode u “Ekspres”. Ni po drva u šupu ne ide, niti zna skuhati agro supu.

Ali ništa od toga nije važno, važno je samo čita li Cica dovoljno, pjesnikinja će doći i ispitati to njeno umijeće.

O Djetliću beskućniku

Sinoć je jedan mali djetlić sletio na prozor, već je bila noć i zvijezde su palile nebo. Djetlić je imao plavi, žuti i zlatni plašt, nosio je kapu i šareni šal oko vrata. Cipele su mu bile žute boje. Do danas je djetlić živio na cvjetnim granama usred zelene bašte. Imao je gnijezdo na koje mu je jučer sletjela sova i istjerala ga iz njega. Od tada je djetlić beskućnik što se potuca po svijetu.

Pjesnikinju ova priča natjera na plač, pa pozove djetlića da odtane kod nje. Od tada djetlić spokojno živi na njenom krovu, a na ljeto će zajedno poći do njegova gnijezda i od tamo istjerati sovu.

Priča tople peći

Ako čovjek nema nikoga, neka zagrije malu peć i ona će mu ispričati lijepu bajku. Čim se zapale treske i obuzme ih žar, priča je već započela. Ptice u šumi umiru od studeni, putnik će u zimskoj noći pokucati i tada mu treba otvoriti vrata i podijeliti svoju toplu peć. Mnogoj djeci na svijetu je hladno i zato treba svoj žar podijeliti i s njima. Čak i u čitatelju se može probuditi žar, tako da i on pruža svoju toplinu drugima. Peć do kasno u noć priča svoje tople priče i njima daruje nove živote.

Čudnovato putovanje

Prije zime i snijega laste su otišle na svoje godišnje putovanje, ali umjesto da si lome krila letenjem, otputovale su brzim vozom. Kako im voz ne bi bio preskup, zatražile su poput kao da su učenici. Ekspresni voz je pojurio prugom i njime su laste odjurile na jug. Ovo čudno putovanje prenijele su i novine.

Pismo

Jutros, dok je pjesnikinja šetala šumom, srela je zeca u kaputu. Upozorila ga je da se pazi jer lovci kruže šumom, a među njima i njen djed, a zec joj odgovori da ide u Beograd na poštu, kod pravog poštara. Kad je tako, pjesnikinja mu pruži pismo iz džepa. Pismo je bilo za Enju, koji je baš danas postao đak. Stanuje odmah uz Dunav i ako mu zec preda pismo, za nagradu će dobiti cijelu glavu kupusa. Zec pristane to učiniti i bez plaće.

Kada nema Enje u kući, ona cijela kao da drijema. Čak su i vrapci na krovu tužni, a mačak žalosno prede. A kada zapjeva pijetao, baki se učini da Enja dolazi, ali kada pogleda, vidi da nitko ne dolazi ni s jedne strane. Svi redom u kući zaželjeli su se Enje, čak i djed. Spominju i Cicu i Enju i pitaju se nalikuju li jedno drugome sve više. Što li rade dok puše vjetar? Igra li se ili ga mama čuva? Jašu li konje, nose li puške, penju li se po kruškama?
Pjesnikinja ima svima priča i Enji i Cici, a baki od radosti suze teku dok usput kuha puru. Djed kaže da će im svima kupiti kestenja kada Enja dođe. A kada Enja nauči abecedu, neka djedu napiše pismo.

Enjina poruka

Pahuljice ledene nemojte padati po prozorima jer onda ptice ne mogu na njih sletjeti. Golubovi svako jutro dolaze na prozor i jedu kruh, pa ako ih prekrije snijeg, otići će kod drugog dječaka po mrvice. Mislit će da su u njemu izgubile prijatelja i postati tužne.

Zimska bajka

Negdje daleko, visoko iznad zvijezda, postoji zemlja bez sunca, trave i ptičjih gnijezda. Umjesto gora i planina, ima samo ledenjake, oblake i maglu. Do te zemlje vodi Mliječna staza, a u njoj žive pahuljice, inače unuke Djeda Mraza. Stari djed ih je čuvao, pričao im bajke i hranio svaki dan, pričao im je od dalekim zemljama, o šumama, morima, pticama i cvijeću. Pahuljice su rasle slušajući te priče, a onda kada su narasle, poželjele su i same vidjeti taj čudnovati svijet.

