Mizantrop

Mizantrop je djelo francuskog autora Molièra, a napisano je kao drama u pet činova. Djelo se može uklopiti u književni rod visoke komedije (parodija tragedije), a istodobno drama i satira; komedija karaktera. Svaki čin sastoji se od pet prizora, a pisano je stihom (parna rima).

U djelu su istaknuti nagli obrati, patetika (Alceste), ogovaranje (Celimene). Premda je ovo dramski tekst, u djelu nema tjelesne komike.

Cijela komedija, od samog početka, usredotočena je na lik oštroumnog mizantropa Alcestea, ispunjena gađenjem prema površnim etičkim normama. Iako je komedija, nema puno pučke komike i klasičnog smijeha kao što je to slučaj u ostalim komedijama. Važno je napomenuti kako se to se djelo smatra vrhuncem i klasicističke komedije i Molièreove profinjenosti, uz povremeno gotovo tragički osjećaj svijeta. Junak je Mizantropa semantička, ali ne i vrijednosna suprotnost Tartuffeu – autorovu gotovo najpoznatijem djelu koja je tipična plautovska komedija (autor u Mizantropu ipak traži ravnotežu).

Radnja je smještena na početak 17. stoljeća, a glavna ideja djela jest upravo društvo i ljudski osjećaji.

Autorov motiv za pisanje ovog djela bio je brak, odnos pojedinca prema drugim ljudima, ali i unutarnje borbe i iskrenost. Osnovna poruka djela jest to da trebamo vjerovati samo onima iz čijih usta izlazi čista istina, ali i biti oprezni prilikom odnosa, jer u današnjem svijetu gdje se sve vrti oko koristi i novca, koliko god se netko pretvarao prijateljem, prvom prilikom spreman je ogovarati i iza leđa govoriti ružno o osobi s kojom je blizak.

Zanimljivo je to što se kroz djela provlače potpuno različiti karakteri povezani u zajedničke događaje i svakodnevne situacije u kojima se nalaze.

Tu se vidi i koliko se suprotnosti ponekad privlače, ali i ona poznata izreka ‘sto ljudi, sto čudi’. Bez obzira na ono što ljudi pokazuju okolini i kako se ophode u komunikaciji s drugim ljudima, svaka osoba je unutar dubine duše drugačija i ima stranu koju ne pokazuje svakome.

Svaka osoba na svoj način izriče svoje strahove i boli koje nosi duboko u srcu, a ponekad se to manifestira kroz vrijeđanje drugih, kao obrambeni mehanizam kojim osoba želi lišiti sebe moguće patnje. To se najbolje vidi kroz primjer ogovaranja, ali i samog kraja kad se Celimena odluči osamiti i ne udati niti za jednog udvarača zbog straha da ne bude povrijeđena, ali i po primjeru Alcestea koji želi pobjeći iz društva. Važna ideja djela je i samo pitanje iskrenosti što se jasno vidi na primjeru Alcestea koji je bio iznimno iskrena osoba, ali ne baš omiljena u društvu, jer bi svoje mišljenje uvijek rekao pa premda ono i vrijeđalo drugu osobu.

Pitanje kojim se bavi djelo – Je li iskrenija i bolja osoba ona koja prešuti svoje pogrdno mišljenje ili ona koja ga kaže u lice, koliko god negativno bilo. Alcesle nije shvaćao da društveni život osim što zahtjeva vrline, traži i prilagodbu i kompromis – to je pak važno za dobar odnos s društvom.

Vrsta djela: drama u pet činova

Figure: filozofsko-romantični diskurs, ironija, satiričnost, hiperbole, ogovaranje

Vrijeme radnje: početak 17.stoljeća

Mjesto radnje: Pariz, Calimenina kuća

Tema djela: Različiti karakteri likova u jednom društvu, analiza društvenog ponašanja kroz dramu i ljubavne zaplete

Ideja djela: Nitko od nas ne treba biti previše svojeglav, misliti da znamo bolje od drugih i da smo iz bilo kojeg razloga bolji od drugih. Ogovaranje nikada nije donijelo ništa dobro i treba ga izbjegavati koliko god možemo! Pouka nas također uči tome da ljubav sve prihvaća, sve prašta i razumije. U iskrenoj zaljubljenosti nema izgovora, a osjećaji su snažniji od svega. Kad je osoba istinski zaljubljena, nema te prepreke koja bi je spriječila u njegovim osjećajima!