Starac ih isprati suzama i one odlete. Nakon dugog puta pale su na planinu. Vidjele su šumu i zelene borove, doline i rijeke, sve kao iz Djedovih priča. Bijele pahuljice svuda su se rasule i onda umorne pale na zemlju. A kada je nakon mnogo hladnih dana napokon zasjalo sunce, pahuljice su se otopile. Zemlja je popila njihovu rosu i jednog dana rascvjetaju se po šumi bijeli cvjetovi. To su visibabe u kojima su živjele unuke Djeda Mraza.

Enjina razmišljanja

Enja kaže da njen tata žali što ne može gledati plavo nebo niti provesti noć pod zvijezdama. Ona ne razumije zašto, jer nebo se uvijek plavi i čak se ni slavuj ne boji zvjezdane noći. Enjin tata želi nekakav povratak, zbog njega je tužan, kaže da su mu sve zrnje raznijele ptice. Enja je čula da su junaci iz bajki bili jako mali i nisu znali puteve, pa su zato lutali šumom. Žao mu je što mu je tata sjetan i što luta poput junaka iz priča. Enja jako želi pomoći svom tati, spavati s njim na travi i pokazati mu da je nebo uvijek plavo.

Bijele vragolanke

Sunce je obuzela sjeta jer se umorilo od dugog ljeta. Ne penje se više onako visoko, niti može otjerati kišne oblake. Ne prolazi više ni trećinu svog puta po nebu, kao da je nekakav pjesnik koji tužno luta. Čim su to saznale pahuljice, odmah su počele planirati putovanje prema zemlji. Odlučile su na zemlju uzeti vlast Suncu, a kada je Sunce to čulo, odmah je zasijalo jače. Rekao je pahuljicama da im neće dopustiti da mu preuzmu zemlju i svijet. Ali pahuljice su svejedno zalepršale, jer zrake sunca bile su preslabe da ih zadrže. Uzalud je Sunce palilo svoj reflektor, nikako nije mogao pronaći roj pahuljica. One su već pale na šumu, brijeg, na livade i posvuda je bio snijeg.

Pale su na jele i borove, pa su šumske životinje odmah sazvale sastanak. Došli su medo, lisica, vuk i zečevi, golubovi su stigli, vrane i stari ćuk, čak su se pojavili i vrapci. Medo se zapitao što ta nova vlast donosi. Zečevi su dobili svoje kupuse od snijega, vuk je mogao slobodno noću zavijati, lija je smjela ostati mudra, vrapci su se smjeli svađati i kada je medo sve to čuo, odlučio je otići na spavanje da sve to ne mora gledati. Čekat će da se Sunce vrati.

Kada su pahuljice pale na zemlju, Enja je uzeo sanjke i otišao im čestitati na osvojenoj vlasti na zemlji.

Zimsko pismo

Sivi oblaci putuju u gore daleke gdje živi Jasna. Jasna živi u gradu punom turbina, valjaonica i visokih peći. To je grad Zenica. Vani puše vjetar, a pjesnikinja Jasni piše zimsko pismo jer već dugo vremena nisu pričale. U pismu joj je rekla da otkako je snijeg pao, otkazani su svi letovi – i aviona i ptica, ne voze ni kamioni ni željeznica. Ni poštari ne mogu na vrijeme isporučiti poštu. Čak se i u Dalmaciji živa spustila ispod nule.

U Zenici je snijeg još i veći. Ni velike peći ne pomažu da se prozori preko noći ne smrznu. Pjesnikinja pita Jasnu kako njih stari pas, može li se zagrijati u njihovoj psećoj kućici? Lako je dok ide u lov, onda se zagrije dok lovi zečeve. Pita Jasnu sanjka li se pored rijeke Bosne, na brijegu gdje rastu smreke. Ovdje je svaka strma ulica prepuna djece i saonica, a svaki stari gospodin je ljut jer put tako klizav.

Snijeg je prekrio sve jele i staze, čak je ribnjak pun leda, a brončani spomenik samo promatra kako snijeg svaki dan sve više osvaja njegov dom. Veće je pala noć i vrijeme je da se pjesnikinja pozdravi s Jasnom.