Kratak sadržaj

Prvi čin

Prvi prizor

Alceste se ljuti i ne želi razgovarati s Philinte. Alceste govori kako Philintea ne smatra svojim prijateljem, smatra da ima “pokvareno srce”.

“Ma vidio sam vas gdje izjavama, laskom i prisegom na ljubav i pretjeranom paskom obasipate nekog neznanca, grlite ga i ljubite! A potom, kad vas nakon svega 20 priupitah za ime vašeg ljubimca, vi ste mi rekli da mu ime nikad čuli niste! Tek stoje otišao, vi ste za tren oka govorili o njemu posprdno, svisoka! Pa to je, dovraga, nepristojno i jadno, 25 štoviše licemjerno, podlo, ružno, gadno! – rekao mu je.”

Smeta mu njegovo licemjerje i dvoličnost. Alceste grdi ljudski rod, oštro i ljutito osuđujući ljudsku vrstu ističući koje mu mane smetaju: ponajviše je to dvoličnost. Ističe primjer kako mu najviše smeta kad ljudi hvale i budu slatkorječivi prema pojedincu čineći da se on osjeća posebno, a kasnije, kako ističe“shvatite da tako isto tepa svakoj beni”.

“Jer, ljubav, to je – izbor! A svi što vole ljude općenito, nasumce – praznoglave su lude!”

Philinte smatra da se ljubav treba davati samo izabranim pojedincima, izbor je ključ, dok se Alceste ne slaže s njim i slatkorječivost pripisuje uljudnosti.

Razgovor je tad potekao u smjeru iskrenosti. Raspravljali su o tome bi li direktno u lice istaknuli mane pojedincu. Alceste potvrdno odgovara na pitanje Philintea rekavši kako bi rekao Rosaliji “da nije ni ljepša, a ni mlada, kad šminkom bore krije? I daje smiješna, daje sav svijet u lude broji”.

Alceste oštro ističe kako mrzi ljude, dok je Philinte “flegma” oko toga i savjetuje mu da je ponekad pametno šutjeti i u glavi sam sa sobom preboljeti ono što nam je netko učinio nažao.

Cijelo vrijeme rasprave Alceste se ne slaže sa savjetima Philintea i smatra kako on nije u pravu. Philinte se ponaša kao glas razuma i trudi se da Alceste shvati kako nije sve tako crno.

Sljedeća tema rasprave bile su žene i njihovi osjećaji prema njima te kako bi se trebali postaviti u odnosima.

PHILINTE:

“Iskrenoj Vl'janti ravnodušni niste,

Čednoj Arsinoji simpatični vi ste,

Ipak vaša duša opire se njima,

Dok njenu naklonost Celimena ima,

Čiji zao jezik, držanje koketno

Manama vremena naginju osetno.

Kako, kad mrzite smrtno sve te mane, Trpite po neke od njih s ljene strane?”

Tad je Alceste priznao svoje osjećaje prema Celimeni i rekao da je voli bez obzira na to što je svjestan njezinih mana, priznao je i kako se nada da njihova ljubav ima budućnost i da će ona jednog dana steći iskrene osjećaje prema njemu. Philinte i u toj situaciji predstavlja glas razuma i govori Alcesteu kako Celimena ima mana i ne ponaša se uvijek kako bi trebala prema njemu, predlaže mu drugu djevojku…

PHILINTE:

“Svoje želje, da je to uslov jedini,

Ja bih uputio njezinoj kuzini.

El'janta je stalna, iskrena, vas ceni, I taj izbor bolji bio bi po meni.

ALCEST

 Tačno je.

Razlog mi to svaki dan kaže,

Ali u ljubavi razlozi ne važe.

Za vašu me ljubav mnogo stvari brine.

 I vaše bi nad …”

Drugi prizor

Raspravu i polemike prekida dolazak Orontea koji mu govori lijepe riječi prijateljstva – dolazi ga razveseliti i želi mu biti prijatelj jer ga smatra sjajnom osobom. Alceste je zamišljen, u prvom trenu ga ne primjećuje i iznenađen je što mu Oronte to sve govori, a jedva se i poznaju. Oronte nastavlja s pohvalama rekavši mu kako “u ovoj zemlji vam nitko nije ravan po svojim odlikama”.

Alceste se doima opreznim u sklapanju nova prijateljstva dok Oronte ne odustaje i pokazuje mu svoj sonet.

Spjevan sonet, kako kaže Oronte, napisan je prethodne noći za četvrt sata i govori o nadi:  Tu se radi o ženi koju ljubim u bezizglednoj nadi!

Philinte hvali pjesmu dok je Alceste cijelo vrijeme skeptičan i predlaže Oronetu da se ostavi pisanja. Čak mu je rekao da se ne bi svatko trebao usuditi baviti pisanjem.

“Da budem iskren, njegov je usud – koš za smeće. Vaš sonet je plod loših uzora; oblikom, i izrazom i stihom i naglaskom i slikom!” – Alcesteov je komentar na sonet.

Oronte se uvrijedio na Alcesteove pogrde, ponajviše zato što je bio veoma optimističan oko soneta i jedva ga dočekao pročitati Alcesteu, a nije dobio reakciju kakvu je očekivao. Nakon toga je uvrijeđen otišao.

Treći prizor

Philinte grdi Alcesteovu ‘iskrenost’ i osuđuje sve što je Alceste rekao Oronteu. I dalje ga uči kako ne treba toliko oštro prema životu, a posebice ne prema ljudima koji nemaju loše namjere.

Treći čin završava Philinteovom rečenicom Alcesteu: “Vi niste ozbiljni! Ma, ne -ja idem s vama!”

Philinte i u tim trenutcima zadržava glas razuma, ostaje staložen i govori mu: “Rugajte se, ja vas ne napuštam lako.”

Drugi čin

Prvi prizor

Drugi čin započinje Alcesteovim prigovorima Celimeni jer je ljubomoran na njezin velik broj udvarača. Celimena se pravda i govori kako ona nije za to kriva jer oni sami dolaze bez da ona to od njih traži, upitavši ga što bi trebala napraviti, treba li ih možda otjerati štapom, dok Alceste govori kako bi ih trebala otjerati stavom, hladnim srcem i trijeznom glavom. Celimena pak ističe kako je Alceste jedini u njezinu srcu. On je skeptičan i traži potvrdu, na što ona govori kako je potvrda to što je mogla svoju ljubav priznati riječima – smatrajući kako je to hrabar čin od nje.

Alcesteu najviše smeta Klitandr, dok Celimena druženje s njim opravdava iz svoje koristi rekavši kako joj on pomaže u sudskom sporu u kojem ona slabo stoji.

Između njih dvoje izbija svađa po pitanju osjećaja, Alceste ih izražava rečenicom:

“A ja nju volim! Bože! Da svoje srce kako istrgnuti mogu 515 iz vaših ruku, znate, zahvalio bih Bogu! Ne tajim, sve bih dao da se kako skruši taj trepet u mom srcu i nemir u duši; no uludo mi sav trud, zaludu se sokolim, kad Bog me, valjda, kazni, da vas, evo, volim!”

Alceste je svo vrijeme skeptičan i mrzovoljan jer nije siguran govori li Celimena i drugim muškarcima da su joj jedini u srcu.

Celimeni smeta Alcesteova nesigurnost.

Drugi prizor

Pojavljuje se Basque doviknuvši Celimeni kako ima gosta i ona ga poziva gore.

Treći prizor

Alceste i dalje mrzovoljan, nesiguran i ljubomoran grdi Celimenu jer predugo čeka da ostanu sami, barem na četvrt sata. Svoja druženja Celimena opravdava svojom ljubaznošću i dobrodušnošću, a ne namjernim pristankom na flert s drugim muškarcima, a samo želi da Alceste to shvati.

Četvrti prizor

Basque ponavlja kako je stigao Klitandar na što se Alceste još više razbjesni i prijeti da će otići, što se ipak ne dogodi.

Peti prizor

Klitandar ulazi odmah počevši s ogovaranjem Kleona i Damona. Složili su se kako su obojica brzopleti brbljavci, pomalo i dosadni.

Nastavljaju razgovarati i  propitkuju o tome kako se ponašaju članovi visokog društva, ističući njihove mane, brbljavost, te, primjerice, način na koji jedu, kuhaju te s kim se druže i viđaju.