Zima u Cazinu

Došla zima i u Cazin-grad. Magla se spustila na krovove kuća, a snijeg pada otkako je svanulo. Dolovi se sjaje u svojoj bjelini, a mace se sakrile u tople kuće. Vani nema buke, čak je i Čajin potok umukao, na njegovoj vodi stvorila se tanka poledica, pa su iz njega pobjegle sve žabe. Jedino se još Stovrela drže, iako se i na njegovim rubovima sve više smrzavaju kapljice vode.

Svuda vlada dubok, ugodan mir, snijeg mekano pada, a onda tišinu probije zvižduk – voz je stigao u Ostrožac i na njega je sletio jedan orao. U kamenoj pećini ostroški medo spava zimski san. Sanja kako kruške cvjetaju, zriju, pa zrele padaju pred njega. Tu je i vrabac što sjedi na starom panju prekrivenim snijegom. Maše ljudima u vozu i govori im neka se vrate kada dođe ljeto.

Krilo i šapa

Jednog dana svijetom se pročula vijest da je na vrhu Sarajeva, u selu Gunj Obuci, na svijet stigao jedan čudan vuk. Bo je vrlo nježan i veseo, a njegova majka, umjesto da ga je mazila i ljuljala, grdila je sina da je lijen, da niti oštri zube niti krade janjad. Na jadnog Vučka ostali su vukovi podigli hajku, pa nije imao izbora nego sakriti se u jednu malenu bajku.

Istovremeno, u selu Kokošari, digla se hajka na malog Pjetlića jer niti je učio note niti je nosio jaja. Zato i on ode u istu bajku kao i Vučko. Sreli su se tako vuk i pijetao, šapa i krilo. Kada je Pjetlić vidio Vučka prestrašio se jer je mislio da je isti kao i svi vukovi, ali Vučko nije napao, umjesto toga ponudio ga je vodom.

Od tada su Vučko i Pjetlić postali prijatelji. Zajedno su išli svijetom i zajedno lijepo živjeli. Vučko je Pjetlića vodio za krilo, mijesio mu pogača i prao mu rublje. Brao je zvijezde za njega i dijelio megdane. Pjetlić je Vučku spremao slatka jela, spremao mu meko sijeno i pričao mu lijepe priče. Ljudi oko njih čudili su se takvom prijateljstvu. I dalje se dizala graja što Pjetlić ne nese jaja, a Vučko ne oštri zube. Pitali su se svi zašto se oni grle i ljube. Dizala se hajka na njih, ali bajka nije dala da nitko od tih ljudi uđe u nju. U toj bajci i dalje se druže krilo i šapa.

Djeda i baka unučice broje

Djed i baka u svojoj kući, pored peći, broje svoje unučice. Broje ih na prste, štapiće, na grah i kamenčiće, ali onda se zbune i sebi račune promrse. Nekada preskoče Džanicu, nekad zaborave Idicu, ne sjete se Cice i onda se rastuže. Djed se pita koliko ih ima, a baka kaže da ih je biće dvadeset. Djed se naljuti i ponovo počne brojati. Kada im unučice dođu, odmah pojedu sve jabuke i kruške, ništa ne ostane ni za vrapca. Nije im dosta ni ćup pekmeza, ni vjedro mlijeka. Ali svejedno baka i djed sa smješkom nabrajaju svoju unučad.

A kada djeci završi škola, baka i djed nabavit će tri koze da imaju dovoljno mlijeka za sve svoje unučice. Baka i djed jedva čekaju, samujući u svojoj kućici u sred vrbika.

Čičak

Bio jednom jedan čičak koji se samovao na vrleti. Nitko mu nije htio doći u posjet, čak ni pčela. Čak ga ni koze, a ni divlje loze nisu posjećivale, kao da je nekakav stranac. Naokolo se govorilo da se oko njega stvara zmijsko kolo i da će čičak ubosti koga god da mu priđe. Ipak jedno je dijete vidjelo ljepotu njegova cvijeća. Tada i ostatak svijeta na toj vrleti umjesto čička napokon su vidjeli cvijet.

Mišja ljubav

Mali miš se trudio naučiti slova kako bi majci mogao složiti pjesmicu. Htio je u rimi napisati kako ga majka oblači za zimu, kako iz tavana u njihovu šupu dovlači hranu i kako mu prije spavanja pored kolijevke cijuče. Mali miše se tako mučio, ali nije uspio naučiti slova. Tiho je uzdahnuo da slova nisu za miševe, umjesto toga će i bez pjesmice, kada ga majka pošalje po mrkvice, svima na polju govoriti da mu je majka najbolja.