Primjerice, za Adrastea je Celimena istaknula: “Ah, on je preuzetan, pun sebe, tašt i bahat! A uz to smutljiv, spretan u podvali, jer često čak i sam dvor grdi, osuđuje ga, ruži, na sve se redom srdi!”

Alcesle im prigovara jer misli da nije lijepo rugati se nečijim osobinama.

“No, samo naprijed, hrabro, dragi prijatelji, raspalite po svima, bez obzira, po želji! No čujte, da se ma tko od njih ovdje stvori, potekli biste k njemu; ne da ga netko kori, već da ga grli, da mu, uz osmijeh, ruku pruži, ko zalog zdušne želje da mu, u svemu, služi!”

Philinte, Celimena, Alceste, Klitandar, Acaste i Elijanta raspravljaju o ljudskim vrijednostima i tome je li u redu komentirati druge ljude toliko intenzivno, ističući njihove loše strane. U raspravu se upliće i tema ljubavi, Alceste govori kako ističe mane jer pred njima ne želi žmiriti, dok Elijanta govori kako svatko od nas obožavano biće hvali i smatra savršenim, gleda ponajviše dobre strane.

“CELIMENA

Molim, dosta razgovora! Da malo prošetamo, nakon ovog spora! H’ se gospodi žuri?”

Basque, Alceste, Celimena, Elijanta Acaste, Philinte, Klitandar i Stražar Basque pozivaju stražara da uđe.

Šesti prizor

Stražar govori kako je stigao sudski nalog da se uhapsi Alcestea zbog sukoba s Oronteom, ponajviše jer je uvrijedio njegovu pjesmu.

Philinte se prvi oglasio u ime Alcestea braneći ga i rekavši kako on želi stati na kraj toj svađi te je time pokušao primiriti situaciju.

“Ja nisam spreman ni za kakvo pomirenje! 760 I zar me misle sudom primorati da hvalim tog lošeg stihoklepca? Ne mogu! Neću! Žalim! Od onoga što rekoh, ne povlačim ni riječi! Jer pjesma mu je loša!”

Odlučan je i tvrdoglav Alceste i ni u kojem slučaju ne pristaje na to da lažno pohvali pjesmu.

Zatim odlazi.

Treći čin

Prvi prizor

Klitandar upita zašto Acaste neprestano oblijeće Celimenu ako je toliko samouvjeren. Klitandar je veoma skeptičan, ali ne daje mu to do znanja na oštar i kritičan način nego mu postavlja pitanja kako bi Acaste sam došao do odgovora i iznio svoja stajališta detaljno.

“Tko? Ja? Ja nisam takav, ni izgledom, ni ćudi, pa da me takva, hladna i čudna žena sludi! Jer samo beznačajni muškarci žarko žude za hladnim ljepojkama, pa, naravno, polude, 8io jer, prezreni i zdvojni, jecaju i cvile, moljakaju i kleče, za ljubav svoje mile, te ludom strpljivošću misle steći ono što im zbog brojnih mana, uglavnom, nije sklono!”

Acaste je veliki sanjar, samouvjeren je, siguran u sebe i svoje stavove, ali i svjestan da Celimeni on nije prvi izbor u srcu i da ga ne ljubi. On čak smatra da je Klitandar njezin ljubimac.

Drugi prizor

Dolaze kola.

Treći prizor

Basque razgovara na trijemu, srela se s Elijantom.

Celimena ogovara Elijantu.

 Ah, maska, puka maska! U duši nije sveta! I samo gleda gdje će koga upecati! Al u tom nema sreće! Od silne zavisti i zlobe, sva zeleni kad muški udvaraju nekoj drugoj ženi, dok njena jadna dražest, nezamijećena, čeka, pa bjesni na sljepoću ovog našeg vijeka!

Četvrti prizor

Celimena se ponaša iznimno pristojno i prijateljski nastrojeno prema Arsinoji. Čim je ušla rekla joj je:

“Vi ste! Kakva vas to sreća nosi k nama? Već sam se zabrinula, draga! Stoje s vama? Baš lijepo što vas vidim! Dugo se ne javljate!” (Klitandar i Acaste izlaze, smijući se.)

Arsinoja govori kako je došla zbog tog što je prava prijateljica i mora Celimeni reći što se ružno o njoj govori. Arsinoja sve to detaljno opisuje i premda je, kako kaže, na Celimeninoj strani, neke postupke ipak osuđuje i smatra da Celimeni šteti njezin životni stil kao i svi ti udvarači i spletke dok se Arsinoja opravdava i hvalisa Celimenu.

“O, gospodo, znam, vi ste trijezna, umna, žena, ne zamjerite mi zbog ovih napomena,  jer one su znak moje naklonosti, čiste i brižne skrbi za vas, mog žara, shvatili ste!”

Celimena je istaknula kako cijeni Arsinojine riječi, a u priču je odmah ubacila i trač koji je čula o njoj.

“Pa što joj vrijedi čedno lice” – netko reče – “i vanjska krjepost, kad je skriven porok niječe? U svakoj zgodi moli, pa uzdiše, pa plače, a doma tuče sluge, uskraćuje im plaće! 940 U crkvama i čednom i pobožnom se kaže, no stalno se i licka, naprašuje se, maže; dok slike golih ljudskih tijela velom skriva, u zbiljskom je životu ne boji izaziva!”- citirala je Celimena nekog sa skupa čije je riječi čula.

Arsinoja je poznata po tome što uvijek svima sve kaže direktno u lice, smirena je, pobožna i želi uvijek sa svima održati dobar odnos, ali ljudi to osuđuju i ne smatraju da Arsinoja to čini iz dobre namjere.

Na Celimenine riječi Arsinoja se uvrijedila shvativši to sve kao uvredu od strane Celimene i stade je grditi.

“Sva vaša čast i krjepost, čovjeku se zgadi,  kad stalno ističete koliko ste mladi! Vi jeste nešto mladi, al niste baš toliko da budete i drski! Da, to je ipak plitko! Ja ne znam, gospodo, što znači vaša žučna pa čak i drska srdžba, pomalo čak mučna!”

“A ja se pitam – što to vas, u biti, muči, da mene gadite pretičkom svoje žuči! Da ja sad plaćam što ste vi tako loše sreće? “- upitala ju je nakon toga Celimena.

Poznato je kako ljudi gotovo uvijek čine reakcije, stvaraju mišljenja i imaju pogled na svijet prvenstveno krećući od sebe – ono što oni nose u duši, misle o sebi i kako se osjećaju odražava se i na druge, a zbog svojih kompleksa se iskaljuju na drugima.

Tada su počele vrijeđati jedna drugu. Arsinoja osjeća ljubomoru prema Celimeni zbog njezine mladosti i ljepote. Celimena joj uzvraća “savjetom” da ne gura nos gdje mu nije mjesto.

Četvrti čin

Prvi prizor

Philinte i Elijanta govore o osobinama Alcesta, ne na ružan način ogovaranja, već vode dijalog rasprave o tome je li on ispravno postupio ili ne. Također raspravljaju i o tome je li on ispravno postupio, budući da je pokazao svoju tvrdoglavu stranu. Je li trebao jednostavno pohvaliti Orontovu pjesmu ili ne?

Tu dolazi i do priče o ljubavi Philintea i Elijante i oni razgovaraju o mogućnostima i tome kako bi se njihovi osjećaji mogli odvijati. Philinte joj govori:

“Kažem vam što nosim u dnu sria svoga.

 Ja čekam priliku da se predam vama,

I taj srećni časak žurim svim željama.”

Drugi prizor

Alceste je ljut, ogorčen i govori Elijanti kako njegov život nema smisla, kako je izigran i ne može tako nastaviti dalje. Čak je rekao i da mora umrijeti. Do svih tih loših, negativnih i teških osjećaja dovela ga je sumnja u Celimeninu ljubav i ljubomora na njezine udvarače koja je prisutna kroz cijelo djelo.

Donio je nagli zaključak kako je između njih sve gotovo i ništa nema smisla. Čak je predložio Elijanti ljubav i pitao je da mu bude žena. Premda je bilo očigledno da je to samo nagla reakcija iz ljutnje čega je Elijanta i svjesna. Na lijep način mu je rekla “ne” istaknuvši kako ne umanjuje vrijednost poklonjena srca.

Alceste ogorčen dolazi k Celimeni i govori joj “sve što je ide”, istresavši dušu.