Djeda Mrav

Djeda Mrav je od slamčica napravio kolica pa na njih natovario zrno pšenice. Pozvao je u pomoć svoje unuke ii sinove da pričvrste točkove i poluge. Čitava porodica mravi taj se dan vrzmala po livadi. Sljedeći dan, prije zore, Mrav je krenuo sa svojim kolima prema vodenici. Mahali su mu i sinovi i zetovi i unuci, a tek probuđeni cvjetovi su mu se klanjali. Došao je do mlina i dok je uspio izmljeti svoje zrno pšenice, već je osvanuo prvi zimski dan.

Brižna paučica

Jedna paučica je na jednoj smolastoj jeli pila sok od mušica i rekla da njeno unuče neće biti bez kuće nakon što se rodi. Na vršcima jele sagradila je tri sobe i krov. Radila ih je puna tri dana, a uredila četvrti. U njima je prostrla svilene dušeke i na prozore mreže, da njeno unuče ne ispadne kroz prozor iz svoje kuće.

Budući grad

Čvorak i njegova žena savili su gnijezdo usred grada. S njima su se u grad preselili i cvjetovi, a onda i pčele. Na neboderima je naraslo voće, a u skupštinu je sišao i bor. Po fakultetima je počeo šetati i suncokret, a u modu su ušle trešnje i ruže. Trave su se počeli družiti s dječacima. Za to vrijeme čvorak i njegova žena su u svom gnijezdu, pleli su žice i crtali skice budućeg grada.

Pahuljice

Djevojčica ispituje što su to pahuljice, ali to nitko ne zna. Možda na vrh oblaka sjedi mjesečeva baka i peruša bijele guske, pa iz njih sipa sitno perje. Tko zna? Možda na Mliječnoj stazi hoda čudan poštar i posipa nasmijane ceduljice, sitna bijela pisma. Tko zna? Možda na visinama postoji bašta i voćnjak čije cvijeće pada na zemlju. Tko zna?

Ćup, ćup, ćupovi

Kada pjesnikinja čita neku staru bajku uvijek u njoj nađe ćup pun zlata. U njima su dukati kao pečati i stara znamenja još od Huna i Avara. Ali to joj ništa ne vrijedi jer na vrhu tog ćupa sjedi aždaja sa sedam glava i spava. Ali pjesnikinja ima praćku i mačku koji možda svladati aždaju. Ipak, ni to joj ništa ne vrijedi kada je aždaju već pobijedio carev sin ili neki čobanin.

Pjesma

Pjesma ide po svijetu i pjeva. Bila kiša, vjetar ili oluja, nju čuvaju dvije ptice, a kada se stišamo, pjesma će doći i do nas. Ako zamuknemo na dnu gore, pjesmu pjevaju jele i breze, a iz trave i zrikavci. Ako je tišina pored potoka, onda je pjeva zlatna školjka, priča kako iznad nje plove brodovi, a u brodovima zaljubljeni parovi. Pjesma živi svugdje, u krunici suncokreta, pokraj mora, pokraj vrela, a čujemo je samo ako tiho pričamo.

Nasiha Kapidžić Hodžić biografija

Nasiha Kapidžić Hodžić bila je jedna od najpoznatijih bosanskohercegovačkih pjesnikinja, te prozni pisac i urednica.

Rođena je 1931. godine u Bana Luci, gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju, dok je fakultet završila u Beogradu. Zaposlila se u struci pa je tako radila kao profesorica u banjalučkoj gimnaziji, nakon čega je prešla na Radio Sarajevo dje je radila u Obrazovnom i Dječijem programu.

U Izdavačkom preduzeću Veselin Masleša bila je urednica edicije za djecu i omladinu. Njeni pjesnički i prozni radovi uvršteni su u niz antologija i čitanki za osmogodišnje škole. Zastupljena je izborom iz pjesničkog opusa u školskoj lektiri.

Za djecu je napisala niz poetskih, poetsko-proznih i dramskih djela većinom pejzažnoga karaktera, među kojima se ističe zbirka Vezeni most.

Umrla je u Sarajevu 1995. godine, a nakon toga se njoj u čast u Bana Luci svake godine počela održavati pjesnička manifestacija Vezeni most.

Autor: V.B.