“Ne uvreda je smrtna! S tom bolnom uspomenom ne mogu više natrag! Ja prekidam s tom ženom! Odlučio sam, idem! Ja sada, možda, patim, no bio bih mekušac, da joj se ikad vratim! Gle, evo i nje! Sad već bjesnim čim je spazim! A čim nju posramim i sav njen ponos zgazim -ja vama dajem srce, oslobođeno laži te žene, pune ljupke, ali kobne draži!” – rekao je Alceste za Celimenu.

Problem je u Oronteovu pismu koje je razljutilo Alcestea i činjenica da misli kako su njih dvoje zaljubljeni.

Treći prizor

U tom trenu dolazi Celimena i primjećuje kako je Alceste hladniji prema njoj.

Alcesle je donio pismo u kojem se nalazi dokaz da mu je Celimena nevjerna. Celimena mu je tada priznala ljubav, ali to pismo koje nosi je istina.

“U samo ste me srce uboli, pa sada svim mojim bićem srdžba mjesto uma vlada; u opravdanu bijesu, pamet mi se smela, pa nisam svjestan svojih riječi, svojih djela!” – rekao je ljutito i oštro joj predbacivao zasluge za svoju nesreću i tugu.

Nakon komešanja i vremena u kojem je već pomalo poludjela zbog Alcesteova prigovaranja, Celimena je priznala kome je pismo namijenjeno.

“Da, on je drag i otmjen, živ uzorak finoće, ja cijenim njegov um, duh, nadasve trijeznu glavu, ma sve što god vam drago! Posve ste u pravu! No, je 1’ vam sada lakše? Sad mije svega dosta, i vas i te gnjavaže – kad moram biti prosta!”

Tada dolazi Alceslov sluga koji ih prekida i govori Alceslu da hitno mora bježati jer će inače završiti u zatvoru zbog toga što je vrijeđao pjesnika.

Peti čin

Prvi prizor

Alceste odlučuje otići iz društva i smatra da je to najpametnija odluka koju može donijeti s obzirom na Celimenu, ali i Orontea koji, kako on kaže, širi laži.

Philinte ga savjetuje i pomno, strpljivo sluša, ali se ne slaže s njegovom odlukom da samo nestane i napusti ovu okolinu.

“No, vrijedi li se ipak zbog loše okoline povlačiti iz društva i vlastite sredine? Pa ljudsko zlo nam vrlo često samo podastire mogućnost da ga obaramo! 1 taje borba naše pravo određenje!” – rekao mu je.

Drugi prizor

Oronte, Celimena, Alceste

Zahtjeva se od Celimene da odluči kojeg od njih dvoje voli.

Također je zatražio da se Celimena otarasi Alcestea.

Treći prizor

Dolazi Elijanta na što se Celimena ozari. U trenu kao da joj padne kamen sa srca misleći da će joj ona dati rješenje svih problema.

Četvrti prizor

Acaste, Klltandar, Arsinoja, Philinte, Elijanta, Oronte, Celimena, Alceste

“ACASTE:

Oprostite, gospodo, navratili smo k vama da jednom raščistimo s nekim stvarčicama!”

Tada dolaze markizi i donose Celimenino pismo u kojem ona opisuje kako joj se ne sviđa niti jedan od udvarača niti bi ikojeg htjela za supruga, ona je u pismu svakog od njih ismijala. Ipak, razlog zašto ne želi biti niti s jednim od njih nije taj da joj se uistinu ne sviđaju i da ih smatra lošim muškarcima, problem je u dubini njezine duše.

Samoća plaši biće od dvadesetak ljeta! A ja vam nisam dosta jaka, dosta smjela za jedan takav korak, koliko god to htjela! No ako vam je dosta samo moja ruka, bit ću vam vjerna žena, pa je kraj svih muka i svađa…!

Elijanta i Philinte si međusobno izjave ljubav, dok za ostale likove priča ne završava sretnim završetkom.

“Pa, čuvajte te svoje lijepe osjećaje, da vaša zajednička sreća vječno traje! A ja ću, obmanut i slomljen prijevarama, otići iz tog svijeta poroka i srama u neku pustu zabit, da živim u poštenju, u potpunoj slobodi, sam u svom smirenju!”

(Odlazi.)

“PHILINTE: Uputimo se za njim! Ne bismo baš smjeli dopustiti da čovjek i ostvari što želi.”

Time priča završava.

Likovi:

•  ALCESTE: Celimenin obožavatelj
• PHILINTE: Alcesteov prijatelj
• ORONTE: Celimenin obožavatelj, stihopisac
• CELIMENA: Alcesteova ljubav
• ELIJANTA:Celimenina sestrična
• ARSINOJA: Celimenina prijateljica
• ACASTE KLITANDAR: markizi
• BASQUE: Celimenin sluga

Analiza likova

Alceste – veoma osebujan, karakterističan lik koji je pomalo u borbi sam sa sobom. Iskren je, bez dlake na jeziku, pomalo drzak i vodi se onim “što na umu to na drumu”. Ovaj svijet ga čini nesretnim i osjeća se kao da se u njega ne uklapa jer su ga ljudi više puta povrijedili. Ponekad je otresit, ljubomoran, ali kad se uistinu zaljubi njegovi osjećaji su jako snažni i iskreni.

“Ljubav za tu mladu udovicu mene

Ne lišava vida za sve mane njene;

I ma da je volim, ja te mane kudim,

I prvi sam da ih vidim i osudim; Al’ priznajem, pored sviju mana njeni”,

Ona zna veštinu da se sviña meni.

Ma koliko da je moj duh strogo sudi,

Ona ipak ljubav u mom srcu budi.”

Više puta je istaknuo kako mrzi ljude najviše zato što su dvolični i licemjerni i zato je razočaran životom.

“Do đavola! Niste vi po ćudi meni.

Neću srca čija ljubaznost ogavna

Prema zaslugama ljudi se ravna.

Izdvajanje tražim, i da jasno kažem,

S prijateljem ljudskog roda se ne slažem.

…

Ne, ona je opšta i mrzim sve ljude.

Jedne, zato što su zli i što zlo rade,

 Druge, što te rñe ljubaznošću kade,

 I ne prožima ih ona mržnja živa

 Što porok vrlini treba da uliva.”

U dubini duše on je nesretna i neispunjena osoba koja je teret ovog svijeta stavila na svoja leđa i uzela ga previše k srcu.

Bes u meni ključa, mračan jad se budi

“Kad vidim meñ sobom kako žive ljudi.

Ništa sem laskanja podlog, nevaljalstva,

Nenravde, koristi, podvale, izdajstva,

 Izdržat’ ne mogu, sav kiptim i želim

Da u lice kidam s ljudskim rodom celim.”

Na kraju se izolira smatrajući da je to najpametnije, a njegov najveći problem leži u tome što nije u stanju prihvatiti ljudske slabosti.

Celimena – privlačna mlada žena, svjesna svoje ljepote, samopouzdana, komunikativna i otvorena. Dobra je prema svima, sa svima želi ostvariti dobar odnos i snažnu komunikaciju, koketna je i odgovara joj pažnja. Ipak, ono nešto ljudsko je i u njoj da se okrene tračevima i ogovara bližnje zbog njihovih mana.

“Kad mi doñe, ja se mučelju izlažem;

Znojim se da nañem šta ću da joj kažem;

Jalovost izraza njenih svakog časa Ubija razgovor i nema mu spasa.

Ćutanje joj glupo zalud iapadate,

 Zovući u pomoć sve teme poznate:

 Leio vreme, kiša i sve slično tome,

Brzo se iscrpe u govoru s njome.

 …

Vazdan se šepuri; i u svojoj glavi

Muči se kako će dosetke da pravi.

 Od kad uobrazi da je duha živa,

Njegov ukus za sve nedostižan biva.

Svemu što se pišo on zamera vešto,

 Ponizio bi se da pohvali nešto.”

Na kraju se uviđa kako je zapravo i nesigurna u sebe jer se boji braka i smatra da bi bila nesretna, vjerojatno je to strah da ne bude povrijeđena jer se s time ne bi znala nositi. Omiljena je u društvu, ali i među muškarcima.

Philinte – odgovoran, ozbiljan, skroman, iskren prijatelj. Kroz svaku situaciju se trudio Alcesteu dati dobar savjet i izvesti ga ka pravom razmišljanju koje mu neće donijeti patnju. On je bio i njegov glas razuma kad bi Alceste krenuo dramatizirati i grditi ljudski rod.

“Zašto bi nas sve to tol'ko jeda stalo ?

Ta prirodi ljudskoj oprostimo malo!

Nemojmo je sudit’ s tako stroge strane, Sa nešto blagosti gledajmo joj mane.

Svet traži vrlinu koja je snošljiva

Tihu mudrost koja svet ne izaziva;

Zdrav razum u svemu krajnost izbegava

I hoće da mudrost meru zadržava.”

Osjećajan je i svoje osjećaje se ne srami priznati što mu je donijelo i veliku ljubav. On je pravi glas razuma i mira u cjelokupnom društvu kojeg prihvaća takvog kakvo jest.

Elijanta- racionalna, trudi se oko savjetovanja Celimene i inteligentno kritizira muškarce iz okoline, ali za razliku od drugih, ne podvrgava se ogovaranju. Odlučna je i spremna priznati svoje osjećaje.

“On postupa vrlo čudno, plahovito,

Al’ priznajem, ja ga cenim osobito.

Iskrenost od koje odstupio ne bi,

Ima plemenitog, herojskog u sebi.

Tu vrlinu retku u našemu veku

Htela bih da vidim u svakom čoveku.

…

Što se mene tiče, neću ništa kriti,

Jer smatram da treba u tom iskren biti.

Njegovoj ljubavi ja se ne protivim;

Naprotiv. pratim je s interesom živim;

I kad bih se u tol samo ja pitala,

 Onu koju voli sama bih mu dala.”

Oronte – oštar, impulzivan, pomalo neoblikovan karakter jer, s jedne strane mnogo kritizira, a s druge pak želi biti iskren prijatelj. Ipak, pjesnička je duša i nepopravljivi romantik koji traga za ljubavlju.

“Cepate me na taj način nečuveni.

Posle svega što ste vi pisali meni! I vaše se srce pod ljubavnim velom Obećava redom ljudskom rodu celom!

 Bio sam lud, ali to više ne pali;

Hvala vam što ste mi sebe goznat’ dali. Sa vraćenim srcem ja sam u dobitku.

Moja je osveta u vašem gubitku.

….

Odavno već ima kako srcem celim

Vaše prijateljstvo ja vatreno želim.

 Jeste, moja duša strasno vrednost ceni,

Pa žudim prijatelj da budete meni.

 A prijatelj odan i ugledan tako Ko ja, mislim da se ne odbija lako.

…

Najzad, vaš sam, znajte, načinima svima;

A pošto u vama puno znanja ima,

 Za početak naše drage veze, evo,

Donosim vam sonet što sam skoro spev'o.

Vi ćete mi reći da l’ ću da pogrepšm Ako ga objavim.”

Jean Baptiste Poquelin Moliere biografija

Jean Baptiste Poquelin Moliere rodio se 1622. godine i jedan je od najpoznatijih francuskih komediografa te uz Corneillea i Racinea, najbolji predstavnik “zlatnog vijeka” francuske drame koja je svoj vrhunac doživjela u 17. stoljeću.

Osim kao književnik Molière je djelovao i kao scenarist te doprinio mnogo razvoju humoristične satire.

Molière je rođen kao Jean-Baptiste Poquelin 15. siječnja 1622. godine u Parizu. Još je kao mladić odlučio da neće nastaviti karijerom pravnika, nego umjesto toga posvetiti se teatru gdje će kao glumac, pisac, redatelj te direktor glumačke družine raditi sve do kraja svog života, a tako je na kraju i bilo.

Napisao je 33 komedije, neke u stihovima, a neke u prozi, a koje se smatraju ogledalom francuskog društva 17. stoljeća. Molière se uvijek trudio pokazati karaktere iz svih slojeva društva te sredine Francuske iz 17. stoljeća, osuđujući pritom i ismijavajući sve što je smatrao da ne ide u skladu s prirodom, koja je po njemu bila simbol razuma.

Najpoznatije komedije su: “Tartuffe”, “Kaćiperke”, “Don Juan”, “Škola za žene”, “Umišljeni bolesnik”, “Škola za muževe”, “Škola za žene”…

Molière je ipak više želio pisati tragedije, ali je na kraju postao slavan zbog farsi koje su bile izvođene uvijek nakon tragedija i za razliku od njih pisane u jednom činu. Kasnije se posvetio pisanju glazbenih komedija.

Bolovao je od tuberkuloze s kojom se zarazio još kao mladić, a samo nekoliko sati nakon što je na pozornici iskašljavao krv Molière je umro. Bilo je to 17. veljače 1673. godine u Parizu.

Autor: A.V.